VI

Viđeno i neviđeno

„DAKLE“, PITAO JE Wendell dok su jeli, „što ćeš večeras biti?“

„Ne znam“, odgovorio je Harvey. „Što ćeš ti biti?“

„Krvnik“, odgovorio je s prezrivim osmijehom. „Učio sam vezati omče. Sad samo moram pronaći koga ću objesiti.“ Gledao je gospođu Griffin. „Brzo je“, rekao je. „Samo ga ispustiš i – krc! – vrat mu se slomi!“

„To je strašno!“ rekla je gospođa Griffin. „Zašto svi dječaci vole razgovarati o duhovima, ubojstvima i vješanjima?“

„Zato što je to uzbudljivo“, rekao je Wendell.

„Čudovišta jedna“, odgovorila je s nagovještajem osmijeha. „Eto što ste. Čudovišta.“

„Harvey je čudovište“, rekao je Wendell. „Vidio sam ga kako brusi zube.“

„Zar je pun Mjesec?“ pitao je Harvey razmazujući kečap oko usta i trzajući se. „Nadam se da jest, potrebna mi je krv... svježa krv.“

„Dobro“, rekao je Wendell. „Ti možeš biti vampir. Ja ću ih vješati, a ti im možeš piti krv.“

„Strašno“, ponovila je gospođa Griffin. „Jednostavno strašno.“

Kuća je možda čula da je Harvey poželio pun Mjesec jer, kad su se on i Wendell dovukli na kat i pogledali kroz prozor, kroz ogoljele grane opazili su Mjesec, širok i blijed poput mrtvačeva osmijeha.

„Pogledaj ga!“ rekao je Harvey. „Vidi se svaki krater. Savršeno je.“

„O, nije to ništa“, nagovijestio je Wendell i poveo Harveyja u veliku, pljesnivu prostoriju prepunu svakojake odjeće. Neki su komadi odjeće visjeli s vješalica. Neki su bili u košari, poput glumačkih kostima. Gomila odjeće bila je nabacana i na drugom kraju prostorije, na prašnjavom podu. Napola sakriven sve dok se Wendell nije maknuo s puta, bio je prizor od kojega je Harveyju stao dah: zid od poda do stropa prekriven maskama.

„Odakle su sve te maske?“ upitao je Harvey, zureći u to čudo.

„Gospodin Hood ih skuplja“, objasnio je Wendell. „A odjeću su ostavila djeca koja su bila ovdje.“

Harveyja nije zanimala odjeća, opčinile su ga maske. Bile su poput snježnih pahulja: nije bilo moguće pronaći dvije slične. Neke su bile načinjene od drveta i plastike, – druge su bile od slame, tkanine i papir-mašea. Neke su bile jarkih boja poput papiga, a ostale blijede poput pergamenta. Neke su bile toliko groteskne da je Harvey bio siguran kako su ih izrezbarili luđaci; ostale su bile tako savršene da su izgledale kao posmrtne maske anđela. Bilo je maski klaunova i lisica, maski nalik lubanjama ukrašenih pravim zubima te jedna s izrezbarenim plamenim jezicima umjesto kose.

„Izaberi“, rekao je Wendell. „Negdje mora biti i vampir. Ovdje prije ili kasnije pronađem sve što želim.“

Harvey je odlučio zadovoljstvo izbora maske ostaviti za kraj pa se usredotočio na iskopavanje nečega pogodnog, šišmišastog, što bi mogao odjenuti. Dok je prekopavao po gomili odjeće, počeo je razmišljati o djeci koja su je ostavila. Iako je oduvijek mrzio povijest, znao je da neke jakne, cipele, suknje i pojasevi već mnogo, mnogo godina nisu u modi. Gdje su sada vlasnici te odjeće? Pokojni, pretpostavio je, ili toliko stari da nema nikakve razlike.

Od pomisli da odjeća pripada mrtvacima prošla ga je jeza, što je bilo posve razumljivo. Naposljetku, bila je Noć vještica, a što je Noć vještica bez jeze?

