5. KAMENDOL MITHIL

     Kovenant se osećao čudno pročišćen, kao da je prošao kroz neko teško iskušenje, preživeo obredno suđenje sa nesvesticom kao sudijom. Stepenište je ostavio za sobom. Osetio je olakšanje i bio je ubeđen da je pronašao pravi način da se suprotstavi toj pretnji ludila, potrebi za stvarnim i razumljivim objašnjenjem situacije u kojoj se obreo, a koja ga je sa svih strana okružila na Kevinovom vidikovcu. Podigao je pogled prema blistavom nebu, bez oblačka, neokaljanom lešinarima.
     Kreni dalje, naredi on sam sebi. Ne razmišljaj o tome. Preživi.
     Pomislivši na to, on se zagleda u Lenine meke, smeđe oči i vide da se ona smeši.
     "Je li ti dobro?" upita ga ona.
     "Pa", oteže on, "na to pitanje nije lako odgovoriti." Pokušaj da to ipak učini nagna ga da sedne. Zatim se zagleda u šake i na vrhovima prstiju i petama otkri krv. Dlanovi su mu bili sveže izgrebani, a kada je dotakao kolena, potkolenice i laktove kao da je u njima zapalio vatru.
     Ne obraćajući pažnju na bol u mišićima, on se uspravi. "Lena, ovo je vrlo važno", reče. "Moram oprati ruke."
     Ona takođe ustade, ali bilo mu je jasno da ga nije razumela. "Pogledaj!" On zamahnu šakama ispred nje. "Imam lepru. Ništa od ovoga ne osećam. Ništa me ne boli." Kako je ona i dalje izgledala zbunjena, on nastavi. "Tako sam izgubio i prste. Povredio sam se i rana se zagnojila, pa su morali da mi iseku deo šake. Moram negde naći sapun i vodu."
     Dodirnuvši ožiljak na njegovoj desnoj šaci, ona upita: "Bolest ti je ovo učinila?"
     "Da!"
     "Na putu za Kamendol ima jedan potok", reče Lena, "a blizu njega i gline vidarke."
     "Hajdemo." Kovenant joj odrešito dade znak da ga povede. Prihvatila je njegovu žurbu samo klimnuvši u znak slaganja i smesta krenula stazom.
     Ova se protezala prema zapadu od osnove Kevinovog Vidikovca duž jedne izbočine u strmoj padini planine sve do uske gudure. Krećući se nezgrapno usled ukočenih mišića, Kovenant je sledio Lenu uz guduru, a zatim je odvažno krenuo za njom niz grubo stepenište usečeno u stranu oštrog useka koji se dalje granao u planinu. Kada su stigli do dna tog useka, nastavili su duž njega tapkajući po sitnom kamenju, dok se komad neba iznad njih sve više sužavao što su se ivice useka više približavale. Okružio ih je bogat, vlažan miris, a hladne senke postajale su sve dublje dok Lenina tamna tunika nije postala nejasna u tmini pred Kovenantom. A onda je usek oštro zavio nalevo i bez upozorenja se proširio u jednu malu, suncem obasjanu dolinu kroz čije je središte proticao iskričavi potok i koju su oivičavali visoki borovi razbacani po travi.
     "Evo", reče Lena sa srećnim osmehom na licu. "Šta bi moglo bolje da te izleči od ovoga?"
     Kovenant zastade da pogleda dolinu pred sobom i ostade zatečen. U dužinu se nije protezala više od pedeset stopa i na njenom udaljenom kraju potok je ponovo skretao nalevo i nestajao između dva uspravna zida. U ovom sićušnom džepu smeštenom u nepreglednoj planini, otrgnutom iz predela koji je sve sebi podređivao ispod Kevinovog Vidikovca, tle je bilo prijatno zeleno i sunčano, a vazduh svež i topao - ispunjen mirisom borova, što je podsećao na proleće. Dok je udisao vazduh ovog mesta, Kovenant je osetio u grudima bol koji ga je podsetio na njegovu bolest.
     Da bi umanjio pritisak u grudima, on krenu napred. Trava pod njegovim nogama bila je tako gusta i gipka da ju je osećao putem zategnutih tetiva u kolenima i listovima. Kao da ga je hrabrila da pođe prema potoku, prema pročišćenju ozleda.
