XX

Susret kradljivaca

PREPOZNATI PRAŠNJAVU ISTINU zakrabuljenu u pitu i sladoled bilo je lako, no, zagrepsti ispod površine privida koju je Kuća ulaštila do savršenstva, bilo je nešto posve drugo. Dok se Harvey penjao stubama, nadao se da će u zidovima ili tepisima pronaći neku sitnu pojedinost koja će mu omogućiti da prstima svojega uma pročačka ispod površine privida i ukloni je kako bi vidio njezinu, nimalo privlačnu bit. Ako je Marr bila načinjena od ustajalog mulja i sluzi, a Jive od praha, od čega je načinjena Kuća? No, ona je predobro znala svoj posao. Koliko god Harvey pomno promatrao, nije uspio proniknuti u njezine laži. Kuća je ugađala njegovim osjetilima toplinom, bojom i mirisima ljeta; nježno je gugutala u njegove uši i milovala mu lice blagim povjetarcem.

Čak i kad je prošao posljednji niz stuba te stigao na mračno odmorište, Kuća je nastavila hiniti da je to tek još jedna bezazlena igra skrivača, nalik bezbrojnim igrama koje su se odigravale u njezinoj sjeni.

Pred njim su bila petora vrata, svaka malo odškrinuta, kao da govore:

Ovdje nema tajni, ne za dječaka koji želi doznati istinu. Dođi i pogledaj! Dođi i vidi! Ako se usudiš.

Usudio se, ali ne onako kako je Kuća očekivala. Nakon što je nekoliko trenutaka promatrao sva vrata, okrenuo se i sišao niza stube, u jednoj od spavaćih soba pronašao je velik, čvrst stolac i ponio ga gore, popeo se i otvorio vrata u stropu koja su vodila na tavan.

Nije mu bilo lako uspeti se, ali je znao da će, kada se uspne i kada bude uspuhan ležao na podu tavana, njegova potraga za Hoodom biti pri kraju. Vampirski je kralj bio blizu. Tko bi drugi, osim majstora privida, živio na mjestu na kojemu ih uopće nema? Tavan je bio sve ono što Kuća nije bila: prljav, mračan i prepun paučine.

„Gdje si?“ upitao je. Bilo je besmisleno i pomisliti da bi neprijatelja mogao iznenaditi. Hood ga je već od prve stube promatrao kako se uspinje. „Izađi“, viknuo je. „Želim vidjeti kako izgleda kradljivac.“

Isprva nije bilo odgovora, a tada je Harvey – s drugoga kraja tavana – začuo duboko, grleno režanje. Nije čekao da mu se oči potpuno priviknu na tamu, već je krenuo prema glasu, a daske su škripale pod njegovim nogama.

Dva puta se zaustavio kako bi pogledao gore jer su mu pozornost privukli zvukovi koji je čuo negdje iznad glave. Je li to zatočena ptica koja, uplašena, naslijepo leti uokolo? Ili možda žohari, okupljeni na gredama iznad njega?

Harvey je sam sebe upozorio da takve slike izbaci iz uma i usredotoči se na potragu za Hoodom. Ionako je bilo dovoljno stvarnih razloga za strah pa nije bilo potrebno izmišljati nove. Za razliku od područja oko vrata, ovaj je dio služio kao svojevrsno spremište, a neprijatelj je nedvojbeno vrebao negdje u labirintu istrunulih slika i pljesniva pokućstva. Zapravo, nije li krajičkom oka upravo ugledao treperenje?

„Hood?“ rekao je škiljeći kako bi bolje razabrao obliku sjeni. „Zašto se ovdje skrivaš?“

Načinio je još jedan korak naprijed i smjesta shvatio da je pogriješio. To nije bio tajanstveni gospodin Hood. Iako je bio unakažen, taj mu je oblik bio poznat, napola istrunula krik; sićušne crne oči; zubi, bezbrojni zubi.

Bio je to Carna!

Čudovište se pridignulo iz svojega prljavoga gnijezda i zamahnulo prema Harveyju. On je uzmaknuo posrćući unatrag, no Carna bi ga nakon tri koraka dohvatila da nije bila tako usporena ranama i sputana neredom koji ju je okruživao.

Iz gomile krša zamahivala je na sve strane, razbacujući stolce i prevrćući kutije; a tada se s teškom mukom pridigla kako bi napala svoju žrtvu. Dok je uzmicao, Harvey nije skidao pogleda sa zvijeri, a glavom su mu odzvanjala pitanja. Gdje je Hood? To je bila najveća zagonetka. Gospođa Griffin bila je sigurna da je negdje gore, no, Harvey je sada već bio prošao cijeli tavan i njegov je jedini stanar bilo čudovište koje ga je tjeralo natrag prema vratima.