Nakon nekoliko minuta traženja pronašao je dug, crn ogrtač s ovratnikom koji je mogao podignuti i kojega je Wendell ocijenio vrlo vampirskim. Zadovoljan svojim odabirom, vratio se zidu lica, a oči su mu gotovo u trenutku zasjale kad je vidio masku koju do tada nije bio primijetio; blijedo lice i upale očne duplje duše probuđene iz groba. Skinuo ju je sa zida i stavio na lice. Savršeno mu je pristajala.

„Kako izgledam?“ pitao je Harvey okrećući se prema Wendellu, koji je pronašao jednako savršenu masku krvnika.

„Neviđeno ružan.“

„Dobro.“

Kad su izašli, na trijemu su opazili treperavu obitelj glava izrezanih iz bundeva, a vlažan je zrak mirisao na spaljeno drvo.

„Kamo idemo u pohod?“ pitao je Harvey. „Na ulicu?“

„Ne“, rekao je Wendell, „vani u stvarnom svijetu nije Noć vještica, sjećaš se? Idemo iza Kuće.“

„To i nije osobito daleko“, primijetio je Harvey s razočaranjem.

„U ovo doba noći jest“, rekao je Wendell jezovito. „Ova je Kuća prepuna iznenađenja. Vidjet ćeš.“

Harvey je pogledao Kuću kroz sićušne otvore na svojoj maski. Doimala se velikom poput olujnog oblaka, a njezina vjetrenica dovoljno oštrom da bi probadala zvijezde.

„Dođi“, rekao je Wendell, „pred nama je dug put.“

Dug put? Kako put od prednjeg do stražnjeg dijela Kuće može biti dug, pomislio je Harvey. No, Wendell je i ovaj put bio u pravu: Kuća je uistinu bila prepuna iznenađenja. Put – koji bi za sunčana prijepodneva trajao samo dvije minute – uskoro se pretvorio u pustolovinu zbog koje je Harvey poželio da je ponio svjetiljku i zemljovid. Lišće je šuštalo pod stopalima kao da kroz njega vijugaju zmije; drveće, koje ih je tijekom dana skrivalo u svojoj sjeni, sada se u svojoj golotinji doimalo zastrašujuće, suho i gladno.

„Zašto to činim?“ pitao se dok je slijedio Wendella kroz tamu. „Hladno mi je i neugodno.“ (Mogao je dodati i da je uplašen, ali je tu misao ostavio neizrečenu.)

Baš kada je kanio predložiti da se vrate, Wendell je pokazao prema gore i prosiktao:

„Pogledaj!“

Harvey je pogledao. Točno iznad njegove glave nešto se tiho kretalo po nebu, kao da se upravo vinulo sa strehe Kuće. Mjesec se sakrio iza krova; njegova svjetlost nije sezala do noćnog letača pa je Harvey mogao samo nagađati njegov oblik iz zvijezda koje je u letu sakrivao svojim tijelom. Krila su mu bila široka, ali poderana – previše poderana da bi ga držala u zraku, pomislio je. Zapravo se doimalo da se u letu drži za tamu, kao da lebdi na samom zraku.

Harvey ga je opazio samo na časak. Tada je nestao.

„Što je to bilo?“ šapnuo je.

Nije dobio odgovor. Dok je on zurio u nebo, Wendell je nestao.

„Wendell?“ šapnuo je Harvey. „Gdje si?“

I dalje nije bilo odgovora. Samo šuštanje lišća i stenjanje gladnih grana.

„Znam što radiš“, rekao je Harvey, ovaj put glasnije. „Nećeš me tako lako uplašiti. Čuješ li me?“

Ovaj put je dobio svojevrstan odgovor. Ne riječi, već škripanje odnekud iz drveća.

Penje se u kućicu, pomislio je Harvey pa je, odlučan uhvatiti Wendella i uplašiti ga, krenuo u smjeru zvuka.

