1.

     Pruge zlataste svetlosti probijale su se kroz krošnje dok je zalazeće sunce nestajalo za oblacima, oivičavajući zlatom svaki osvetljeni list. Kosa dveju devojaka koje su išle šumskom stazom sijala je istom bledom vatrom. Ranije tokom dana padala je kiša. Gusta, neproređivana šuma koja je i dalje pokrivala većinu južne Britanije bila je mokra i tiha, a sa nižih grana kišne kapi su još klizile preko staze kao blagoslov.
     Eilan je duboko udisala vlažni vazduh, težak od živih mirisa drveta i sladak kao tamjan posle zadimljenosti u sali očeve kuće. Pričali su joj da u Šumskoj kući koriste posvećeno bilje da pročiste vazduh. Nagonski se ispravila, pokušavajući da hoda kao neka od sveštenica koje tamo žive, i podigla korpu sa ponudama imitirajući što je bolje mogla njihovu ljupkost. Telo joj se trenutak kretalo u ritmu potpuno nepoznatom a ipak tako prirodnom, kao da je u davnoj prošlosti naučila to da radi.
     Tek kad su joj počela mesečna krvarenja smela je da donosi ponude na izvor. Kao što su nju mesečnice učinile ženom, rekla joj je majka, tako vode iz svetog izvora daju plodnost zemlji. A rituali Šumske kuće služe duhu, dovodeći samu Boginju u noćima punog meseca. Mesec je bio pun prethodne noći i Eilan je dugo, dok je majka nije pozvala unutra, stajala i gledala u njega, sa iščekivanjem koje nije mogla da razjasni.
     Možda će me sveštenica Proročanstva zatražiti za Boginju na svečanosti Beltana. Zatvorila je oči i pokušala da zamisli plavu odeždu sveštenice kako lebdi iza nje, i veo kako joj tajanstveno zaklanja lice.
     "Eilan, šta to radiš?" Diedin glas ju je vratio u stvarnost, pa se saplela o koren i gotovo ispustila kotaricu. "Čepiš se kao matora krava! Požurimo, inače nećemo stići kući pre mraka."
     Eilan se pribrala i požurila za Diedom, ljutito pocrvenevši. Već se čulo blago šaputanje izvora. Staza je počela strmo da se spušta naniže, i dve devojke stigle su do pukotine u kojoj je voda izvirala između dve stene i padala u kladenac. Nekada davno ljudi su unaokolo postavili kamenje; voda je vremenom uglačala tragove dleta. Ali leska za čije grane je narod vezivao trake sa željama bila je mlada, potomak mnogog drveća koje je tu raslo.
     Smestile su se kraj kladenca i raširile tkaninu za ponude, vešto pripremljene kolače, bočicu medovine, nekoliko srebrnih novčića. Ovo je ipak samo mali kladenac, gde obitava mala boginja ove šume, a ne neko sveto jezero na kome čitave armije žrtvuju osvojena blaga; ipak, žene iz njene porodice godinama su donosile svoje ponude ovamo, posle svake mesečnice, kako bi obnovile vezu sa Boginjom.
     Drhteći pomalo zbog hladnoće, svukle su haljine i nagle se nad kladenac.
     "Sveti izvoru, ti si materica Boginje. Kao što tvoje vode daju život, neka bih i ja donela novi život na ovaj svet..." Eilan je zagrabila vodu dlanovima i pustila da joj poteče niz trbuh i između butina.
     "Sveti izvoru, tvoje vode su mleko Boginje. Kao što ti hraniš svet, neka bih ja hranila one koje volim..." Bradavice su joj se ukrutile od dodira hladne vode.
     "Sveti izvoru, ti si duh Boginje. Kao što tvoje vode izviru iz dubine, daj mi moći da obnovim svet..." Zadrhtala je kad joj je voda dotakla čelo.
