V

Zatočenici

DOK JE HARVEY bio na ručku, temperatura je porasla. Val topline lebdio je nad travnjakom (koji je bio zeleniji i bujniji nego što je zapamtio), a drveće je oko Kuće blistalo.

Harvey je krenuo prema njemu zazivajući Wendella. Odgovora nije bilo. Okrenuo se i pogledao prema kući misleći da bi ga mogao opaziti na jednom od prozora, no, svi su oni odražavali djevičansko plavetnilo. Pogled mu je s kuće kliznuo prema nebu. Na vidiku nije bilo ni oblačka.

Tada se u njega uvukla sumnja koja je prerasla u izvjesnost kada se njegov pogled vratio šumarku i cvijeću u travi. Za sat vremena koliko je proveo u svježini kuhinje, godišnje se doba promijenilo. U Kuću za odmor gospodina Hooda stiglo je ljeto: ljeto jednako čarobno kao i proljeće koje mu je prethodilo.

Zbog toga je nebo bilo tako besprijekorno plavo i zbog toga su ptice tako pjevale. Grane obrasle lišćem nisu bile ništa manje zadovoljne, kao ni cvjetovi u travi, ni pčele koje su zujale od cvijeta do cvijeta prikupljajući darove ljeta. Blaženstvo posvuda.

No, to neće biti dugo godišnje doba, pretpostavio je Harvey. Ako je proljeće završilo do podneva, ni savršeno ljeto vjerojatno neće potrajati dulje od poslijepodneva.

Trebao bih ga što bolje iskoristiti, pomislio je i odjurio potražiti Wendella. Naposljetku je pronašao svojega prijatelja kako sjedi u sjeni stabala, a pokraj njega gomila stripova.

„Hoćeš sjesti i čitati?“ pitao je.

„Možda poslije“, rekao je Harvey. „Najprije želim pogledati ono jezero o kojemu si govorio. Ideš li sa mnom?“

„Zašto? Rekao sam ti da nije nimalo zabavno.“

„U redu, idem sam.“

„Nećeš dugo ostati“, dodao je Wendell i vratio se čitanju.

Iako je Harvey prilično dobro znao gdje se jezero otprilike nalazi, grmlje na toj strani kuće bilo je gusto i prepuno trnja, pa mu je bilo potrebno nekoliko minuta da se probije kroz njega. Kad je opazio jezero, lice i leđa bili su mu obliveni hladnim znojem, a ruke izgrebane i okrvavljene.

Kao što je Wendell rekao, jezero nije bilo vrijedno toga truda. Bilo je veliko – toliko veliko da je druga obala bila jedva vidljiva – ali sumorno i jezovito, kao i okolno kamenje prekriveno slojem zelene pjene. Uokolo je zujala legija muha u potrazi za nečim istrunulim čime bi se mogle nahraniti, a Harvey je pretpostavio da će gozbu pronaći bez muke. Sve mrtvo pripadalo je upravo na to mjesto.

Upravo se spremao otići kada mu je pogled privukao pokret u sjeni. Netko se nalazio malo dalje uz obalu, gotovo potpuno sakriven gustim grmljem. Harvey je načinio nekoliko koraka prema jezeru i vidio Lulu. Sjedila je na skliskom kamenju tik uz vodu, zagledana u njezinu dubinu.

Gotovo šapćući od straha da će je uplašiti, Harvey je rekao:

„Čini se hladno.“

Lulu ga je pogledala s izrazom krajnje zbunjenosti, a tada se – bez riječi – okrenula i odjurila kroz grmlje.

„Čekaj!“ viknuo je Harvey pojurivši prema jezeru.

Lulu je već bila nestala, ostavljajući za sobom zaljuljano granje. Harvey je zamalo krenuo za njom, ali je zvuk prskanja mjehurića privukao njegov pogled prema vodi, a ondje je, tik ispod sloja pjene, opazio ribe. Bile su velike gotovo kao i on, sive su im ljuske bile prekrivene mrljama i korom, a izbuljene oči okrenute prema površini vode poput očiju zatočenika u vodenoj tamnici.

Gledale su ga, u to je bio siguran i od njihova ga je pogleda prošla jeza. Jesu li gladne, pitao se, pa se mole svojim ribljim bogovima da se oklizne na kamen i padne u vodu? Ili priželjkuju da dođe sa štapom i udicom kako bi ih izvukao iz dubina i skratio im muke?

Kakav život, pomislio je. Bez sunca koje bi ih grijalo, bez cvijeća koje bi mirisale i bez igara koje bi igrale. Samo duboka, mračna voda u kojoj kruže; i kruže, i kruže i kruže.

Zavrtjelo mu se od samog promatranja pa se plašio da će, ako se još malo zadrži, izgubiti ravnotežu i pridružiti im se. Odahnuvši s olakšanjem, okrenuo je leđa tom prizoru i vratio se na sunčevu svjetlost onoliko brzo koliko je to trnje dopuštalo.

