VII

Dar iz prošlosti

KAD SU SE vratili u Kuću, čekala ih je prigodna večera.

„Izgledate kao da ste bili na bojištu“, primijetila je gospođa Griffin kada je ugledala Harveyja. „Je li Wendell izvodio svoje nepodopštine?“

Harvey je priznao da je nasjeo na sve Wendellove nepodopštine, ali i da ga se jedna od njih osobito dojmila.

„Koja?“ pitao je Wendell smiješeći se samodopadno. „Rušenje ljestvi? To je bilo mudro, nije li?“

„Ne, ne ljestve“, rekao je Harvey.

„Što, dakle?“

„Ono na nebu.“

„O, to...“

„Što je to bilo? Zmaj?“

„To nije bilo moje djelo“, odgovorio je Wendell.

„Pa što je to bilo?“

„Ne znam“, rekao je Wendell, a osmijeh mu je nestajao s lica. „Bolje je ne pitati, ha?“

„Ali, želim znati“, nastavio je Harvey, okrenuvši se prema gospođi Griffin. „Imalo je krila i mislim da je poletjelo s krova.“

„Tada je to bio šišmiš“, rekla je gospođa Griffin.

„Ne, to je bilo sto puta veće od šišmiša.“ Raširio je ruke. „Golema, crna krila.“

Na te se riječi gospođa Griffin namrštila. „To si umislio“, rekla je.

„Nisam“, prosvjedovao je Harvey.

„Zašto ne sjedneš za stol i počneš jesti?“ odvratila je gospođa

Griffin. „Ako nije bio šišmiš, tada nije bilo ništa.“

„Ali, i Wendell je to vidio. Nisi li, Wendell?“

Okrenuo se prema Wendellu koji je navalio na tanjur vruće puretine i umaka od brusnica.

„Baš me briga“, rekao je Wendell žvačući.

„Samo joj reci da si vidio.“

Wendell je slegnuo ramenima. „Možda jesam, možda nisam. Pa, normalno je da u Noći vještica vani bude pokoji bauk.“

„Ali ne pravi“, rekao je Harvey. „Jedno je varka. Ali ako je ta zvijer bila stvarna...“

Dok je izgovarao te riječi, shvatio je da je prekršio pravilo koje je na trijemu sam sebi postavio: nije važno je li to krilato biće stvarno ili nije. To je bilo mjesto iluzija. Ne bi li bio sretniji kad bi prestao propitivati što je stvarno, a što nije?

„Sjedni i jedi“, ponovila je gospođa Griffin.

Harvey je odmahnuo glavom. Izgubio je tek. Bio je ljut, iako nije bio sasvim siguran na koga. Možda na Wendella radi njegova slijeganja ramenima; ili na gospođu Griffin zato što mu ne vjeruje; ili na sebe zato što se plaši iluzija. Možda na sve troje.

„Idem u svoju sobu presvući se“, rekao je i izišao iz kuhinje.

* * *

Na odmorištu je zatekao Lulu kako zuri kroz prozor. Vjetar je udarao o staklo, podsjećajući Harveyja na Rictusov prvi posjet. No, vjetar ovaj put nije donosio kišu, već sitan snijeg.

„Uskoro će Božić“, rekla je.

„Hoće li?“

„Svi će dobiti poklone. Uvijek je tako. Trebao bi poželjeti nešto.“

„Zar ti to činiš?“

Odmahnula je glavom. „Ne“, rekla je. „Ovdje sam već tako dugo da sam dobila sve što sam ikada željela. Želiš li vidjeti?“

Harvey je pristao pa ga je Lulu odvela u svoju sobu koja je bila golema i prepuna njezina blaga.

Očito je voljela škrinje. Majušne škrinje optočene draguljima; velike, izrezbarene škrinje. Škrinja za njezinu zbirku staklenih kugli; škrinja iz koje je dopirala glazba nalik zvonjavi zvončića; škrinja u koju je stalo pola stotine manjih škrinja.

Imala je i nekoliko obitelji lutki koje su, bezizražajnih pogleda, u nizovima sjedile uza zidove. No, Harveyja se najviše dojmila kuća iz koje su lutke bile prognane. Stajala je na sredini sobe, od poda do dimnjaka visoka metar i pol, a cigle, crjepovi, prozorske daske i svaki pojedini detalj na njoj bili su savršeni.

„Ovdje držim svoje prijatelje“, rekla je Lulu i otvorila ulazna vrata.

Iz kuće su izašla dva svijetlozelena guštera kako bi je pozdravili i odjurili duž njezinih ruku sve do ramena.

„Ostali su unutra“, rekla je. „Pogledaj.“

Harvey je zavirio kroz prozor i otkrio da je svaka soba zauzeta. Gušteri su se izležavali na krevetima, drijemali u kadama i visjeli s lustera. Nasmijao se njihovim vragolijama.

„Nisu li zabavni?“ upitala je Lulu.

„Sjajni su!“ odgovorio je Harvey.

„Možeš doći i igrati se s njima kada god poželiš.“

„Hvala.“

„Doista su vrlo dobroćudni. Grizu samo kad su gladni. Evo...“

Skinula je jednoga s ramena i stavila ga Harveyju u ruke. Gušter je odmah pojurio i zaustavio se na njegovoj glavi, što je Lulu bilo vrlo smiješno.

Dugo su uživali u društvu guštera, ali i u međusobnom druženju sve dok Harvey u jednom od prozora nije opazio svoj odraz i sjetio se kako zapravo izgleda.

„Trebao bih se oprati“, rekao je. „Vidimo se poslije.“

Lulu se nasmiješila. „Sviđaš mi se, Harvey Swick“, rekla je.