     Eilan se zagledala u površinu u senci, posmatrajući kako se u ponovo umirenoj vodi uobličava njen bledi odraz. Ali dok je stajala nagnuta, lice se promenilo. Ugledala je stariju ženu, još bleđe kože, sa pepeljastim uvojcima u kojima su crveni prelivi ličili na plamen, iako su oči ostale iste.
     "Eilan!"
     Kad se Dieda oglasila, Eilan je žmirnula, i lice koje joj
     je uzvraćalo pogled iz vode opet je postalo njeno. Njena rođaka je drhtala, i odjednom je i Eilani postalo hladno. Žurno su se obukle. Potom je Dieda izvukla iz kotarice kolače, i glasovi su im se, bogati i iskreni, stopili u pesmi.

     "Gospo od svetog kladenca,
     donosim ti ove darove:
     Molim ti se za život, sreću i ljubav
     Boginjo, prihvati ponude ove."

     U Šumskoj kući, pomislila je Eilan, peva čitav hor sveštenica. Njen glas, tanak i pomalo drhtav, stapao se sa Diedinim u čudnom i prijatnom sazvučju.

     Blagoslovi šume i njive
     da donesu svoj plod
     Neka sve bude zdravo i celo
     čuvaj nam telo i rod.

     Eilan je sipala u vodu medovinu iz bočice, a Dieda je izmrvila kolače i ubacila ih u kladenac. Struja ih je ponela, i Eilani se za trenutak učinilo da je zvuk vode postao glasniji. Dve devojke su se nagnule nad vodu, spuštajući novčiće koje su donele.
     Dok su se talasići smirivali, Eilan je ugledala njihova dva lica, tako slična, odražena zajedno. Ukočila se, plašeći se da će opet ugledati nepoznatu ženu, ali kad joj se pogled zamutio pred njom je bilo samo jedno lice, sa očima koje su sijale u vodi kao zvezde u tamnom moru nebesa.
     "Gospo, jesi li ti duh kladenca? Šta želiš od mene?" upitalo je njeno srce. Učinilo joj se da je začula odgovor:
     "Moj život teče kroz sve vode, kao što teče i tvojim venama. Ja sam Reka Vremena i More Prostora. U mnogim životima bila si moja. Adsarta, kćeri moja, kada ćeš ispuniti zavete koje si mi dala?"
     Učinilo joj se da u Gospinim očima blista sjaj koji joj obasjava dušu, a možda je to bilo i sunčevo svetlo, jer kada se pribrala treptala je prema svetlosti koja se probijala kroz drveće.
     "Eilan!" rekla je Dieda glasom kao da ponavlja po drugi put. "Šta je s tobom danas?"
     "Dieda!" uzviknula je Eilan. "Zar je nisi videla? Zar nisi videla u kladencu Gospu?"
     Dieda je odmahnula glavom. "Zvučiš kao neka od onih svetih kučki iz Vernemetona, što brbljaju o vizijama!"
     "Kako možeš tako da govoriš? Ti si kći Vrhovnog druida - u Šumskoj kući bi te obučili za barda!"
     Dieda se namrštila. "Ženski bard? Ardanos to nikada ne bi dozvolio, niti bih ja želela da provedem život okružena gomilom žena. Radije bih se pridružila Gavranovima sa tvojim usvojenim bratom Sinrikom, pa da se borim protiv Rima!"
     "Psst!" Eilan se osvrnula kao da i drveće ima uši. "Bolje da ćutiš, čak i ovde. Osim toga, ne bi ti da se boriš uz Sinrika, nego da ležiš sa njim - videla sam kako ga gledaš!" Nasmešila se.
     Sada je Dieda pocrvenela. "Nemaš ti pojma!" uzviknula je. "Ali doći će i tebi vreme, i kada se pretvoriš u glupaču zbog nekog muškarca, biće na mene red da se smejem." Počela je da savija tkaninu.
     "Nikada neću", rekla je Eilan. "Ja želim da služim Boginji!" Vid joj se za trenutak zamutio, a šum vode kao da je postao glasniji, kao da ju je Gospa čula. Utom joj je Dieda gurnula u ruke kotaricu.
