15. VELIKI IZAZOV

     Te noći, kada je Banor ušao u odaje da pozove Tomasa Kovenanta na večernji susret sa poglavarima, zatekao ga je kako sedi unutar senice koju je obrazovao istureni prozor njegove spavaće sobe. U svetlosti Banorove baklje Kovenant je delovao ispijeno i prozračno, kao da se napola vidi kroz senku. Očne duplje bile su mu tamne od iscrpljenih osećanja; usne su mu bile sive, beskrvne; koža na njegovom čelu imala je pepeljav ton. Držao je ruke preko grudi kao da pokušava da smiri bol u srcu - gledao je zaravni kao da čeka izlazak Meseca. Onda je primetio krvnog gardistu i usne mu se povukoše, ogoliše zube.
     "Još mi ne veruješ", reče on iznurenim glasom.
     Banor sleže ramenima. "Mi smo krvna garda. Nama je belo zlato beskorisno."
     "Beskorisno?"
     "Ono je znanje - oružje. Mi ne koristimo oružje."
     "Ne koristite?" ponovi Kovenant turobno. "Kako branite Domaju bez oružja."
     "Mi..." Banor zastade kao da traži u jeziku Domaje reč koja će odgovarati njegovoj misli, "...smo dovoljni."
     Kovenant je razmišljao jedan trenutak, a onda se vinu iz senice. Stojeći pred Banorom, on reče blago: "Bravo." Zatim podiže štap i napusti odaje.
     Ovog puta je obraćao više pažnje putu koji je birao Banor i nije izgubio osećaj za pravac. Najzad će možda biti u stanju da se snađe bez Banorovog vođstva. Kada su stigli do ogromnih drvenih dveri Zabrana, sreli su Penosleda i Korika. Džin pozdravi Kovenanta pokretom ruke i širokim osmehom, ali kada je progovorio glas mu je bio ozbiljan. "Kamena mu i mora, prapoglavaru Kovenante! Drago mi je što nisi odabrao da pokažeš kako sam grešio. Mada ne shvatam čitavu tvoju nedoumicu. Ali verujem da si se prihvatio valjanog rizika - zarad čitave Domaje."
     "Baš si mi ti dobar sagovornik", odvrati Kovenant prazno. Njegov sarkazam bio je odbrambeni refleks; izgubio je toliko drugih oklopa. "Koliko su već dugo džinovi izgubljeni? Ne verujem da bi ti prepoznao rizik ni da te šutne."
     Penosled se zakikota. "Hrabro rečeno, prijatelju moj. Može biti da džinovi nisu dobri savetnici - sve naše godine baš nam i ne idu u prilog. Pa ipak si olakšao moj strah za Domaju."
     Beskorisno iskrivivši lice, Kovenant zađe u Zabran.
     Odaja za većanje bila je isto onako blistavo osvetljena i akustički savršena kao i ranije, ali se broj ljudi u njoj izmenio. Tamaranta i Variol su bili odsutni, a rasut po galeriji bio je veći broj posmatrača - rhadhamaerla, lillianrilla, ratnika, znanstvozornika. Po jedan krvni gardista sedeo je iza Mhorama i Ozondree; a Tuvor, Gart, Birinair i Torm bili su na mestima iza vrhovnog poglavara.
     Penosled zauze ranije mesto i pokaza Kovenantu da sedne na stolicu pokraj njega uz poglavarski sto. Iza njega, Banor i Korik sedeli su u nižem redu galerije. Posmatrači se gotovo smesta utišaše; čak se prekinulo i šuštanje odeće. Ubrzo su svi čekali da vrhovni poglavar počne.
     Prothal je sedeo neko vreme kao da bludi mislima pre nego što se umorno osovio na noge. Držao se uspravno, oslonjen o žezlo, a kada je progovorio glas mu je starački čegrtao u grudima. Ali bez greške je prošao ceremoniju odavanja počasti Penosledu i Kovenantu. Džin odgovori sa veseljem koje je skrivalo njegov napor da bude kratak. Ali Kovenant odbaci formalnosti mrgođenjem i odmahivanjem glave.
     Kada je završio, Prothal reče, ne gledajući u oči sadruge poglavare: "Postoji običaj među novim poglavarima - običaj koji je počeo u doba vrhovnog poglavara Vejana, pre stotinu godina. Sastoji se u sledećem: kada vrhovni poglavar posumnja u svoju sposobnost da ispuni očekivanja Domaje, on može doći pred Veće i predati vrhovno poglavarstvo. Onda svaki poglavar koji to izabere može zatražiti to mesto za sebe." Sa naporom, Prothal nastavi čvrstim glasom: "Sada predajem vođstvo. Kamenom i korenom, iskušenje ovih vremena je preveliko za mene. Prapoglavare Tomase Kovenante, dozvoljeno ti je da zatražiš za sebe mesto vrhovnog poglavara ukoliko to želiš."
     Kovenant se netremice zagleda Prothalu u oči, pokušavajući da odvagne namere vrhovnog poglavara. Ali nije mogao da otkrije dvosmislenost u Prothalovoj ponudi. Blago odvrati: "Znaš da ga ne želim."
     "Pa ipak, tražim da ga prihvatiš. Ti nosiš belo zlato."
     "Zaboravi", reče Kovenant. "Nije to tako lako."
     Trenutak potom Prothal lagano klimnu. "Shvatam." Okrenuo se ostalim poglavarima. "Da li vi želite mesto vrhovnog poglavara?"
