5.

     Gaj je gledao za Diedom i Sinrikom koji su nestali u masi, obuzet željom da ih pozove nazad. Eilan je, odjednom sva postiđena, zurila u zemlju. Pitao se šta da joj kaže. Pošto je upravo čuo priču o sveštenicama sa Mone postao je neočekivano snebivljiv; uopšte se nije osećao kao gospodar sveta, kao što bi Rimljanin trebalo da se oseća. Hvala bogovima što Sinrik nije posumnjao ko je on zapravo. Imao je neprijatan osećaj da je stari Ardanos to pogodio, ali i ako jeste, očito je rešio da ćuti, što je na neki način bilo još neprijatnije.
     Tragao je za nekom bezopasnom temom za razgovor. "Pričaj mi kako tvoje pleme održava ovu svečanost", konačno je rekao. "Običaji Silura su nešto drugačiji, i ne bih želeo da negde pogrešim." Pomislio je da je to bezbedan način da prikrije kako je bio samo na jednoj Beltanskoj svečanosti, i to kad mu je bilo šest godina.
     Eilan je porumenela. "Zaista?" Sada joj je bilo zaista neprijatno. "Ovo je veoma drevna svečanost. Možda su je nekada sva plemena držala na isti način. Ardanos kaže da ju je narod doneo sa sobom kad smo došli na ova ostrva. A on verovatno zna."
     "Verovatno", složio se Gaj. "Toliko je star, taj tvoj deda, šta misliš, je li došao sa prvim brodovima iz Galije?" Ona se zakikotala, i Gaj je odahnuo od olakšanja, jer osetio je da napetost između njih nestaje.
     "Video si kako se stvara sveti plamen", nastavila je Eilan. "Večeras, kada sveštenica iziđe da blagosilja vatre, pozdravićemo je kao Boginju. Ne znam kako je u južnim plemenima, ali na severu, nekada davno, žene su bile slobodnije nego sada. Pre dolaska Rimljana, kraljica je ponekad vladala plemenom sama po sebi. Sada imamo sveštenice i druide. Zato je Kartimandua mogla da vlada Brigantima, a Iceni su sledili Boudiku."
     Gaj se ukočio. Rimljani su još plašili decu imenom Boudike, Kraljice ubice. U Londiniumu su se videli tragovi na mestu gde je izgorela bazilika, a radnici koji kopaju temelje za nove zgrade kako se grad širi ponekad nalaze kosti onih koji su pokušali da se sakriju od krvoločnih hordi Icena.
     Eilan nije ništa primetila pa je i dalje pričala. "Samo bi u vreme ratova odredila vojskovođu da upravlja vojskom; ponekad je to bio njen brat, a ponekad ljubavnik, ali ko god bio u pitanju, imao je vrlo malo vlasti nad plemenom. Kraljica je imala svu vlast u svojim rukama, i ma šta ti rekao, žene znaju mnogo više o vladanju, jer svaka žena upravlja svojim domaćinstvom. Zar nije zbog toga spremnija da vlada od muškarca koji radi samo ono što mu kaže vojskovođa?"
     "To je možda tačno kada je reč o plemenu", rekao je Gaj. "Ali zaista bi bilo glupo da žena komanduje legijom - ili da vlada velikim carstvom kao što je Cezarovo."
     "Ne vidim zašto", odgovorila je Eilan. "Žena koja može da upravlja velikim domćinstvom svakako je spremna da vlada imperijom koliko i neki muškarac. Zar Rimljani nisu imali moćne kraljice?"
     Gaj je iskrivio lice, prisećajući se istorije koju mu je grčki tutor uporno ponavljao. "U vreme pre Klaudija", oprezno je rekao, "čuo sam da je postojala zla starica po imenu Livija, majka obogotvorenog Tiberija. Potrovala je sve svoje rođake. Možda zato Rimljani ne vole ženske vladare."
     Šetnja ih je dovela do mesta daleko od vatri, gde se mogila stapala sa tlom.