     "Idemo kući." Pošla je uz stazu. Eilan je ipak oklevala, jer učinilo joj se da je čula nešto što nije bilo zvuk izvora.
     "Čekaj! Čuješ li? Od stare jame za veprove..."
     Dieda je zastala i okrenula se, i utom su ponovo čule, nešto tiši, zvuk kakav bi ispustila životinja u bolu.
     "Bolje da odemo i pogledamo", rekla je Dieda, "iako ćemo zbog toga zakasniti kući. Ali ako je nešto upalo unutra, muškarci će morati da dođu i prekrate mu muke."

     Mladić je ležao na dnu jame, polusvestan i obliven krvlju, a nada u spas je nestajala zajedno sa sunčevim svetlom.
     Jama u kojoj je ležao bila je prljava i smrdljiva, zaudarala je na izmet životinja koje su tu ranije upadale. Iz dna i stranica jame štrčali su oštri kočevi; jedan mu je zaparao rame - činilo mu se da rana nije opasna, čak ni naročito bolna za sada, jer ruka mu je još bila utrnula od siline pada. Ali ipak, ma koliko mala, ta rana će mu doći glave.
     Ne baš da se plašio da umre; Gaj Macelije Severus Silurikus imao je devetnaest godina i položio je zavet imperatoru Titu kao oficir Rima. Učestovvao je u prvoj bici pre nego što mu je obraze prekrila brada. Ali ljutio se što će umreti zato što je upao u zamku kao glupi kunić. Sam je bio kriv, gorko je razmišljao Gaj. Da je poslušao Klotinija Albusa, sad bi lepo sedeo kraj tople vatre, pio bi južnjačko pivo i flertovao sa domaćinovom kćeri, Gvenom - koja je odbacila čedno ponašanje tipično za Britanke i počela da se ponaša kao slobodne devojke u rimljanskim gradovima kakav je London, jednako lako kao što je njen otac usvojio latinski jezik i togu.
     Ipak, i on je na ovo putovanje poslat zbog poznavanja britanskog narečja, setio se, i mračno se nasmešio. Severus stariji, njegov otac, bio je prefekt logora Druge legije Adiutriks u Devi, i oženio se crnokosom kćeri poglavara Silura još u početku osvajanja, kada se Rim još nadao da će uspeti da sklopi savezništva sa plemenima. Gaj je govorio njihov jezik pre nego što je umeo da protepa i reč latinski.
     Postoje trenuci, naravno, kada oficir imperatorske legije, stacioniran u tvrđavi Deva, ne bi trebalo ni da pokušava da svoje zahteve izrazi jezikom pokorene zemlje. Flavije Rufus, tribun druge kohorte, čak ni sada nije mario za takve prefinjenosti. Ali Macelije Severus stariji, prefekt, bio je odgovoran isključivo Agrikoli, guverneru britanske provincije, a Macelije Severus je bio zadužen da sačuva mir i sklad između naroda provincije i legije koja ih je okupirala, čuvala i vladala nad njima.
     Još bolno svestan rana, samo generaciju pošto je Kraljica Ubica, Boudika, pokušala svoju uzaludnu pobunu - a legije je zbog toga nemilosrdno kaznile - narod Britanije je bio prilično miran pod teškim teretom poreza i doprinosa. Sakupljanje kulučara nisu trpeli baš tako mirno, a ovde, na ivici imperije, i dalje je tinjalo nezadovoljstvo, pažljivo potpirivano od strane nekih sitnih plemenskih glavara i nezadovoljnika. Pošto je to moglo da izazove nevolje, Flavije Rufus je poslao odred legionara da nadgledaju sakupljanje kulučara za imperatorske rudnike olova u brdima.
     Politika imperije nije dozvoljavala da mladi oficir bude stacioniran u istoj legiji u kojoj njegov otac ima važan položaj prefekta. Zato je Gaj sada bio vojni tribun u legiji Valerija Viktriks u Glevumu, i uprkos polubritanskom poreklu, od detinjstva je bio podvrgnut strogoj disciplini kakva sleduje sinu rimskog vojnika.
