X

U nemilosti

VJETRA, KOJI BI ga držao u zraku, nije bilo. Survao se poput crijepa bačenog s krova, a vrisak čistog užasa oteo se iz njegova grla. Vidio je kako se Wendell okreće; vidio je kako se na njegovu licu pojavljuje izraz smrtnoga straha, a tada se, niotkuda, pojavio vjetar, hladan i jak, i upravo kad su mu se noge očešale o grmlje, osjetio je kako ga podiže visoko, prema nebu.

Njegov se vrisak pretvorio u usklik, a užas u oduševljenje. Mjesec je bio veći nego ikada, a njegovo golemo blijedo lice potpuno je ispunilo njegov vidokrug, poput lica njegove majke dok se saginjala da bi ga poljubila za laku noć.

No, te mu večeri nisu bili potrebni ni spavanje, ni majka koja bi mu poželjela slatke snove. Ovo je bilo bolje od bilo kojega sna; letjeti s vjetrom u krilima, dok svijet pod njim drhti u strahu od njegove sjene.

Pogledom je ponovno potražio Wendella i ugledao ga kako bježi u sigurnost Kuće.

E nećeš, pomislio je, i, okrećući krila kao kožna jedra, obrušio se na svoj plijen. Uši mu je ispunio krik od kojega bi se krv sledila, pa je na trenutak pomislio da je to vjetar. A tada je shvatio da njegovo vlastito grlo ispušta taj neljudski zvuk i krik se pretvorio u smijeh; bezuman, luđački smijeh.

„Nemoj... molim te... nemoj!“ jecao je Wendell u trku. „U pomoć! U pomoć!“

Harvey je shvatio da mu se osvetio; Wendell je bio izvan sebe od straha. No, bilo je previše zabavno da bi prestao. Uživao je u osjećaju vjetra pod sobom i hladnog Mjeseca iza leđa. Uživao je u oštrom vidu i u snazi svojih kandži. Ali, više od svega uživao je u strahu koji je izazivao; uživao je u izrazu Wendellova lica i u zvuku straha u njegovim grudima.

Vjetar ga je nosio u grmlje, a kada je sletio, Wendell je pao na koljena preklinjući za milost.

„Nemoj me ubiti! Molim te, molim te, preklinjem te – nemoj me ubiti!“

Harvey je vidio i čuo dovoljno. Osvetio se. Bilo je vrijeme da okonča tu igru, prije nego što prestane biti zabavna.

Otvorio je usta kako bi otkrio tko je, ali je Wendell – vidjevši crveno grlo i vučje očnjake te zaključivši da to znači sigurnu smrt – započeo ponovno preklinjati. Ovaj put, međutim, nije samo preklinjao.

„Ja sam predebeo za jelo“, rekao je. „Ali, tu je negdje još jedan dječak...“

Harvey je zarežao.

„Jest!“ rekao je Wendell. „Kunem se. A na njemu je više mesa nego na meni!“

„Poslušaj to dijete“, rekao je neki glas iz grmlja pokraj Harveyja. Bio je to Jive, a njegova je suhonjava prilika bila jedva vidljiva među granama. „On bi te rado vidio mrtvoga, mladiću.“

Wendell to nije čuo. On je i dalje promicao jestivost svojega prijatelja, podignuvši majicu i tresući svoj debeo trbuh da bi dokazao kako je neukusan.

„Ne želiš mene...“ jecao je. „Uzmi Harveyja! Uzmi Harveyja!“

„Ugrizi ga!“, rekao je Jive. „Hajde! Popij malo njegove krvi. Zašto ne? Salo nije dobro, ali je krv vruća, krv je ukusna.“ Dok je to govorio, plesao je udarajući nogama u ritmu svojih riječi. „Ne propuštaj taj užitak! Krv je ukusan napitak!“

Wendell je i dalje cvilio, sav šmrkav i uplakan. „Ne želiš mene. Potraži Harveyja! Potraži Harveyja!“

Što je više jecao, to je Jiveova pjesmica za Harveyja imala više smisla. Tko je ionako bio taj smiješni dječak Wendell? Bio je previše revan poslužiti ga za večeru da bi ga mogao smatrati prijateljem. Bio je tek ukusan zalogaj. Svaki vampir dostojan svojih krila odgrizao bi mu glavu čim bi ga ugledao. Pa ipak...

„Što čekaš?“ upitao je Jive. „Toliko smo se trudili da te pretvorimo u čudovište...“

„Da, ali to je igra“, rekao je Harvey.