     Bio je siguran da će voda biti ledena, ali to ga se nije ticalo. Ruke su mu bile previše obamrle da bi brzo osetile hladnoću. Čučnuvši na ravni kamen kraj potoka, on ih zaroni u struju i poče da trlja jednu o drugu. Zglavci mu smesta osetiše svežinu, ali su mu prsti bili neodređeni u pogledu vode; nimalo ga nije bolelo grubo trljanje sopstvenih posekotina i ogrebotina.
     Bio je napola svestan da je Lena otišla od njega uz potok, izgleda u potrazi za nečim, ali bio je previše zauzet da bi se upitao šta to ona radi. Posle snažnog trljanja odmorio je ruke i zavrnuo rukave da pogleda laktove. Bili su crveni i izudarani, ali koža nije bila prosečena.
     Kada je zadigao nogavice pantalona, otkrio je da su mu listovi i kolena još više izubijani. Bezbojna mesta uboja već su počela da tamne i uskoro će biti crna; ali čvrsta tkanina pantalona izdržala je, a koža je i tu bila čitava. Na svoj način, modrice su za njega bile opasne koliko i posekotine, ali ih nije mogao srediti bez lekova. Pomučio se da priguši bojazan i vratio pažnju rukama.
     Krv mu je i dalje curila sa dlanova i vrhova prstiju, a kada ju je sprao, ugleda prljavštinu duboko u nekim posekotinama. Ali pre nego što je ponovo počeo pranje Lena se vrati. Skupljene šake bile su joj pune gustog, smeđeg blata. "Ovo je glina vidarka", reče ona sa puno poštovanja, kao da govori o nečem retkom i moćnom. "Moraš je staviti na sve povrede."
     "Blato?" Podozrivost gubavca u njemu uzdrhta. "Potreban mi je sapun, a ne još više prljavštine."
     "Ovo je glina vidarka", ponovi Lena. "Ona isceljuje." Prišla je i pružila mu blato. Učini mu se da u njemu vidi sićušne odsjaje zlata.
     Prazno je gledao, zgrožen mišlju da stavi blato preko posekotina.
     "Moraš ga upotrebiti", bila je uporna ona. "Ja znam šta je to. Zar ne shvataš? To je glina vidarka. Čuj. Moj otac je Trel, oblučar rhadhamaerla. On radi sa oganj-kamenovima, a lečenje prepušta isceliteljima. Ali on je rhadhamaerl. On poznaje kamenje i zemlju. I on me je naučio da se postaram za sebe kada za to postoji potreba. Naučio me je znacima po kojima se može prepoznati i mestima po kojima se može naći glina vidarka. Ovo je zemlja koja isceljuje. Moraš je upotrebiti."
     Blato? Piljio je. U moje povrede? Hoćeš li ti to da me osakatiš?
     Pre nego što je mogao da je zaustavi, Lena kleknu pred njega i pljesnu mu pregršt blata na golo koleno. Kada je oslobodila ruku, poče da mu razmazuje glinu po listu. Onda je prikupila ostatak i nanela ga na njegovo drugo koleno i list. Dok mu je blato počivalo na nogama, zlatno svetlucanje kao da je jačalo, postajalo blistavije.
     Vlažna zemlja bila je sveža i smirujuća i kao da mu je blago milovala noge, upijajući bol iz modrica. Gledao je pažljivo. Olakšanje koje mu je odašiljala kroz kosti pružalo mu je zadovoljstvo kakvo nikada ranije nije osetio. Zbunjen, on otvori šake Leni, pusti je da razmaže glinu vidarku preko svih posekotina i uboja.
     Odjednom, opuštanje poče da hrli u njega preko laktova i zglavaka. Osetio je čudno golicanje u dlanovima, kao da se glina vidarka uputila kroz posekotine u nerve, pokušavajući da ih oživi. Slično golicanje zaigra po svodovima njegovih stopala. Gledao je svetlucavo blato sa nekom vrstom strahopoštovanja u očima.
