XVI

Povratak u zemlju sreće

DOIMALO SE KAO da Kuća zna da se vraćaju pa ih doziva. Čim su izišli na ulicu, njihove su noge znale put. Morali su ih samo slijediti.

„Što ćemo učiniti kada stignemo onamo?“ upitao je Wendell. „Mislim, prošli smo put jedva sačuvali žive glave...“

„Gospođa Griffin će nam pomoći“, rekao je Harvey.

Wendell je počeo ubrzano disati. „A što ako joj je Carna odgrizao glavu?“ upitao je.

„Tada ćemo to morati obaviti sami.“

„Obaviti što?“

„Pronaći Hooda.“

„Ali, rekao si mi da je mrtav.“

„Mislim da čudovištu poput njega smrt ne znači mnogo“, rekao je Harvey. „On je negdje u Kući, Wendell, a mi ga moramo pronaći svidjelo se to njemu ili ne. On nam je ukrao sve one godine s roditeljima. A te godine nećemo dobiti natrag sve dok se ne suočimo s njim.“

„Govoriš kao da će to biti lako“, rekao je Wendell.

„Cijela je Kuća gomila varki“, podsjetio ga je Harvey. „Godišnja doba. Darovi. Sve su to prividi. To ne smijemo zaboraviti.“

„Harvey! Pogledaj!“

Wendell je pokazao naprijed. Harvey je smjesta prepoznao tu ulicu. Prije trideset i tri dana ondje je stajao s Rictusom i slušao kako mu taj slatkorječivac govori kako se s druge strane zida od maglice nalazi divno mjesto.

„To je, dakle, to“, rekao je Harvey.

Bilo je neobično što uopće nije osjećao strah iako je znao da se vraćaju u ruke neprijatelju. Bolje je da se odmah suoči s Hoodom i s njegovim prividima nego da ostatak života razmišlja o Lulu i žali za izgubljenim godinama.

„Jesi li spreman?“ upitao je Wendella.

„Prije nego što krenemo“, odvratio je njegov prijatelj, „možemo li nešto riješiti? Ako je Kuća privid, zašto smo osjećali hladnoću? I kako to da sam se udebljao od pita gospođe Griffin i...“

„Ne znam“, prekinuo ga je Harvey dok su mu se trnci sumnje uspinjali kralježnicom. „Ne mogu objasniti kako djeluje Hoodova čarolija. Znam samo da je sve te godine uzeo kako bi se nahranio.“

„Nahranio?“

„Da. Kao... kao... kao vampir.“

Harvey je po prvi puta o Hoodu razmišljao na taj način, ali je instinktivno osjetio da je u pravu. Krv je život, a Hood se hrani životom. On je vampir, u to nema sumnje. Možda čak i kralj vampira.

„Ne bismo li tada trebali uzeti kolac, svetu vodu ili takvo što?“

„To je samo u pričama“, rekao je Harvey.

„Ali, ako nas napadne...“

„Borit ćemo se.“

„Boriti se čime?“

Harvey je slegnuo ramenima. Zapravo nije znao. Ali je znao da u bitci koja ih je čekala križevi i molitve neće biti ni od kakve koristi.

„Dosta je razgovora“, rekao je Wendellu. „Ako ne želiš poći, nemoj.“

„Nisam to rekao.“

„Dobro“, rekao je Harvey i krenuo prema maglici.

Wendell ga je slijedio u stopu i upravo kad je Harvey zakoračio u zid, zgrabio ga je za rukav pa su ušli kao što su i izašli: zajedno.

Maglica se obavila oko njih kao mokra deka i toliko im snažno pritiskala lica da je Harvey gotovo pomislio kako ih želi ugušiti. Ali, ona je samo željela biti sigurna da se neće predomisliti. Trenutak kasnije, njezini su nabori zadrhtali i izbacili ih na drugu stranu.

U Hoodovu je kraljevstvu bila sredina ljeta: vrijeme ljenčarenja. Sunce, koje su s onu stranu maglice skrivali oblaci, obasjavalo je Kuću i sve što je bujalo oko nje. Drveće se povijalo na mirisnom povjetarcu, vrata i prozori Kuće, njezin trijem i dimnjaci, blistali su kao da su svježe obojeni.

Sa streha je dopirala pjesma dobrodošlice, iz kuhinje su dopirali mirisi dobrodošlice, a kroz otvorena se vrata čuo smijeh dobrodošlice. Dobrodošlica, dobrodošlica sa svih strana.

„Zaboravio sam...“ promrmljao je Wendell.

