20. PITANJE NADE

     U san je odlutao lecajući se, očekujući more. Ali nije ih bilo. Kroz nejasne uspone i padove svog lutanja - kao da su mu čak i tokom sna čula bila svesna Domaje - imao je osećaj da ga neko posmatra iz daljine. Pogled usmeren na njega bio je pun bojazni i dobrote; podsetio ga je na starog prosjaka koji ga je naterao da pročita ogled o "fundamentalnom pitanju etike."
     Kada se probudio, otkrio je da je Ljudom blistav od sunca.
     Zasenjena tavanica pećine bila je mračna, ali svetlo koje se odražavalo od poda naselja kao da je razbijalo tišteću težinu kamena. A Sunce je dospelo dovoljno duboko u Ljudom da kaže Kovenantu da se probudio u rano popodne toplog dana pred samo leto. Ležao je blizu zadnjeg zida pećine u atmosferi spokoja. Pokraj njega sedeo je Srdosolja Penosled.
     Kovenant zatvori oči na trenutak. Osećao je da je preživeo kušnju. I imao je neizoštreni osećaj da će njegova pogodba delovati. Kada je ponovo digao pogled, pitao je: "Koliko sam dugo spavao?" - kao da je upravo dignut iz mrtvih.
     "Živeo i dobro došao, prijatelju moj", odvrati džin. "Kod tebe moje alem-vino deluje slabo. Prespavao si samo noć i jutro."
     Dok se uz uživanje protezao, Kovenant reče: "Vežba. Toliko to radim - postajem stručnjak."
     "Retka veština", zakikota se Penosled.
     "Pa, ne baš. Ima više nas gubavaca nego što možda misliš." Naglo se namrštio, kao da je ulovio sebe u nepromišljenom prekršaju obećanog obuzdavanja. Da bi izbegao da bude ozbiljno shvaćen, dodao je žalosnim tonom: "Mi smo svuda."
     Ali njegov pokušaj da napravi šalu kao da je samo zbunio džina. Trenutak potom Penosled lagano reče: "Jesu li ostali... 'gubavci' nije dobro ime. Previše je kratko da opiše takve kao što si ti. Ne znam tu reč, ali moje uši ne čuju ništa u njoj osim surovosti."
     Kovenant ustade i odgurnu pokrivače. "U stvari, nije surova." Tema kao da ga je postidela. Dok je govorio, nije mogao da pogleda Penosleda u oči. "Reč je o besmislenom nesrećnom slučaju - ili 'pravednoj kazni'. Da je surova, dešavala bi se češće."
     "Češće?"
     "Svakako. Kada bi gubavost bila čin surovosti - Boga ili koga već - ne bi bila tako retka. Zašto bi se zadovoljio sa nekoliko hiljada kada možeš da imaš milione?"
     "Nesrećni slučaj", promrmlja Penosled. "Pravda. Prijatelju moj, zbunjuješ me. Govoriš sa takvom žurbom. Možda Opaki na vašem svetu ima samo ograničenu moć da se suprotstavi Tvorcu."
     "Može biti. Nekako, ne čini mi se da moj svet dejstvuje na takav način."
     "Pa ipak si rekao... zar ne... da su gubavci posvuda."
     "To je bila šala. Ili metafora." Kovenant se još jednom potrudi da pretvori sarkazam u humor. "Nikad nisam umeo da ih razlikujem."
     Penosled ga je proučavao jedan dugi trenutak, a onda pažljivo upita: "Prijatelju moj, da li se ti šališ?"
     Kovenant pogleda džina u oči sa sarkastičnim mrgođenjem. "Očevidno, ne."
     "Ne razumem takvo raspoloženje."
     "Ma, ne brini se." Kovenant ugrabi priliku da izbegne taj razgovor. "Daj da nađemo nešto hrane. Gladan sam."
     Na njegovo olakšanje, Penosled poče blago da se smeje. "Ah, Tomase Kovenante", kikotao se, "sećaš li se našeg rečnog putovanja prema Poglavarevom Konaku? Očigledno u mojoj ozbiljnosti ima nešto što te ogladnjuje." Posegavši na jednu stranu, podigao je poslužavnik sa hlebom, sirom i voćem i bocu kladenice. A onda je nastavio da se tiho smeje kada se Kovenant bacio na hranu.