     Macelije stariji za sada još nije tražio privilegije za svog sina. Ali Gaj je bio lakše ranjen u nogu tokom jednog okršaja na granici; pre nego što se sasvim oporavio, groznica ga je odvela kući u Devu, sa dozvolom da se tamo oporavi pre povratka na dužnost. Kad se pridigao, nije mogao da se skrasi u očevoj kući; prilika da isprati kulučare do rudnika činila mu se kao prijatno putovanje.
     Pohod je bio uglavnom nezanimljiv; pošto su natmureni kulučari isporučeni gde treba, Gaj, kome je ostalo još dve nedelje odsustva, prihvatio je poziv Klotinija Albusa, podržan nimalo čednim pogledima njegove kćeri, da ostane nekoliko dana i pozabavi se lovom. Klotinije je takođe voleo tu zabavu, a Gaj je znao da mu je milo što mu se ukazala prilika da ponudi gostoprimstvo sinu visokog rimskog činovnika. Gaj je slegnuo ramenima, uživao u lovu, koji je bio sjajan, i napričao je Klotinijevoj kćeri gomilu prijatnih laži, što je takođe bilo sjajno. Još koliko juče je ubio jelena u istoj ovoj šumi, pokazavši se vičnim koplju koliko i Britanci svom oružju; ali sada...
     Sklupčan u đubretu na dnu jame, Gaj je sručio bujicu psovki na račun snebivljivog roba koji se ponudio da mu pokaže prečicu od Klotinijeve kuće do rimskog puta koji vodi pravo u Devu, ili je bar ovaj tako tvrdio; na svoju glupost što je pustio da taj glupak upravlja dvokolicom; na kunića, ili već ono što je iskočilo pred njih i preplašilo konje; na loše obučene životinje, i na budalu koja ih je pustila da se propnu; i na trenutak nepažnje kada je izgubio ravnotežu i pao na zemlju, napola ošamućen.
     Ošamućen, to da, ali da nije potpuno izgubio pamet od pada, bio bi dovoljno razuman da ostane tu gde se našao; čak i ona budala od kočijaša pre ili kasnije bi obuzdala konje i vratila se po njega. Najviše je psovao sebe što je pokušao da sam prođe kroz šumu i što je sišao sa staze. Ko zna kuda je zalutao.
     Mora da je još bio ošamućen od pada, ali sa bolnom jasnoćom se sećao naglog klizanja, šuštanja lišća i granja koje mu je popustilo pod nogama, a potom pada i zarivanja koca u ruku, tolikom snagom da je na nekoliko minuta izgubio svest. Kad se dovoljno pribrao da prebroji povrede, popodne je već prilično odmaklo. Drugi kolac mu je zaparao potkolenicu, otvorivši staru ranu; povreda nije bila opasna, ali je pritom povredio članak, koji je dosad otekao do debljine butine; svakako je bio slomljen - ili je barem toliko boleo. Da nije bio povređen, Gaj bi začas izišao iz jame, jer je bio dovoljno spretan za tako nešto; ali sad je bio suviše slab i ošamućen da bi se i pomerio.
     Ako ne bude iskrvario do mraka, znao je da će miris krvi svakako privući divlje životinje koje će ga dokrajčiti. Pokušao je da ne misli na nekadašnje dadiljine priče o još gorim bićima koje bi miris mogao da privuče.
     Ledena vlaga mu se uvlačila u čitavo telo; promukao je od dozivanja. E, ako već mora da umre, umreće dostojanstveno, kao Rimljanin. Navukao je preko lica kraj okrvavljenog ogrtača, a onda mu je srce naglo zakucalo i nekako se uspravio; jer začuo je glasove.
     Uložio je svu preostalu snagu u uzvik - napola urlik, napola vrisak; zastideo se neljudskog zvuka istog časa pošto ga je ispustio, i trudio se da drugi put zvuči ljudskije, ali više nije imao glasa. Čvrsto se uhvatio za jedan od kočeva, ali uspeo je samo da se podigne na jedno koleno i osloni se o prljavi zid.
