II

Tajni prolaz

O SVOJEMU NEOBIČNOM gostu Harvey nije ništa rekao ni mami ni tati, za slučaj da ne bi stavili brave na prozor kako bi spriječili da se Rictus vrati u kuću. No; nevolja s čuvanjem tajne o tom posjetu bila je u tome što se Harvey nakon nekoliko dana počeo pitati nije li sve to umislio. Možda je zaspao na prozoru, pomislio je, a Rictus je bio tek san.

No, usprkos tome, i dalje se nadao. „Očekuj me“, rekao je Rictus pa je Harvey upravo to i činio. Očekivao ga je na prozoru svoje sobe. Očekivao ga je u svojoj školskoj klupi. Čak ga je i jednim okom očekivao dok je noću ležao u krevetu. Ali, Rictus se nije pojavio.

A tada, otprilike tjedan dana nakon prvoga posjeta, upravo kad je Harvey počeo gubiti svaku nadu, njegova je budnost bila nagrađena. Jednoga maglovitog jutra, na putu u školu začuo je glas iznad svoje glave, podignuo pogled i opazio Rictusa kako se lebdeći spušta s oblaka, a ogrtač se pritom toliko nadimao oko njega da je izgledao deblji od nagrađenog praseta.

„Kak' si mi ti?“ pitao je spuštajući se.

„Već sam pomislio da sam te izmislio“, odgovorio je Harvey. „Znaš, kao san.“

„To mi često govore“, rekao je Rictus s osmijehom širim no ikad. „Osobito dame. Ti si ostvarenje mojega sna, kažu one meni.“ Namignuo je. „Tko sam ja da im proturječim? Sviđaju ti se moje cipele?“

Harvey je pogledao Rictusove svijetloplave cipele. Bile su lijepe, pa mu je to i rekao.

„Dobio sam ih od šefa“, rekao je Rictus. „Vrlo mu je drago što dolaziš u posjet. Dakle, jesi li spreman?“

„Pa...“

„Ne bismo trebali gubiti vrijeme“, dodao je Rictus. „Sutra možda više neće biti sobe za tebe.“

„Mogu li ti postaviti samo jedno pitanje?“

„Mislim da smo se dogovorili...“

„Znam. Ali samo jedno .“

„U redu. Jedno.“

„Je li to mjesto daleko?“

„Nije. Na drugom kraju grada.“

„Znači da ću propustiti samo nekoliko sati škole?“

„To su dva pitanja“, rekao je Rictus.

„Ne, samo glasno razmišljam.“

Rictus je nešto promrmljao. „Gledaj“, rekao je, „nisam došao da bih izvodio pjesme i plesove uvjeravanja. Imam prijatelja kojemu je ime Jive i koji to čini. Ja se samo nasmiješim i kažem: pođi sa mnom u Kuću za odmor, a ako ljudi ne žele poći...“ Slegnuo je ramenima. „Tko im je kriv.“

S tim je riječima okrenuo Harveyju leđa.

„Čekaj!“ pobunio se Harvey. „Ja želim poći s tobom. Ali samo nakratko.“

„Možeš ostati onoliko dugo koliko želiš“, rekao je Rictus. „Ili onoliko kratko. Želim ti samo skinuti taj natmureni izraz s lica i preko njega razvući nešto poput ovoga.“ Osmijeh mu se još više rastegnuo. „Je li to možda zločin?“

„Nije“, rekao je Harvey. „To nije zločin. Drago mi je da si me pronašao. Stvarno mi je drago.“

Pa što ako s nastave izostane i cijelo jutro, pomislio je, to neće biti nikakav gubitak. Možda i s poslijepodnevne nastave izostane sat ih dva. Važno je samo da se kući vrati do tri sata. Ili četiri. U svakom slučaju, prije mraka.

„Spreman sam za polazak“, rekao je Rictusu. „Vodi me.“

Millsap, gradić u kojemu je živio cijeloga života, nije bio osobito velik pa je Harvey mislio da je tijekom godina vidio sve što se u njemu moglo vidjeti. Ali, poznate su ulice uskoro bile iza njega i, premda se Rictus kretao vrlo brzo, Harvey se trudio voditi mentalni zapisnik o svemu što je putem opazio, za slučaj da će sam morati pronaći put kući. Mesnica s dvije svinjske glave obješene o kuke; crkva, a pokraj nje groblje; kip nekoga pokojnog vojskovođe, od glave do mamuza prekriven golubljim izmetom: sve je te prizore, kao i mnoge druge, bilježio i arhivirao.

