XVIII
Gorka istina
KADA JE UGLEDAO u kakvom je strašnom stanju jadna gospođa Griffin, zamalo je glasno kriknuo. Gledala ga je s bezumnim izrazom u očima, kosa joj je bila iščupana u pramenovima, a lice purpurno od modrica. U usta joj je bila ugurana prljava krpa. Harvey ju je pažljivo izvadio, a ona je tada progovorila hrapavim šapatom:
„Hvala ti, mili, hvala ti“, rekla je. „Ali, nisi se smio vratiti. Ovdje je opasno.“
„Tko ti je to učinio?“
„Jive i Rictus.“
„Ali je on to naredio, nije li?“ upitao je Harvey pomažući joj da ustane. „Nemojte mi govoriti da je mrtav jer znam da to nije važno. Hood je ovdje u kući, zar ne?“
„Da“, rekla je pridržavajući se za njega dok je ustajala iz škrinje. „Da, ovdje je. Ali ne onako kako ti misliš...“ Počela je jecati, a suze su se ispriječila na putu riječima.
„U redu je“, rekao je Harvey. „Sve će biti u redu.“
Gospođa Griffin je podignula ruku i prstima dotaknula suze. „Mislila sam... Mislila sam da više nikada neću plakati“, rekla je. „Pogledaj što si učinio!“
„Žao mi je“, rekao je Harvey.
„Oh, ne, mili, ne treba ti biti žao. To je divno.“ Smiješila se kroz suze. „Razvrgnuo si prokletstvo koje je bacio na mene.“
„Kakvo prokletstvo?“
„Oh, to je duga priča.“
„Želim je čuti.“
„Ja sam bila prvo dijete koje je stiglo u Hoodovu Kuću“, rekla je. „Bilo je to prije mnogo, mnogo godina. Bilo mi je devet godina kad sam prvi puta prošla puteljkom koji vodi prema Kući. Pobjegla sam od kuće, znaš.“
„Zašto?“
„Mačka mi je uginula, a otac mi nije htio kupiti drugu. Što misliš što mi je Rictus dao prvoga dana kada sam stigla?“
„Tri mačke?“ rekao je Harvey.
„Jasno ti je kako Kuća djeluje, zar ne?“
Harvey je kimnuo. „Daje ti sve ono što misliš da želiš.“
„A ja sam, željela mačke, i dom, i...“
„Što?“
„Drugoga oca.“ Zadrhtala je od straha prisjećajući se tog užasa. „Te sam noći upoznala gospodina Hooda. Ili sam barem čula njegov glas.“
Kotlić joj je došao pod noge pa je zastala kako bi se sagnula i uzela životinju u ruke.
„Gdje ste ga čuli?“ upitao je Harvey.
„Na tavanu na vrhu Kuće. I rekao mi je: Ako ostaneš ovdje zauvijek, nikada nećeš umrijeti. Ostarjet ćeš, ali ćeš živjeti do kraja svijeta i nikada više nećeš plakati.“
„A to ste željeli?“
„Bilo je to glupo, ali jesam. Znaš, plašila sam se. Plašila sam se da će i mene pokopati kao i moju mačku.“ Niz njezine blijede obraze potekla je nova bujica suza. „Bježala sam od smrti...“
„... ravno u njezinu Kuću“, rekao je Harvey.
„Oh, ne, dijete“, rekla je gospođa Griffin. „Hood nije Smrt.“ Obrisala je suze kako bi jasnije vidjela Harveyja. „Smrt je posve prirodna pojava. Hood nije. Smrt bih sada prihvatila raširenih ruku, kao prijatelja kojega sam oderala sa svojih vrata. Vidjela sam previše, mili. Previše godišnjih doba, previše djece...“
„Zašto ga niste pokušali zaustaviti?“
„Bespomoćna sam. Sve što sam mogla učiniti bilo je da djeci koja su dolazila ovamo pružim što više sreće.“
„Pa, koliko vam je godina?“ upitao ju je Harvey.
„Tko zna?“ odgovorila je položivši obraz na Kotlićevo krzno.
„Odrasla sam i ostarjela za nekoliko dana, a tada me je vrijeme zaboravilo. Katkad poželim upitati neko dijete: Koja je godina u vanjskom svijetu?“
„Ja vam to mogu reći.“
„Nemoj“, rekla je stavljajući prste na usne. „Ne želim znati kako su godine proletjele. To bi bilo previše bolno.“
„A što želite?“
„Umrijeti“, rekla je sa slabašnim osmijehom. „Izvući se iz ove kože i pridružiti se zvijezdama.“
„Zar se to događa?“
„Vjerujem da je tako“, rekla je. „Ali Hood mi neće dopustiti umrijeti. Nikada. Tako će mi se osvetiti jer sam vam pomogla pobjeći. Plavca je već dao ubiti jer vam je pokazao izlaz.“
„Hood će vas pustiti“, rekao je Harvey. „Obećajem vam. Prisilit ću ga na to.“
Gospođa Griffin je odmahnula glavom. „Tako si hrabar, mili“, rekla je. „Ali on neće pustiti nikoga od nas. U njemu je strahovita praznina. On je želi popuniti dušama, ali to je ponor. Ponor bez dna...“
„... a vi ste oboje na putu prema njemu“, rekao je prijetvoran glas. Bila je to Marr. Slijevala se niza stube. „Tražimo te po cijeloj kući“, rekla je Harveyju. „Bolje ti je da pođeš sa mnom, dijete.“
Ispružila je ruke u njegovu smjeru. Harvey se predobro sjećao njezina preobražajnog dodira. „Dođi! Dođi!“ rekla je. „Još uvijek bih te mogla izvući iz nevolje ako mi dopustiš da te pretvorim u nešto skromno. Gospodin Hood voli sve što je skromno. Buhe, crve, šugave pse. Dođi, dijete! Brzo!“
Harvey se osvrnuo po podrumu. Nije bilo drugoga izlaza. Gospođu Griffin na sunce može izvesti samo stubama, a pred njima je stajala Marr.