     Za trenutak ga je zaslepeo poslednji zrak sunca. Zažmirkao je i ugledao glavu devojke ovenčanu svetlošću.
     "Velika Majko!" povikala je jasnim glasom. "Kako si, za ime bogova, uspeo da upadneš tu? Zar nisi video znake upozorenja na drveću?"
     Gaj nije uspeo da odgovori; devojka mu se obratila veoma čistim narečjem koje mu nije bilo potpuno poznato. Naravno, ovde obitava pleme Ordovika. Morao je malo da razmisli pre nego što je odgovorio majčinim, silurskim narečjem.
     Pre nego što je stigao da odgovori, javio se drugi ženski glas, dublji i nekako snažniji. "Glupavko, trebalo bi da ga ostavimo unutra kao mamac za vukove!" Pojavilo se još jedno lice, toliko slično prvom da se za trenutak zabrinuo da ga vid izdaje.
     "Evo, drži me za ruku, mislim da nas dve možemo da te izvučemo", rekla je druga devojka. "Eilan, pomozi mi!" Ženska ruka, bela i vitka, pružala se ka njemu; Gaj je pružio upotrebljivu ruku, ali nije mogao da je dosegne. "Šta je bilo? Jesi li povređen?" upitala je devojka blažim glasom.
     Pre nego što je Gaj stigao da odgovori, prva devojka - nije mogao da razabere njeno lice, video je samo da je mlada - sagnula se preko ivice da bolje vidi.
     "O, sad vidim - Dieda, pa on krvari! Potrči da dovedeš Sinrika da ga izvuče odatle."
     Gaja je zapljusnulo toliko olakšanje da je gotovo izgubio svest, i skljokao se nazad, ječeći zbog bola koji je pokret prouzrokovao u ranama.
     "Ne smeš da se onesvestiš", začuo se jasni glas nad njim. "Neka moje reči budu konopac koji će te vezivati za život, čuješ?"
     "Čujem", šapnuo je. "Nastavi da mi pričaš."
     Možda je dozvolio sebi da oseća bol jer je znao da pomoć stiže, ali rane su počele strašno da ga bole. Čuo je devojčin glas nad sobom, ali reči više nije razumeo. Talasale su se kao voda u potoku, podižući ga iznad bola. Svet se smračio; tek kad je video baklje, shvatio je da ga ne izdaje vid, nego da je pala noć.
     Devojčino lice je nestalo ."Oče", čuo ju je da dovikuje, "u staru jamu za veprove je upao čovek."
     "Izvadićemo ga", odgovorio joj je duboki glas. "Hmmm..." Gaj je osetio nad sobom pokret. "Izgleda da će nam biti potrebna nosila. Sinriče, bolje siđi da pogledaš."
     Sledećeg trenutka u jamu se spustio mladić. Odmerio je Gaja i ljubazno mu se obratio. "Na šta si ti mislio? Stvarno treba biti spretan da se upadne unutra kad svi znaju da je jama tu već trideset godina!"
     Prikupivši ostatke ponosa, Gaj je zaustio da obeća mladiću nagradu ukoliko ga izvuče napolje, ali odmah mu je bilo jasno da je bolje da ćuti. Kako su mu se oči postepeno privikavale na svetlo baklji, mladi Rimljanin je shvatio da je spasilac otprilike njegovih godina, ali ogromnog rasta, pravi div. Plava kosa mu se kovrdžala na ramenima, a lice, još bez brade, bilo je vedro i smireno kao da svakog bogovetnog dana spasava polumrtve strance. Nosio je tuniku na kvadrate i obuću od dobro obojene kože; vezeni vuneni ogrtač bio je pričvršćen na ramenu zlatnom iglom u obliku stilizovanog gavrana. Takvu odeću nose članovi plemenitih porodica, ali ne i oni koji poštuju osvajače i oponašaju rimljanske običaje.