Wendell je još uvijek sjedio pod drvetom. Pokraj njega u travi ležale su dvije boce ledene limunade, a kad se Harvey približio, Wendell mu je dobacio jednu.

„I?“ pitao je.

„Bio si u pravu“, odgovorio je Harvey.

„Nitko zdrave pameti ne odlazi onamo.“

„Vidio sam Lulu.“

„Što sam ti rekao?“ graknuo je Wendell. „Nitko zdrave pameti.“

„I one ribe...“

„Da, znam“, rekao je Wendell izvodeći grimasu. „Ružna stvorenja, zar ne?“

„Zašto gospodin Hood drži takve ribe? Mislim, sve ostalo je tako lijepo. Travnjaci, Kuća, voćnjak...“

„Baš me briga“, rekao je Wendell.

„Mene je briga“, rekao je Harvey. „Želim znati sve o ovom mjestu.“

„Zašto?“

„Zato da mogu reći mami i tati kad se vratim kući.“

„Kući?“ upitao je Wendell. „Tko bi želio otići kući? Ovdje imamo sve što nam je potrebno.“

„Ipak bih volio znati kako se sve to događa. Postoji li stroj koji mijenja godišnja doba?“

Wendell je pokazao kroz grane, prema Suncu. „Zar ti se to čini kao stroj?“ pitao je. „Ne budi glup, Harvey. Ovo je stvarno. Čudesno, ali stvarno.“

„Misliš da jest?“

„Previše je vruće da bih mislio“, odvratio je Wendell. „Sjedni već jednom i umukni.“ Dobacio mu je nekoliko stripova. „Pogledaj ih. Pronađi si čudovište za večeras.“

„Što će biti večeras?“

„Noć vještica, naravno“, rekao je Wendell. „Događa se svake noći.“

Harvey je sjeo pokraj Wendella, otvorio bocu limunade i počeo listati stripove te je, listajući i pijuckajući, pomislio kako je Wendell možda u pravu i kako je doista prevruće za razmišljanje. Koliko god da je to mjesto bilo čudesno, doimalo se prilično stvarnim. Sunce je pržilo, limunada je bila hladna, nebo plavo, a trava zelena. Što je više trebao znati?

Negdje usred sveg tog razmišljanja vjerojatno je zadrijemao jer se naglo probudio i ustanovio da se sunce više ne poigrava s travom i da Wendell više nije pokraj njega.

Posegnuo je za limunadom, ali se boca prevrnula, a sladak je miris privukao stotine mrava. Gmizali su po boci i ulazili u nju, a mnogi su se i utopili u svojoj pohlepi.

Kad je ustao, zapuhao je prvi pravi povjetarac kojega nije osjetio još od podneva, a lišće osušenih rubova zavojitom se putanjom spuštalo na tlo.

„Jesen...“ promrmljao je sam za sebe.

Sve do toga trenutka kada je stajao ispod škripavih grana i promatrao kako vjetar odnosi lišće, jesen je za njega bila najtužnije godišnje doba. Dolazak jeseni značio je da je ljeto završilo i da će noći biti sve duže i sve hladnije. Ali sada, dok se kišica lišća pretvarala u poplavu, a tupkanje žireva i kestenja u bubnjanje, smijao se promatrajući je i slušajući kako dolazi. Kad je izašao ispod drveća, kosa mu je bila prepuna lišća; padalo mu je niz leđa, razgrtao ga je svakim žurnim korakom.

Stigavši na trijem, opazio je da su prvi oblaci tog poslijepodneva prekrili Sunce, a od njihove se sjene Kuća, koja je na poslijepodnevnoj vrućini treperila poput priviđenja, iznenada se doimah mračnom i čvrstom.

„Stvarna si“, rekao je dok je uspuhan stajao na trijemu. „Jesi, zar ne?“

Nasmijao se svojoj gluposti jer razgovara s Kućom, no, osmijeh mu je nestao s lica kada je glas, tako blag da je jedva bio siguran da ga je čuo, rekao:

„Što ti misliš, dijete?“

Pogledom je potražio onoga tko govori, no na pragu nije bilo nikoga, kao ni na trijemu ni na stubama iza njega.

„Tko je to rekao?“ odrješito je upitao.

Nije dobio odgovor, što mu je bilo drago. To uopće nije bio glas, rekao je sam sebi. To su daske pod njegovim stopalima zaškripale, ili je suho lišće zašuštalo u travi. No, kad je ušao u Kuću, srce mu je kucalo malo brže jer se sjetio da pitanja na tom mjestu nisu poželjna.

Zar je uopće važno, pomislio je, je li to mjesto stvarno ili je samo san? Osjećao ga je stvarnim i samo je to bilo važno.

Zadovoljan tim zaključkom, pojurio je kroz Kuću i stigao u kuhinju u kojoj je gospođa Griffin na stol stavljala gomilu poslastica.