     "Gavene, zar misliš da su žene zle?" upitala je Eilan.
     "Ti svakako nisi", rekao je, gledajući je pravo u oči. Ličile su na izvor čiste vode u koji bi mogao da zaroni zauvek. Izvor istine - i tog časa mu se činilo čudovišnim što mora da je laže. Mada to nije imalo nikakvog smisla, osećao je da bi mogao da joj poveri svoj život; a ako joj kaže ko je zaista, stvarno bi joj ga poverio.
     Iza njih se začulo komešanje. Približavali su se uzvici i pesma. Gaj se okrenuo i ugledao ljude kako nose lutke od slame. Neke su ličile na ljude, a druge kao da su pobegle iz košmara. Jedna je čak bila obučena u prepoznatljivu imitaciju legionarske opreme.
     Osetio je da se naježio. Ranije je rekao Eilani da se ne seća ničega o Beltanskim svečanostima, ali sada, da li zbog bubnjanja, ili zbog plamsaja vatre, ili zbog mirisa trava koje su bacali u plamen, iznenada je znao da je nešto slično već video. Zatvorio je oči i u sećanju ugledao tetovirane zmije na snažnim mišicama i začuo smeh mladića. Za trenutak ga je bubnjanje zaglušilo; pred očima je video samo krv, i obuzeo ga je dugo suzbijani bol koji ni sada nije umeo da imenuje.
     Snažnije je stegao Eilan za ruku.
     "Ne budi smešan!" nasmejala se ona kad mu je videla izraz lica. "To su samo lutke. Čak i u stara vremena je samo svake sedme godine žrtvovan Letnji Kralj ili njegov zamenik, kako bi se zemlja obnovila."
     "Ti si kći druida", rekao je i seo u travu. "Pretpostavljam da znaš istinu."
     Nasmešila se i sela kraj njega na ivicu kruga. "Ne znam mudrosti koje se uče u Šumskoj kući, ali čula sam priču. Kažu da su se prema Odabranom svi ponašali kao prema kralju godinu dana pre onog što mu je suđeno. To je za njegovu porodicu bila velika čast. Ispunjavali su mu svaku želju, imao je nabolju hranu i vino, i dovodili su mu najlepše mlade žene. Bila je čast roditi dete jednog boga; čak ni žene iz svetilišta mu nisu bile zabranjene, iako za svakog drugog posezanje za sveštenicom donosi smrt. A po isteku tog vremena..." zastala je. "Predavali su ga vatri."
     Eilan je sedela tik do njega. Mogao je da oseti sveži miris divljeg cveća u njenoj kosi.
     "Čuo sam da u Rimu postoji novi kult, zovu se sledbenici Nazarena, i veruju da je njihov prorok bio sin njihovog boga i da je umro zbog njihovih greha", rekao je Gaj. On je lično najviše cenio Mitru, vojničkog boga.
     "Nema ih samo u Rimu", rekla je Eilan. "Moj otac kaže da je jedna grupa došla u Britaniju kad su imperatori počeli da ih ubijaju. Druidi su im dopustili da izgrade svetilište na Jabukovom ostrvu, daleko na jugu, čak u Letnjoj zemlji. Ali ovde imamo samo ljubavnika Boginje - ili njegovog zamenika, koji daje zemlji svoju krv."
     Grupe mladića su, uz viku, pobacale lutke u vatru, radujući se kad je plamen suknuo ka nebu. Eilan se trgla kad je kraj njih projurila još jedna grupa, i Gaj ju je zaštitnički zagrlio.
     "Sada spaljuju sve zle duhove, i kasnije će proterati stoku između vatri kako bi bila bezbedna tokom letnje paše u brdima. Vatre su veoma moćne..." Iznenada je pocrvenela od nečega što nije bila vrelina plamena.
     "Šta se još dešava oko vatri?" blago ju je upitao, podrhtavajući od napora uloženog da je ne privuče bliže. Čak i kroz odeću je osećao vitku mekoću njenog tela. Kad ju je prvi put video, mislio je da je dete, ali sada, ma koliko vitka bila, znao je da je žena, i želeo ju je.
