XXV

Vrtlog

OČI SU MU bile od razbijenih zrcala, a lice od izrezbarena kamena. Imao je grivu od krhotina i udove od trupaca. Zubi su mu bili razbijeni crjepovi, na mjestu noktiju imao je hrđave čavle, a ogrtač mu je bila poderana zavjesa koja je jedva skrivala tamu njegova srca.

„Dakle, kradljivče...“ rekao je ne obraćajući pozornost na Rictusovo žalosno otimanje. „... vidiš me kao čovjeka kakav sam bio. Točnije, kao kopiju toga čovjeka. Jesi li to očekivao?“

„Jesam“, rekao je Harvey. „Upravo sam to očekivao.“

„Jesi li?“

„Sastavljen si od zemlje, smeća i krhotina“, rekao je Harvey. „Ništavan si!“

„Ništavan sam?“ upitao je Hood. „Ništavan? Ha! Pokazat ću ja tebi, kradljivče! Pokazat ću ti što sam.“

„Dopusti da ga ja dokrajčim umjesto tebe“, jedva je prozborio Rictus. „Ne moraš se time zamarati! Ja ću to učiniti!“

„Ti si ga doveo ovamo“, rekao je Hood okrećući krhotine od očiju prema svojemu slugi. „Ti si kriv!“

„On je običan dječak. Izaći ću na kraj s njim. Samo mi dopusti da to učinim! Dopusti mi...“

Prije nego što je Rictus završio, Hood je zgrabio njegovu glavu i zakrenuo je jednim naglim pokretom. Iz otvorena se vrata izvio žućkasti oblak smrada, a Rictus – posljednji od Hoodova gnusnog kvarteta, skončao je u trenutku. Hood je pustio glavu koja je poletjela poput nevezana balona; zrak je iz nje prštao dok se okretala te je naposljetku ispražnjena pala na tlo.

Hood je nehajno ispustio tijelo, koje se potom skvrčilo do ništavila, a svoj je zrcalni pogled ponovno uperio u Harveyja.

„Kradljivče“, rekao je, „SADA ĆEŠ VIDJETI ŠTO JE MOĆ!“

Njegova se griva od krhotina nakostriješila kao da je svaka pojedina spremna probosti Harveyjevo srce. Usta su mu se raširila poput tunela, a iz njegova je trbuha sunuo zadah ustajalog, ledenoga zraka.

„Dođi bliže“, zagrmio je raširivši ruke.

S ruku su mu visjeli dronjci koji su se nadimali i širili kao krila prastarog vampira; vampira koji se nahranio krvlju pterodaktila i tyrannosurusa rexa.

„Dođi.“ ponovio je. „Ili ja moram doći po tebe?“

Harvey nije trošio dah na odgovor. Želi li pobjeći tom užasu, bit će mu potreban svaki atom zraka. Ne znajući kamo ide, okrenuo se na petama i potrčao, udaren još jednim zadahom ledenoga zraka. Tlo nije bilo sigurno; sklisko i prepuno krhotina. Pao je nakon šest koraka, okrenuo se i ugledao Hooda kako se s osvetničkim krikom nadvija nad njega. Pridigao se – Hoodovi su ga hrđavi nokti promašili za centimetar – i udaljio se tri nesigurna koraka od Hoodove sjene kad je začuo Lulu kako ga doziva.

Okrenuo se u njezinom smjeru, ali je Hood uhvatio okovratnik njegove jakne.

„Imam te, mali kradljivče!“ zagrmio je i povukao Harveyja u svoj pogubni zagrljaj.

No, prije nego što ga je obuhvatio, Harvey je podignuo ruke i bacio se prema naprijed. Jakna je kliznula s njega pa je po treći put jurnuo prema slobodi, pogleda uprtog u Lulu koja ga je dozivala.

Stajala je na rubu jezera, vrlo blizu vodenog vrtloga. Nije valjda mislila da mogu pobjeći u jezero? Vrtlog bi ih rastrgao na komadiće.

„Ne možemo...“ viknuo joj je.

„Moramo!“ odvratila je. „To je jedini put!“

Sada su ga od nje dijelila samo tri koraka. Vidio je kako njezina bosa stopala klize po sluzavom kamenu i kako se bori da zadrži ravnotežu. Ispružio je ruke kako bi je uhvatio prije nego što padne, ali njezin pogled nije bio uperen u njega. Gledala je u čudovište iza njegovih leđa.

„Lulu!“ viknuo joj je. „Ne gledaj!“

No, ona je netremice, otvorenih usta, promatrala Hooda pa Harvey nije mogao odoljeti da i sam ne pogleda što ju je toliko opčinilo.

Hoodov se ogrtač u trku raširio, a među njegovim je naborima bilo nešto mračnije od najmračnijeg noćnog neba ili neosvijetljenog tavana. Što je to? Možda bit njegove čarolije koja je čuvala njegovo hladno srce?

„Predaješ li se?“ upitao je Hood natjeravši Harveyja na kamenje, pokraj Lulu. „Siguran sam da ćeš radije izabrati mene nego vrtlog.“

„Idi...“ Harvey je šapnuo Lulu, pogleda i dalje uperenog u tajnu ispod Hoodova ogrtača.

Osjetio je kako ga je na trenutak uhvatila za ruku. „To je jedini izlaz“, rekla je. A tada su njezini prsti nestali i Harvey je sam stajao na kamenju.