     "Ti si vrhovni poglavar", usprotivi se Mhoram. A Ozondrea dodade: "Ko drugi? Nemoj da traćimo vreme na budalaštine."
     "Vrlo dobro", Prothal se isprsi. "Kušnja i usud ovog vremena počivaju na mojim plećima. Ja sam vrhovni poglavar Prothal i odlukom Veća moja volja odlučuje. Neka se niko ne plaši da me sledi, ili da me krivi ukoliko moje odluke ne budu valjane."
     Nevoljni trzaj prođe Kovenantovim licem, ali on ništa ne reče; ubrzo Prothal sede i reče: "Razmotrimo sada šta nam valja činiti."
     U tišini, poglavari su mentalno opštili jedni sa drugima. Onda se Ozondrea okrete Penosledu. "Kamenbrate, rečeno je: 'Kada te mnoge stvari pritisnu, najpre se seti prijateljstva.' Zarad svog naroda, treba da se vratiš u Primorje što je pre moguće. Džinovima mora biti rečeno sve što proistekne odavde. Ali cenim da vodeni put kroz Andelejn više neće biti bezbedan za tebe. Daćemo ti pratnju da ide sa tobom do šume Grimerdor i Severnih zaravni sve dok ne prođeš Domajin Sunovrat i Sarangravsku ravnicu."
     "Hvala vam, poglavari moji", uzvrati formalno Penosled, "ali to neće biti neophodno. I sam sam malo razmišljao o tome. Tokom lutanja, moj narod je naučio izreku Bhrathaira: 'Onaj ko čeka da mu mač padne na vrat, sigurno će izgubiti glavu.' Verujem da je najbolja usluga koju mogu učiniti svom narodu učestvovanje u vašim delima, kakva god da preduzmete. Molim vas, dopustite da vam se pridružim."
     Vrhovni poglavar Prothal se nasmeši i nakloni u znak da je saslušao. "Srce mi se nadalo da će tako biti. Budi dobro došao u našoj kušnji. U opasnosti i na muci, džinovi Primorci osnažuju nas i mi im ne možemo spevati dovoljno zahvalnosti. Ali tvoj narod ne sme ostati neupozoren. Poslaćemo druge glasnike."
     Penosled se zauzvrat nakloni, a onda poglavarka Ozondrea nastavi i pozva vrhovnika Garta.
     Gart ustade i predade raport: "Poglavarko, učinio sam kako si tražila. Steg-oganj sada gori povrh Veselkamena. Svi koji ga vide upozoriće narod i proširiti vest o ratu južno, istočno i zapadno. Do jutra, svi koji žive severno od Opčarnice i zapadno od Grimerdora biće spremni, a oni koji žive blizu reke poslaće brze čamce u Središnje zaravni. Dalje će se upozorenje širiti sporije.
     Poslao sam izviđače sa smenama prema Grimerdoru i Andelejnu. Ali proći će šest dana pre nego što primimo jasne vesti iz Šume. A iako niste to zatražili, počeo sam pripreme za opsadu. Sveukupno je sada na delu hiljadu tri stotine mojih ratnika. Dvadeset eovoda su u stanju pripravnosti."
     "To je dobro", reče Ozondrea. "Upozorenje koje mora biti preneto do Primorja poveravamo tebi. Pošalji onoliko ratnika koliko proceniš da je neophodno da osiguraš taj zadatak."
     Gart se nakloni i sede.
     "A sada." Ona klimnu kao da tom kretnjom želi da je očisti od drugih razmišljanja. "Provela sam vreme proučavajući priču prapoglavara Kovenanta o njegovom putovanju. Prisustvo belog zlata objašnjava mnogo toga. Ali i dalje mnoge stvari zahtevaju razmišljanje - oluje koje se kreću prema jugu, ptica sa tri krila, gnusni napad na utvare Andelejna, okrvavljenost Meseca. Po mom mišljenju, značenje tih stvari je jasno."
     Naglo, ona pljesnu dlanom po stolu kao da su joj bili neophodni zvuk i bol da bi mogla da govori. "Drul Stenotočac je već našao svoju kob - kamen Zlozemlja ili neko drugo smrtonosno zlo. Sa Žezlom zakona, dovoljno je moćan da poremeti godišnja doba!"
     Tiho ječanje diže se sa galerije, ali Prothal i Mhoram nisu delovali iznenađeno. Pa ipak, opasno svetlucanje pojačalo se u Mhoramovim očima kada je blago rekao: "Razjasni, molim."
     "Svedočanstvo sile je neporecivo. Znamo da Drul ima Žezlo zakona. Ali Žezlo je neutralna alatka. Ono je izrezano iz Jedinog Drveta za službu Zemlje i zakona Zemlje. Pa ipak je ono što se dogodilo neprirodno, pogrešno. Možete li zamisliti snagu volje koja je u stanju da toliko izopači Žezlo da izopači jednu pticu? No, možda ludilo daje Drulu tu volju. Ili možda sada Kletnik upravlja Žezlom. Ali razmislite - rođenje ptice sa tri krila je najsitniji od tih zlih znakova. Na vrhuncu, u nekadašnje doba, poglavar Kletnik nije se usuđivao da napadne utvare. A što se tiče oskrnavljenog Meseca - samo najmračnija i najužasnija drevna proročanstva govore o takvim stvarima.