     Kovenant je neko vreme pošteno jeo pre nego što je počeo da se obazire. Onda ga je zapanjilo kada je video da je pećina prepuna cveća. Kite i buketi ležali su na sve strane, kao da je preko noći svaki Ranjanin podigao vrt krcat belim kandilicama i zelenilom. Belo i zeleno ublažili su oštrinu Ljudoma, prekrili kamen poput fine tkanine.
     "Iznenađen si?" upita Penosled. "To cveće je tebi u čast. Mnogi Ranjani su lutali čitave noći da bi prikupili cveće. Dirnuo si srce Ranihina i Ranjani nisu ostali bez divljenja - i zahvalnosti. Čudo neviđeno je došlo za njih - stotinu Ranihina se ponudilo jednom čoveku. Ranjani ne bi menjali takav prizor ni za sam Andelejn, čini mi se. I tako uzvraćaju počast onoliko koliko je u njihovoj moći."
     Počast? - ponovi Kovenant u sebi poput jeke.
     Džin se udobnije namesti i reče kao da počinje dugu pripovest: "Tužno je što nisi video Domaju pre Obesvećenja. Tada bi ti Ranjani ukazali počast koja bi zasenila sve tvoje dane. Sve stvari su u to doba bile uzvišenije, ali čak i među poglavarima malo je bilo divota koje su se mogle uporediti sa velikom veštinom Ranjana. 'Ukoštavanje', tako su je zvali - anundivian yajna, na jeziku drevnih poglavara. Beše to vajanje kostiju. Od kostura sa ravnica Ra koje su očistili lešinari i vreme Ranjani su pravili figure retke radosti i lepote. U njihovim rukama - pod dejstvom njihovih pesama - kosti su se povijale i rastakale poput gline da bi bile neobično prerađivane, tako da su od bele srži izgubljenog života Ranjani stvarali znakove života. Nikada nisam osmotrio te figure, ali priča o njima očuvana je među džinovima. U bedi i opadanju, dugim pokolenjima gladi, skrivanja i potucanja bez doma koji zadesiše Ranihine i Ranjane sa Obesvećenjem, veština vajanja kostiju je izgubljena."
     Glas mu se utiša kada je završio, a trenutak potom on poče tiho da peva:

     Kamen i more su duboko u životu...

     Okružilo ga je ćutanje prepuno pažnje i poštovanja. Sunačari u njegovoj blizini zastadoše da ga slušaju.
     Ubrzo potom, jedan od njih mahnu prema čistini i Kovenant, sledeći pogledom njegov pokret, spazi Litu kako žustrim koracima grabi preko čistine. Pratio ju je poglavar Mhoram koji je jahao na divnom šarcu. Prizor oraspoloži Kovenanta. On dokrajči kladenicu da nazdravi Mhoramu.
     "Da", reče Penosled, "mnogo toga se jutros odigralo. Vrhovni poglavar Prothal je odabrao da se ne ponudi. Rekao je da bi njegovim starim kostima više pogodovao manji at - a time je mislio, čini mi se, da se plaši da bi njegove 'stare kosti' predstavlajle uvredu za Ranihina. Ali ne bi bilo dobro potcenjivati njegovu snagu."
     Kovenant začu bujicu nagoveštaja koja je jurila kroz Penosledove reči. Kao iz daljine, on reče: "Prothal će se povući posle ovog pohoda - ukoliko bude uspešan."
     Oči džina se nasmešiše. "Da li je to proročanstvo?"
     Kovenant sleže ramenima. "Znaš to isto koliko i ja. Provodi isuviše vremena u razmišljanjima kako nije ovladao Kevinovim Znanstvom. On smatra da je promašio cilj. I to će misliti čak i ako donese žezlo zakona."
     "Stvarno proročanstvo."
     "Nemoj da se smeješ." Kovenant se pitao kako da objasni odjeke koje je u njemu pobudila činjenica da je Prothal odbio da oproba sreću sa Ranihinom. "Dobro, nego pričaj mi o Mhoramu."