Dok su tako hodali, Rictus je održavao bujicu ispraznoga naklapanja.

„Mrzim maglu! Jednostavno je mrzim!“ rekao je. „A do podneva će početi kišiti. Mi ćemo to, dakako, izbjeći...“ Zatim je počeo govoriti o stanju ulica. „Pogledaj to smeće, posvuda po pločniku! Sramota! A tek blato! Lijepo će mi unerediti cipele!“

Imao je još mnogo toga za reći, no ništa od toga nije bilo osobito poučno pa je Harvey nakon nekog vremena odustao od slušanja. Počeo se pitati koliko je daleko ta Kuća za odmor. Zbog magle mu je bilo sve hladnije, a i noge su ga boljele. Ako uskoro ne stignu, vratit će se natrag.

„Znam što misliš“, rekao je Rictus.

„Kladim se da ne znaš.“

„Misliš da je sve ovo varka. Misliš da te Rictus vodi na tajanstveno putovanje koje zapravo nikamo ne vodi. Nije li tako?“

„Možda malo.“

„Pa, dječače, imam novosti za tebe. Pogledaj naprijed.“

Pokazao je prstom, a ondje je – nedaleko od njih – stajao visoki zid, toliko dugačak da je i na desnoj i na lijevoj strani nestajao u magli.

„Što vidiš?“ upitao ga je Rictus.

„Zid“, odvratio je Harvey iako je u to bio sve manje siguran, što je duže zurio u njega. Izgledalo je kao da se kamenje, koje se na prvi pogled doimalo čvrstim, pomiče i treperi, baš kao da je isklesano iz same magle i nagomilano radi zaštite od znatiželjnih pogleda.

„Izgleda kao zid“, rekao je Harvey, „ali to nije zid.“

„Vrlo dobro zapažaš“, odgovorio je Rictus s divljenjem. „Većina ljudi vidi tek slijepu ulicu pa se okrenu i pođu drugom ulicom.“

„Ali mi ne.“

„Ne, mi ne. Mi ćemo nastaviti dalje. Znaš li zašto?“

„Zato što se na drugoj strani nalazi Kuća za odmor?“

„Kakvo si ti ču-de-sno dijete!“ odgovorio je Rictus. „Upravo tako. Usput, jesi li gladan?“

„Umirem od gladi.“

„Pa, u Kući te čeka žena koju zovemo gospođa Griffin, a moram ti otkriti i da je najbolja kuharica na svijetu. Kunem se grobom svojega krojača. Ona zna pripremiti sve što bi u snu mogao poželjeti. Samo je moraš zamoliti. Njezina pikantna jaja...“ Cmoknuo je. „Savršenstvo.“

„Ne vidim vrata“, rekao je Harvey.

„Zato što ih nema.“

„Pa kako ćemo ući?“

„Samo ti hodaj!“

Što zbog gladi, što zbog radoznalosti, Harvey ga je poslušao, a kad se našao na tri koraka od zida, vjetar cvjetnoga mirisa provukao se kroz svjetlucavo kamenje i lagano mu dodirnuo obraz. Nakon dugoga pješačenja po hladnoći, njegova je toplina bila vrlo ugodna pa je Harvey ubrzao korak i ispružio ruku kako bi dodirnuo zid. Činilo se da se i magličasto kamenje pruža prema njemu, da obavija svoje meke, sive ruke oko njegovih ramena i provlači ga kroza zid. Osvrnuo se, no, ulica kojom je došao već je bila nestala zajedno sa svojim sivim pločnikom i sivim oblacima. Trava pod njegovim stopalima bila je visoka i prepuna cvijeća. Nebo iznad njegove glave bilo je ljetnoplave boje. Pred njim se, na vrhu brijega, nalazila Kuća koja je nedvojbeno nastala u snu.

Nije želio pričekati kako bi vidio dolazi li Rictus za njim, a nije se ni pitao kako je siva zvijer veljača pogubljena i kako je na njezinu mjestu osvanuo ovaj topao dan. Samo se nasmijao smijehom na kojega bi Rictus bio ponosan i požurio uz brijeg, prema Kući iz snova.