     Smatrate li da je to odlučujući dokaz da poglavar Kletnik poseduje žezlo? Ali razmislite - sa manje napora nego što zahteva izopačenje Meseca, mogao bi lako da nas potisne u smrt. Ne bismo se mogli suprotstaviti tolikoj moći. Pa ipak se tako... tako traći. Da li bi upotrebio silu u tako sitnu svrhu - protiv utvara, kada je mogao lako da uništi nas? A da je mogao, da li bi izopačio Mesec koristeći Žezlo zakona - alatku koja nije stvorena za njegovu ruku, koja se pri svakom dodiru suprotstavlja njegovom ovladavanju?
     Kada bi poglavar Kletnik upravljao Žezlom, cenim da ne bi učinio ono što je učinjeno, a možda ne bi to ni mogao - ne, dok mi ne budemo uništeni. Ali ukoliko sam Drul drži Žezlo, to nije dovoljno. Nijedan jamnik nije dovoljno moćan da izvede takva zlodela bez istovremene upotrebe sile i Žezla i kamena. Jamnici su stvorenja slabe volje, kao što znate. Njih je lako pokolebati, lako porobiti. I nemaju znanstvo za izazivanje nebesa. Zbog toga su uvek bili najgori deo Kletnikovih armija.
     Ukoliko ispravno sudim, onda je i sam Opaki na Drulovoj milosti koliko i mi. Usud ovog vremena počiva na sumanutim hirovima jednog jamnika.
     To zaključujem zbog toga što još nismo napadnuti."
     Prothal turobno klimnu Ozondrei, a Mhoram nastavi nit njenog zaključivanja. "Zato se poglavar Kletnik pouzdaje u nas da ćemo ga spasti i prokleti sebe. Na neki način, njegov plan je da nas odgovor na poruku prapoglavara Kovenanta navede da skočimo u zamku koja će držati i nas i njega. Glumio je prijateljstvo sa Drulom da bi se zaštitio dok mu planovi ne urode plodom. I podučavao je Drula kako da koristi novopronađenu moć na načine koji će zadovoljiti jamnikovu glad za vlašću, a da nas ne ugroze neposredno. Zbog toga pokušava da obezbedi da mi pokušamo da otmemo Žezlo zakona iz Drulovih ruku."
     "I prema tome", zakevta Ozondrea, "bilo bi najčistije preduzeli kada bismo napravili takav pokušaj."
     "Kako to?" usprotivi se Mhoram. "Poruka glasi: 'Bez njega, neće moći da mi se odupru ni sedam godina.' On nam proriče skoriji kraj ako ne budemo pokušali, ili ako pokušamo pa ne uspemo, nego ako uopšte ne budemo pokušali."
     "Šta dobija takvim proricanjem? Šta drugo do našu trenutnu smrt? Njegova poruka samo je mamac lažne nade da nas zavede u ludilo."
     Ali Mhoram odvrati navodom: "'Drul Stenotočac ima Žezlo, a to je nešto čega se treba plašiti. Ako ne uručiš poruku, on će kroz dve godine zauzeti presto u Poglavarevom Konaku.'"
     "Ali poruka je uručena!" bila je uporna Ozondrea. "Upozoreni smo. Možemo se pripremiti. Drul je ludak i njegovi napadi će imati mane koje izaziva ludilo. Može biti da ćemo mu otkriti slabost i pobediti. Sedmice mu! Veselkamen neće pasti dogod je krvne garde. A džinovi i Ranihini će nam priteći u pomoć." Okrenuvši se vrhovnom poglavaru, ona stade da ga nagovara: "Prothale, nemoj slediti mamac ovog pohoda. To je obično priviđenje. Pašćemo pod senku i Domaja će sigurno umreti."
     "Ali ako uspemo", usprotivi se Mhoram, "ukoliko zadobijemo Žezlo, onda nam se izgledi produžuju. I bez proricanja poglavara Kletnika, sa Žezlom bismo mogli zadobiti dovoljno zemne moći da prevagnemo u ratu. A ako to i ne uspemo, bar ćemo imati više vremena da tragamo za drugim načinima da se spasemo."
     "Kako možemo uspeti? Drul ima i Žezlo zakona i kamen Zlozemlja."
     "I nije gospodar nijednoga."
     "Dovoljno je gospodar! Pitajte utvare za razmere njegove moći. Pitajte Mesec."
     "Pitajte mene", zareža Kovenant, lagano se podižući na noge. Jedan trenutak je oklevao, rastrzan između straha od Drula i užasa šta će biti sa njim ako poglavari ne pođu u potragu za Žezlom. Imao je živu predstavu zlobe iza Drulovih očiju boje lave. Ali razmišljanje o Žezlu pomoglo mu je da se odluči. Osećao je da je zadobio izvestan uvid u logiku svoga sna. Žezlo ga je dovelo u Domaju; Žezlo će mu biti potrebno da pobegne. "Pitajte mene", reče on ponovo. "Mislite li da nemam ulog u ovome?"
     Poglavari nisu odgovorili i Kovenant je bio prisiljen da sam iznese razloge. Tokom premišljanja, uspeo je da nađe samo jednu krhku nadu. Sa naporom, on iznese stvar. "Prema vama, Kletnik me je odabrao. Ali na Kevinovom Vidikovcu on je govorio o meni kao da me je odabrao neko drugi - 'moj Neprijatelj', rekao je. O kome je govorio?"
