25. PREŽIVELI

     Siva magla kovitlala se oko njega jedan dugi, grčeviti trenutak. Onda je počela da se rastače i on uskoro izgubi i nju. Vid mu se zamuti, kao da ga je neki surovi bog rastrljao prstom. Oštro je zatreptao, pokušao da posegne nagore da bi protrljao oči; ali nešto meko mu je držalo ruku. Oči su mu videle belinu.
     Budio se, iako se više osećao kao da zapada u pijanstvo.
     Postepeno je postajao sposoban da razazna gde je. Ležao je na krevetu sa cevastim zaštitnim šipkama sa strane. Beli čaršavi pokrivali su ga do grla. Sive zavese odvajale su ga od ostalih pacijenata u sobi. Fluorescentna svetiljka prazno je zurila u njega sa tavanice. Vazduh se slabo osećao na etar i sredstva za dezinfekciju. Dugme za pozive visilo je kraj uzglavlja kreveta.
     Nije osećao nijedan prst na rukama i nogama.
     Nervi se ne regenerišu, razume se da ne, oni se ne...
     To je bilo važno - znao je da je važno - ali iz nekog razloga za njega nije predstavljalo ništa. Srce mu je bilo previše uzavrelo od drugih osećanja da bi osetilo taj led.
     Jedino mu je bilo važno da su Prothal, Mhoram i učesnici pohoda preživeli. Držao se toga kao da je to dokaz normalnosti - dokaz da ono što mu se desilo, ono što je učinio, nije proizvod ludila, samouništenja. Preživeo je; njegova pogodba sa Ranihinima postigla je bar to. Učinili su tačno ono što je poglavar Kletnik zatražio od njih - ali su preživeli. Bar nije bio kriv i za njihove pogibije. Njegova nesposobnost da koristi prsten, da poveruje u prsten, nije od njih napravila druge utvare. To mu je bila jedina uteha za ono što je izgubio.
     Onda je razaznao dve prilike koje su stajale u podnožju kreveta. Jedna od njih bila je žena u belom - medicinska sestra. Dok je pokušavao da usredsredi pogled na nju, ona reče: "Doktore... vraća mu se svest."
     Doktor je bio sredovečni čovek u smeđem odelu. Put ispod njegovih očiju je bila mlohava, kao da je umoran od sveg ljudskog bola, ali usne ispod posedelih brkova bile su blage. On priđe Kovenantu pored kreveta, dodirnu na trenutak Kovenantovo čelo, a onda povuče Kovenantove kapke i osvetli mu zenice malom svetiljkom.
     Uz naporom, Kovenant usredsredi pogled na svetlost.
     Doktor klimnu i skloni lampu. "Gospodine Kovenante?"
     Kovenant proguta pljuvačku osušenim grlom.
     "Gospodine Kovenante." Doktor prinese lice blizu njegovog i progovori tiho, smireno. "Nalazite se u bolnici. Doneli su vas ovamo pošto su na vas naletela policijska kola. Bili ste bez svesti otprilike četiri časa."
     Kovenant podiže glavu i klimnu da pokaže da je shvatio.
     "Dobro", reče doktor. "Drago mi je što dolazite k sebi. A sada mi dopustite da na trenutak porazgovaram sa vama.
     Gospodine Kovenante, policajac koji je vozio ona kola kaže da vas nije udario. Tvrdi da se zaustavio na vreme - vi ste naprosto pali ispred njega. Prema pregledu koji sam izvršio, bio bih sklon tome da se složim sa njim. Ruke su vam malo izgrebane, a na čelu imate modricu - ali te stvari su se mogle dogoditi kada ste pali." Oklevao je na trenutak, a onda je pitao: "Da li vas je udario?"
     Smeteno, Kovenant zavrte glavom. Pitanje mu se činilo nebitno.
     "Pa, pretpostavljam da ste se mogli onesvestiti od udarca u pločnik. Ali zašto ste pali?"
     Ni to nije izgledalo bitno. On odbaci pitanje, mahnuvši rukom. Onda je pokušao da se digne u sedeći položaj u krevetu.
     Uspeo je pre nego što je doktor stigao da mu pomogne ili da ga spreči; nije bio tako slab kao što se plašio. Obamrlosti njegovih prstiju na rukama i nogama još kao da je nedostajala uverljivost, kao da će se oporaviti čim se cirkulacija povrati.
     Nervi se ne...
     Trenutak potom glas mu se vrati i on zatraži odeću.
     Doktor ga je proučavao iz bliza. "Gospodine Kovenante", reče on, "pustiću vas kući ako to hoćete. Pretpostavljam da bi trebalo da vas zadržim dan ili dva na posmatranju. Ali stvarno nisam bio u stanju da pronađem da nešto nije u redu sa vama. A vi bolje znate kako se treba starati o gubavosti nego ja." Kovenantu nije promakao izraz gađenja koji prelete sestrinim licem. "I, da budem savršeno iskren...", doktorov ton naglo postade otrovan, "...ne želim da se borim protiv osoblja da bih bio siguran da ste dobili pristojnu negu. Mislite li da ste sposobni za odlazak?"
     U znak odgovora, Kovenant poče da petlja nespretnim prstima po turobnoj, beloj, bolničkoj odeći koju je nosio.
     Naglo, doktor priđe ormariću i vrati se sa Kovenantovom odećom.
     Kovenant je podvrgnu nekoj vrsti VPE. Bila je izgužvana i prašnjava od njegovog pada na ulici; pa ipak, izgledala je tačno onako kao kada ju je poslednji put nosio, tokom prvih dana pohoda.
     Tačno kao da se ništa od svega nije nikada desilo.
     Kada se obukao, potpisao je otpusnu listu. Ruka mu je bila tako hladna da je jedva uspeo da napiše ime.
     Ali učesnici pohoda su preživeli. Njegova pogodba je vredela bar za to.
     Onda ga doktor odveze u invalidskim kolicima sve do izlaza za otpust bolesnika. Izvan zgrade, doktor poče da govori kao da na neki posredni način pokušava da se izvini zbog toga što nije zadržao Kovenanta u bolnici. "Mora biti da je pravi pakao kad si gubav", rekao je žustro. "Pokušavam da shvatim. To je kao... studirao sam u Hajdelbergu, pre dosta godina, i za to vreme video sam mnogo srednjovekovne umetnosti. Naročito religijske umetnosti. Gubavost me podseća na statue raspeća napravljene u srednjem veku. Tamo je prikazan Hrist na krstu, a njegove crte - njegovo telo, čak i lice - predstavljene su tako nejasno da bi to mogao biti bilo ko, muškarac ili žena. Ali rane... ekseri u šakama i stopalima, koplje u boku, kruna od trnja... isklesane su i čak obojene u neverovatno živim pojedinostima. Pomislili biste da je umetnik razapeo model da bi dobio tu vrstu realizma.
     Mora da je tako kad si gubav."
     Kovenant oseti doktorovo saosećanje, ali nije mogao da uzvrati na njega. Nije znao kako.
     Posle nekoliko minuta dođoše ambulantna kola i odbaciše ga nazad na farmu Utočište.
     Preživeo je.
     Stao je da koračao je dugim prilazom do svoje kuće kao da mu je to jedina nada.