     "Ja sam ovde stranac", rekao je Gaj plemenskim jezikom. "Ne poznajem vaše oznake."
     "Ne brini više zbog toga; hajde da te izvučemo, pa ćemo onda pričati kako si upao unutra." Mladić je uhvatio Gaja oko pojasa i podigao ga lako kao dete.
     "Iskopali smo tu jamu za veprove i Rimljane", nemarno je rekao. "Šteta što si upao unutra." Podigao je pogled ka otvoru jame. "Spusti svoj ogrtač, Dieda; to je lakše nego da pravimo nosila. Njegov ogrtač je sav ukrućen od krvi."
     Kad je dobio ogrtač, mladić ga je vezao Gaju oko pojasa, a drugi kraj je prebacio sebi preko vrata. Zakoračio je na najniži kolac. "Viči ako te zaboli", rekao je. "Izvlačio sam ovako medvede, ali oni su bili mrtvi i nisu mogli da se žale."
     Gaj je stegao zube i trpeo, iako se gotovo onesvestio od bola kad je zakačio neki koren oteklim člankom. Neko se odozgo nagnuo i uhvatio ga za ruke, i konačno je uspeo da se prebaci preko ivice. Ležao je i dahtao nekoliko minuta pre nego što je smogao snage da otvori oči.
     Nad njim se naginjao postariji čovek. Pažljivo je povukao Gajev umazani i okrvaljeni ogrtač i zviznuo.
     "Neki bog mora da te voli, stranče; dva prsta niže, i taj kolac bi ti se zario u pluća. Sinriče, devojke, pogledajte ovo", nastavio je. "Tu gde rame još krvari krv je tamna i spora, znači da se vraća u srce; da dolazi iz srca bila bi svetlo crvena i šikljala bi; verovatno bi iskrvario na smrt pre nego što smo ga našli."
     Plavokosi mladić i dve devojke su se nagnuli, jedno po jedno, da pogledaju. Gaj je ćutke ležao. Počela je da ga obuzima užasna sumnja. Već je odustao od pomisli da se predstavi i zamoli da ga odnesu u kuću Klotinija Albusa, uz poveliku nagradu. Sada je znao da ga je spasla samo stara britanska tunika koju je obukao za put. Čovekovo površno medicinsko znanje ukazalo mu je na to da se pred njim nalazi druid. Onda ga je neko podigao, i svet je potamneo i nestao.
     Probudio se kraj vatre, a nad njim se naginjalo devojačko lice. Za trenutak je sve plivalo u oreolu svetlosti. Bila je mlada i beloputa, ali oči su joj bile čudne boje, između kestenjaste i sive, široko razmaknute. Na obrazima je imala jamice, ali usta su joj imala tako ozbiljan izraz da su izgledala starija od ostatka lica; kosa joj je bila svetlo plava, gotovo bezbojna sem tamo gde ju je osvetljavala vatra. Prešla mu je šakom preko lica i osetio je svežinu; umivala ga je vodom.
     Činilo mu se da ju je vrlo dugo gledao, sve dok nije zauvek urezao u pamćenje njeno lice. Potom se začuo glas: "Dosta je, Eilan, izgleda da se probudio", i devojka se povukla.
     Eilan... Čuo je već to ime. Možda u nekom snu? Bila je divna.
     Gaj je uložio napor da se osvrne, i ustanovio je da leži na klupi ugrađenoj u zid. Pokušavao je da shvati gde se nalazi. Kraj njega su stajali Sinrik, mladić koji ga je izvukao iz jame, i stari druid čije ime nije znao. Nalazio se u drvenoj zgradi u starom keltskom stilu, okrugloj, sa uglačanim deblima koja su se spuštala od vrha zašiljenog krova. Nije bio u takvoj kući od detinjstva, od vremena kada ga je majka vodila u posetu rođacima.
     Pod je bio pokriven debelim slojem čvrste slame; zid istkan od leskovog pruća bio je prekriven slojem beličaste gline, a pregrade između kreveta bile su takođe od pruća. Na ulazu se umesto vrata nalazila velika kožna zavesa. Odjednom se osećao kao dete, kao da su godine koje je proveo među Rimljanima odjednom nestale.