Usprkos ogoljelosti, grane su bile toliko guste da se kroz njih vidjelo tek svjetlucanje zvijezda. Harvey je spustio masku na vrat kako bi malo bolje vidio, no, ni tada nije vidio gotovo ništa pa se ravnao prema zvuku Wendellova penjanja. I dalje je sasvim jasno čuo škripanje pa se spoticao u tom smjeru, ispruženih ruku kako bi se uhvatio za ljestve kada stigne do njih.

Zvuk je sada bio vrlo glasan pa je Harvey bio siguran da stoji ispod drveta. Pogledao je prema gore nadajući se da će ugledati šaljivca, no, pritom ga je nešto očešalo po licu. Mahnuo je rukom, ali, nestalo je, barem na trenutak. A tada je ponovno došlo i očešalo mu obrvu s druge strane. Ponovno je mahnuo, a kada ga je ponovno dodirnulo, zgrabio ga je.

„Imam te!“ viknuo je.

Njegovu pobjedničkom pokliču uslijedio je fijuk, a potom tresak s kojim je nešto pokraj njega palo na tlo. Harvey je skočio, ali nije puštao ono što je držao.

„Wendell?“ zazvao je.

Umjesto odgovora, u tami iza njega bljesnuo je plamen, a vatromet se rasprsnuo u pljusak zelenih iskri, od kojih se šumarak pretvorio u šupljikavu spilju.

Pod treperavom svjetlošću, Harvey je ugledao što drži te je pritom ispustio stravičan krik od kojega su vrane poletjele s grana.

Nisu škripale ljestve, već uže. Ne, čak ni uže: omča. A u njegovoj ruci noga čovjeka koji je visio na omči. Pustio ju je i posrnuo unatrag, jedva susprežući drugi krik kad je pogledao gore i opazio mrtvačev ukočen pogled. Sudeći prema izrazu njegova lica, umro je užasnom smrću. Jezik mu je visio iz zapjenjenih usta, a žile su mu bile toliko nabrekle krvlju da mu je glava bila nalik bundevi.

Ili je bilo tako, ili je to doista bila bundeva.

Kad je vatromet bljesnuo novim iskrama, Harvey je opazio što je posrijedi. Noga koju je držao bila je napunjena nogavica hlača; tijelo je bilo ogrtač iz kojega je ispadala nagurana odjeća; glava je bila maska na bundevi, pjena je bila vrhnje, a na mjestu očiju bila su jaja.

„Wendell.“ viknuo je okrećući leđa prizoru smaknuća.

Wendell je stajao s druge strane vatrometa, a iskre su osvjetljavale njegov osmijeh od uha do uha. Izgledao je poput malog demona koji je upravo stigao ravno iz pakla. Kraj njega su bile ljestve koje su se srušile kako bi označile početak drame.

„Upozorio sam te!“ rekao je Wendell pridržavajući masku. „Rekao sam ti da ću noćas biti krvnik!“

„Platit ćeš mi za to!“ rekao je Harvey, a srce mu je još uvijek prebrzo kucalo da bi uvidio smiješnu stranu situacije. „Kunem se... osvetit ću ti se!“

„Pokušaj!“ graknuo je Wendell. Vatromet se počeo gasiti; sjene su ponovno postajale sve izraženije. „Je li ti dosta jeze za danas?“ pitao je.

Harvey nije rado priznao poraz, ali je mrzovoljno kimnuo, svečano obećavši samome sebi da će njegova osveta biti prvorazredna.

„Nasmiješi se“, rekao je Wendell dok su se iskre gasile. „Pa, mi smo u Kući za odmor.“

Svjetlost je slabjela i, premda je Harvey još uvijek bio bijesan na Wendella (i na sebe, jer je bio takav naivčina), nije mogao dopustiti da se potpuno ugasi prije no što se pomire.

„U redu“, rekao je dopustivši si slabašan osmijeh. „Bit će još noći.“

„Cijela vječnost“, rekao je Wendell. Taj ga je odgovor zadovoljio. „Ovo mjesto jest upravo to“, rekao je dok se svijetlost gasila. „Ovo je Kuća vječnosti.“