I
Harvey, napola progutan
VELIKA SIVA ZVIJER veljača progutala je Harveyja Swicka živoga. Duboko u trbuhu toga dosadnog mjeseca pitao se hoće li uopće preživjeti mučnu hladnoću koja ga je dijelila od Uskrsa.
Nije mnogo razmišljao o svojim izgledima. Više je nego vjerojatno da će se toliko dosađivati, dok će sati polako gmizati, da će jednoga dana jednostavno zaboraviti disati. Ljudi će se tada možda pitati zašto ih je tako lijep mladi momak napustio u svojim najboljim godinama. To će postati glasovita zagonetka koja neće biti riješena sve dok neki detektiv ne odluči rekonstruirati jedan dan iz Harveyeva života.
Strašna će istina tek tada izići na vidjelo. Prolazeći turobnim ulicama, detektiv će najprije prijeći put kojim je Harvey svakoga jutra odlazio u školu. Zatim će sjesti u Harveyjevu klupu te slušati nezanimljivo, beskrajno mumljanje učitelja povijesti i učitelja prirode te se pitati kako je taj mladi junak uspijevao držati oči otvorenima. Kada se dosadni dan napokon približi sutonu, slijedit će njegove korake kući te zakoračiti na stubu s koje je toga jutra krenuo, a ljudi će ga neizostavno pitati zašto je tako divna duša poput Harveyja preminula, na što će on odmahnuti glavom i reći:
„Razlog je sasvim jednostavan.“
„Oh?“ reći će radoznala gomila. „Otkrijte nam.“
Otirući suzu, detektiv će odgovoriti: „Harveyja Swicka progutala je velika siva zvijer veljača.“
Bio je to užasan mjesec, oko toga nema dvojbe; grozan i turoban mjesec. Božićne radosti, i hladne i slatke, već su blijedjele u Harveyevu sjećanju, a ljeto je bilo toliko daleko da se doimalo nestvarnim. Stići će, dakako, proljetni praznici, no, koliko će još vremena proći dotada? Pet tjedana? Šest? Matematika mu nije bila jača strana pa se nije uzrujavao daljnjim pokušajima – i promašajima – računanja dana. Jednostavno je znao da će, mnogo prije no što ga sunce dođe spasiti, umrijeti u trbuhu zvijeri.
„Ne bi trebao dangubiti sjedeći ovdje“, rekla mu je mama kada je ušla u njegovu sobu i zatekla ga kako promatra kišne kapi koje su, jedna za drugom, klizile niz prozorsko staklo.
„Nemam što drugo raditi“, rekao je Harvey ne osvrćući se.
„Pa, mogao bi učiniti nešto korisno“, odgovorila je mama.
Harvey je slegnuo ramenima. Korisno? To je drugi izraz za mukotrpan rad. Trgnuo se i počeo redati opravdanja – nije učinio ovo -, nije učinio ono – ali, bilo je prekasno.
„Možeš započeti tako što ćeš pospremiti svoju sobu“, rekla je mama.
„Ali...“
„Zlato, nemoj samo sjediti i čekati da prođe vrijeme. Život je prekratak.“
„Ali...“
„Budi dobar.“
S tim ga je riječima ostavila pospremanju. Mrmljajući sam za sebe, zurio je po sobi. Nije čak ni bila neuredna. Tu i tamo ležala je pokoja igrica; dvije su ladice bile otvorene; uokolo je visjelo nekoliko komada odjeće: soba je bila sasvim u redu.
„Imam deset godina“, rekao je sam sebi (kako nije imao braće ni sestara, često je razgovarao sam sa sobom). „Mislim, pa nisam dijete. Ne moram pospremati samo zato što ona tako kaže. To je dosadno.“
Više nije samo mrmljao, nego je glasno govorio.
„Želim... želim...“ Prišao je zrcalu i pitao ga: „Što zapravo želim?“ Dječak svijetle kose, prćasta nosa i smeđih očiju, kojega je opazio u zrcalu, odmahnuo je glavom. „Ne znam što želim“, rekao je. „Samo znam da ću umrijeti ako se barem malo ne zabavim.
Hoću! Umrijet ću!“
Na te se riječi prozor zatresao. Vjetar je snažno udario u njega – pa još jednom, i još jednom – i, premda je Harvey bio gotovo siguran da nije bio odškrinut, prozor se iznenada otvorio. Hladna ga je kiša poprskala po licu. Žmirkajući očima, prišao je prozoru i zatvorio ga te provjerio kvaku.
Vjetar je zaljuljao luster pa mu se učinilo da se cijela soba okreće. Svjetlost ga je u jednom trenutku zasljepljivala, a u drugom je trenutku obasjavala suprotni zid. No, na putu između zasljepljivanja i obasjavanja, rasvjetljavala je sredinu sobe, a ondje je – otresajući kišne kapi sa šešira – stajao stranac.