     Srećno, Penosled reče: "Poglavara Mhorama, sina Variolovog, danas je odabrao Hinarila od Ranihina, koji je takođe nosio Tamarantu, družbenicu Variolovu. Pazi! Nju veliki konji pamte sa mnogo počasti. Ranjani kažu da nikada ranije jedan Ranihin nije nosio dva jahača. Zaista, doba čuda je došlo u Ravnice Ra."
     "Čuda", promumla Kovenant. Nije mu se sviđalo da se priseti straha sa kojim su se svi ti Ranihini suočili sa njim. Zagledao se u bocu kao da ga je prevarila zato što je prazna.
     Jedna od obližnjih sunačarki pođe prema njemu noseći vrč. Prepoznao je Veselicu. Prilazila je između cvetova, a onda je stala. Kada je videla da je gleda, oborila je oči. "Napunila bih tvoj vrč, ali se plašim da te ne uvredim. Mislićeš da sam dete."
     Kovenant se namršti na nju. Delovala je na njega poput prekora i on se ukruti tamo gde je sedeo. Uz napor od koga je zazvučao hladno formalno, on reče: "Zaboravi ono sinoć. Nije to bila tvoja greška." Nespretno je ispružio bocu prema njoj.
     Prišla je i nalila mu kladenice, dok su joj se ruke lagano tresle.
     On razgovetno reče: "Hvala ti."
     Jedan trenutak gledala ga je širom otvorenih očiju. Onda joj lice ispuni izraz olakšanja i ona se nasmeši.
     Njen osmeh ga podseti na Lenu. Odlučnim pokretom, kao da je ona teret koji on više ne odbija da nosi, pokazao joj je da sedne. Sela je prekrštenih nogu u podnožju njegove postelje, sva blistajući zbog počasti koju joj je ukazao Prstenoša.
     Kovenant pokuša da smisli nešto da joj kaže; ali pre no što je našao ono što je želeo, on ugleda stožernika Kvana kako dugim koracima ulazi u Ljudom. Kvan mu je prilazio isprsivši se, kao da se bori protiv Kovenantovog pogleda, a kada se primakao Neverniku, čekao je samo jedan trenutak pre nego što je postavio pitanje. "Brinuli smo se. Životu je potrebno hrane. Jesi li dobro?"
     "Dobro?" Kovenant oseti da počinje da mu se vrti od druge flaše kladenice. "Zar ne vidiš? Ja tebe vidim. Zdrav si kao dren."
     "Ti si zatvoren za nas", reče Kvan, kruto poput prekora. "Ono što mi vidimo nisi ti."
     Ta dvosmislena izjava kao da je zahtevala mrgodan odgovor, ali Kovenant se obuzda. Slegao je ramenima, a onda rekao: "Jedem", kao da ne želi da polaže pravo na previše zdravlja.
     Činilo se da je Kvan prihvatio taj odgovor onako kako je dat. Klimnuo je, blago se naklonio i otišao.
     Gledajući ga kako odlazi, Veselica jeknu: "On te ne voli." Ton joj je izražavao zapanjenost pred stožernikovom drskošću i lakomislenošću. Činilo se da pita kako se ovaj usuđuje da se tako oseća - kao da je predstava od prethodne noći uzdigla Kovenanta na nivo Ranihina.
     "Ima on razloga", odgovori Kovenant glatko.
     Veselica je delovala nesigurno. Kao da poseže za opasnim znanjem, ona upita hitro: "Zbog toga što si - što si 'gubavac'?"
     Mogao je da vidi njenu ozbiljnost. Ali osećao je da je već previše pričao o gubavcima. Takvo pričanje je izvrtalo njegovu nagodbu. "Ne", reče, "on naprosto misli da sam namćor."
     Na to se namrštila kao da je bila u stanju da razabere njegovu složenu neiskrenost. Jedan dugi trenutak proučavala je pod kao da koristi kamen da bi odmerila njegovu dvoličnost. Onda se digla na noge i napunila Kovenantovu flašu do vrha iz vrča. Dok se okretala, rekla je tiho: "Ti stvarno misliš da sam dete." Otišla je uz prkosno i uplašeno njihanje bokovima, kao da veruje da rizikuje sopstveni život tako bezobraznim ponašanjem prema Prstenoši.
