7.

     U danima posle Gajevog odlaska, blistavo sunce Beltana sakrilo se iza kišnih oblaka, kao da je leto odlučilo da uopšte ne dođe. Eilan se vukla po kući kao duh. Proticali su dani, a od Gaja ni reči. Pre nego što je otišla u Šumsku kuću, Dieda joj je rekla da je trebalo da legne sa Gajem. Da li bi je tada lakše ili teže zaboravio?
     Uostalom, velike svečanosti postoje same za sebe. Ta noć koju su proveli sedeći, zagledani u vatre, činila joj se kao san sa Drugog sveta. U vreme kada se otvaraju vrata između svetova sve se čini mogućim - čak i brak između druidske kćeri i rimskog oficira. Ali sada, okružena poznatim slikama i zvucima svog doma, počela je da sumnja u sebe, u svoju ljubav, a najviše u Gavena - ili Gaja, jer pretpostavljala je da treba tako da ga zove.
     Najgore je bilo to što joj se činilo da niko ne primećuje njen bol. Mairi je rešila da se vrati svojoj kući i da tamo čeka muževljev povratak, a Reis je bila zauzeta mnogim poslovima koje donosi leto. Mogla bi se poveriti Diedi, ali ova je otišla u Šumsku kuću, gde je sigurno okupirana svojim tugama i žaljenjima. Nebesa su plakala, Eilanino srce plakalo je s njima, a izgleda da nikome nije bilo stalo do toga.
     Konačno je došao dan kada je otac poslao po nju. Sedeo je kraj ognjišta u trpezariji - sada je u njemu bio samo pepeo, jer mada je nebo bilo sivo i oblačno bilo je dovoljno toplo i vatra im nije bila potrebna. Umesto uobičajenog strogog lica, imao je neobičan izraz mešavine ljutnje i iznenađenja. "Eilan", tiho je rekao, "smatram da treba da ti kažem ovo; upravo sam dobio bračnu ponudu za tebe."
     Gaj, smesta je pomislila. Pogrešno sam sumnjala u njega!
     "Ali, naravno, o takvoj ponudi se ne može ni razmišljati. Koliko znaš o onom mladiću koji je rekao da se zove Gaven?"
     "Kako to misliš?" Sigurno je mogao da čuje njeno srce, toliko je glasno tuklo.
     "Da li ti je rekao svoje pravo ime? Da li ti je rekao da je njegov otac Macelije Severus, prefekt u logoru Deva?"
     Sada je ispod Bendeigidove blagosti prepoznala bes, i borila se da obuzda drhtanje; ali klimnula je.
     "Onda te bar nije lagao." Otac je uzdahnuo. "Ali moraš ga istisnuti iz svojih misli, kćeri. Ti nisi još dorasla za brak..."
     Podigla je glavu da se pobuni. Kako to da nije pomislila da je mnogo verovatnije da se otac protivi, nego je sumnjala u Gaja?
     "Mogu da čekam", šapnula je, ne usuđujući se da podigne pogled.
     Otac je nastavio. "Nisam navikao da budem tiranin prema svojoj deci, Eilan; istinu rečeno, bio sam suviše popustljiv prema tebi. Da me se plašiš, ne bi tako govorila. Ali ovo ne može biti, kćeri - ne, sačekaj", naredio je, "imam još nešto da ti kažem."
     "O čemu to?" uzviknula je Eilan, otrgavši ruku kad je pokušao da je uhvati. "Odbio si ga, zar ne?"
     "Hoću da shvatiš zašto." Glas mu je ponovo postao blag. "Ne zameram ništa mladiću, i da je jedan od naših, rado bih mu te dao. Ali ulje se ne meša sa vodom, niti olovo sa srebrom, niti Rimljani sa Britancima."
     "On je samo napola Rimljanin", pobunila se. "Majka mu je bila iz plemena Silura. Dok je bio ovde, izgledao je sasvim kao Britanac."