Doimao se prilično bezazleno. Bio je možda petnaest centimetara viši od Harveyja, suhonjava stasa i izrazito žućkaste kože. Na sebi je imao otmjeno odijelo, naočale i široki osmijeh.
„Tko si ti?“ pitao je Harvey, čudeći se kako je pokraj nepozvana gosta uspio stići do vrata.
„Ne boj se“, odgovorio je čovjek, skinuo jednu rukavicu od antilopa te uhvatio Harveyjevu ruku i stisnuo je. „Ime mi je Rictus. Ti jesi Harvey Swick, zar ne?“
„Da...“
„Na trenutak sam pomislio da sam stigao u pogrešnu kuću.“
Harvey nije mogao skinuti pogled s Rictusova osmijeha. Bio je toliko širok da bi posramio i morskoga psa, a otkrivao je dva savršena reda blistavih zuba.
Rictus je skinuo naočale, izvukao rupčić iz džepa svojega promočenog ogrtača i počeo brisati kišne kapi. Iz njega ili iz rupčića širio se miris koji je bio daleko od ugodnoga. Točnije rečeno, vonjalo je na vjetrove.
„Očito je da me želiš nešto pitati,“ rekao je Rictus Harveyju.
„Aha.“
„Pitaj. Nemam što skrivati.“
„Pa, kao prvo, kako si ušao?“
„Kroz prozor, dakako.“
„Dug je put od ulice do prozora.“
„Nije ako letiš.“
„Letiš?“
„Dakako. Kako bih se inače kretao noću, za ovakva nevremena? Ili letenje ili čamac. Mi mali ljudi moramo biti oprezni kada ovako kiši. Jedan pogrešan korak i plivaš.“ Upitno je pogledao Harveyja. „Plivaš li?“
„Ljeti, katkad,“ odgovorio je Harvey želeći se vratiti pitanju letenja.
No, Rictus je poveo razgovor u posve drugom smjeru. „Ne čini li se za ovakvih noći“, rekao je, „da više nikada neće biti ljeto?“
„Svakako,“ rekao je Harvey.
„Znaš, više od kilometra daleko čuo sam kako uzdišeš i rekao sam sebi: „'Tom su dečku potrebni praznici.'“ Pogledao je na sat. „Dakako, ako imaš vremena.“
„Vremena?“
„Za izlet, dječače, za izlet! Tebi je potrebna pustolovina, mladiću. Negdje... izvan ovoga svijeta.“
„Kako si me mogao čuti da uzdišem kad si bio udaljen više od kilometra?“ upitao je Harvey.
„Što te briga? Čuo sam te. Samo je to važno.“
„Je li to kakva čarolija?“
„Možda.“
„Zašto mi ne kažeš?“
Rictus ga je pogledao svojim malenim okicama. „Mislim da si previše znatiželjan, eto zašto“, rekao je, a osmijeh mu je malo izgubio na širini. „Ako ne želiš pomoć, nemam ništa protiv.“
Krenuo je prema prozoru. „Vjetar je i dalje udarao o staklo kao da želi ući i odnijeti svojega putnika.
„Čekaj“, rekao je Harvey.
„Što?“
„Žao mi je. Neću te više ništa pitati.“
Rictus je zastao, držeći kvaku prozora. „Bez pitanja, ha?“
„Obećajem“, rekao je Harvey. „Rekao sam ti: žao mi je.“
„Jesi. Rekao si mi.“ Rictus je promatrao kišu. „Znam mjesto na kojemu su dani uvijek sunčani“, rekao je, „a noći prepune čuda.“
„Možeš li me tamo odvesti?“
„Rekli smo bez pitanja, dječače. Dogovorili smo se.“
„Oh, da. Oprosti.“
„Budući da sam milostive prirode, zaboravit ću što si rekao i reći ću ti sljedeće: ako želiš da se raspitam u tvoje ime, provjerit ću imaju li sobu za još jednoga gosta.“
„To bih volio.“
„Ništa ne jamčim“, rekao je Rictus otvarajući prozor.
„Shvaćam.“
Vjetar je naglo zapuhao i širom otvorio prozor. Luster se počeo ljuljati na sve strane.
„Očekuj me“, viknuo je Rictus kako bi nadglasao štropot kišnih kapi i vjetar.
Želeći znati hoće li se brzo vratiti, Harvey je zaustio pitanje, no zaustavio se u posljednji čas.
„Bez pitanja, dječače!“ rekao je Rictus, a vjetar je pritom nadimao njegov ogrtač. Tkanina ogrtača napuhnula se oko njega poput crnog balona i u trenu ga odnijela s prozorske daske.
„Pitanja kvare um!“ viknuo je na odlasku. „Ne otvaraj usta i vidjet ćemo što te čeka!“
Na to ga je vjetar odnio, a balon njegova ogrtača uspinjao se kao crni mjesec na kišnom nebu.