     Gledao je u njena mlada leđa i pitao se o ponosu ljudi koji služe druge - i o unutrašnjim uslovima koji su toliko otežavali izgovaranje istine.
     Sa Veselice, njegov pogled pređe na spoljnju ivicu Ljudoma, gde su Mhoram i Lita zajedno stajali na suncu. Gledali su jedno u drugo - ona smeđa poput oraha, on u plavoj odori - i raspravljali poput zemlje i neba. Kada se usredsredio na njih, mogao je da razazna šta govore.
     "Hoću", ubeđivala ga je ona.
     "Ne, poslušaj me", odvrati Mhoram. "Samo ćeš naneti bol - i njemu i sebi."
     Kovenant ih je nespokojno posmatrao iz sveže, mračne pećine. Mhoramu je nos-kobilica davao izgled čoveka koji se bez posrtanja suočava sa stvarima; Kovenant je bio ubeđen da ni sam zaista ne želi ono protiv čega je Mhoram, ma šta to bilo.
     Rasprava se brzo svršila. Grivenarka Lita okrenu se od Mhorama i dugim koracima se zaputi u dubinu naselja. Prišla je Kovenantu i u potpunosti ga prenerazila spustivši se na kolena i naklonivši čelo kamenu pred njim. Sa dlanovima na podu pored glave, ona reče: "Tvoj sam sluga. Ti si Prstenoša, gospodar Ranihina."
     Kovenant zinu prema njenom potiljku. Jedan trenutak nije je shvatao; u iznenađenju, nije mogao da zamisli osećanje dovoljno moćno da natera grivenarku da se toliko duboko pogne. Iznenada oseti da mu je lice puno srama. "Ne želim slugu", zareža on. Ali onda vide kako se Mhoram nesrećno mršti iza nje. Sabrao se, nastavio blaže: "Čast tvoje službe me prevazilazi."
     "Ne!" usprotivila se, ne dižući glavu. "Videla sam. Ranihini su se propeli u tvoju čast."
     Osećao se kao da je u klopci. Činilo se da nema načina da prekine njeno ponižavanje, a da je ne učini svesnom da se ponižava. Toliko je vremena živeo bez takta ili časti. Ali obećao je da će se obuzdavati. A na putu koji je prevalio od Kamendola Mithil okusio je posledice dopuštanja ljudima Domaje da se odnose prema njemu kao da je neka vrsta mitske figure. Uz napor, mrgodno odvrati: "Svejedno. Nisam ja naviknut na takve stvari. U mom svetu, ja sam - samo mali čovek. Osećam se nelagodno zbog tvoje počasti."
     Blago, Mhoram uzdahom izrazi olakšanje, a Lita diže glavu da zapanjeno upita: "Da li je to moguće? Zar mogu da postoje takvi svetovi gde ti nisi među velikanima?"
     "Veruj mi na reč." Kovenant povuče dug gutljaj iz boce.
     Oprezno, kao da se plaši da nije ozbiljno mislio to što je rekao, ona se diže na noge. Zabacila je glavu i protresla povezanu kosu. "Kovenante Prstenošo, biće kako si izabrao. Ali mi ne zaboravljamo da su se Ranihini propeli tebi u počast. Ukoliko postoji ma kakva usluga koju možemo da učinimo, samo je obznani. Možeš nam narediti bilo koji stvar koja ne dira Ranihine."
     "Ima jedna stvar", reče on, zagledan u kamenu tavanicu pećine. "Pružite dom Lauri i Pietenu."
     Kada je bacio pogled na Litu, video je da se ova smeje. Oštro zareža: "Ona je jedan od Časnika Vitog Drvograda. A on je samo dete. Dovoljno su toga preturili preko glave da bi zasluživali malo ljubaznosti."
     Mhoram se blago umeša: "Penosled je već razgovarao sa grivenarima. Složili su se da se staraju o Lauri i Pietenu."
     Lita klimnu. "Takve naredbe su lake. Kada Ranihini ne bi od nas tražili više, većinu dana bismo provodili u snu." Još se smešeći, ostavila je Kovenanta i otkaskala napolje na sunce.
     I Mhoram se smešio. "Izgledaš - bolje, prapoglavare. Jesi li dobro?"