„Igra?“ upitao je Jive. „Ne, ne, dječače. To je više od igre. To je pouka.“

Harvey nije shvatio što time želi reći, a nije ni bio sasvim siguran da to želi znati.

„Ako ubrzo ne navališ“, siktao je Jive, „pobjeći će ti.“

To je bilo točno. Wendellove su suze presušile i sada je zbunjeno zurio u napadača.

„Hoćeš.... li me... pustiti?“ promrmljao je.

Harvey je na leđima osjetio Jiveovu ruku.

„Učini to!“ rekao je Jive.

Harvey je pogledao Wendellovo lice išarano tragovima suza i njegove uzdrhtale ruke. Da je situacija obrnuta, pomislio je, bi li bio hrabriji? Znao je da je odgovor niječan.

„Sada ili nikada“, rekao je Jive.

„Nikada“, odvratio je Harvey. „Nikada!“

Ta je riječ iz njegovih usta izašla kao grleni krik, a Wendell je pobjegao urlajući iz sveg glasa. Harvey nije krenuo za njim.

„Razočarao si me, dječače“, rekao je Jive. „Mislio sam da u sebi nosiš instinkt ubojice.“

„Pa, ne nosim“, rekao je Harvey pomalo posramljeno. Osjećao se poput kukavice iako je znao da je postupio ispravno.

„To je bilo traćenje čarolije“, rekao je drugi glas, a iz grmlja je izašla Marr ruku punih golemih gljiva.

„Gdje si ih našla?“ pitao je Jive.

„Na uobičajenom mjestu“, odgovorila je Marr. Prezrivo je pogledala Harveyja. „Pretpostavljam da želiš natrag svoje staro tijelo“, rekla je.

„Da, molim.“

„Trebah bismo ga tako ostaviti“, rekao je Jive. „Prije ili kasnije će početi piti krv.“

„Ne“, rekla je Marr. „Čarolije nema u beskonačnim količinama, to znaš. Zašto bismo je trošili na takvoga bijednog nitkova?“

Nehajno je mahnula rukom u Harveyjevu smjeru, na što je on osjetio kako iz njega istječe moć koja je ispunjavala njegove udove i preobrazila njegovo lice. Razvrgnuće čarolije bilo je, dakako, veliko olakšanje, iako je negdje duboko u sebi žalio za tim gubitkom. U času je ponovno bio zemaljski dječak, bez krila i slab.

Razvrgnuvši čaroliju, Marr mu je okrenula leđa i odteturala u tamu. No, Jive je ostao toliko dugo da još jednom bočne Harveyja.

„Propustio si svoju priliku, mali“, rekao je. „Mogao si biti jedan od velikih.“

„Bila je to varka i ništa više“, rekao je Harvey prikrivajući neobično nezadovoljstvo. „Varka povodom Noći vještica. Ništa drugo.“

„Neki se s tim ne bi složili“, rekao je Jive tajanstveno. „Oni koji bi rekli da su svi veliki moćnici ovoga svijeta zapravo krvopije i otimači duša. A njima moramo služiti. Svi mi. Do svoje smrti.“

Zurio je u Harveyja tijekom svojeg zagonetnog govora, a tada se lakim korakom povukao u sjenu i nestao.

Harvey je Wendella zatekao u kuhinji, kako s hrenovkom u jednoj i s pogačicom u drugoj ruci, govori gospođi Griffin što je vidio. Kad je Harvey ušao, ispustio je hranu i ciknuo s olakšanjem:

„Živ si! Živ si!“

„Naravno da sam živ“, rekao je Harvey. „Zašto ne bih bio?“

„Vani je bilo nešto. Strahovita zvijer. Zamalo me je pojela. Mislio sam da je možda pojela tebe.“

Harvey je pogledao svoje ruke i noge.

„Nije“, rekao je. „Ni zalogaja.“

„Drago mi je!“ rekao je Wendell. „Jako, jako mi je drago. Ti si moj najbolji prijatelj, zauvijek.“

Prije pet minuta bio sam hrana za vampire, pomislio je Harvey, ali nije rekao ništa. Možda će doći trenutak kada će Wendellu moći ispričati o svojoj preobrazbi i kušnji, ali sada nije bilo vrijeme za to. Jednostavno je rekao:

„Gladan sam“, i sjeo za stol pokraj svojega prevrtljivog prijatelja kako bi svoj želudac napunio nečim slađim od krvi.