     "Pa", rekla je ona nesigurno, zagledana u plamen, "u ovoj noći, dok gore vatre Boginje, obrečeni parovi skaču preko njih, držeći se za ruke, u čast Boginji i da je zamole za decu. A potom odlaze sami u šumu. Možda se u davna vremena nije znalo kako nastaju deca; ali Ardanos kaže da su primetili kako se kasnije rađaju deca i da su zato ukazivali čast Gospi - a narod je još poštuje održavajući drevni običaj..."
     "Razumem", nežno je rekao Gaj, i osećao je kako mu srce brže udara.
     "Naravno", brzo je dodala Eilan, "to nije nešto što rade kćeri poglavara ili druida..."
     "Naravno", vrlo tiho se složio Gaj. Njegovo telo mu je govorilo da bi se sin prefekta rado bavio time, ali nadao se da Eilan to neće primetiti. Kao kći njegovog domaćina, trebalo bi da mu je sveta koliko i sestra. "Pa ipak, bilo bi lepo kad bismo..." duboko je uzdahnuo, "kad bismo mogli da tako ukažemo poštovanje Gospi..."
     Osetio je da je porumenela, iako je bilo gotovo suviše mračno da bi je video. Ukočila se pod njegovom rukom.
     "Nikad nisam pomislila..." počela je tiho, pa prekinula i uzdrhtala. Ali nije se odvojila od njega.
     "Tako bih mogao da ti pokažem šta osećam prema tebi", rekao je još tiše, kao da se pobojao da će uplašiti divlju pticu koja mu je sletela na dlan. Tako mu je nedužno ispričala celu priču! Klotinijeva kći mu je jasno stavila do znanja da bi njegove pokušaje pozdravila dobrodošlicom; Gaju se od njene otvorenosti samo smučilo, ali činilo mu se da nikada ranije nije osećao prema nekoj devojci ovo što je sad osećao prema Eilan, koja je tako puna poverenja sedela kraj njega. Bila mu je tako blizu da je osećao toplotu njenog tela. Sa svakim dahom udisao je cvetni miris njene kose.
     Kad su uzvici zamrli, začuo je tihe noćne zvuke: životinjice kako šuškaju po travi oko mogile; pucketanje vatri, daleki zov ptice. A sada, uzbuđen njenom pričom, mogao je da čuje i druge zvuke u prolećnoj noći. Na padini iza njih, muškarci i žene vodili su ljubav.
     Dotakao je Eilanin obraz; bio je kao latica cveta. Blago je okrenuo njeno lice ka sebi. Oči su joj bile raširene i začuđene, a usne blago rastavljene. Osetio je da se iznenađeno trgla kad ju je poljubio, ali nije se povukla. Usne su joj bile slatke, tako slatke da ju je zagrlio i ponovo je poljubio, i posle trenutka otpora osetio je kako se njena usta otvaraju pod njegovim kao cvet.
     Gaj je uronio u tu slast. Onako opijen, uzburkane krvi, nije odmah shvatio šta se dešava kad ga je odgurnula.
     "Ne smemo!" šapnula je. "Moj otac bi nas oboje ubio!"
     Gaj je naterao sebe da rastavi ruke kako bi je pustio. Položiti ruke na kći domaćina smatralo se za najgoru gadost. Eilan bi trebalo da mu bude sveta, kao rođena sestra. Sveta... iznenada je shvatio da je to što oseća prema njoj takođe sveto. Kad ju je pustio, nesvesno je zario prste u travu, i sad je ustao brišući ruke.
     "Istina je." Začudio se što može tako mirno da govori. Čula su mu još bila uskovitlana, ali osećao je u sebi toplinu sigurnosti. Još od prvog trenutka kad ju je ugledao kako viri u jamu gde je upao, onako optočena svetlom, izgledalo mu je da je ovaj trenutak bio predodređen.