     Zamišljeno, vrhovni poglavar odvrati: "Ne znam. Već smo rekli ranije da se nadamo da su u tvom odabiru učestvovale i druge sile. Možda i jesu. Nekoliko naših najstarijih predanja govori o Tvorcu - Tvorcu Zemlje - ali mi ništa ne znamo o takvom biću. Samo znamo da smo mi smrtni, ali Kletnik nije - na neki način, on prevazilazi krv i meso."
     "Tvorac", promrmlja Kovenant. "U redu." Uznemirujuće sećanje na starog prosjaka koji mu se obratio kraj sudnice na trenutak blesnu u njemu. "Zašto je odabrao mene?"
     Prothalove oči pune samoodricanja nisu zatitrale. "Ko zna? Možda iz istog razloga iz koga te je odabrao poglavar Kletnik."
     Taj paradoks razgnevi Kovenanta, ali on nastavi kao da mu protivurečnost daje nadahnuće. "Onda je taj... Tvorac... takođe želeo da čujete Kletnikovu poruku. Vodite računa o tome."
     "Eto!" poskoči Ozondrea. "To je laž koju sam tražila - onaj konačni mamac. Podgrevajući nadu za neznanom pomoći, poglavar Kletnik traži načina da se obezbedi da ćemo se latiti tog ludačkog pohoda."
     Kovenant nije skretao pogled sa vrhovnog poglavara. Gledao je Prothala ravno u oči, pokušavao da prodre kroz eroziju dugog asketizma u njegov um. Ali Prothal mu je uzvraćao pogled bez uzmicanja. Linije po uglovima njegovih očiju kao da su tamo urezane samoodricanjem. "Poglavarko Ozondrea", reče on ravnim glasom, "da li tvoje proučavanje daje i neke znakove nade?"
     "Znaci? Predskazanja?" Glas joj je oklevajuće zvučao u Zabranu. "Nisam Mhoram. Kada bih bila, pitala bih Kovenanta kakve je snove imao u Domaji. Ali više mi se dopadaju praktične nade. Vidim samo jednu: sasvim je malo vremena utrošeno. Verujem da nijedna druga kombinacija slučajnosti i izbora nije mogla dovesti Kovenanta ovamo toliko brzo."
     "Vrlo dobro", odvrati Prothal. Njegov pogled, prepleten sa Kovenantovim, u trenutku se izoštri, i u njemu Kovenant najzad vide da je vrhovni poglavar već doneo odluku. Slušao je raspravu samo da bi pružio sebi poslednju priliku da nađe alternativu. Nespretno, Kovenant spusti pogled, pogrbi se u stolici. Kako mu je to samo polazilo za rukom? - promrmlja bescljno u sebi. Odakle potiče sva ta hrabrost?
     Jesam li ja jedina kukavica...?
     Trenutak kasnije vrhovni poglavar prikupi plavu odoru oko sebe i diže se na noge. "Prijatelji moji", reče, glasa otežalog od starosti, "Došlo je vreme za odluku. Moram odabrati put koji će zadovoljiti naše potrebe. Ukoliko iko ima misli koje moraju biti rečene, neka govori sada." Niko nije progovorio, a Prothal kao da je crpao ponos i dostojanstvo iz tišine. "Počujte onda volju Prothola, sina Dvilijanovog, vrhovnog poglavara po volji Veća - i neka mi Domaja oprosti ako pogrešim ili doživim neuspeh. U ovom trenutku određujem budućnost Zemlje.
     Poglavarko Ozondrea, tebi i poglavarima Variolu i Tamaranti poveravam odbranu Domaje. Zadužujem te da učiniš sve što ti nalažu mudrost i dalekovidost da sačuvaš život čijem smo se održavanju zavetovali. Upamti da će uvek biti nade dok Veselkamen stoji. Ali padne li Veselkamen, onda će sva doba i sav rad poglavara, od Bereka Srdomila do našeg pokolenja, doći do kraja, i Domaja više nikada neće upoznati sličnog.
     Poglavar Mhoram i ja ćemo poći u potragu za Drulom Stenotočcem i za Žezlom zakona. Sa nama će poći džin Srdosolja Penosled, prapoglavar Tomas Kovenant, onoliko pripadnika krvne garde koliko međnik Tuvor ceni da može odvojiti od odbrane Veselkamena i jedan eovod ratovnije. Na taj način nećemo ići naslepo i nezaštićeni ka usudu - ali glavnina sile Poglavarevog Konaka ostaće za odbranu Domaje ukoliko doživimo neuspeh.
     Čujte i poslušajte. Pohod kreće sa prvim svetlom dana."
     "Vrhovni poglavaru!" pobuni se Gart, skočivši na noge. "Zar nećeš sačekati neku reč od mojih izviđača? Moraš nadvladati Grimerdor da bi prošao ka Planini Groma. Ukoliko je šuma ukaljana služinčadima Drula ili Sivog Krvnika, vaši životi biće slabo obezbeđeni dok moji izviđači ne utvrde pokrete neprijatelja."
     "To je istina, vrhovniče", reče Protha. "Ali koliko ćemo vremena izgubiti?"
     "Šest dana, vrhovni poglavaru. Onda ćemo znati koliku silu zahteva prelazak Grimerdora."