     Otac je odmahnuo glavom. "To samo pogoršava stvari. On je kopilan iz braka - za mene je to nezakonit brak - sin izdajice, jer Siluri su bili izdajice čak i pre nego što su Rimljani došli preko mora, krali su nam stoku i zalazili u naša lovišta. Bilo bi još gluplje i pomisliti da se udaš za sina naših drevnih neprijatelja. Razgovarao sam sa Ardanosom i mada je on govorio da bi iz toga mogao da se izrodi mir, kao da si ti kći neke naše kraljice a on sin samog Cezara, ja znam da to ne može biti."
     Eilan je raširila oči od pomisli da je Vrhovni druid, baš on od svih ljudi, držao njenu stranu. Ali otac je govorio dalje.
     "Po tonu pisma mi se čini da se Maceliju Severusu cela stvar ne sviđa ništa više nego meni. U takvom braku oboje ne bi stekli ništa sem pokidanih veza. Ako je Gaj spreman da zaboravi Rim zbog tebe, onda ga ne želim u svom rodu. A ako se bude držao svojih, onda ćeš ti biti izgnanik iz svog naroda, a neću da to doživiš."
     Eilan nije podizala pogled. "Za njega bih to podnela", rekla je jedva čujno.
     "Da, ovako opsednuta, verovatno i bi", oštro je rekao otac. "Mladi su uvek spremni da idu protiv čitavog sveta. Ali naša krv nije krv izdajica, Eilan. I svakog trenutka koji bi provela sa njim, izdajući svoj rod, gavranovi bi ti krišom kljucali srce." Glas mu je opet postao blag. "Osim toga, ne samo ti, nego i svi naši rođaci morali bi da podnesu taj teret. Eilan, moraš razumeti; ne zameram ništa Gavenu; on je bio gost moje kuće, i bilo bi nepravedno reći da je lagao jer ga niko nije upitao za pravo ime. Ako nešto treba da mu zamerim, onda je to što je krišom pokušavao da te okrene protiv tvog roda."
     Eilan je opet jedva čujno progovorila. "On se ponašao časno i otvoreno i sa mnom i sa tobom."
     "Jesam li sumnjao u to? Ali onaj ko pita mora da podnese odgovor. Pošteno i časno su tražili od mene tvoju ruku; pošteno i otvoreno sam ih odbio. I to je kraj svemu tome."
     "Neko manje častan", rekla je Eilan prigušenim glasom, "možda bi se poneo prema meni tako da bi jedva dočekao da me se otarasiš."
     Očevo lice je pocrnelo od gneva i prvi put u životu ga se uplašila. Povukao ju je prema sebi i udario je - mada ne grubo - preko usta.
     "Ni reči", rekao je. "Ni reči! Da sam te češće tukao dok si bila mala, sada ne bih morao da te udarim zbog tih besramnih reči."
     Eilan se skljokala na klupu kad ju je pustio; da je tako govorio sa njom pre deset dana, rasplakala bi se; sada joj se činilo da je više ništa ne može naterati da pusti ijednu suzu.
     "Dok sam ja živ", nastavio je otac, "nećeš se udati za Rimljanina; a nećeš ni potom ako bude po mome. A ako mi kažeš da su stvari otišle tako daleko da se moraš udati za tog pola Rimljanina pola izdajicu, ili da ćeš mi roditi kopilana koji će me zvati dedom, niko živi uzduž i popreko Britanije ne bi mi zamerio da te udavim sopstvenim rukama. Poštedi me tog crvenjenja, kćeri, malopre nisi bila nimalo stidljiva!"
     Eilan bi radije razgovarala sa ocem stojeći, ali kolena su joj toliko drhtala da nije mogla da ustane. "Zar zaista tako loše misliš o meni?"