     "To bi nas oboje osramotilo, ali u ovom što osećam prema tebi nema ničeg nečasnog. Volim te, Eilan, onako kako muškarac voli ženu koja će se udati za njega."
     "Kako možeš?" šapnula je, zagledana u vatru. "Ti si stranac. Do pre dve nedelje me nisi ni video. Jesi li i ti mene sanjao?"
     "Više sam stranac nego što slutiš", mračno je odgovorio. "Ali dokazaću ti svoju ljubav..." Sakupio je hrabrost. "Polažem život u tvoje ruke. Ja sam Rimljanin, Eilan. Nisam sasvim slagao", brzo je dodao kad se ona trgla. "Gaven je ime koje mi je dala majka; ali moje pravo ime je Gaj Macelije Severus Silurikus, i ne stidim se svog porekla. Moja majka je bila princeza Silura, a moj otac je prefekt logora Druge legije Adiutriks. Ako me sad mrziš, pozovi stražare neka me ubiju."
     Ona je porumenela, pa opet prebledela. "Nikad te ne bih izdala."
     Zagledao se u nju. Moja majka jeste... Naglo je shvatio koliko je to čudna misao, jer njegova majka svakako nije želela da umre i ostavi ga samog. Tek sada, vraćen u njen topli i slikoviti svet, počeo je da shvata koliko je bio bolan šok što je, bez nje, podvrgnut strogoj disciplini vojnog logora. Da li zato nikada nije bio u stanju da se otvori pred nekom devojkom Rimljankom ovako kao sada pred Eilan?
     "Sutra moram da se vratim svojima, ali dajem ti reč da ću, ako odem odavde nedirnut i ako ti to nije mrsko, časno zatražiti od tvog oca tvoju ruku!"
     Osećao je udare njenog srca o svoje grudi, ali nije mogao da smisli šta bi još rekao.
     "Neće mi biti mrsko, Gavene... Gaje", konačno je rekla ona. Glas joj je bio vrlo tih, ali pogled nije odvajala od njegovog. "Ali mislim da moj otac neće pristati da me da Rimljaninu, pogotovo sinu legionara. A čak i kad bi pristao, moj deda ne bi; a Sinrik..." Reči su joj prosto izletele. "Sinrik bi te ubio da je znao!"
     "To možda ne bi bilo tako lako", odgovorio je Gaj, probuđenog ponosa, mada je ista pomisao i njemu padala na pamet. "Ali zar je zaista tako nemoguće? Otkako smo došli na ovo ostrvo, dosta naših oficira ženilo se Britankama iz dobrih porodica kako bi učvrstili savezništva. I ja sam, ipak, polu Britanac."
     "Možda je tako", sumnjičavo je rekla, "ali ne za našu porodicu!"
     "Pa, moja krv sa obe strane svakako je dobra koliko i tvoja!"
     Čudno ga je pogledala, i shvatio je da to iz njega govori ponos Rimljanina. Izgleda da joj to nije bilo mrsko, ali takođe nije bila ubeđena, a još teže će mu biti da smekša njenog strogog oca.
     "Nikada nisam srela nikoga ko bi mi se toliko dopao kao ti", bespomoćno je rekla, "i to za tako kratko vreme. Uopšte ne razumem", priznala je, "ali nekako mi se čini da te znam od početka sveta."
     "Možda i jeste tako", rekao je Gaj gotovo šapatom. Za trenutak je bila u njegovom naručju nedužna kao devojčica. "Neki grčki filozofi veruju da se svaka duša vraća, ponovo i ponovo, dok ne ispuni svoj zadatak na zemlji, i pritom ponovo prepoznaje one koje je volela ili mrzela u drugim životima. Može biti da je neka sudbina iz prethodnih života htela da se sretnemo, Eilan." Čak i dok je govorio, sumnjao je u to. Kako je moguće da on, Gaj Macelije Severus, tako govori nekoj ženi? Ali Eilan nije 'neka žena', branio se u sebi; nikada u životu nije bio toliko blizak sa nekim. Po prvi put otkako zna za sebe, ono što je osećao prema nekoj devojci bilo je gotovo mistično, nešto što nije znao kako da objasni.