     Polako je prelazio pogledom po unutrašnjosti kuće, a onda ga opet vratio na devojku. Nosila je haljinu od crvenkasto-smeđeg lana, a u ruci je imala bakarnu činiju; bila je visoka, ali mlađa nego što je mislio, jer telo joj je pod haljinom još bilo ravno kao dečije. Svetlost sa ognjišta bojila joj je kosu u crveno.
     Svetlo mu je pokazalo i starijeg čoveka, druida. Gaj je malo pomerio glavu i pogledao ga ispod trepavica. Druidi su britanski mudraci, ali čitavog života je slušao o njihovom fanatizmu. Naći se u druidskoj kući bilo je kao probuditi se u vučjem brlogu, i Gaj se nije stideo da prizna da se plaši.
     Barem je bio dovoljno priseban da ne kaže da je Rimljanin kada je čuo čoveka kako mirno raspravlja o cirkulaciji krvi, jer očev grčki lekar mu je rekao da to spada u znanja sveštenika-iscelitlja najvišeg reda.
     Doduše, ovi ljudi se nisu trudili da sakriju ko su. "Iskopali smo tu jamu za veprove i Rimljane" sasvim mirno je rekao onaj mladić. Već to je pokazivalo da je daleko zabasao od malog zaštićenog kruga kojim Rimljani zaista vladaju. A nalazio se najmanje na dan jahanja od legije u Devi!
     Ako je i pao šaka neprijateljima, barem su ga dobro negovali. Devojčina odeća je bila fine izrade; bakarna činija koju je držala bila je veoma lepa - svakako je poticala sa tržnica na jugu.
     Sa krova su visile posude sa uljem u kojima je svetlucao žižak; klupa na kojoj je ležao bila je zastrta platnom, a slamarica je mirisala na slatke trave. Bilo je božanstveno toplo posle ledene jame. Čovek koji je upravljao njegovim spasavanjem sad je prišao da sedne kraj njega, i Gaj je prvi put imao prilike da dobro pogleda svog spasioca.
     Bio je krupan i snažan, ramena toliko širokih da je sigurno mogao da obori i bika. Lice je bilo nekako oštro, kao da je nemarno isklesano od kamena, a oči su mu bile svetlosive i hladne. Bio je prilično prosed; Gaj je procenio da je otprilike istih godina kao i njegov otac, oko pedeset.
     "Imao si strašnu sreću, momče", rekao je Druid. Gaj je imao utisak da je čovek naviknut da drži predavanja. "Sledeći put drži otvorene oči. Za koji minut ću ti pregledati to rame. Eilan..." pozvao je rukom devojku i počeo da joj tiho daje uputstva.
     Devojka je otišla. "Kome dugujem život, Časni?" upitao je Gaj. Nikada nije ni pomislio da će ukazivati poštovanje jednom druidu. Gaj je, kao i svi drugi, odrastao uz užasne priče o žrtvovanju ljudi, i o ratovima vođenim da bi se suzbio druidski kult u Britaniji i Galiji. One koji su preostali, Rimljani su dosta dobro kontrolisali, ali i dalje su mogli da prave nevolje koliko i hrišćani. Razlikovali su se jedino po tome što su hrišćani uglavnom sejali nezadovoljstvo po gradovima i odbijali da obožavaju imperatora, a druidi su mogli čak i pokorene narode da pokrenu u krvavi rat.
     Ipak, nešto u ovom čoveku zahtevalo je poštovanje.
     "Zovem se Bendeigid", rekao je druid, ali nije uzvratio pitanjem Gaju, i mladi Rimljanin se setio kako mu je majka pričala da je među Keltima gost još svetinja, barem van gradova. Čak i čovekov najljući neprijatelj mogao je da zatraži hranu i zaklon u njegovoj kući i da ode bez ikakvog pitanja. Sad je Gaj malo lakše disao; ovde je izgleda bilo bezbednije - i mudrije - tražiti gostoprimstvo kao gost nego ga iznuđivati kao osvajač.