     Kovenant vrati pažnju kladenici. "Kvan me je pitao istu stvar. Otkud znam? Pola vremena ovih dana ne mogu da se setim ni kako se zovem. Spreman sam za putovanje, ako si na to ciljao."
     "Dobro je. Moramo da pođemo što je pre moguće. Prijatno je odmarati se ovde, na bezbednom. Ali moramo napred ako želimo da očuvamo takva bezbedna mesta. Reći ću Kvanu i Tuvoru da izvrše pripreme."
     Ali pre nego što je poglavar mogao da ode, Kovenant reče: "Reci mi nešto. Zašto smo tačno došli ovde? Dobio si Ranihina - ali smo izgubili četiri ili pet dana. Mogli smo izbeći Morinmos."
     "Želiš li da porazgovaramo o taktici? Verujemo da smo stekli prednost time što smo otišli tamo gde nas Drul ne očekuje i što smo mu dali vremena da reaguje na poraz kod Vitog Drvograda. Nadamo se da će poslati vojsku. Ukoliko bismo stigli prebrzo, armija bi mogla još biti u Planini Groma."
     Kovenant se opirao uverljivosti ove zamisli. "Planirali ste da dođemo ovamo znatno pre no što smo napadnuti kod Vitog Drvograda. Planirali ste to sve vreme. Želim da znam zašto."
     Mhoram direktno odgovori na Kovenantovo pitanje, ali mu se lice zateže kao da očekuje da se Kovenantu neće dopasti njegov odgovor. "Kada smo donosili planove u Veselkamenu, video sam da će ovo da proizađe na dobro."
     "Video si?"
     "Ja sam vidovnjak. Vidim stvari - povremeno."
     "I?"
     "I dobro sam video."
     Kovenant nije bio spreman da gura to pitanje dalje. "Mora da je to mnogo zabavno." Ali u tonu mu je bilo malo sarkazma i Mhoram se nasmeja. Smeh je naglašavao dobrotu koja mu se ocrtavala u usnama. Trenutak kasnije, bio je u stanju da kaže bez gorčine: "Radije bih video više takvog dobra. Tako ga je malo ovih dana."
     Kada je poglavar otišao da pripremi družinu, Penosled reče: "Prijatelju moj, ima nade za tebe."
     "Stvarno", isceri se Kovenant. "Džine, kada bih bio velik i jak kao ti, za mene bi uvek bilo nade."
     "Zašto? Veruješ li da je nada čedo jačine?"
     "Zar nije? Odakle crpiš nadu ako ne iz moći? Ako grešim - do đavola! Ima puno gubavaca koji zbunjeni jurcaju svetom."
     "Kako se procenjuje snaga?" upita Penosled uz ozbiljnost koju Kovenant nije očekivao.
     "Šta?"
     "Ne dopada mi se način na koji govoriš o gubavcima. U čemu je vrednost tvoje snage ako ti je neprijatelj jači?"
     "Pretpostavljaš da postoji nekakav neprijatelj. Mislim da je to malo previše lako. Ništa mi se ne bi više dopadalo nego... nego da mogu da optužim nekog drugog... nekog neprijatelja koji me je napao. Ali to je samo još jedan način za samoubistvo. Odricanje od odgovornosti da držim sebe u životu."
     "Ah, u životu", usprotivi se Penosled. "Ne, razmišljaj dalje, Kovenante. Šta ti uopšte vredi moć ako to nije moć da nadvladaš smrt? Ukoliko polažeš nade u bilo šta manje, onda se može desiti da te nada navede na pogrešan put."
     "Pa?"
     "Ali moć da nadvladaš smrt je odluka. Ne može biti života bez smrti."
     Kovenant shvati da je to činjenica. Ali takav argument nije očekivao od džina. Nagnao ga je da poželi da iziđe iz pećine na sunce. "Penoslede", progunđa on i diže se iz kreveta, "opet si razmišljao." Ali osećao je napregnutost Penosledovog pogleda. "Dobro. Dakle, u pravu si. Reci mi, gde onda, do đavola, crpeš nadu?"
     Lagano, džin se podiže na noge. Uzdizao se nad Kovenantom sve dok mu glava nije gotovo dotakla tavanicu. "Iz vere."