     "I druidi tako kažu", tiho je rekla ona. "Naši najveći sveštenici proveli su mnoge živote na ovom svetu, živeli su kao jeleni, lososi, medvedi, kao bi mogli da rauzmeju sva živa bića; a junaci čiji je život prekraćen često se ponovo rađaju. Ali za mene i tebe..." Namrštila se, i sad mu je bilo teško da je pogleda u jasne oči.
     "Jednom sam pogledala u jezerce i videla sebe sa drugačijim licem, a ipak sam to bila ja. Mislim da sam tada bila sveštenica. Sad gledam u tebe, i ne vidim ni Rimljanina ni Britanca. Srce mi govori da si ti bio veliki čovek u svom narodu - kao kralj."
     Gaj je porumeneo. Od ovakvih razgovora uvek mu je bilo neprijatno. "Sad nisam kralj", odgovorio je, "a ti nisi sveštenica. Želim te u ovom životu, Eilan!" Uzeo ju je za ruku. "Želim da te vidim ujutro, kad se probudim, i da spavam grleći te. Osećam kao da mi je čitavog života nešto nedostajalo i da si me ti iscelila! Da li razumeš?" Činilo mu se nemoguće da će se sutra vratiti u legiju, i da je više nikada neće videti.
     Ona je neko vreme zurila u vatru, a onda se opet okrenula ka njemu. "Sanjala sam te pre nego što sam te srela", tiho je rekla. "U mojoj porodici mnogi su vidoviti, i ja ponekad vidim u snovima istinite stvari. Ali ovo nikom nisam rekla. Ti si već u središtu mog srca. Ne znam kakva sila nas je spojila, ali mislim da sam te volela i ranije."
     Sagnuo se da je poljubi u dlan, a onda je drhtavo uzdahnula.
     "Volim te, Gaje. Među nama postoji veza. Ali ne vidim kako možemo da budemo zajedno..."
     Trebalo bi da je uzmem, sada, pomislio je Gaj, i onda bi morali da nas puste da se venčamo! Već je nameravao da je privuče bliže kad je neko prošao između njih i svetlosti. Prostor oko vatri se ispunjavao svetom. Pogled na zvezde mu je kazao da je blizu ponoć, jer mesec je bio visoko. Kako su proleteli toliki sati? Eilan je tiho uzviknula i počela da ustaje.
     "Šta je bilo?" upitao ju je. "Šta se dešava?" Iz daljine su se čuli promukli uzvici i smeh, ali raspoloženje mase oko njih bilo je vedro i mirno. Koža mu se naježila od osećanja iščekivanja.
     "Psst!" šapnula je Eilan kad je ustao i stao kraj nje. "Dolazi Boginja..."
     Odnekud iza kruga svetlosti oko vatri začule su se flaute, i Eilan se potpuno umirila. U iznenadnoj tišini jasno se čulo pucketanje vatre. Plamen se sada smirio i davao je nepomičan sjaj, obojen mesečinom do bledozlatne boje drugačije od svake svetlosti koju je Gaj ikada video.
     Iza kruga svetlosti nešto je blesnulo. Dolazili su druidi u belim odeždama; muškarci sa lepršavim bradama, ovenčani hrastovim lišćem, i sa zlatnim ukrasima oko vrata. Obišli su oko vatri u pravcu sunčevog kretanja i stali, iščekujući. Bili su ravnomerno raspoređeni po krugu kao stražari oko logora, ali u njihovim pokretima nije bilo vojničke preciznosti na koju je Gaj navikao. Jednostavno su se zaustavili tamo gde bi trebalo da budu, baš kao zvezde.
     Začula su se srebrna zvonca i napetost unutar kruga je porasla. Gaj je zažmirkao, ali nije uspeo ništa da vidi, mada se nešto kretalo, nekakva velika senka koja je išla ka njima. Trebalo mu je malo vremena da shvati kako gleda u žene, žene obučene u tamnoplavo, iste boje kao ponoćno nebo. Spustile su se u krug i oko njega, sa srebrnim ukrasima koji su pomalo svetlucali, i sa licima jedva vidljivim ispod vela.
