XII

Što je Potop ostavio za sobom;

(i što je odnio)

„DAKLE?“ REKAO JE Wendell kad je Harvey ušao u njegovu sobu. „Što si doznao?“

Harvey je slegnuo ramenima. „Sve je u redu“, rekao je. „Zašto ne bismo jednostavno uživali dok možemo?“

„Uživali?“ upitao je Wendell. „Kako možemo uživati kad smo zatočeni?“

„Ovdje je bolje nego u vanjskom svijetu“, rekao je Harvey. Wendell ga je zaprepašteno gledao. „Tako je, zar ne?“

Dok je to govorio, uhvatio ga je za ruku i Wendell je shvatio da Harvey u ruci drži zgužvani papir koji mu pokušava uručiti.

„Možda bi trebao pronaći neki miran kutak i malo čitati“, rekao je pogledavajući u ruke.

Wendell je shvatio. Uzeo je zgužvanu poruku iz Harveyjeve ruke i rekao:

„Možda i hoću.“

„Dobro“, rekao je Harvey. „Ja idem van uživati na suncu dok još mogu.“

Upravo je to i učinio. Do ponoći je morao još mnogo toga isplanirati, a tada se trebao sastati s Wendellom kako bi pobjegli, o čemu ga je obavijestio porukom. Zasigurno su i sile, koje su čuvale Kuću, s vremena na vrijeme morale odspavati (posao ubrzanog izmjenjivanja godišnjih doba ne može biti lak), a od svih sati pogodnih za bijeg, doimalo se da ponoć najviše obećava.

Ali, Harvey nije pretpostavio da će to biti lako. Kuća je bila zamka desetljećima (možda i stoljećima: tko bi znao koliko je njezino zlo doista staro?) pa čak ni u ponoć ne bi bila tako nepažljiva da izlaz ostavi otvorenim. Morat će biti brzi i lukavi, a kad se nađu u maglici, neće smjeti paničariti ili gubiti strpljenje. Stvaran svijet je negdje iza nje. Samo ga moraju pronaći.

Kad je vidio Wendella u Noći vještica, znao je da je poruka pročitana i shvaćena. Wendellove su oči govorile:

Spreman sam. Uplašen sam, ali spreman.

Ostatak poslijepodneva prošao je kao neobična predstava u kojoj su njih dvojica glavni glumci, a publika je bila Kuća (ili onaj tko ju je začarao). Zabavljali su se kao da je to noć poput svake druge, s hinjenim glasnim smijehom izašli su u maskirani pohod (iako su obojica drhtali u posuđenim cipelama), a zatim se vratili večerati te provesti, kako su se nadali, posljednji Božić u Kući. Otvorili su darove (mehanički pas za Wendella; čarobnjački pribor za Harveyja), poželjeli gospođi Griffin laku noć (zapravo ne laku noć, već zbogom, ali se Harvey nije usudio dati joj to do znanja) i pošli u krevete.

Kuća je utihnula. Snijeg više nije padao na prozorsku dasku, a ni u dimnjaku se nije čulo zavijanje vjetra. Bila je to, pomislio je Harvey, najdublja tišina koju je ikada čuo, – toliko duboka da je u ušima čuo otkucaje svojega srca, a čak je i trljanje njegova tijela o plahte zvučalo kao bubnjanje.

Ustao je nešto prije ponoći i odjenuo se polako i pažljivo kako bi stvarao što manje buke. Tada je izašao u hodnik i – klizeći od sjene do sjene poput lopova – požurio niza stube te izašao u noć.

Nije izašao kroz ulazna vrata (bila su teška i glasno su škripala) već kroz kuhinjska vrata koja su ga dovela na bočnu stranu Kuće. Iako vjetar više nije puhao, zrak je još uvijek bio bridak, a površina snijega zaleđena. Koliko god da je lagano koračao, pucketala je dok je hodao. Harvey je počeo vjerovati da su oči i uši Kuće doista zatvorene u to doba noći (ako nisu, zašto ga već nije zaustavila?) te da bi neopaženo mogao stići do ruba njezina teritorija.

Međutim, upravo kad je namjeravao obići ugao, ta se divna nada izjalovila kada ga je netko iza njega, iz tame, pozvao po imenu. Stao je kao ukopan nadajući se da će ga tama sakriti, no, glas ga je još jednom, i još jednom pozvao po imenu. Taj mu glas nije bio poznat. Nije Wendell, a nipošto nije ni gospođa Griffin. Nije Jive, ni Rictus ni Marr. Bio je to slabašan glas; glas nekoga tko jedva zna izgovarati suglasnike njegova imena.

„Harr... vwey...“

Tada je odjednom prepoznao glas, a kucanje njegova srca – koje je bilo ubrzano otkako se iskrao iz kreveta – počelo je tako glasno odjekivati u njegovim ušima da je jedva čuo ponovno dozivanje.

„Lulu“, promrmljao je.

„Da...“ rekao je glas.

„Gdje si?“

„U blizini...“ rekla je.

Harvey je zurio u grmlje nadajući se da će je ugledati, ali je vidio samo svjetlucanje zaleđenoga lišća na svjetlosti zvijezda.

„Odlaziš...“ rekla je jedva čujno.

„Da“, šapnuo je Harvey, „a ti moraš poći s nama.“

Zakoračio je prema njoj, a pritom je svjetlucanje, za koje je mislio da je mraz, uzmaknulo od njega. Što je to imala na sebi da je tako svjetlucalo?

„Ne boj se“ ,rekla je.

„Što nije u redu?“

„Molim te...“ rekla je, „... nemoj se previše približavati...“

Uzmaknula je još dalje i doimalo se kao da pritom gubi ravnotežu. Srušila se na tlo, a granje se zaljuljalo oko nje. Harvey je zakoračio naprijed kako bi joj pomogao, ali je ona ispustila takav jecaj da je stao na mjestu.