     Neko vreme Mhoram je sedeo sa podbratkom u rukama, odsutno zagledan u jamu sa oblučkom. Ali onda se digao i rekao: "Stotinu krvnih gardista. Ili svaki ratnik koga Veselkamen može dati. Video sam to. Ima pragrdana u Grimerdoru - i vukova na hiljade. Oni love po mojim snovima." Glas kao da mu je ledio vazduh u Zabranu poput vetrova gubitka.
     Ali Prothal smesta progovori, odupirući se činima Mhoramovog glasa. "Ne, Garte. Ne možemo odugovlačiti. Opasnosti Grimerdora jesu prevelike. Čak i Drul Stenotočac zacelo shvata da nas najbolji put prema Planini Groma vodi kroz Šumu i severno od Andelejna. Ne, ići ćemo južnim putem - oko Andelejna, onda istočno kroz Morinmos do zaravni Ra, pre no što okrenemo severno prema Gravin Trendoru. Znam - to se čini kao dug put, pun bespotrebnih milja, za pohod koji mora žaliti za gubitkom svakog dana. Ali taj južni put će nam omogućiti da dobijemo pomoć Ranjana. Na taj način će svi stari neprijatelji Opakog uzeti udela u našem pohodu. Možda ćemo pomrsiti konce Drulu.
     Ne, moj izbor je jasan. Pohod polazi sutra i jaše prema jugu. Govorio sam. Neka svako ko oseća neku sumnju progovori sada."
     Tomas Kovenant, koji je sumnjao u sve, oseti Prothalovu odlučnost i dostojanstvo tako silno da nije rekao ni reč.
     Onda Mhoram i Ozondrea ustadoše, a sledio ih je smesta i Penosled; za njima, čitav skup se diže na noge. Svi se okrenuše vrhovnom poglavaru Prothalu, a Ozondrea podiže glas da kaže: "Melenkurion Nebosklon neka te pazi, vrhovni poglavaru. Melenkurion abatha! Sačuvaj i pobedi! Seme i stena, neka tvoja namera cveta. Neka te nijedno zlo ne zaslepi niti napadne - ni strah, ni slabost, ni spokoj, ni radost, ni bol neka ne oslabe tvoj žal zbog neispravnog. Kukavičluk je neoprostiv, opačija nemoćna. Nebosklon pazi, a Zemni koren kali. Melenkurion abatha! Minas mill khabaal!"
     Prothal pognu glavu, a galerija i poglavari odvratiše pozdravom kao jedan, dizanjem ruke u nemom blagoslovu.
     Onda, lagano i u poretku, ljudi počeše da napuštaju Zabran. Istovremeno, Prothal, Mhoram i Ozondrea iziđoše kroz zasebna vrata.
     Kada su poglavari otišli, Penosled se pridruži Kovenantu i oni pođoše skupa uz stepenice, dok su ih sledili Banor i Korik. Pošto su izišli iz Zabrana, Penosled stade da okleva, razmišljajući o nečemu, a onda upita Kovenanta: "Prijatelju moj, hoćeš li mi odgovoriti na jedno pitanje?"
     "Misliš li da sam ostavio nešto nedorečeno?"
     "Kada je reč o tome, ko zna? Vilinski Elohimi imaju izreku: 'Srce se veseli tajni što ne zavređuje reči.' Ah, to je narod pun smeha. Ali..."
     "Ne", preseče ga Kovenant. "Dosta sam propitivan." On pođe prema svojim odajama.
     "Ali nisi ni čuo moje pitanje."
     Okrenuo se. "Zašto bih? Želeo si da pitaš šta je Atiaran imala protiv mene."
     "Ne", odvrati Penosled, blago se smejući. "Neka se tvoje srce veseli toj tajni do kraja vremena. Moje pitanje je sledeće. Kakve si snove imao otkako si došao u Domaju? Šta si sanjao one noći u mom čamcu?"
     Žustro, Kovenant odgovori: "Gomila mojih ljudi - pravih ljudi - pljuvala je krv na mene. A jedan od njih je rekao: 'Ima samo jedan dobar odgovor na smrt.'"
     "Samo jedan? Koji je to odgovor?"
     "Okreni joj leđa", odreza Kovenant dok je grabio niz hodnik. "Prokaži je." Penosledovo dobroćudno veselje stade da mu odzvanja u ušima, ali on je koračao dalje sve dok više nije mogao da čuje džina. Onda pokuša da se priseti puta do svojih odaja. Uz malo Banorove pomoći, našao je sobe i zatvorio se u njih, jedino se potrudivši da pripali jednu baklju pre nego što je zatvorio vrata pred krvnim gardistom.
     Otkrio je da je neko u njegovom odsustvu zatvorio prozore kapcima pred zlokobnim svetlom Meseca. Gonjen nekim naopakim porivom, on odškrinu jedan od njih. Ali krvavi predeo vređao mu je oči poput zadaha lešine i on ponovo zalupi kapak. Onda je dugo pre nego što je legao odmeravao koracima pod i raspravljao sa sobom, dok ga zamor konačno ne prevlada.
     Kada se primaklo jutro i kada je Banor počeo da ga drmusa ne bi li ga probudio, on stade da se odupire. Želeo je da nastavi da spava kao da će u snu naći oproštaj. Nejasno se sećao da se upravo sprema da započne putovanje daleko opasnije nego ono koje je upravo završio i njegova iznurena svest ječala je u pobuni.
     "Dođi", reče Banor. "Ako budemo suviše odugovlačili, propustićemo prizivanje Ranihina."
     "Goni se u pakao", promumla Kovenant. "Zar ti nikada ne spavaš?"