     "Nisam ja to prvi pomenuo", uzvrato je otac. Potom mu je glas ponovo postao blag. "Dete, dete, govorio sam obuzet besom", priznao je. "Ti si dobra devojka, prava moja kći, i molim te za oproštaj. A sad je dosta priče. Sutra putuješ na sever; tvojoj sestri Mairi će trebati pomoć ženske ruke, jer uskoro će roditi, a u ovo doba godine tvoja majka ne može da pođe. Sada je već sasvim verovatno da su Rimljani zarobili njenog muža Rodrija kada je pošao za kulučarima. Čak i da je sve ispalo drugačije, ovo svakako ne bi bio dobar trenutak da mi ponudiš Rimljanina za zeta."
     Eilan je tupo klimnula. Bendeigid ju je zagrlio. "Mudriji sam i stariji od tebe, Eilan. Mladi misle samo na sebe. Zar misliš da nisam video kako patiš? Mislio sam da ti nedostaje Dieda, ali najviše se ljutim na to polurimljansko kopile što ti je zadao toliki bol."
     Klimnula je, ukočena u njegovom zagrljaju, zadubljena u svoje misli. Rekao je da bi joj gavrani kljuvali srce kad bi se udala za Gaja, i mislila je da je to samo poetska figura. Ali sada je shvatila da joj je rekao živu istinu, jer bol koji je osećala u srcu bio je oštar kao da ga zaista ubadaju oštri kljunovi.
     Otac je osetio njen otpor. "Tvoja majka je rekla istinu kad je kazala da si predugo neudata. Ove zime ću ti potražiti muža. Nekoga od našeg naroda."
     Eilan se otrgla od njega, usplamtelog pogleda. "Nemam drugog izbora do da ti se pokorim", gorko je rekla, "ali ako ne mogu da se udam za koga želim, neću se udati ni za koga na licu zemaljskom."
     "Kako hoćeš", mračno je rekao on. "Neću pokušavati da te prisilim. Ali Senaru ću obreći pre nego što začešlja kose kao devojka. Neću da se upuštam u ovakve borbe sa još jednom kćeri!"

     Kiša je padala danima, reke i potoci su nabujali i izlili se preko njiva, puteva i staza. Vreme Mairinog porođaja se primicalo, ali sudbina njenog muža i dalje se nije znala. Priznala je da bi možda bilo bolje da je ostala pod očevim krovom do rođenja deteta, ali po takvom vremenu bilo bi mnogo opasnije putovati nego ostati kod kuće. I tako je Eilan otputovala kod sestre, u pratnji dvojice očevih ljudi.
     Mada je noću još mislila na Gaja i plakala, bilo joj je drago što je došla. Ovde je bila od koristi; njenoj sestri je nedostajao neko za razgovor, a mali sestrić je bio nervozan i zbunjen jer je mati prestala da ga doji, a otac mu je nestao. Mairi je sada bila suviše nespretna da bi ga mnogo pazila; ali Eilan je imala dovoljno strpljenja da satima sedi i da ga hrani koštanom kašikom, i da se igra sa njim sve dok ne počne ponovo da se smeje.
     Kako je kiša nastavljala da pada, Eilan se povremeno pitala hoće li biti primorana da sama pomogne sestri da rodi. No, Mairi je već pozvala u pomoć sveštenicu. "Sve žene iz Šumske kuće znaju to da rade, sestro", rekla joj je Mairi, trljajući krsta koja su je sada neprekidno bolela. "Ne treba da se plašiš." To joj je bilo četvrto veče kod sestre, i počela je da se oseća kao kod kuće.
     "Zar ne bi bilo divno da nam pošalju Diedu?"
     "Ona je nova u Šumskoj kući i tokom prve godine ne sme da izlazi. Obećali su mi da će poslati sveštenicu najbližu Lianoni, ženu iz Hibernije po imenu Kaileja." Govorila je takvim glasom da je Eilan pomislila da joj se ta žena ne dopada, ali smatrala je da je bolje da ne pita.