     Brzo se sušilo; njegove svetlosti nestade, ona pređe u smeđu boju. Posle nekoliko trenutaka Lena mu ga trljanjem skide sa nogu. Onda vide da su modrice gotovo nestale - bile su u poslednjem, požutelom stepenu zalečenja. Zaronio je ruke u potok, sprao blato, pogledao prste. Ponovo su bili čitavi. I dlanovi su se zalečili, a ogrebotine na podlakticama potpuno nestale. Bio je toliko zapanjen da je na trenutak mogao samo da pilji otvorenih usta u ruke i misli: vatru mu paklenu. Vatru mu paklenu i krvavo prokletstvo. Šta mi se to dešava?
     Posle duge tišine, on prošapta: "To nije moguće."
     Umesto odgovora, Lena se široko nasmeši.
     "Šta je toliko smešno?"
     Pokušavajući da oponaša njegov ton, ona reče: "Potreban mi je sapun, a ne još prljavštine." Onda se nasmejala, a čikanje joj je blistalo u očima.
     Ali Kovenant je bio previše zapanjen da bi skrenuo pažnju. "Ozbiljno govorim. Kako je to moguće?"
     Lena spusti pogled i tiho odgovori: "U zemlji je moć - moć i život. To mora da znaš. Atiaran, moja majka, kaže da takvih stvari kao što je glina vidarka, takvih sila i tajni, ima svuda po zemlji - ali mi smo slepi za njih jer ne delimo dovoljno toga, niti sa Domajom niti jedni sa drugima.
     "Ima i - drugih stvari kao ova?"
     "Mnogo. Ali ja znam samo nekoliko. Ako pođeš do Veća, možda će te Poglavari svemu naučiti. Ali dođi..." ona se lako podiže na noge, "...evo još jedne. Jesi li gladan?"
     Kao da ga je aktiviralo njeno pitanje, osećaj praznine otvori se u njegovom stomaku. Koliko već ima otkako je jeo? Namestio je nogavice, spustio rukave i digao se na noge. Čuđenje mu je bilo još veće kada je otkrio da su mu bolovi gotovo u potpunosti nestali iz mišića. Vrteći glavom u neverici, sledio je Lenu prema jednom od rubova doline.
     Pod senkom drveća ona stade kraj čvornovatog žbuna visokog do pojasa. Lišće mu je bilo raspoređeno i zašiljeno kao kod drača, ali među njim su bili rasuti sitni, hromno zeleni cvetovi, a ugneždeni pod nekim listovima stajali su gusti grozdovi plavozelenih plodova veličine borovnice.
     "Ovo je aliantha", reče Lena. "Mi je zovemo blagovnjača." Otkinula je sa grozda četiri ili pet bobica i pojela ih, a onda je pljucnula semenke u šaku i bacila ih iza sebe. "Kažu da bi čovek mogao da pređe Domaju uzduž i popreko, jedući samo blagovnjače, i da se vrati kući jači i bolje uhranjen nego pre. One su veliki dar Zemlje. Cvetaju i donose plod tokom svih godišnjih doba. Nema dela Domaje u kome ne rastu - osim, možda, na istoku, na Ubojnim zaravnima. A i najžilavije su od svih biljaka - poslednje ugibaju i prve ponovo narastaju. Sve mi je to rekla moja majka, kao deo znanstva našeg naroda. Jedi", reče ona i pruži Kovenantu grozd bobica, "jedi i širi semenke po Zemlji, tako da aliantha napreduje."
     Ali Kovenant nije posegao za plodovima. Bio je izgubljen u čudu, u neodgovorivim pitanjima o neobičnoj moći Domaje. Za trenutak nije mislio na opasnost.
     Lena je osmotri njegov neusredsređeni pogled, a onda uze jednu bobicu i gurnu mu je u usta. On refleksno progrize opnu; usta mu se smesta ispuniše lakim, slatkim ukusom nalik na zrelu breskvu, blago pomešanu sa solju i limunom. U sledećem trenutku halapljivo je jeo, tek tu i tamo se prisetivši da ispljune semenke.
     Jeo je sve dok na grmu nije ponestalo bobica, a onda poče da traži drugi. Ali Lena spusti ruku preko njegove da ga zaustavi. "Blagovnjače su jaka hrana", reče ona. "Nije ti potrebno mnogo. A i ukus je bolji ako jedeš polako."