     Sada je razumeo. Ovo su sveštenice Šumske kuće, svete žene koje su izbegle silovanje na Moni. Naježio se i od prisustva tolikih druida, a sad ga je pogled na senovite prilike sveštenica ispunio užasom, i iznenadnim osećanjem sudbine. Je li njegova sudbina nekako prepletena sa sudbinom sveštenica iz Šumske kuće? Od toga mu se krv sledila i čvršće je stegao Eilan za ruku.
     Poslednje tri sveštenice pošle su prema tronošcu postavljenom između vatri. U sredini je išla vitka, pomalo pognuta žena, a pored nje jedna visoka i jedna zdepastija. Obe su imale tamnu kosu i srebrne ukrase. Nisu nosile veo, i na čelu im se video tetovirani plavi polumesec. Gajeva prva pomisao bila je da bi visoka devojka bila dobar takmac u borbi, a u očima one druge osetio je nekakvo nezadovljstvo.
     Žene su zastale, i izvele su nekakav ritual sa zlatnom posudom koji nije razumeo. Potom su pomogle sveštenici da sedne na tronožac, i iznele je na vrh brdašca između vatri. Svetlucavi zvuk zvonaca dostigao je vrhunac, a onda se prekinuo.
     "Deco Donina, zašto ste došli ovamo?" upitala je visoka žena, izgovarajući ime mitske pramajke svih plemena.
     "Tražimo blagoslov Boginje", odgovorio je jedan druid.
     "Onda je prizovite!"
     Dve žene bacile su pune šake bilja u ugljevlje. Gaj je raširio nozdrve od slatkastog dima koji je odmah suknuo napolje, ispunjavajući prostor svetlucavom maglom. Bio je naviknut na tamjan, ali nikada ranije nije osetio ovako neobičan pritisak. Rado bi to objasnio promenom vremena, ali nebo je bilo vedro.
     Šapat oko njega pretvorio se u mrmljanje mnogih glasova, tiho prizivanje i molbu. Ispod svega čulo se mrmljanje druida, i činilo mu se da i sama zemlja pod njegovim nogama odgovara pulsiranjem. Opet se uplašio. Pogledao je Eilan i video da je njen pogled, uzbuđen i zanesen, uperen u tri prilike između vatri.
     Žena pod velom tiho je jeknula i primetio je da se njiše.
     Ona je kao Sibila, pomislio je, ili kao Pitija iz Delfa o kojoj mi je pričao tutor. Nikada nije ni pomislio da će i sam videti nešto slično. Mrmljanje se pojačalo, i žena pod velom se iznenada ukočila; druge dve su se povukle. Zaustavio je dah, jer učinilo mu se da je žena postala nekako viša. Ispravila se i okrenula kao da se osvrće. Potom se tiho nasmejala i uklonila veo.
     Gaj je čuo da je Vrhovna sveštenica u Vernemetonu stara, ali ova žena je blistala od lepote, i kretala se nemirnom snagom koja nije mogla da se poveže sa starošću. Sav rimski cinizam ga je napustio i u njemu se uzburkala majčina krv. Istina je - sve priče su tačne - Boginja je ovde...
     "Ja sam zelena zemlja koja vas njiše i materica voda..." rekla je glasom tako tihim i zvučnim da mu se činilo kako mu govori na uvo. "Ja sam beli mesec i more zvezda. Ja sam noć iz koje se rađa prva svetlost. Ja sam majka bogova; ja sam devica; ja sam crna zmija koja guta sve. Da li me vidite? Da li me želite? Da li me prihvatate?"
     "Vidimo", začulo se mrmljanje u odgovor. "Vidimo i divimo se...."
     "Radujte se, jer život se nastavlja. Pevajte, igrajte, gostite se i vodite ljubav, i imaćete moj blagoslov; stoka će se množiti i usevi bujati."