     Tri dana kasnije stigla je i Kaileja; bila je visoka, umotana u šalove i marame iz kojih su joj virili samo oči i teška, crna kosa. U poređenju sa kosom i obrvama koža joj je izgledala mlečno bela, ali oči su joj bile plave. Dok se oslobađala odeće, promena vetra podigla je oblak dima sa ognjišta i sveštenica je počela da kašlje. Eilan je požurila da ispuni pehar pivom i da ga ćutke ponudi.
     Sveštenica je odgovorila tihim glasom. "Hvala ti, dete, ali nije mi dozvoljeno; ako bih mogla da dobijem malo vode..."
     "Naravno", promrmljala je Eilan, pocrvenevši, i žurno prišla vratima da zahvati vode iz kofe. "Ili da donesem sa izvora svežu..."
     "Ne, ova je sasvim dobra", rekla je sveštenica, uzela pehar i iskapila ga. "Hvala ti. Ali ko je trudna žena? Ti si gotovo još dete."
     "Mairi će roditi bebu", promrmljala je Eilan. "Ja sam Eilan, srednja kći Bendeigidova. Imamo još jednu sestru, Senaru, njoj je tek devet godina."
     "Moje ime je Kaileja."
     "Videla sam te na Beltan, ali nisam ti znala ime. Mislila sam da će Lianonina pomoćnica biti..." plašljivo je zastala.
     Kaileja je dovršila rečenicu umesto nje. "Starija? Dostojanstvenija? Živim sa Lianon otkako me je dovela sa zapadnih obala, iz Eriua. Bilo mi je oko četrnaest godina kad smo došle u Šumsku kuću, a u njoj boravim već šesnaest godina."
     "Poznaješ li moju rođaku Diedu?"
     "Svakako, ali ona obitava sa devojkama; ima nas mnogo, i nismo sve u istom redu. Sad kad te vidim, jasno mi je - ali to ćemo kasnije. Sad bih da razgovaram sa tvojom sestrom."
     Eilan ju je odvela do Mairi, koja se sad već veoma teško kretala, i povukla se da ih ostavi nasamo. Jedva je čula tihi razgovor dok je Kaileja naširoko ispitivala Mairi. Bilo je nečeg umirujućeg u tihom tonu svešteničinog glasa.
     Elian je videla kako na Mairinom licu popušta napetost, i prvi put je shvatila da se njena sestra plašila. Nije se ni trgla kad je Kaileja počela svojim dugim prstima da joj pritiska trbuh. Kad je završila, Mairi je ponovo legla uz uzdah.
     "Mislim da se beba neće roditi danas, a možda ni sutra. Odmaraj se, curo, trebaće ti snaga kad dođe vreme", umirujuće je rekla Kaileja.
     Kad je Mairi ponovo legla, Kaileja se pridružiula Eilan kraj ognjišta. "Je li istina da joj je muž nestao?" poluglasno je upitala.
     "Plašimo se da su ga zarobili Rimljani", odgovorila je Eilan. "Otac me je upozorio da to ne kažem Mairi."
     Kaileja se za trenutak zagledala nekako unutra. "I nemoj, jer se bojim da ga više neće videti."
     Eilan ju je užasnuto pogledala. "Čula si nešto?"
     "Videla sam znake, i nisu govorili dobro."
     "Sirota moja Mairi. Kako ćemo joj reći?"
     "Zasad ne govori ništa", posavetovala ju je Kaileja. "Reći ću joj ja kad se beba rodi, jer tada će imati razloga da živi, zbog dece."
     Eilan je uzdrhtala, jer volela je Mairi i činilo joj se da sveštenica govori o smrti isto kao i o životu, ne osećajući nikakvo žaljenje. Ali pretpostavljala je da jednoj sveštenici život i smrt znače nešto sasvim drugo nego njoj.
     "Nadam se da ima muške srodnike da se postaraju za nasledstvo njene dece", nastavila je Kaileja.