Dok je uzmicao, nekoliko je puta pogledao u sjenu, za slučaj da je previdio priliku koja se ondje skriva. No, njegove oči nisu ugledale ljudski oblik već kuglu veličine teniske loptice koja je blistala kao da je ispunjena svjetlošću zvijezda. Pojavila se iz dasaka, poput mjehura, i počela se uzdizati prema krovu. U trenutku zaboravivši na opasnost, Harvey je promatrao kako se uzdiže dok joj se pridružuje druga, a potom i treća te četvrta.

Zapanjen tim prizorom, nije gledao kamo staje. Spotaknuo se, pao i ispružio se na daskama, zureći u krov kroz crvenu maglicu boli.

A iznad njega je bio Hood, u punom sjaju.

Lice mu se, strahovito izobličeno, prostiralo preko cijeloga krova. Oči su mu bile crne duplje usječene u grede; nos mu je bio groteskno širok i spljošten, poput nosa golemog šišmiša; usta su mu bila tanak prorez dug više od tri metra, a iz njih je izlazio zvuk nalik škripanju vrata, zavijanju dimnjaka i lupanju prozora.

„Dijete!“, rekao je. „U moj si raj donio patnju. Stidi se!“

„Kakvu patnju?“ viknuo je Harvey. Drhtao je cijelim tijelom, ali je znao da ne smije pokazati strah. S prividom će se obračunati onako kako je to činio i neprijatelj; hinit će hrabrost iako je uopće ne osjeća. „Došao sam po ono što mi pripada, to je sve.“

Hood je usisao jednu blistavu kuglu. Njezina je svjetlost u trenutku ugasnula.

„Marr je mrtva!“, rekao je. „Jive je mrtav. Zbog tebe su se pretvorili u blato i prah!“

„Nisu ni bili živi“, rekao je Harvey.

„Nisi li čuo njihove jecaje i vapaje?“ upitao je Hood primaknuvši obrve. „Nisi li se sažalio nad njima?“

„Nisam“, rekao je Harvey.

„Tada se ni ja neću sažaliti nad tobom“, odrezao je Hood. „Gledat ću kako te moj jadan Carna proždire od glave do pete i uživat ću u tome.“

Harvey je pogledao prema Carni. Zvijer mu se više nije približavala, ali je zauzela položaj za napad, a njezine su vlažne čeljusti bile nadomak Harveyjevih stopala. Bila je mirna pa je sasvim dobro vidio koliko je ranjena, kako joj je tijelo razderano poput pljesniva tepiha, kako joj se golema glava pogiba kao da joj svaki dah predstavlja veliki napor.

Dok ju je tako gledao, Harvey se sjetio što mu je gospođa Griffin rekla:

„Smrt bih sada prihvatila raširenih ruku“, rekla je, „kao prijatelja kojega sam otjerala sa svojih vrata.“

Carnu možda nije čekalo putovanje prema zvijezdama, – pred njim je vjerojatno bio tek povratak u ništavilo iz kojega ga je Hood i stvorio. No, zvijer je usprkos tome, željela taj dar. Bila je iscrpljena i ranjena, a na životu je nije održavala vlastita volja, već Hood, kojemu je služila.

„Šteta...“ promrmljao je glas s krova.

„Što to?“ upitao je Harvey pogledavši Hooda koji je sada u ustima imao još dvije kuglice. „Što te moram izgubiti na taj način“, nastavio je. „Zar te nikako ne mogu uvjeriti da se predomisliš? Naposljetku, nisam ti naudio. Zašto se ne bi vratio i ovdje mirno živio?“

„Ukrao si mi trideset godina života s mamom i tatom!“ rekao je Harvey. „Ako ostanem ovdje, ukrast ćeš mi još više.“

„Uzeo sam samo one dane koje nisi želio“, prosvjedovao je Hood. „Kišne dane. Tmurne dane. Dane za koje si samo želio da prođu. Zar je to zločin?“

„Nisam znao što gubim“, odvratio je Harvey.

„Ah“, rekao je Hood blago, „nije li uvije tako? Nešto ti klizne kroz prste, a tada požališ zbog gubitka. Ali, što je nestalo, nestalo je, Harvey Swick!“

„Nije!“ rekao je Harvey. „Ono što si ti meni ukrao, ja mogu ukrasti tebi.“

Na to je u Hoodovim dupljama zasjala iskra.

„Tvoj je sjaj jak, Harvey Swick!“ rekao je. „Još nikada nisam upoznao dušu koja je blistala tako sjajno kao tvoja.“ Namrštio se kao da proučava dječaka. „Sada mi je jasno“, rekao je.