     "Gospo!" iznenada se prolomio ženski glas. "Odveli su mog muža u rudnike i moja deca gladuju. Šta da radim?"
     "Uzeli su i mog sina!" uzviknuo je muški glas, a začuli su se i drugi. "Kada ćeš nas izbaviti od Rimljana? Kada će poleteti ratna strela?" Podigla se bura protesta i Gaj se ukočio, osećajući narastanje napetosti. Samo jedna reč od Eilan, i rastrgnuće ga na komadiće. Ali kada ju je pogledao, video je da joj oči sijaju od suza.
     "Jeste li vi moja deca, kad čujete plač svoje sestre i ne pomažete joj?" Kad se Boginja okrenula, oko nje su se zatalasali tamni nabori. "Starajte se jedni o drugima! U ogromnim prostranstvima nebesa pročitala sam ime Rima, i uz njega i to da njegovo ime znači Smrt! I zaista, Rim će pasti, ali nije naše da mu mi određujemo sudbinu! Tako sam rekla, i slušajte moju reč! Setite se kruga života. Svi koji sada gube jednog dana će naći, i ono što vam je uzeto ponovo ćete steći. Pazite, donosim vam moć sa nebesa, kako bi svet mogao da se obnovi!"
     Podigla je ruke pod mesečinom, i Gaju se učinilo da je svetlost postala jača, čak toliko jaka da ju je zaklonila. Sveštenice su se okupile oko nje i počele da pevaju:

     Na ovo drvo drevno i sveto,
     baci svoje svetlo u noći;
     Otkrij lice da vidimo
     Svetlost koja mora doći...

     Gaj se stresao. Nikada nije ni pomislio da ženski glasovi mogu biti toliko lepi. Za trenutak kao da je čitav svet bio uronjen u tišinu; potom je Vrhovna sveštenica pružila ruke. Njene dve pomoćnice požurile su ka njoj, a istog časa su i vatre besno zaplamtele. Da li su bacili nešto u žar? Nije video - jedva da je mogao i da misli, jer su svi vikali.
     "Igrajte!" podigao se nad njima glas Boginje. "Radujte se, primite moj zanos!" Za trenutak se izvila naviše, ruku pruženih kao da bi da zagrli svet. Potom se skljokala u naručje visoke sveštenice.
     Ali Gaj nije video šta se potom dešavalo, jer neko je naleteo na njega. Snažno je stegao Eilan za ruku i osetio da ga je nepoznata osoba uhvatila za drugu. Začuli su se bubnjevi i odjednom su se pokrenuli, čitav krug se kretao, i ništa više nije postojalo na svetu sem ritma bubnjeva. Dok ga je nosio ritam, za trenutak je na drugo strani kruga ugledao Sinrika i Diedu, i učinilo mu se da Diedino lice sija od suza.

     Mnogo kasnije, kako mu se činilo, ples se završio i Sinrik i Dieda su ih našli, ali kada je zanos nestao, njihovo očajanje ih je sprečilo da upitaju o čemu su Gaj i Eilan našli da razgovaraju tokom Beltanske noći. Bilo je veoma kasno kad su stigli do Bendeigidove kuće, i izgleda da niko tamo nije ni pomislio da su dva para i za trenutak bila razdvojena. Gaju je bilo milo zbog toga - mnogo je bolje da zatraži Eilaninu ruku iz Deve, podržan moćima svog oca, nego da pusti druida da posumnja kako je njegov gost zaveo njegovo dete dok mu je Gaj još nadohvat ruke.
     Ali da je već bio Eilanin zvanični udvarač, barem bi ga pustili da se pozdrave. Ovako je Reis objavila da je dan za veliko spremanje, i sve žene su prionule na posao. Jedino što je Reis obećala da će isporučiti njegov pažljivo sročen pozdrav i što je za trenutak ugledao Eilaninu blistavu kosu, i to ga je održavalo kad je pošao drumom ka Devi i ka rimljanskom svetu.