     "Krvna garda ne spava."
     "Šta?"
     "Nijedan krvni gardista nije usnio otkako su Haručai dali zavet."
     Uz napor, Kovenant se pridiže u sedeći položaj. Jedan trenutak je krmeljivo virio prema Banoru, a onda promrmlja: "Pa vi ste već u paklu."
     Tuđinska glatkost Banorovog glasa nije zatitrala kada je uzvratio: "Nemaš razloga da nam se rugaš."
     "Razume se da nemam", zareža Kovenant, izlazeći iz kreveta. "Naravno, trebalo bi da uživam što o mojoj samostalnosti sudi neko kome čak ni san nije potreban."
     "Mi ne sudimo. Mi smo oprezni. Zaduženi smo za poglavare."
     "Kao Kevin - koji se ubio. I poneo za sobom manje-više sve." Ali čim je napravio tu primedbu, iznenada se postide. U svetlosti vatre, priseti se cene vernosti krvne garde. Lecnuvši se od hladnoće kamenog poda, on reče: "Zaboravi. Govorim tako u samoodbrani. Ruganje je, izgleda, moj jedini odgovor." Onda je požurio da se opere, obrija i obuče. Posle brzog obroka, pobrinuo se za nož i žezlo i najzad klimnuo krvnom gardisti da je spreman.
     Banor ga odvede u dvorište kod starog stabla zlatana. Izmaglica noći i dalje je mutila vazduh, ali zvezde su nestale, a Sunce očigledno samo što nije počelo da se rađa. Neočekivano, on oseti da uzima udela u nečemu što ga prevazilazi. Osećaj je bio neobičan i on pokuša da ga odagna razložnim razmišljanjem dok je sledio Banora kroz tunel, između ogromnih, čvornovatih vratnica kule, u susret osvitu.
     A tamo, u blizini zida nedaleko od kapije, prikupila se družina koja se spremila u pohod. Ratnici trećeg eovoda sedeli su na konjima u polukrugu iza vrhovnika Kvana, a sa njihove leve strane stajalo je devet krvnih gardista koje je predvodio međnik Tuvor. Unutar polukruga bili su Prothal, Mhoram i Srdosolja Penosled. Džin je zadenuo za pojas buzdovan dugačak poput čoveka i stavio oko vrata plavu maramu koja je razdragano lepršala na jutarnjem vetru. U blizini su stajala tri čoveka koja su držala tri konja osedlana prijanjkom. Iznad svih njih, pročelje Veselkamena bilo je natrpano ljudima. Stanovnici grada-planine ispunili su svaki balkon i terasu, svaki prozor. A okrenuta prema okupljenoj družini stajala je poglavarka Ozondrea. Držala je glavu visoko, kao da izaziva svoju odgovornost da pokuša da je nagna da se pogne.
     Onda Sunce izbi nad istočnim obzorjem. Ono dohvati gornji rub visoravni, na kom je plamtela plava vatra upozorenja; spuštalo se niz zid sve dok nije izdiglo steg vrhovnog poglavara iz polutame kao da pali baklju. Zatim je osvetlilo crveni barjak, a potim novu belu zastavu.
     Klimnuvši prema novoj zastavi, Banor reče: "Ta je za tebe, prapoglavaru. Znak belog zlata." Onda ode da zauzme mesto među krvnim gardistima.
     Tišina počinu na družini sve dok Sunčevo svetlo ne dodirnu tlo, bacajući zlatni odsjaj na članove pohoda. Čim joj svetlo doseže noge, Ozondrea poče da govori kao da je nestrpljivo čekala na taj trenutak, a bol u srcu stade da skriva osornim glasom. "Nisam raspoložena za ceremonije, Prothale. Pozovi Ranihine i pođi. Budalaština ovog poduhvata neće postati manja usled odugovlačenja i velikih reči. Nemaš više šta da kažeš. Dobro sam pripremljena za zadatak i odbrana Domaje neće posustati dogod sam živa. Hajde - zovi Ranihine."
     Prothal se blago nasmeši, a Mhoram reče sa osmehom: "Srećni smo što imamo tebe, Ozondrea. Nikome drugom ne bih poverio Variola, svoga oca i Tamarantu, svoju majku."
     "Rugaš mi se na svoj rizik!" prasnu ona. "Nisam raspoložena - nisam raspoložena, čuješ li?"
     "Čujem. Znaš da ti se ne rugam. Sestro Ozondrea, čuvaj mi se."
     "Ja se uvek čuvam. A sada idite, pre no što sasvim izgubim strpljenje."
     Prothal klimnu Tuvoru, a deset krvnih gardista se okrete i raširi, tako da je svako od njih bio okrenut prema izlazećem Suncu bez ikoga da mu zaklanja vidik. Jedan po jedan, svaki krvni gardista diže ruku do usana i ispusti prodoran zvižduk koji je odjekivao uz zid Konaka u vazduhu zore.
     Oni ponovo zazviždaše, pa potom i treći put, a svaki poziv zvučao je silovito i samotno poput plača srca. Ali na poslednji zvižduk odgovoriše udaljeno njištanje i duboka tutnjava moćnih kopita. Sve oči se u očekivanju okrenuše prema istoku, žmirkajući u jutarnjem blistanju. Jedan dugi trenutak ništa se nije pojavljivalo, a tutnjava zemlje je bestelesno dopirala do družine, poput mističnog ukazivanja. Ali onda konji postadoše vidljivi pred Sunčevim diskom, kao da su se otelotvorili iz nebeske vatre.