     "Suviše dugo se bakćeš sa ljudima - postaješ previše žustar. 'Vera' je prekratka reč. Na šta si mislio?"
     Penosled poče da bira put između cvetova. "Mislio sam na poglavare. Razmisli, Kovenante. Vera je način života. Oni su se u potpunosti posvetili služenju Domaji. I zakleli su se zavetom mira - posvetili se služenju velikih ciljeva života na sasvim određeni način, rešeni da radije izaberu smrt nego da se predaju razornoj moći strasti koja je zaslepila vrhovnog poglavara Kevina i donela Obesvećenje. Hajde - veruješ li da bi poglavar Mhoram ikada mogao da očajava? To je suština zaveta mira. Nikada neće očajavati, nikada neće učiniti ono što očaj zahteva - ubijati, skrnaviti, uništavati. I nikada neće pokleknuti, jer će ga održati njegovo poglavarstvo, njegova služba Domaji. Služba obezbeđuje službu."
     "To nije isto što i nada." Sa džinom, Kovenant iziđe iz Ljudoma, obrevši se na osunčanoj zaravni. Blistavo svetlo natera ga da pogne glavu, a kada je to učinio on ponovo primeti mahovinom umrljanu odoru. Naglo se okrenuo prema pećini. Zelenilo je bilo raspoređeno među kandilicama tako da podseća na mahovinaste linije po beloj svili.
     Prigušio je ječanje. Kao da izražava načelo, rekao je: "Najvažnije od svega je izbegavanje nepopravljive gluposti ili neograničene tvrdoglavosti."
     "Ne", bio je uporan Penosled. "Poglavari nisu glupi. Pogledaj Domaju." Napravio je širok pokret rukom, kao da očekuje od Kovenanta da sagleda čitavu zemlju, od jedne međe do druge.
     Kovenantov pogled nije otišao toliko daleko. Ali žmirkavo se zagledao iza zelene zaravni prema Ravnicama. Čuo je udaljeno zviždanje krvnih gardista koji du dozivali Ranihine i njihov njištavi odgovor. Primetio je ponosito divljenje sunačara koji su izišli iz pećine jer su bili previše željni da dočekaju pojavljivanje Ranihina da bi ostali unutra. Trenutak potom on nastavi: "Drugim rečima, nada potiče iz moći onoga čemu služiš, a ne od tebe. Vatru mu paklenu, džine - zaboravljaš ko sam ja."
     "Zar?"
     "Uostalom, šta te čini tolikim stručnjakom za nadu? Ne primećujem da imaš išta oko čega bi trebalo očajavati."
     "Ne?" usne džina se nasmešiše, ali oči su mu bile tvrde ispod isturenih obrva, a ožiljak na čelu živo je blistao. "Zar zaboravljaš da sam naučio da mrzim? Da li... ali pustimo to. Šta ako kažem da služim tebe? Ja, Srdosolja Penosled, džin Primorac, izaslanik svoga naroda?"
     Kovenant je u tom pitanju razabrao odjeke, poput udaljenog sudaranja debala, jedva primetnog kroz visoki, tihi vetar, i trgao se. "Ne pričaj kao neki prokleti mistik. Reci nešto što mogu da razumem."
     Penosled se saže da dodirne Kovenantove grudi teškim prstom, kao da označava neko mesto na njegovoj kartografisanoj odori. "Neverniče, ti držiš sudbinu Domaje u rukama. Dušomor je krenuo protiv poglavara u isto ono vreme kada su se naši snovi o Domu obnovili. Moram li ti objašnjavati da imaš moć da nas spaseš ili učiniš da postanemo siročad sve dok nas ne zadesi ona sudba koja čeka Domaju, kakva god bila?"
     "Vatru mu paklenu!" prasnu Kovenant. "Koliko puta sam ti rekao da sam gubavac. Sve je to greška. Kletnik se igra prljavih igara sa nama."
     Džin odvrati jednostavno i tiho: "Zašto si onda iznenađen otkrićem da sam razmišljao o nadi?"