     Utom se vratila devojka po imenu Eilan, noseći mali sanduk od hrastovine okovan gvožđem, i rog za piće. "Nadam se da sam pogodila pravi", bojažljivo je rekla.
     Otac joj je kratko klimnuo, uzeo sanduk i dao joj znak da rog doda Gaju. Mladić je pružio ruke i iznenadio se kad je video da nema dovoljno snage u prstima da ga uzme.
     "Popij to", rekao je druid glasom čoveka naviknutog da izdaje naređenja i to bez pogovora. "Trebaće ti dok završimo sa tobom", dodao je. Zvučao je sasvim prijatno; ali Gaj je počeo da se plaši.
     Bendeigid je dao znak devojci, koja je ponovo prišla Gajevoj postelji.
     Nasmešila se, okusila nekoliko kapi u tradicionalnom gestu gostoprimstva, a potom prinela rog njegovim usnama. Gaj je pokušao da se pridigne, ali mišići ga nisu slušali. Eilan je tiho uzviknula, a onda mu podlakticom pridržala glavu kako bi mogao da pije.
     Pažljivo je srknuo prvi gutljaj; u rogu je bila jaka medovina, sa dodatkom nečeg gorkog, očito lekovitog bilja.
     "Umalo da dospeš u Zemlju mladosti, stranče, ali nećeš umreti", tiho je rekla devojka. "Videla sam te u snu, ali bio si stariji - i bio si sa malim dečakom."
     Pogledao ju je, već suviše ošamućen da bi ga to uznemirilo. Ma koliko bila mlada, u njenom naručju se osećao kao kraj majke. Sada, obuzet bolovima, kao da je gotovo mogao da je se seti, i oči su mu se ispunile suzama. Jedva je primetio da mu je stari druid prosekao tuniku i da mu je sa mladim Sinrikom isprao rane nečim što peče - ali nije bilo ništa gore od onog što mu je stari Manlije stavljao na nogu kada je bio ranjen. Premazali su mu nogu nečim lepljivim i peckavim, i čvrsto je previli platnenim trakama. Potom su prešli na otekli članak, i neko je rekao: "Ništa naročito - nije čak ni slomljen."
     Ali trgao se iz ošamućenosti na Sinrikove reči: "Drži se, momče; onaj kolac je bio zagađen, ali misim da ćemo moći da ti spasemo ruku ako spalimo ranu."
     "Eilan", naređivao je stari druid, "izlazi odavde; mlade devojke ne treba da gledaju ovakve stvari."
     "Ja ću ga držati, Eilan", dodao je Sinrik. "Idi samo."
     "Ja bih ostala, oče. Možda mogu da pomognem." Uhvatila je Gaja za ruku, i starac je odgovorio gunđanjem. "Radi kako hoćeš, ali nemoj da vrištiš ni da padneš u nesvest."
     Gaj je sledećeg trenutka osetio snažne ruke - Sinrikove? - kako ga čvrsto drže u ležećem položaju. Eilan ga je i dalje držala za ruku, i osećao je da njeni prsti podrhtavaju; okrenuo je glavu od nje, čvrsto zažmurio i stegao zube da mu ne bi izleteo neki kukavički krik. Osetio je miris usijanog gvožđa, a onda mu je čitavo telo obuzela užasna agonija.
     Usne su mu se izvijale u grču vriska, i osetio je da krklja; a onda je grubi stisak nestao i osećao je samo devojčine meke prste. Kada je uspeo da otvori oči, video je druida kako ga posmatra, sa nagoveštajem osmeha negde pod prosedom bradom. Sinrik, još nagnut nad njim, bio je veoma bled; Gaj je viđao takav izraz lica na mladićima kojima je komandovao, obično posle prve bitke.
     "Pa, svakako nisi kukavica, momče", rekao je Sinrik stegnutog grla.
     "Hvala", glupo je rekao Gaj. I onesvestio se.