     Uskoro Ranihini napustiše pravac prema Suncu. Bilo ih je deset - divlje i silne životinje. Bile su to ogromne, mišićave zveri, širokih prsa, ponositih vratova, sa nešto od grubog četvrtastog oblika mustanga. Imali su dugačke, lepršave grive i repove, držanje ravno poput viska, oči pune nespokojne inteligencije. Vranci, dorati, šarci, galopirali su prema krvnim gardistima.
     Kovenant je dovoljno znao o konjima da vidi da su Ranihini ličnosti koliko i ljudi, a svi su delili jednu crtu: belu zvezdu na središtu čela. Dok su se primicali sa zorom koja im je plamtela za sapima, delovali su poput otelotvorene Domaje - sama suština zdravlja i moći.
     Njišteći i zabacujući glave, oni se zaustaviše pred krvnim gardistima. A krvni gardisti im se duboko nakloniše. Ranihini su udarali kopitama i tresli grivom kao da se razdragano smeju jednostavnom ljudskom iskazivanju poštovanja. Trenutak potom Tuvor im se obrati: "Živeli, Ranihini! Trkači Domaje, ponositi nosioci! Sunčeva puti i grivo neba, drago nam je što ste poslušali naš poziv. Moramo poći na dugi put od mnogo dana. Hoćete li nas nositi?"
     U znak odgovora, dva konja klimnuše glavom, a nekoliko drugih poče da poskakuje u krug poput ždrebaca. Onda pođoše napred i svaki od njih priđe određenom krvnom gardisti i gurnu ga gubicom kao da ga zove da ga pojaše. To su krvni gardisti i učinili, iako su konji bili neosedlani i bez uzda. Jašući na golim leđima, krvni gardisti povedoše Ranihine kasom oko družine i nanizaše se pokraj ratnika u sedlima.
     Kovenant oseti da polazak družine tek što nije usledio i nije želeo da propusti priliku. Koraknuvši bliže Ozondrei, on upita: "Šta ovo znači? Odakle su stigli?"
     Poglavarka se okrete i odgovori mu gotovo radosno, kao da joj je drago svako skretanje pažnje: "Naravno - ti si stranac. Dakle, kako da ti ukratko objasnim stvar? Razmisli - Ranihini su slobodni, neukroćeni, a dom im je na zaravnima Ra. O njima se staraju Ranjani, ali niko ih ne jaše ako ne odaberu sami jahača za sebe. To je slobodan izbor. A kada jednom Ranihin odabere jahača, veran mu je kroz vatru i kroz samu smrt.
     Malobrojni se nađu među odabranima. Tamaranta je jedini živi poglavar koju je blagoslovio ranihinski at - Hinaril je ponosito nosi - premda ni Prothal ni Mhoram još nisu izvršili probu. Prothal nije to želeo. Ali podozrevam da je jedan od njegovih razloga za putovanje prema jugu da pruži Mhoramu priliku da bude odabran.
     Nije važno. Još od doba vrhovnog poglavara Kevina narasla je veza između Ranihina i krvne garde. Iz mnogih razloga, od kojih mogu da pretpostavim samo neke, nijedan pripadnik krvne garde nikada nije ostao neodabran.
     A što se tiče današnjeg dolaska Ranihina - to prevazilazi moja objašnjenja. Oni su stvorovi zemne moći. Na neki način, svaki Ranihin zna kada će ga njegov jahač pozvati - da, zna, i nikada ne propušta da odgovori. Ovde su Hurin, Braba, Marni i ostali. Pre deset dana začuli su poziv koji je do naših ušiju stigao tek jutros - a posle više od četiri stotine milja stigli su sveži poput zore. Kada bismo mogli da im budemo ravni, Domaja ne bi bila u takvoj opasnosti."
     Dok je govorila, Prothal i Mhoram popeše se na konje, a ona završi sa pričom, povevši Kovenanta prema njegovom mustangu. Pod uticajem njenog glasa, prišao je životinji bez oklevanja. Ali kada je stavio nogu u uzengiju sedla od prijanjka oseti grč oklevanja. Nije voleo konje, nije im verovao; njihova snaga bila je previše opasna. Povukao se i otkrio da mu ruke drhte.
     Ozondrea ga je radoznalo gledala; ali pre nego što je mogla išta reći, žamor iznenađenja prođe družinom. Kada je digao pogled, Kovenant ugleda tri stare prilike kako jašu prema njima - poglavari Variol i Tamaranta, te srdočnik Birinair. Tamaranta je sedela na ogromnom Ranihinu kestenjaste boje, sa nasmejanim očima.
     Naklonivši im se sa leđa svoga konja, vrhovni poglavar Prothal reče: "Drago mi je što ste došli. Potreban nam je vaš blagoslov pre nego što pođemo, baš kao što je Ozondrei potrebna vaša pomoć."
     Tamaranta se nakloni zauzvrat, ali na njenim naboranim usnama stajao je lukavi poluosmeh. Letimično je prešla družinu pogledom. "Dobro si odabrao, Prothale." Onda ponovo spusti stare oči na vrhovnog poglavara. "Ali grešiš što se nas tiče. Polazimo sa tobom."
     Prothal stade da se buni, ali Birinair se srčano umeša: "Razume se. Šta bi drugo? Pohod bez žezlonoše, baš!"