Njezina ga je iskrenost potaknula da i sam bude iskren. „I ti se meni sviđaš“, rekao je. A tada je, s ozbiljnim izrazom lica, dodao: „Ne bih volio da ti se nešto dogodi.“

Doimala se zbunjeno.

„Vidio sam te kod jezera“, rekao je.

„Jesi li?“ upitala je. „Ne sjećam se.“

„Pa, u svakom slučaju, duboko je. Trebala bi biti oprezna. Mogla bi se okliznuti i pasti u vodu.“

„Bit ću oprezna“, rekla je dok je otvarao vrata. „Oh, Harvey...“

„Da?“

„Ne zaboravi poželjeti nešto.“

* * *

„Što da poželim?“ pitao se dok je ispirao zemlju s lica. Nešto nemoguće, tek toliko da vidi koliko je Kuća zapravo čudesna. Možda bijelog tigra? Pravi, veliki cepelin? Kartu za put na Mjesec?

Odgovor je stigao iz dubina njegova sjećanja. Poželjet će dar koji je davno dobio (i izgubio); dar koji je otac načinio za njega i koji gospodin Hood, koliko god želio ugoditi svojemu novom gostu, neće uspjeti ponovno stvoriti.

„Arka“, promrmljao je.

Umiven i prepun ogrebotina, nalik ratnim ranama koje je zadobio u grmlju, sišao je niz stube i ustanovio da je Kuća još jednom ostvarila čudesnu preobrazbu. U predvorju je stajalo božićno drvce – toliko visoko da je zvijezda na njegovu vrhu dodirivala strop – a boje njegovih svjetlucavih lampica dopirale su u svaku prostoriju. U zraku se osjećao miris čokolade, a čula se i božićna pjesma. Gospođa Griffin je u dnevnoj sobi sjedila pokraj usplamtjele vatre, a Kotlić joj je preo u krilu.

„Wendell je izišao van“, rekla je Harveyju. „Pokraj vrata te čekaju šal i rukavice.“

Harvey je izišao na trijem. Puhao je ledeni vjetar, ali je raščistio snježne oblake, ostavljajući zvijezde da blistaju na savršeno bijelom pokrivaču.

Ne posve savršenom. Tragovi su iz Kuće vodili prema mjestu na kojemu je Wendell radio snjegovića.

„Hoćeš li doći?“ viknuo je, a glas mu je bio zvonak poput zvona čiji je zvuk odzvanjao u svježoj noći.

Harvey je odmahnuo glavom. Bio je tako umoran da mu se čak i snijeg činio udobnim.

„Možda sutra“, rekao je. „Sutra će ponovno biti isto, zar ne?“

„Naravno“, viknuo je Wendell. „I sljedeće noći, i sljedeće ..“

Harvey se vratio u kuću pogledati drvce. Grane su bile okićene lancima od kokica i sjajnim nitima, lampicama u boji, kuglicama i figuricama vojnika u sjajnim srebrnim odorama.

„Ispod drvca je nešto za tebe“, rekla je gospođa Griffin stojeći na vratima dnevne sobe. „Nadam se da je to ono što si želio, mili.“

Harvey je kleknuo i izvukao omot sa svojim imenom. Srce mu je počelo brže kucati i prije nego što ga je otvorio jer je iz oblika i zvuka zaključio da je unutra ono što je želio. Povukao je vrpcu prisjećajući se koliko su mu ruke bile manje kada je prvi put u njima držao taj dar. Papir se poderao i pao, a ondje je, sjajna i nova, bila obojena drvena arka.

Bila je to savršena kopija one koju je načinio njegov otac. Isti žuti trup, isti narančasti pramac, ista kormilarnica s otvorima u crvenom krovu kroz koji su žirafe provukle glave. Iste olovne životinje, sve u parovima, nagurane u potpalublju ili vire kroz prozorčiće: dva psa, dva slona, dvije deve, dva goluba; sve to i još deseci ostalih životinja. I naposljetku, isti mali Noa s urednom sijedom bradom, i njegova debela žena, opasana pregačom.

„Kako je znao?“ promrmljao je Harvey.

Nije imao namjeru uputiti nekome to pitanje, a još je manje želio da netko na njega odgovori, no gospođa Griffin je rekla:

„Gospodin Hood zna svaki san u tvojoj glavi.“

„Ali, ovo je savršeno“, rekao je Harvey oduševljeno. „Gledajte, tati je nestalo plave boje dok je završavao slonove, pa jedan ima plave oči, a drugi zelene. Isto je. Potpuno isto.“

„Jesi li, dakle, zadovoljan?“ upitala je gospođa Griffin.

Harvey je rekao da jest iako to nije bilo posve točno. Osjećao je jezu jer je u rukama ponovno držao arku, a znao je da je prava izgubljena; kao da se vratio u prošlost i kao da je ponovno mali dječak.

Čuo je kako Wendell na ulaznim vratima otresa snijeg s nogu i iznenada mu je bilo neugodno držati u rukama tako djetinjast dar. Omotao ga je u papir i požurio uza stube, kaneći se vratiti na večeru.

Ali, krevet mu se doimao previše primamljivim da bi ga odbio, a i želudac mu je bio dovoljno pun za jednu večer, pa je navukao zavjese preko hladne noći i spustio glavu na jastuk.

Zvonjava božićnih zvona još uvijek je odjekivala s nekog dalekog zvonika, a ponavljanje toga zvuka uljuljalo ga je u san. Sanjao je da stoji na stubama svoje kuće i da kroz otvorena vrata gleda njezino toplo ognjište. A tada ga je uhvatio vjetar, okrenuo ga s praga i odnio u san bez snova.