„Samo ti želim pomoći“, rekao je.

„Ne možeš mi pomoći“, odgovorila je, a svaka je njezina riječ bila prožeta patnjom. „Prekasno je. Moraš... otići... dok još možeš. Samo sam... ti htjela dati... nešto po čemu ćeš me pamtiti.“

Vidio je kako se pomiče u sjeni i pruža ruku u njegovu smjeru.“

„Okreni glavu“, rekla je.

Harvey je okrenuo glavu.

„Sada zatvori oči. I obećaj da ih nećeš otvoriti.“

Poslušno je zatvorio oči. „Obećajem“, rekao je.

Tada je čuo kako mu se približava, teško dišući.

„Ispruži dlan“, rekla je.

Glas joj je sada bio blizu. Harvey je znao da bi se, kada bi otvorio oči, našao oči u oči s njom. Ali, dao je obećanje i odlučio je održati ga. Ispružio je dlan i osjetio kako je u njega ispustila jedan, zatim dva, a potom tri mala, teška predmeta, hladna i vlažna.

„To je sve... što sam pronašla...“ rekla je Lulu, „... žao mi je...“

„Mogu li pogledati?“ upitao je.

„Još ne. Pričekaj... da odem...“

Zatvorio je šaku oko predmeta koje mu je dala, pokušavajući dodirom ustanoviti što drži. Što je to? Zaleđeno kamenje? Ne, bilo je izrezbareno. Osjetio je ureze u jednom, a glavu na drugom. I tada je, dakako, shvatio što drži u ruci: tri preživjela sa svoje arke, izvađena iz dubina jezera.

Taj ga odgovor nije nimalo utješio; upravo suprotno. Drhtao je dok je njezino svjetlucanje povezivao sa spoznajom o onome što je držao u ruci. Lulu je bila otplivala na dno jezera kako bi spasila njegove figurice, a za taj pothvat nije bilo sposobno ni jedno kopneno biće.

Nije ni čudo da se sakrila u grmlju i zahtijevala od njega da je ne gleda. Ona više nije bila ljudsko biće. Postajala je – ili je već postala – sestra neobične ribe koja je kružila u tim mračnim vodama, hladne krvi i srebrne kože.

„Oh, Lulu...“ rekao je, „... kako se to dogodilo?“

„Ne gubi vrijeme na mene“, promrmljala je, „idi dok još možeš.“

„Želim ti pomoći“, rekao je.

„Ne možeš...“ odgovorila je. „... ne možeš mi pomoći... predugo sam ovdje. Moj je život gotov...“

„To nije istina“, rekao je Harvey. „Jednako smo stari.“

„Ali; ja sam ovdje tako dugo da se i ne sjećam...“ Glas joj se gubio.

„Čega se ne sjećaš?“

„Možda se zapravo ne želim sjetiti“, rekla je. „Bilo bi previše bolno...“ Uzdahnula je duboko i teško. „Ti moraš poći...“ šapnula je. „... idi dok još možeš.“

„Ne bojim se.“

„Tada si glup“, rekla je. „Trebao bi se bojati.“

Čuo je kako grmlje šušti kada je počela uzmicati.

„Čekaj“, rekao je. Nije odgovorila. „Lulu!“

Zvuk njezina odlaska bio je sve glasniji. Po njemu je zaključio da je već prilično daleko. Prekršivši obećanje, Harvey je otvorio oči i na trenutak je ugledao dok je bježala; sjenku u sjeni, ništa više. Krenuo je za njom iako nije znao što će reći ili učiniti kad je sustigne, ali je znao da si nikada neće moći oprostiti ako joj nekako ne pomogne.

Kad bi je uspio nagovoriti da s njim izađe iz sjene Kuće, možda bi njezina zla čarolija bila razvrgnuta. Ili bi u vanjskom svijetu možda mogao pronaći liječnika koji bi izliječio tu nakaznost. Samo je ne smije pustiti da se vrati u jezero.

Voda mu je već bila na vidiku, mračno je svjetlucala među granjem. Lulu je stigla do ruba jezera gdje ju je na trenutak obasjala slabašna svjetlost zvijezda. Sve čega se Harvey plašio, bilo je istinito, i još više od toga. Na povijenim i ljuskavim leđima izrasla joj je peraja, a noge su joj gotovo potpuno srasle. Ruke su joj se skratile u batrljke, a među prstima je imala plivaću kožicu.

No, najviše ga je užasnulo njezino lice, koje je ugledao kada se okrenula i pogledala ga.

Kosa joj je ispala, a nos nestao. Više nije imala ni usne, a njezine su se plave oči pretvorile u škiljave srebrne kuglice, bez vjeđa i trepavica. Pa ipak, usprkos neljudskom obličju, te su oči i ta usta odražavali ljudske osjećaje: golemu tugu za koju je znao da iz njegova srca neće nestati čak ni kada bi poživio tisuću godina.

„Bio si mi prijatelj“, rekla je, ljuljajući se uz vodu. „Hvala ti.“

Tada se bacila u vodu.

Harvey se u trenu našao uz vodu, ali kad je stigao do mjesta s kojega je skočila, valići su nestajali, a mjehurići su se rasprskavali. Minutu, ili čak duže, gledao je u ledenu vodu nadajući se da će ga vidjeti i izroniti, ali, nestala je ondje gdje je nije mogao slijediti i to se doimalo kao kraj.

Čvrsto stišćući njezine darove koji su za njega bili poput talismana, udaljio se od jezera i krenuo travnjakom kako bi se sastao s Wendellom.