XVII
Kuharica, mačka i lijes
„DRAGO MI JE da si se vratio, dječače“, rekao je Rictus s osmijehom širokim kao i uvijek. „Svima sam govorio da nećeš biti sposoban ostati vani. Nitko mi nije vjerovao. Otišao je, rekli su, otišao je. Ali ja sam znao.“ Krenuo je prema Harveyju. „Znao sam da nećeš biti zadovoljan kratkim posjetom... kada te ovdje očekuje još toliko toga zabavnoga.“
„Gladan sam“, cvilio je Wendell.
„Izvoli!“ smiješio se Rictus.
Wendell je u trenu odjurio u kuhinju.
„O, Bože, Bože, Bože!“ vikao je. „Pogledaj svu tu hranu.“
Harvey nije odgovorio.
„Zar ti nisi gladan?“ upitao je Rictus podižući obrve iznad naočala. Dlanom je obuhvatio uho. „Meni to zvuči kao prazan želudac.“
„Gdje je gospođa Griffin?“ upitao je Harvey.
„Oh... tu je negdje“, rekao je Rictus zagonetno. „Ali je ostarjela. Ovih dana mnogo vremena provodi u krevetu pa smo je polegnuli na sigurno mjesto.“
Dok je govorio, iz dnevne se sobe začulo mijaukanje, a na vratima je stajao Kotlić. Rictus se namrštio. „Nestani, mačiću!“ prosiktao je. „Zar ne vidiš da razgovaramo?“
Ali, Kotlić se nije dao uplašiti. Prišao je Harveyju i očešao se o njegove noge.
„Što želiš?“ upitao je Harvey saginjući se kako bi ga pogladio. Mačak je glasno preo.
„Hej, pa to je divno i sjajno“, rekao je Rictus odbacujući gnjev u korist svježe ulaštenoga osmijeha. „Tebi se sviđa mačak. I ti se sviđaš njemu. Svi su sretni.“
„Ja nisam sretan“, rekao je Harvey.
„A zašto?“
„Ovdje sam ostavio sve darove, a ne znam gdje su.“
„Nema problema“, rekao je Rictus. „Ja ću ti ih pronaći.“
„Bi li to učinio?“ upitao je Harvey.
„Dakako, mali“, odgovorio je Rictus, uvjeren da njegov šarm ponovno djeluje. „Zato smo svi mi ovdje: da bismo ti pružili sve što ti srce poželi.“
„Mislim da sam ih možda ostavio gore, u svojoj sobi“, dodao je Harvey.
„Znaš, mislim da sam ih vidio ondje gore“, odgovorio je Rictus. „Ti ostani ovdje. Vratit ću se.“
Grabio je po dvije ili tri stube te pritom zviždao bez sluha. Harvey je pričekao da nestane iz vidika, a zatim je, ostavljajući Kotlića, pošao vidjeti što radi Wendell.
„Ah, dakle, pogledaj to!“ začuo je kada se pojavio na kuhinjskim vratima.
Bio je to Jive. Stajao je pokraj štednjaka, žilav kao i prije, te jednom rukom žonglirao s jajima, a drugom okretao palačinke u tavi.
„Kako ih više voliš?“ upitao je. „Slatke ili pikantne?“
„Nikako“, rekao je Harvey.
Sve je dobro“, piskutao je Wendell. Gotovo da se nije vidio od zida prepunih tanjura. „Kušaj palačinke s jabukama! Odlične su!“
Harvey je bio na teškoj kušnji. Gozba se doimala primamljivo. Ali, sve je to bio prah. To nije smio zaboraviti.
„Možda kasnije“, rekao je odvraćajući pogled od gomila palačinki natopljenih sirupom i zdjela punih sladoleda.
„Kamo ideš?“ upitao je Jive.
„Gospodin Rictus mi traži neke darove“, rekao je Harvey.