     "Moj otac nema sinove", rekla je Eilan. "Ali Sinrik će joj biti kao brat ako ustreba."
     "Zar on nije sin Bendeigidov?"
     "Samo usvojeni sin; zajedno smo odrasli; oduvek je veoma voleo Mairi. Sada je otišao nekuda na sever."
     "Čula sam za tog Sinrika", rekla je Kaileja, i Eilan se upitala koliko sveštenica zapravo zna. "A tvojoj sestri će zaista biti potrebna pomoć."

     Te noći je sa zapada stigla nova oluja. Eilan se probudila usred noći i slušala je kako zavija oko kuće kao divlja životinja; kad je svanulo, drveće se još povijalo pod vetrom. Iako je nekoliko šindri palo sa krova, kuća od naboja je samo stenjala i drhtala pod svakim novim naletom vetra, dok bi neka čvršća građevina možda i pala. Kiša je neprekidno lila, ali Kaileja je izgleda bila zadovoljna zbog toga.
     "Priča se o pljačkašima sa obale", rekla je kad je Eilan upitala zašto. "Ako putevi budu poplavljeni, neće moći da zađu ovako duboko u kopno."
     "Pljačkaši?" uplašeno je ponovila Mairi. No, Kaileja nije ništa ponavljala, i rekla je samo da imenovanje zla često samo privlači to isto. Do predvečerja je vetar uglavnom jenjao, ali kiša je i dalje pljuštala, obavivši svet zvukom vode, izvora i prepunih cisterni. Na sreću, imali su lepu količinu drveta iscepkanog i poslaganog u šupi kraj kuće, pa su potpalile vatru a Kaileja je otpakovala mali muzički instrument koji je nosila povijen kao dete. Eilan nikada nije videla ženu da svira harfu; nju su kao dete tukli što je dirala dedinu.
     "Da, tačno je, među nama ima i žena bardova", rekla je Kaileja, "ali ja sviram samo za svoje zadovoljstvo. Mislim da će Dieda postati bard."
     "To me ne čudi", pomalo zavidljivo je rekla Eilan. "Ona divno peva."
     "Zavidiš joj, dete? Ima i drugih darova sem muzike, da znaš." Sveštenica se zamišljeno namrštila na Eilan, a onda kao da se odlučila. "Zar nisi znala da je odabrana greškom, umesto tebe?"
     Eilan je zurila u nju, prisećajući se koliko se puta kao dete igrala sveštenice, i vizije koju je imala dok se Lianonin ogrtač spuštao preko Diede.
     "Zar nikad nisi pomislila na to, malena?"
     Eilan nije odgovorila. Naravno da je odavno sanjala o tome, ali onda je upoznala Gaja. Kako da postane sveštenica ako je sposobna za toliku ljubav prema muškarcu?
     "Pa, nema potrebe da se sada donosi odluka", nasmešila se Kaileja. "Pričaćemo neki drugi put."
     Eilan je i dalje zurila u nju, i iznenada je ugledala njih dve zajedno, kako podižu ruke pozdravljajući mesec. Ali iako ih je tačno poznala, iznenađeno je shvatila da Kailejina kosa nije crna, već riđa, da su im lica slična kao u sestara, i da je njeno lice isto kao ono koje je videla u jezercu u šumi. Sestre... i više nego sestre. Žene, i više nego žene... Reči su doprle do nje odnekud van sećanja.
     Potom se zaprepašćeno prisetila da nije razgovarala sa Kailejom sve do juče. Ali kao i sa Gajem, iznenada joj se činilo da poznaje sveštenicu još od početka sveta.

     Kaileja je već dugo svirala kada je Mairi naglo ustala i kriknula, zagledana u mokru mrlju koja joj se širila preko haljine. Iznenađeno su je pogledale.