„Odabereš li vrtlog, umrijet ćeš užasnom smrću“, rekao je Hood. „Raznijet će te na komadiće. Dok ti ja...“ Ispružio je ruku prema Harveyju i stao na kamen.

„... ja ti nudim laku smrt, uljuljat ću te u san na postelji privida.“ Nasmiješio se, a njegovo je lice u tom trenutku bilo najružniji prizor koji je Harvey u životu vidio. „Biraj“, rekao je.

Harvey je krajičkom oka opazio Lulu. Nije pobjegla kako je mislio, samo je otišla potražiti oružje. I pronašla ga je: trupac izvučen iz ruševina. Harvey je znao da to oružje neće biti ni od kakve koristi protiv Hoodove moći, ali mu je bilo drago što u tim posljednjim trenucima nije sam.

Pogledao je Hooda.

„Možda bih trebao zaspati...“ rekao je.

Vampirski se kralj nasmiješio. „Mudri mali kradljivče“, odvratio je raširivši ruke kako bi primio dječaka u svoju sjenu.

Harvey je zakoračio prema Hoodu i pritom podignuo ruke. U krhotinama zrcala vampirovih očiju opazio je svoj odraz: dva kradljivca u jednoj glavi.

„Spavaj“, rekao je Hood.

Ali, Harvey još nije kanio zaspati. Prije nego što ga je Hood uspio zaustaviti, uhvatio je njegov ogrtač i povukao ga. Dronjci su spali s njega uz zvuk paranja vlažne tkanine, a Hood je, razotkriven, bijesno kriknuo.

U njegovu srcu nije bilo moćne čarolije. Zapravo, srca uopće nije bilo. Samo praznina – ni hladna ni topla, ni živa ni mrtva – bez tajne, samo ništavilo. Opsjena opsjenara.

Razbješnjen razotkrivanjem, Hood je ispustio još jedan gnjevan krik i sagnuo se kako bi iz ruku kradljivca uzeo dronjke svojega ogrtača. No, Harvey je hitro uzmaknuo, za dlaku izbjegavši njegove prste. Hood je razbješnjen krenuo prema njemu, tabani su mu škripali na kamenu, pa je Harvey morao uzmaknuti još jedan korak, a tada više nije imao kamo osim u vrtlog.

Hood je ponovno posegnuo za otetim dronjcima i zamalo je jednim kobnim zamahom ugrabio i ogrtač i kradljivca da mu Lulu nije pritrčala straga i zamahnula trupcem kao palicom za bejzbol. Toliko je snažno udarila u stražnji dio Hoodova koljena da joj se oružje raspalo na komadiće, a povratni ju je udarac bacio na tlo.

No, udarac nije bio uzaludan. Hood je izgubio ravnotežu i mahnito je mlatarao rukama, a silina vrtloga potresala je kamen na kojemu su on i Harvey stajali te prijetila da će ih obojicu baciti u vrtlog. Hood čak ni tada nije odustao od pokušaja da se ponovno dokopa otetih dronjaka i sakrije svoju prazninu.

„Daj mi moj ogrtač, kradljivče“ viknuo je.

„Izvoli!“ odvratio je Harvey i bacio ukradene dronjke prema vodi.

Hood je pojurio za njima, a Harvey se u tom trenutku bacio na čvrsto tlo. Začuo je kako je Hood kriknuo, a kada se okrenuo, vidio je kako vampirski kralj – s dronjcima u rukama – naglavce upada u pobješnjelu vodu.

Trenutak kasnije čupava je glava izronila, a Hood je zamahnuo prema obali, no, koliko god da je bio snažan, vrtlog je bio snažniji. Odnio ga je s kamenja i povukao prema svojem središtu, gdje su se vode kovitlale u tlo.

Hood je, užasnut, počeo preklinjati za pomoć, a njegovi su očajni vapaji bili čujni samo kad bi ga vrtlog donio u blizinu obale na kojoj su Harvey i Lulu stajali.

„Kradljivče“ vikao je. „Pomozi mi i... dat ću ti... cijeli svijet! Za... uvijek...“

Tada su razbješnjele vode počele rastavljati njegovo sklepano tijelo, čupati mu nokte i trgati zube, odnositi njegovu grivu od krhotina i slamati mu udove u zglobovima. Svedenoga na hrpu podrtina, zapjenjena ga je voda povukla u središte vrtloga i Hood je, uz gnjevne krikove, nestao tamo gdje naposljetku završava svako zlo: u ništavilu.

Na obali je Harvey zagrlio Lulu, istodobno se smijući i plačući.

„Uspjeli smo...“ rekao je.

„Što ste uspjeli?“ upitao je glas iza njih, a kad su se okrenuli, ugledali su Wendella kako im prilazi, veseo kao i uvijek. Svaki komad odjeće koju je pronašao u ruševinama bio mu je ili prevelik ili premalen.

„Što se dogodilo?“ upitao je. „Čemu se smijete? Zašto plačete?“ Pogledao je iza Harveyja i Lulu i opazio kako Hoodovi posljednji ostaci nestaju uz sve slabiji krik. „I što je to bilo?“ dodao je.

Harvey je obrisao suze s obraza i ustao. Napokon je imao razlog za Wendellovu neizbježnu uzrečicu.

„Baš me briga“, rekao je.