     "Birinaire", reče Prothal prekorno, "tvoj rad za džinove svakako zahteva tvoje prisustvo."
     "Zahteva? Razume se. Što se tiče toga - zašto", ljutnu se on, "što se tiče toga - ne. Stidim se da to kažem. Dao sam sve naredbe. Ne. Drugi su sposobniji. Već su godinama."
     "Prothale", bila je uporna Tamaranta, "ne zabranjuj. Stari smo - razume se da smo stari. A put će nam biti dug i težak. Ali ovo je veliki izazov našeg vremena - jedini slavan i ponosit poduhvat u kome ćemo ikada moći da uzmemo udela."
     "Zar je odbrana Veselkamena tako mala stvar?"
     Variol trže glavu kao da je Prothalovo pitanje bilo podsmeh. "Veselkamen pamti da nam nije pošlo za rukom da povratimo makar i delić Kevinovog Znanstva. Od kakve pomoći možemo uopšte da bude naše prisustvo? Ozondrea je više nego dovoljna. Bez ovog pohoda, naši životi biće zalud protraćeni."
     "Ne, poglavari moji. Ne protraćeni", promrmljao je. Smetenog izraza, on pogleda Mhorama radi podrške. Mhoram se iskrivljeno nasmeši i reče: "Život je valjano skovan. Muškarci i žene stare da bi neko bio dovoljno mudar da podučava mlade. Neka pođu."
     Posle još jednog trenutka oklevanja, Prothal odluči: "Pođite, onda. Sve ćete nas podučavati."
     Variol se nasmeši Tamaranti, a ona mu uzvrati pogled sa visokih leđa Ranihina. Lica su im bila puna zadovoljstva i smirenog iščekivanja, koje su delili u nemom venčanju svojih očiju. Gledajući ih, Kovenant naglo dograbi uzde i pope se u sedlo. Srce mu je uplašeno tuklo, ali prijanjak mu gotovo smesta dade osećaj sigurnosti koji mu olakša bojazan. Sledeći primer Prothala i Mhorama, on gurnu štap ispod leve butine, gde ga je držao prijanjak. Onda je stegao mustanga kolenima i stao da se trudi da suzbije bes.
     Čovek koji mu je držao konja dodirnu Kovenantovo koleno da mu privuče pažnju. "Ime joj je Dura - Dura Bokovila. Konji su retki u Domaji. Dobro sam je dresirao. Dobra je kao Ranihin", razmetao se on, a onda je spustio oči kao da se postideo svog preterivanja.
     Kovenant mrgodno odvrati: "Ne želim Ranihina."
     Čovek to shvati kao pohvalu Duri i sav zablista od zadovoljstva. Dok se udaljavao, dodirnuo je dlanovima čelo i raširio ruke u znak pozdrava.
     Sa novog položaja Kovenant stade da gleda družinu. Nije bilo tovarnih konja, ali uz svako sedlo bila je pripojena vreća sa namirnicama i alatom, a Birinair je iza sebe imao debeo svežanj lilianrillskih štapova. Krvni gardisti nisu bili natovareni, ali Penosled je nosio ogromnu vreću preko ramena i delovao je spremno da putuje brzo poput bilo kog konja.
     Ubrzo potom, Prothal se pridiže u stremenima i doviknu družini: "Prijatelji moji, moramo krenuti. Pohod je hitan, a vreme naše kušnje teško nas pritiska. Neću pokušavati da vam dirnem srca dugim rečima ili da vas vezujem strašnim zavetima. Budite što jeste do granice moći. I upamtite zavet mira. Idemo u opasnost, a možda i u rat - borićemo se ako iskrsne potreba. Ali Domaji neće biti učinjena usluga besnim krvoprolićem. Setite se zakona:

     Ne povredi gde držanje je dovoljno;
     ne rani gde povreda je dovoljna;
     ne sakati gde rana je dovoljna;
     i ne ubij gde je sakaćenje dovoljno;
     Najveći ratnik je onaj koji ne mora da ubija.

     Onda vrhovni poglavar okrenu konja da mu lice bude prema Veselkamenu. Izvukao je žezlo, izmahnuo tri puta oko glave i digao ga u nebo. Sa njegovog kraja briznu bleštavi plavi plamen. Onda doviknu Konaku:
     "Živeo, Veselkamene!"
     Čitavo stanovništvo Konaka odvrati jednim moćnim povikom od koga se srce treslo:
     "Živeo!"
     Ta oda iz nebrojenih grla polete preko bregova; sam vazduh zore kao da je poigravao počašću i pozdravom. Nekoliko Ranihina veselo zanjišta. U odgovor na to, Kovenant steže zube pred naglim stezanjem u grlu. Osećao se manje vredan uz sve to.
     Onda Prothal okrete konja i potera ga kasom niz padinu. Ubrzo, družina se postavi na mesto iza njega. Mhoram povede Kovenanta na položaj iza Prothala, ispred Variola i Tamarante. Četiri krvna gardista išla su sa obe strane poglavara. Kvan, Tuvor i Korik jahali su ispred Prothala, a iza su stupali Birinair i eovod. Dugim, kaskavim koracima Penosled dođe između Mhorama i Kovenanta, gde je trčkao lagodno kao da su mu takva putovanja sasvim prirodna.
     U takvom poretku družina koja je krenula u pohod za žezlom zakona napusti Poglavarev Konak sa prvim sunčevim svetlom novog dana.