     "Vodenjak ti je već pukao?" upitala je sveštenica. "Pa, mila, bebe dolaze kad požele, a ne kad nama odgovara; bolje da te smestimo u krevet. Eilan, idi nađi pastira i traži da nam unese još drva za ognjište. Potom podstakni vatru, napuni kazan vodom i neka proključa. Trebaće nam čaj za Mairi pre nego što sve bude gotovo, a trebaće i nama."
     Kao što je Kaileja svakako i očekivala, konkretan zadatak je smirio devojku. "Je li ti sad bolje?" upitala je sveštenica kad se Eilan vratila. "Često sam viđala koliko je pogrešno pustiti žene koje nisu rađale decu da prisustvuju porođaju; to ih samo preplaši. Ali ako ćeš nam se pridružiti u Šumskoj kući, pre ili kasnije ćeš morati da naučiš."
     Eilan je progutala knedlu i klimnula, rešena da opravda Kailejino poverenje. Tokom prvih sat ili dva Mairi je dremala između trudova, probudivši se samo nekoliko puta sa uzvikom, gotovo kao da sanja. Eilan je dremala na klupi kraj vatre; kad je Kaileja prišla da je probudi, bila je mrkla noć i kiša je gotovo stala.
     "Hodi sada, bićeš mi potrebna; podstakni vatru i napravi Mairi čaj od kupinovog lista. Ne znam koliko će ovo trajati, i biće mi potrebna tvoja pomoć."
     Kad je čaj bio gotov, Kaileja se nagnula nad Mairi, koja se nemirno trzala, i prinela šolju njenim usnama. "Evo, popij ovo. Osećaćeš se snažnijom."
     No, trenutak kasnije Mairi je odmahnula glavom, a lice joj se zgrčilo i pocrvenelo.
     "Neće biti još dugo, mila", ohrabrila ju je Kaileja. "Nemoj sad pokušavati da sedneš."
     Kad se Mairi posle kontrakcije opustila, dahćući, Kaileja je počela tiho da izdaje uputstva. "Eilan, obriši joj lice vodom dok ja sve pripremim." Prišla je vatri i odatle se obratila Mairi. "Pogledaj, imam spremne povoje za malecku, i uskoro ćeš je imati u rukama. Ili misliš da će opet biti sin, lep kao ovaj što ga već imaš?"
     "Svejedno mi je", stenjala je Mairi. "Samo hoću - da se završi - ahhh - hoće li još dugo?"
     "Neće, neće. Samo još malo, Mairi, i držaćeš dete u naručju... e, tako je, samo još malo... novi počinje čim se prvi završi; znam da je teško, ali to znači da će beba utoliko brže izići..."
     Eilan je bila gotovo ukočena od straha. Mairi više nije ličila na sebe. Lice joj je bilo crveno i oteklo, vrištala je kao da ni ne zna šta čini. Potom je počela da dahće, izvivši leđa i odgurujući se nogama o ogradu kreveta.
     "Ne mogu... oh, ne mogu", zajecala je promuklo, ali Kaileja ju je i dalje hrabrila. Eilani se činilo da porođaj traje čitavu večnost, ali sunce jedva da je zašlo.
     Potom se Kailejin ton izmenio. "Mislim da smo sada spremni. Uhvati je za ruke, Eilan; ne, ne tako - neka te drži za doručja. Mairi, napni se sad još jednom. Znam da si umorna, dete, ali uskoro će sve biti gotovo. Diši - tako je, diši duboko, i opusti se. Evo, evo, gledaj!" Mairi se skljokala, a sveštenica se uspravila držeći nešto, neverovatno crveno i sićušno, što joj se trzalo u rukama uz tiho cviljenje. "Gledaj, Mairi, rodila si divnu malu kći."
     Mairino crveno lice se opustilo i sinulo od blaženog osmeha kad joj je Kaileja položila novorođenče na trbuh.
     "Oh, Gospo", uzdahnula je sveštenica, zagledana u njih dve. "Ni ne pamtim više koliko sam puta ovo videla, i uvek mi je kao čudo!" Cviljenje se pretvorilo u oštar krik, i Mairi se nasmejala.