     Ali Kovenant je bio još gladan. Nije mogao da se seti da je ikada toliko žudeo za hranom kao sada za tim voćem - osećaj gladi nikada nije bio tako živ, tako obavezujući. Otrgao je ruku kao da namerava da je udari, a onda se naglo zaustavio.
     Šta je to? Šta se dešava?
     Pre nego što je mogao dalje da sledi to pitanje, postao je svestan novog osećaja - sveobuhvatne pospanosti. Tokom jednog trenutka skliznuo je bez ikakvog prelaza iz gladi u silovito zevanje, od koga mu se učini da je do vrha ispunjen umorom. Pokuša da se okrene i zatetura se.
     Lena je govorila: "To čini glina vidarka, ali nisam to očekivala. Kada su rane smrtonosne, glina vidarka donosi san da ubrza zaceljenje. Ali posekotine na tvojim rukama nisu smrtonosne. Imaš li rana koje mi nisi pokazao?"
     Da, pomisli on kroz novo zevanje. Na smrt sam bolestan.
     Spavao je još pre nego što se sručio na travu.
     Kada je lagano stao da se budi, najpre je postao svestan Lenine čvrste butine koja mu je podupirala glavu poput jastuka. Postepeno je dokučivao i druge stvari - senke drveća poprskane odsjajima sve nižeg sunca, miris borovine, šapat vetra, gustu travu u kojoj mu je počivalo telo, zvuk pesme, nepravilno golicanje koje mu je dolazilo u dlanove i nestajalo poput kakvog atavizma - ali toplina njegovog obraza na Leninom krilu činila se važnija. Izvesno vreme, njegova jedina želja bila je da obuhvati Lenu u naručje i zaroni joj lice u butine. Odupirao se tako što je slušao njenu pesmu.
     Blagim i nekako naivnim glasom, pevala je:

     Ima nečeg u lepoti
     Što niče iz duše posmatrača
     Poput cveta: lomno -
     jer mnoge su propasti
     koje mogu uništiti lepotu
     ili posmatrača i neprolazno
     - jer lepota može umreti,
     ili posmatrač može umreti,
     ili svet može umreti,
     ali duša u kojoj raste cvet preživljava.

     Glas ga je držao u prijatnoj začaranosti koju nije želeo da okonča. Posle stanke pune mirisa borovine i šaptavog vetra, rekao je blago: "Dopada mi se."
     "Zar? Baš mi je drago. Sročio ju je meštar Tomal za ples kada se ženio Imoiran, kćerkom Moiraninom. Ali počesto je lepota pesme u pevanju, a ja nisam pevačica. Možda će večeras Atairan, mati moja, pevati za Kamendol. Onda ćeš čuti pravu pesmu."
     Kovenant nije odgovorio. Ležao je nepomično, želeći samo da se gnezdi u svom jastuku što je duže moguće. Golicanje u dlanovima kao da ga je teralo da zagrli Lenu, pa je mirno ležao, uživajući u želji i pitajući se gde bi našao hrabrost.
     Onda je ponovo počela da peva. Melodija je zvučala poznato, a iza nje začuo je lepet tamnih krila. Iznenada je shvatio da ga veoma podseća na melodiju "Zlatnog dečaka."
     Išao je pločnikom prema uredima telefonske kompanije - Telefonske kompanije Bel; to ime bilo je ispisano zlatnim slovima na vratima - da lično plati račun.
     Trgao se iz Leninog krila, skočio na noge. Magla nasilja zamračila mu je vid. "Kakva je to pesma?" upita hrapavo.
     Uplašeno, Lena odgovori: "Nikakva pesma. Samo sam pokušavala da izmislim melodiju. Zar to ne valja?"
     Ton njenog glasa ga je smirio - zvučala je tako napušteno, tako očajno usled njegovog žustrog gneva. Nije uspevao da nađe reči, a magla se raziđe. Nikakve svrhe, pomislio je. Nema nikakve svrhe da joj to oduzimam. Ispruživši ruke, pomogao joj je da stane na noge. Pokušao je da se nasmeši, ali njegovo ukočeno lice moglo je samo da napravi grimasu. "Kuda ćemo sada?"
     Lagano, bol je nestajao iz njenih očiju. "Čudan si ti, Tomase Kovenante", reče ona.
     Suvo je uzvratio: "Nisam znao da je toliko loše."
