VIII

Gladne vode

PRVI DAN U Kući za odmor, sa svim njezinim godišnjim dobima i čudesima, odredio je obrazac za mnoge dane koji će uslijediti.

Kad se Harvey probudio sljedećega jutra, sunce se ponovno probijalo kroz zavjese, ali je njegova svjetlost ovaj put stvarala topao otočić na jastuku pokraj njega. Uspravio se s usklikom i osmijehom, a jedno od toga (katkad i oboje) ostalo je na njegovim usnama cijeloga dana.

Bilo je mnogo toga čime se mogao zabavljati. Rad na kućici u proljetno jutro, potom hrana, pa stvaranje planova za poslijepodne. Igre i ljenčarenje u vrelini ljeta – katkad s Wendellom, a katkad s Lulu – a zatim pustolovine pod svjetlošću punoga Mjeseca. I naposljetku, kad zimski vjetar ugasi svijeće u glavama načinjenim od bundeva i tlo prekrije snijegom, jezovita zabava na ledenom zraku, a nakon toga topla božićna dobrodošlica.

Bio je dan praznika, treći jednako lijep kao i drugi, a četvrti jednako lijep kao i treći, pa je Harvey uskoro počeo zaboravljati da iza zida postoji sumoran svijet u kojemu je velika zvijer veljača i dalje spavala svojim dosadnim snom.

Jedini podsjetnik na svijet koji je ostavio – osim drugog telefonskog razgovora kada je nazvao mamu i tatu kako bi im rekao da je dobro – bio je dar koji je poželio, i dobio, toga prvog Božića: njegova arka. Nekoliko je puta pomislio iskušati je na jezeru da vidi hoće li plutati, no, tek je sedmoga dana poslijepodne pronašao vremena za to.

Wendell je za ručkom bio uistinu proždrljiv zbog čega je izjavio da je prevruće za igru, pa je Harvey na jezero pošao sam, noseći arku pod rukom. Gotovo da je očekivao – zapravo, nadao se – da će ondje zateći Lulu koja će mu praviti društvo, ali obala jezera bila je pusta.

Kad je ugledao tamnu vodu, zamalo je odustao od zamisli plovidbe, no, to bi značilo priznati samome sebi ono što si nije želio priznati, pa je krenuo prema vodi, pronašao kamen koji se doimao manje opasnim, sjeo na njega i porinuo arku u more.

Sa zadovoljstvom je ustanovio da dobro pluta. Neko ju je vrijeme gurao ovamo-onamo, a zatim ju je izvadio iz vode i provirio u unutrašnjost kako bi ustanovio propušta li vodu. No, bila je prilično nepropusna pa ju je ponovno stavio u vodu i pogurnuo.

U tom je času opazio ribu kako se podiže s dna jezera, otvorenih usta kao da namjerava progutati njegov mali brodić. Ispružio je ruku kako bi zgrabio arku iz vode prije nego što potone ili bude progutana, no, u žurbi je na skliskom kamenu izgubio ravnotežu i, vrisnuvši, pao u jezero.

Voda je bila ledena i pohlepna. U trenu se zatvorila nad njegovom glavom. Harvey je mahnito mlatarao nastojeći ne razmišljati o mračnim dubinama i o golemom ždrijelu ribe koja se iz njih uzdizala. Okrenuvši se licem prema površini, počeo je plivati.

Vidio je kako arka plovi iznad njega, prevrnuta uslijed njegova pada. Njezini su olovni putnici već tonuli. Nije ih pokušavao spasiti, već je izronio – hvatajući zrak – i zaplivao prema obali. Nije bila daleko. Za manje od minute izašao je na kamenje i odteturao dalje od vode dok mu se voda cijedila iz rukava, hlača i cipela. Tek kad su mu stopala bila dovoljno daleko od jezera i kad ga gladne ribe više nisu mogle gricnuti za nožne prste, bacio se na tlo.

Iako je bila sredina ljeta, a sunce je žarilo negdje iznad njegove glave, zrak je oko jezera bio hladan pa je Harvey uskoro počeo drhtati. No, prije nego što je krenuo na sunce, osvrnuo se ne bi li ugledao koji znak svoje arke. Mjesto na kojemu je potonula bilo je obilježeno olupinama koje će se uskoro pridružiti ostatku arke na dnu jezera.

Od ribe koja se doimala nestrpljivom da ga proguta, nije bilo ni traga. Možda je otplivala na dno kako bi prožvakala utopljenu menažeriju. Harvey se ponadao da će se u tom slučaju udaviti.

Već je bio izgubio mnogo igračaka. Novi bicikl – njegova najvrjednija imovina! – ukraden je ispred stuba njegove kuće prije dva rođendana. No, ovaj ga je gubitak jednako potresao; zapravo, i više. Pomisao da jezero sada posjeduje ono što je bilo njegovo, mnogo mu je teže pala od krađe bicikla. Kradljivac bicikla bio je od krvi i mesa; jezero nije. Njegova je imovina završila na strahovitom mjestu prepunom čudovišnih stvorenja, a Harvey je osjećao kao da je s njom u mračnim dubinama nestao i djelić njega.

Bez osvrtanja se udaljio od jezera, ali ni povjetarac koji je mu je zagrijao lice kad je izašao iz grmlja, ni pjev ptica koji je godio njegovu uhu, nisu ga uspjeli osloboditi pomisli koju se trudio potisnuti dok se približavao jezeru. Usprkos svoj zabavi koju je Kuća za odmor tako velikodušno nudila, to je mjesto bilo začarano i koliko god se trudio potisnuti sumnje i zatomiti pitanja, više ih nije bilo moguće potiskivati i zatomljivati. Tkogod ili štogod bio taj čarobnjak, Harvey neće biti miran sve dok ne vidi njegovo lice i ne otkrije njegovu prirodu.