     "O, Kaileja, tako je divna, tako je divna..."
     Sveštenica je brzim i veštim pokretima presekla pupčanik i oprala dete. Kada je Mairi krenula da izbacuje posteljicu, Kaileja je predala bebu Eilan.
     Činilo joj se nemogućim da ljudsko biće bude tako krhko; prsti na rukama i nogama bili su mu tanušni, a glava pokrivena tamnim paperjem. Kad je Mairi, iscrpljena, zaspala, Kaileja je stavila bebi oko vrata metalnu amajliju i počela da je povija.
     "Sada je ne mogu ukrasti vilenjaci, a gledale smo je svakog trenutka otkako se rodila, pa znamo da nije zamenjena", rekla je Kaileja. "Ali čak ni Dobri Narod ne bi izišao po ovakvoj kiši. I eto vidiš, čak i od ovakvog potopa ispadne nešto dobro."
     Kaileja je protegnula bolna neđa, shvativši da je crvenkasto sunce provirilo kroz oblake, prvi put posle mnogo dana.
     Beba je bila duga i krhka. Kad joj se kosa malo prosušila, pokazalo se da će biti crvenkasta.
     "Izgleda tako nežna - hoće li preživeti?" upitala je Eilan.
     "Ne vidim zašto ne bi", odgovorila je Kaileja. "Bila je prava milost bogova što nismo sinoć pošle odavde. Mislila sam da bi bilo bezbednije skloniti se u Šumsku kuću; a tada bi se beba rodila pod nekim drvetom ili nasred polja, i moglo se desiti da izgubimo i majku i dete. Moj Vid nije uvek tačan."
     Sveštenica se sa uzdahom spustila na klupu kraj vatre. "Eto, već je opet svanulo; nikakvo čudo što sam umorna. A dečko će se sigurno brzo probuditi, pa ćemo mu pokazati novu sestricu."
     Eilan je još držala bebu, ali kad ju je Kaileja pogledala kao da je između njih pao veo, nalik na dašak hladne magle sa Drugog sveta. Dok se kovitlala, Kaileja je osetila da joj kosti ispunjava strašna tuga; iznenada je ugledala jednu stariju Eilan, u plavoj odeždi Šumske kuće, sa plavo tetoviranim polumesecom na čelu, znakom sveštenice. U rukama je držala detence; a u njenim očima Kaileja je ugledala toliku tugu da joj se srce cepalo.
     Kaileja je zadrhtala, potresena tolikim bolom, i pokušala da zadrži suze. Kada je ponovo pogledala, devojka ju je začuđeno gledala. Sveštenica je nehotice priskočila i gotovo joj otela Mairino dete, koje je tiho zacvilelo i nastavilo da spava.
     "Šta se desilo?" upitala je Eilan. "Zašto si me tako gledala?"
     "Promaja", promrmljala je Kaileja. "Obe bismo se smrzle." Ali obe su videle da žišci mirno gore. Moj Vid ne govori uvek istinu, rekla je u sebi, ne uvek...
     Odmahnula je glavom. "Nadajmo se da su potoci i dalje nabujali", rekla je. Čak i pomisao na razbojnike bila je dobrodošla da joj odvrati misli od one slike.
     "Zašto to govoriš, Kaileja? Moj otac će sigurno želeti da što pre dođe, i moja majka, da vide novo unuče. Pogotovo ako je, kao što kažeš, Mairi sad udovica..."
     Kaileja se trgla. "Zar sam tako rekla? Pa, vreme će svakako biti onakvo kakvo će biti; nikad nisam čula da je čak i Vrhovni druid mogao da prizove sunce ili kišu po volji. Ali stalno mislim da tvoji rođaci nisu jedini koji bi išli putevima. Hajde", dodala je, "beba mora da se vrati mami." Pošla je ka Mairinom krevetu, noseći u naručju povijeno dete.