Zakoračio je u njezinu smjeru. Ona se bezubo nasmiješila.
„Tako, dijete, samo tako“, rekla je.
„Nemoj“, rekla je gospođa Griffin. „Ozlijedit će te.“
„Šuti, ženo!“ rekla je Marr. „Sljedeći put ćemo poklopac morati zatvoriti čavlima!“ Njezine vlažne, zelene oči ponovno su gledale u Harveyjevu smjeru. „On zna što je za njega dobro. Zar ne, dječače?“
Harvey nije odgovorio. Jednostavno je nastavio hodati prema Marr, čiji su prsti naizgled rasli poput puževih rogova i pružali se kako bi prionuli za njegovo lice.
„Tako si poslušan dječak“, nastavila je Marr. „Možda te ipak neću pretvoriti u crva. Što bi želio biti? Reci mi. Reci mi što ti je na srcu...“
„Pusti moje srce“, rekao je Harvey pružajući ruke prema Marr.
„Što je s tvojim?“
Njezino je lice poprimilo zbunjen izraz. „S mojim?“ upitala je.
„Da“, rekao je Harvey, „o čemu ti sanjaš, što bi najradije željela biti?“
„Ja nikada ne sanjam“, rekla je prkosno.
„Trebala bi pokušati“, rekao joj je Harvey. „Ako mene možeš pretvoriti u crva, ili šišmiša, što bi mogla učiniti za sebe?“
Prkos na njezinu licu pretvorio se u zbunjenost, a zbunjenost se pretvorila u strah. Njezini su se ispruženi prsti počeli uvlačiti. No, Harvey je poput munje ispružio ruku i isprepleo svoje prste s njezinima.
„Što želiš biti?“ rekao joj je. „Razmisli.“
Marr se počela opirati, a Harvey je osjetio kako se čarolija iz njezinih prstiju slijeva u njegove, u pokušaju da ga nekako preobrazi. Ali, on više nije želio biti vampir, a nedvojbeno nije želio biti ni crv. Bio je posve zadovoljan samim sobom. Čarolija stoga nije djelovala na njega, već se vratila u Marr, koja je počela drhtati kao umočena u ledenu vodu.
„Što... to... radiš?“ upitala je.
„Reci mi što ti je na srcu“, odvratio je Harvey uzvraćajući joj pitanje.
„To neću reći tebi.“ odgovorila je i dalje nastojeći osloboditi prste njegova stiska.
Ali, Marr nije navikla da joj se žrtve tako opiru. Njezini su mišići bili meki i opušteni. Vukla je i vukla, ali mu nije mogla pobjeći.
„Ostavi me na miru!“ rekla je. „Ako mi naudiš, gospodin Hood će te obezglaviti.“
„Neću ti nauditi“, odgovorio je Harvey. „Samo ti omogućavam da ti se ostvare snovi, jednako kao što si i ti meni omogućila.“
„Ne želim da se ostvare!“ viknula je otimajući se sve jače.
Harvey je nije puštao. Približio joj se kao da će je obuhvatiti rukama. Ona je počela pljuvati na njega – velike sluzave ispljuvke – no, on ih je brisao s lica i nastavio joj se približavati.
„Ne...“ počela je mrmljati, „... ne...“
Ali, nije mogla spriječiti da čarolija, koju je namijenila njemu, počne djelovati na njezinu vlastitu kožu i kosti. Njezino debelo lice postajalo je mekše sve dok se nije počelo cijediti kao rastopljeni vosak; njezino se tijelo objesilo u pohabanu ogrtaču, a iz njega je počela istjecati zelenkasta žitka masa.
„Oh...“ zajecala je, „ti užasno dijete...“
Kakav je to bio san, pitao se Harvey, od kojega se Marr pretvarala u kašu? Sve se više smanjivala, odjeća joj je spadala s tijela, a glas joj je postao slabašan. Za nekoliko bi trenutaka mogla potpuno nestati.
„O čemu sanjaš?“ upitao ju je Harvey dok su njezini prsti nestajali među njegovima kao prljava voda.
„Ne sanjam ništa...“ odgovorila je Marr dok su joj oči upadale u raspadajući lubanju, „... i to... sam... postala...“ Gotovo da je nestala u naborima svoje odjeće. „... ništa...“ ponovila je. Bila je tek lokvica prljave vode, – lokvica s glasom koji se gubi. „... ništa...“
Tada je nestala, uništena vlastitom čarolijom.
„Uspio si!“ rekla je gospođa Griffin, „Dijete, uspio si!“
„Jedna je gotova, preostala su još tri“, rekao je Harvey.
„Tri?“
„Rictus, Jive i sam Hood.“
„Zaboravio si Carnu.“
„Zar je još uvijek živ?“
Gospođa Griffin je kimnula. „Bojim se da svake večeri čujem njegove krike. Želi osvetu.“
„A ja želim natrag svoj život“, rekao je Harvey, uzeo je za ruku (ona je i dalje držala Kotlića) i poveo prema stubama. „I dobit ću ga, gospođo Griffin. Borit ću se za njega kako god bude potrebno.“
Gospođa Griffin se osvrnula i pogledala hrpicu odjeće na mjestu na kojemu je Marr nestala u ništavilu.
„Možda to i možeš“, rekla je uzbuđenim glasom. „Od sve djece koja su došla ovamo, ti si možda onaj koji Hooda može poraziti u njegovoj vlastitoj igri.“