„Što si zaboravio?“

„Kako... je ovdje lijepo.“

„Ne vjeruj“, rekao je Harvey. „Sve je to privid, sjećaš li se? Sve.“

Wendell nije odgovorio već je odlutao prema drveću. Medeni se povjetarac obavijao oko njega kao da će ga odnijeti. Wendell se nije opirao, već je jednostavno pošao onamo kamo ga je vodio: u šarenu sjenu.

„Wendell!“ rekao je Harvey krenuvši za njim preko travnjaka. „Moramo ostati zajedno.“

„Zaboravio sam kućicu na drvetu“, rekao je Wendell sanjivo, zureći u krošnju. „Gore smo se tako dobro zabavljali, sjećaš li se?“

„Ne“, rekao je Harvey koji nije želio da ga prošlost odvrati od njegova nauma. „Ne sjećam se.“

„Sjećaš se“, rekao je Wendell smiješeći se od uha do uha. „Gore smo tako marljivo radili. Popet ću se da vidim kako izgleda.“

Harvey ga je uhvatio za ruku.

„E, nećeš.“

„Hoću“, otresao se Wendell oslobađajući ruku Harveyjeva stiska. „Mogu što god poželim. Ti mi nisi gospodar.“

U Wendellovu ukočenom pogledu Harvey je vidio da ga je Kuća već dohvatila svojom zavodljivom čarolijom. Znao je da je samo pitanje trenutka kada će i sam izgubiti moć da joj se odupre.

I što će tada? Hoće li potpuno zaboraviti svoj plan i postati praznoglavi dječak koji se histerično smije dok ga duša napušta?

„Ne!“ glasno je rekao, „Neću ti dopustiti da mi to učiniš!“

„Što?“ upitao je Wendell.

„Imamo posla!“ odvratio je Harvey.

„Baš me briga“, rekao je Wendell.

„Mene je briga. A prije pet minuta je i tebe bilo briga. Wendell, sjeti se što nam je učinila.“

Doimalo se kao da je vjetar uzdahnuo na njegove riječi.

„Aaahh...“ rekao je kao da je upravo shvatio zbog čega je Harvey ondje i kao da tu spoznaju želi prenijeti do ušiju gospodina Hooda.

Harvey nije mario za to. Zapravo, bio je zadovoljan.

„Samo idi“, rekao je dok je vjetar puhao prema Kući. „Reci mu! Reci mu!“ Okrenuo se prema Wendellu. „Ideš li?“ upitao je. „Ili ću morati ući sam?“

„Nemam ništa protiv toga da uđemo“, veselo je rekao Wendell. „Gladan sam.“

Harvey ga je netremice promatrao. „Zar se ne sjećaš ničega o čemu smo vani razgovarali?“ upitao je.

„Naravno da se sjećam“, odgovorio je Wendell. „Rekli smo da idemo...“ Zastao je i namrštio se. „... idemo... u...“

„Ovo nam je mjesto oduzelo vrijeme koje nam pripada, Wendell.“

„Kako je to učinilo?“ upitao je Wendell, i dalje namršten. „Tako je... tako...“ Ponovno je zamuckivao tražeći riječi. „... tako je divan dan.“ Njegov namršteni izraz lica zamijenio je širok osmijeh. „Baš me briga!“ rekao je. „Mislim, kad je ovakav dan, baš me briga!“ Zabavljajmo se.“

Harvey je odmahnuo glavom. Gubio je dragocjeno vrijeme, a upravo je to bilo ono što su Hood i Kuća željeli. Umjesto da nastavi gubiti vrijeme s Wendellom, okrenuo se na peti i krenuo prema ulaznim vratima.

„Čekaj me!“ viknuo je Wendell. „Osjećaš li miris pite?“

Harvey ga je osjećao pa je požalio što nije napunio želudac prije no što je krenuo u tu pustolovinu. Spoznaja o tome da su svi ti primamljivi mirisi dio Hoodove predstave, nije bila dovoljna da mu se usta prestanu puniti slinom i da mu želudac prestane kruljiti.

Mogao je samo pomisliti na prah u koji su se životinje s njegove arke pretvorile kada je izišao na ulicu. Pita na kuhinjskom stolu vjerojatno je bila pripremljena od iste gorke tvari, skrivene pod krinkom slatkoga okusa. Svim je silama nastojao zadržati tu misao znajući da je Kuća, u koju će svakog trena zakoračiti, prepuna takvih priviđenja.

S Wendellom ponovno za petama, uspeo se stubama i odlučnim korakom ušao u Kuću. Čim su obojica ušli, vrata su se za njima zalupila. Harvey se okrenuo, a koža mu se naježila. Vrata nije zalupio vjetar.

Zalupio ih je Rictus.