„Što ti je jasno?“

„Zašto si se vratio.“

Harvey je želio reći: došao sam po ono što si mi uzeo, ali ga je Hood ispravio prije no što je stigao izustiti bilo što.

„Došao si zato što si znao da ćeš ovdje pronaći dom!“, rekao je Hood. „Oboje smo kradljivci, Harvey Swick. Ja uzimam vrijeme. Ti uzimaš živote. Ali, na kraju smo isti: obojica smo kradljivci vječnosti.“

Koliko god da mu je pomisao na sličnost s tim čudovištem bila odbojna, Harvey se negdje duboko u sebi plašio da je to istina. Ta ga je pomisao ušutkala.

„Možda ne bismo trebali biti neprijatelji“, rekao je Hood. „Možda bih te trebao uzeti pod svoje okrilje. Pod svoje desno krilo.“ Neveselo se nasmijao svojoj šali. „Mogao bih te odgajati. Pomoći ti da bolje shvatiš mračne staze.“

„Pa bih se naposljetku i sam hranio djecom, poput tebe?“ upitao je Harvey. „Ne, hvala.“

„Mislim da bi ti se svidjelo, Harvey Swick“, rekao je Hood. „U sebi već imaš vampirsku crtu.“

To nije mogao poreći. Sama riječ vampir podsjetila ga je na njegov let u Noći vještica, – na let pod svjetlošću punoga Mjeseca, plameno crvenih očiju i zuba oštrih poput žileta.

„Vidim da se prisjećaš“, rekao je Hood opazivši titraj zadovoljstva na Harveyjevu licu.

Harvey ga je u trenutku zamijenio namrštenim izrazom. „Ne želim ostati ovdje“, rekao je. „Želim samo uzeti ono što mi pripada i otići.“

Hood je uzdahnuo.

„To je tako žalosno“, rekao je. „Tako jako žalosno. No, ako baš moraš uzeti ono što ti pripada, izvoli smrt. Carna?“ Zvijer je podignula svoju bijednu glavu. „Progutaj ga!“

Prije nego što se iznurena zvijer pomaknula, Harvey je skočio na noge. Znao je da u utrci prema vratima ima male izglede za bijeg; postoji li neki drugi način da porazi zvijer? Ako uistinu jest kradljivac vječnosti, kao što je Hood rekao, možda je vrijeme da to dokaže. Ne prahom niti ukradenim čarolijama već snagom vlastitih kostiju.

Carna mu je zaprijetio još jednim korakom, a Harvey je, umjesto da uzmakne, ispružio ruku kao da želi pomilovati njezinu istrunulu glavu. Zvijer je na trenutak oklijevala, a prijeteći izraz njezinih očiju pretopio se u sumnju.

„Progutaj ga...“ riknuo je vampirski kralj.

Zvijer je, u očekivanju kazne s visine, pognula glavu. No, na nju je svoju ruku položio Harvey; nježno ju je dodirnuo i zadrhtao cijelim tijelom. Zvijer je podignula njušku i pritisnula je o Harveyjev dlan te pritom dugo i duboko uzdahnula.

U tom zvuku nije bilo ni boli ni patnje. Bio je to gotovo uzdah zahvalnosti jer prvi puta nije doživjela udarce ili krikove užasa. Podignula je pogled prema Harveyjevu licu, a tijelo joj je zadrhtalo od zadovoljstva. Kao da je znala da će taj pokret biti koban jer je u trenutku uzmaknula od svojega tješitelja, a drhtanje se pojačalo i njezino se tijelo iznenada rasprsnulo u tisuće komadića.

Njezini zubi, koji su se prije nekoliko trenutaka doimali tako zastrašujućima, otkotrljali su se u tamu; njezina se golema lubanja rasula, a kralježnica raspala. Za nekoliko sekundi, zvijer je bila tek hrpica krhotina kostiju, tako suhih i starih da ih ni najočajniji pas ne bi pogledao.

Harvey je pogledao lice na krovu. Hoodov izraz lica otkrivao je potpunu zbunjenost. Usta su mu bila širom otvorena, a oči su netremice gledale iz svojih duplji.

Harvey nije čekao da Hood prekine tišinu. Jednostavno je okrenuo leđa Carninim ostacima i krenuo prema vratima, očekujući da će ih čudovište zalupiti. No, Hood nije ništa rekao dok Harvey nije sišao.

Tek je tada, kad je Harvey bacio posljednji pogled na tavan, Hood progovorio.

„Oh, moj mali kradljivče...“ promrmljao je. „Što ću sada s tobom?“