Jive se zadovoljno nasmijao. „Dakle, vraćaš se u kolo, mali!“ rekao je. „Bravo!“
„Nedostajalo mi je ovo mjesto“, odgovorio je Harvey.
Nije se zadržavao kako Jive u njegovim očima ne bi opazio laž, već se okrenuo i pošao natrag prema predvorju. Kotlić je još uvijek bio ondje i promatrao ga.
„Što je?“ upitao je Harvey.
Mačak je krenuo prema stubama, a zatim zastao i osvrnuo se.
„Želiš li mi nešto pokazati?“ prošaptao je Harvey.
Na to je mačak ponovno krenuo. Harvey je krenuo za njim, očekujući da će ga povesti stubama. Ali, prije no što je stigao do prve stube, mačak je skrenuo nalijevo i uskim prolazom odveo Harveyja do vrata koja prije nije primijetio.
Pritisnuo je kvaku, ali su vrata bila zaključana. Tada se okrenuo i pogledom potražio Kotlića koji je izvijena leđa trljao o nogu maloga stolića. Na stoliću je stajala izrezbarena drvena kutija. U kutiji je bio ključ.
Harvey je ponovno prišao vratima, otključao ih i otvorio. Iza njih su drvene stube vodile u tamu iz koje je dopirao težak miris vlage. Možda bi i odustao od silaska da Kotlić nije projurio pokraj njega i sišao u tamu.
Pipkajući prstima vlažne zidove s desne i lijeve strane, slijedio je mačka sve do kraja stuba, koje je usput brojio. Bile su pedeset i dvije, a kada je sišao, oči su mu se prilično prilagodile na mrak. Podrum je bio dubok, ali u njemu nije bilo ničega osim starih opeka i velike drvene škrinje koja je u prašini stajala otprilike desetak metara daleko od njega.
„Što je to?“ šapatom je upitao Kotlića iako je znao da mu životinja ne može odgovoriti, no, ipak se nadao da će mu dati kakav znak.
Kotlić je odgovorio tako što je pojurio prema škrinji, spretno skočio na nju i zagrebao po drvu.
Harveyjeva je radoznalost bila jača od straha, ali ne toliko da bi odjurio i dignuo poklopac. Škrinji je prilazio kao da prilazi zaspaloj zvijeri, jer ni to nije bilo nemoguće. Što joj je bio bliži, to je više nalikovala jednostavnom lijesu; ali, kakav bi lijes bio zatvoren lokotom? Možda su ondje stavili Carnu nakon što je svoje ranjeno tijelo dovukao kući? Možda i sada sluša kako Kotlić grebe po poklopcu i čeka oslobođenje?
No; kad se lijesu približio manje od metra, ugledao je ono što bi moglo otkriti njegov sadržaj: vezica pregače visjela je iz škrinje, a ondje ju je vjerojatno ostavio onaj tko je zaključao lokot. Znao je da u Kući samo jedna osoba nosi pregaču.
„Gospođa Griffin!“ šapnuo je i ukopao nokte pod poklopac. „Gospođo Griffin? Jeste li unutra?“
Iznutra se čuo prigušeni udarac.
„Oslobodit ću vas“, obećao je i svom snagom pokušao podignuti poklopac.
Nije bio dovoljno snažan da bi slomio lokot. U očaju je počeo pretraživati podrum tražeći kakvo oruđe, no pronašao je dva poveća kamena. Odvagnuo ih je i vratio se lijesu.
„Ovo će biti bučno“, upozorio je gospođu Griffin.
Tada je, koristeći se jednim kamenom kao dlijetom, a drugim kao čekićem, počeo udarati o lokot. Dok je udarao o metal, iz njega su sijevale plave iskre, ali se doimalo kao da ne postiže ništa sve dok lokot nije iznenada glasno puknuo i pao na pod.
Na trenutak je zastao jer je sjenka sumnje proletjela njegovim mislima. Što ako je Carna u lijesu? Tada je bacio kamenje i podignuo poklopac.