     Kovenant srete Penosledov pogled ispod brazgotinom obeleženog ispusta njegovog čela. Džin ga je gledao kao da je nada Bezemljaša brod koji tone i Kovenanta zapeče njegova sopstvena nesposobnost da spase tu nadu. Ali onda Penosled reče, kao da dolazi da izbavi Kovenanta: "Nemoj da se brineš, prijatelju moj. Ova pripovest je još prekratka za ma koga od nas da bismo mogli da joj pogodimo svršetak. Kao što kažeš, proveo sam previše vremena sa žurnim ljudima. Moj narod bi mi se silno smejao - džin koji nema dovoljno strpljenja za dugu priču. A poglavari poseduju mnogo toga što bi još moglo da iznenadi Dušomora. Neka ti je lako srce. Može biti da smo ti i ja već dobili svoj udeo u strašnom toku ovih vremena."
     Hrapavo, Kovenant reče: "Džine, previše pričaš." Penosledova sposobnost za blagost prevazilazila je njegovu moć poimanja. Mrmljajući za svoj račun: vatru mu paklenu - okrenuo se i pošao u potragu za svojim štapom i nožem. Iza zaravni mogao je da čuje zvuke pripreme; a u naselju sunačari su bili zauzeti pakovanjem hrane u jahaće vreće. Družina se pripremala, a on nije želeo da kasni. Našao je štap i nož položene sa hrpom njegove odeće na kamenoj ploči usred cveća, kao na izložbi. Onda je pozvao jednu rumenu, užurbanu sunačarku da mu donese vode, sapuna i ogledalo. Osećao je da duguje sebi jedno brijanje.
     Ali kada je postavio ogledalo tako da može da ga koristi, otkrio je kako pred njim stoji Pieten sa ozbiljnim izrazom na licu; a u ogledalu je iza sebe video Lauru. Pieten je piljio u njega kao da je Nevernik neopipljiv poput pramena dima. A Laurino lice je delovalo napregnuto, kao da prisiljava sebe da učini nešto što joj se ne dopada. Nesrećno je provukla ruku kroz kosu, a onda rekla: "Ti si tražio od Ranjana da nam ovde daju dom."
     Slegao je ramenima. "Isto kao i Penosled."
     "Zašto?"
     Njegov sluh razabra čitave govore različitih značenja iza njenog pitanja. Držala je njegov pogled u ogledalu i on joj u očima vide sećanja na drvo u plamenu. Pitao je pažljivo: "Da li stvarno misliš da će ti se pružiti prilika da uzvratiš udarac Kletniku? Ili da ćeš moći da je iskoristiš ako ti se i pruži?" Spustio je pogled na Pietena. "Prepusti to Mhoramu i Prothalu. U njih možeš da imaš poverenja."
     "Naravno." Njen ton je rečito govorio da nije u stanju da ne veruje u poglavare.
     "Onda se prihvati posla koji već imaš. Tu je Pieten. Pomisli šta će mu se dogoditi - a još više na to kroz šta ste već prošli. Neophodna mu je pomoć."
     Pieten zevnu kao da je ostao budan posle uobičajenog vremena za spavanje i reče: "Oni te mrze." Zvučao je trezveno poput dželata.
     "Kako?" uzvrati Laura prkosno. "Jesi li ga posmatrao? Jesi li video kako sedi noću budan? Jesi li video kako očima proždire mesec? Jesi li video kako uživa u ukusu krvi? On više nije dete." Govorila je kao da Pieten nije tu da je sluša, a Pieten je slušao kao da to ona deklamuje neku formulu bez ikakvog značenja. "On je izdajstvo prerušeno u oblik deteta. Kako ja mogu da mu pomognem?"
     Kovenant navlaži lice i poče da nanosi sapun. Mogao je da oseti kako se Laurino prisustvo upija u pozadinu njegovog vrata dok je utrljavao sapunicu u bradu. Najzad progunđa: "Probaj sa Ranihinima. On ih voli."
     Kada je posegla preko njega da dohvati Pietenovu ruku i odvede dete, Kovenant uzdahnu i prinese nož bradi. Ruka mu je bila nemirna; živo je predstavljao sebi kako se seče. Ali nož je klizio preko njegove kože glatko kao da se seća da je Atiaran odbila da ga povredi.
     Do trenutka kada je završio, družina se već prikupila pokraj Ljudoma. Požurio je da se pridruži jahačima, kao da se plaši da bi pohod mogao da se nastavi bez njega.
     Upravo je trajalo poslednje podešavanje sedala i jahaćih vreća i Kovenant se ubrzo nađe pokraj Dure. Stanje konja ga je iznenadilo. Svi su blistali od valjanog timarenja i delovali su uhranjeno i odmorno, kao da se Ranjani staraju o njima već polovinu proleća. Neki od atova eovoda koji su bili najiscrpljeniji sada su kopali kopitom zemlju i radosno tresli grive.
     Kao da je čitava družina zaboravila kuda ide. Ratnici su se zajedno smejali. Stari Birinair je kvocao i grdio zbog načina na koji su Ranjani rukovali njegovim lillianrill štapovima. Odnosio se prema Ranjanima kao prema razmaženoj deci i činilo se da malo previše uživa da bi mogao to da sakrije iza maske dostojanstva. Mhoram je sa osmehom sedeo na Hinarilu. A vrhovni poglavar Prothal je opušteno stajao kraj ata kao da se otresao godina brige. Samo su krvni gardisti, koji su već uzjahali i sada su čekali na leđima Ranihina, ostali ozbiljni.
     Dobro raspoloženje družine uznemiri Kovenanta poput skrivene pretnje. Shvatao je da ono delom potiče od odmora i povratka samopouzdanja. Ali bio je siguran da je nadahnuto i njegovim susretom sa Ranihinima. Kao i na Ranjane, na ratnike je to ostavilo dubok utisak; njihova želja da u njemu vide novog Bereka bila je obrisana. Nosilac belog zlata je pokazao da je on lično čovek koji nešto predstavlja.
     Ranihini su bili prestravljeni! - prasnu on u sebi. Videli su Kletnikov zahvat nada mnom i bili su prestravljeni. Ali nije se pobunio naglas. Dao je obećanje da će se uzdržavati u zamenu za preživljavanje. I pored prećutnog nepoštenja zbog toga što je dozvoljavao drugovima da veruju o njemu ono šta žele, ćutao je.
     Dok su se jahači smejali i šalili, grivenarka Lita dođe pred njega, a sledilo ju je još nekoliko grivenara i velika grupa uzlara. Kada je privukla pažnju družine, ona reče: "Poglavari su zatražili pomoć u borbi protiv Zuboše Rastrgača. Ranjani služe Ranihine. Mi ne napuštamo Ravnice Ra. To je život i dobro je što je tako - ništa drugo nećemo tražiti sve do samog kraja, kada čitava Zemlja postane Andelejn, a ljudi i Ranihini počnu da žive u miru bez vukova i gladi. Ali moramo pomoći protivnicima Zuboše kako god umemo. To ćemo i učiniti. Poći ću sa vama. Moji uzlari će nam se pridružiti ako tako odaberu. Putem ćemo se starati o vašim konjima. A kada ih ostavite da biste našli skrovište Zuboše pod zemljom, mi ćemo ih čuvati. Poglavari, prihvatite tu uslugu kao počast među prijateljima i odanost među saveznicima."
     Uzlari Hurn, Žilan, Dobrana i Rusta odmah kročiše napred i izraziše želju da krenu gde god ih grivenarka Lita povede.
     Prothal se nakloni Liti na ranjanski način. "Vrednost tvoje ponude je velika. Znamo da su vaša srca sa Ranihinima. Kao prijatelji odbili bismo tu počast kada naša potreba kao saveznika ne bi bila toliko velika. Usud ovih vremena sili nas da ne odbijemo nikakvu pomoć niti podršku. Vaša lovačka veština silno će smanjiti tegobe našeg puta. Nadamo se da ćemo vam odati uzvratnu počast - ako preživimo pohod."
     "Ubijte Zubošu", reče Lita. "To će nam pružiti dovoljno počasti do kraja naših dana." Uzvratila je Prothalov naklon, a svi prikupljeni Ranjani joj se pridružiše.
     Onda se vrhovni poglavar nakratko obrati sadruzima. Trenutak potom, učesnici potrage za žezlom zakona bili su u sedlima i spremni za jahanje. Predvođena grivenarkom Litom i njenim uzlarima, družina otkaska od Ljudoma kao da su u naselju Ranjana našli obilje hrabrosti.