     Jedan trenutak stajali su i gledali jedno drugo u oči. Onda ga je iznenadila kada je pocrvenela i oborila pogled. U glasu joj pojavi novo uzbuđenje kada je rekla: "Ići ćemo u Kamendol. Zapanjićeš moju majku i mog oca." Veselo se okrenula i otrčala niz dolinu.
     Bila je gipka, laka i skladna dok je trčala, a Kovenant ju je gledao i razmišljao o čudnim novim osećanjima koja su se pokretala u njemu. Imao je neočekivani osećaj da bi ta Domaja mogla da mu pruži čini kojima bi mogao da odagna impotenciju, neko ponovno rođenje koga bi se mogao držati čak i kada povrati svest, pošto Domaja i sve njene sumanute posledice nestanu u močvari napola upamćenih snova. Takva nada nije zahtevala da Domaja bude stvarna, fizički realna i nezavisna od njegovih nesvesnih, nekontrolisanih kolopleta sna. Ne, gubavost je bila neizlečiva bolest, i ako već nije poginuo u nesreći, moraće da živi sa tom činjenicom. Ali bi san mogao da izleči ostale posledice. Mogao bi. Dao se za Lenom sa novim zamahom u koraku i željom u venama.
     Sunce se dovoljno spustilo na nebu da ostavi donju polovinu doline u senci. Pred sobom, mogao je da vidi Lenu kako ga poziva, pa ju je sledio uz potok, uživajući u gipkosti trave pod nogama dok je koračao. Osećao se nekako viši nego pre, kao da je glina vidarka učinila više od prostog zalečenja posekotina i ogrebotina. Dok se primicao Leni, činilo mu se da prvi put vidi neke pojedinosti na njoj - prefinjenost ušiju kada bi zabacila kosu iza njih - način na koji joj meka tkanina tunike prijanja uz grudi i bokove - vitki struk. Od pogleda na nju, golicanje u dlanovima postade mu jače.
     Nasmešila mu se, a zatim ga povela kraj potoka iz doline. Išli su nepravilnim prolazom između zidova od golog kamena, koji su se dizali nad njima sve dok se uski prorez neba nije našao na stotinu stopa visine. Staza je bila kamenita i Kovenant je morao neprekidno da gleda u stopala kako bi održao ravnotežu. Prolaz mu se zbog napora učini dugačak, ali posle dve stotine jardi on i Lena dođoše do useka koji se peo udesno od potoka. Uspeli su se u usek i pošli duž njega. On se uskoro zaravnao, a zatim se dugo postepeno spuštao, ali bio je toliko zakrivljen da Kovenant nije mogao da vidi kuda vodi.
     Najzad usek još jednom skrenu i završi se, ostavivši Kovenanta i Lenu na planinskoj padini visoko iznad rečne doline. Gledali su put zapada prema zalazećem Suncu. Reka je izlazila iz planine sa njihove leve strane i tekla u ravnice na desnoj strani. Preko doline se pružao ogranak planinskog venca, ali se ubrzo spuštao u zaravni na severu.
     "Ovo je Mithil", reče Lena, "a ono je Kamendol Mithil." Kovenant ugleda sićušnu nakupinu kućica severno od njih, na istočnoj obali reke. "Nije mnogo daleko", reče Lena, "ali staza vodi preko doline, a zatim nazad duž reke. Sunce će već zaći kada stignemo do našeg Kamendola. Dođi."
     Kovenant je jedan neprijatni trenutak gledao niz padinu planine - i dalje preko dve hiljade stopa nad dolinom - ali je onda ovladao sobom i stao da sledi Lenu prema jugu. Planinska padina se ravnomerno spuštala i uskoro je put počivao među travnatim padinama, iza mrgodnih stenovitih stubova, kraj rupa i procepa, po lavirintima raštrkanog stenja. A kako se staza spuštala, vazduh je postajao dublji, mekši i manje kristalan. Mirisi se lagano izmeniše, postaše zeleniji; borovi i topole ustupili su mesto travnatom zemljištu. Kovenant je osećao kako živi sa svakim stepenom promene, svakom pojedinošću sve manje visine. U uzbuđenju njegove nove probuđenosti, spust je brzo prošao. Pre nego što je bio spreman da napusti planine, staza se svila niz izduženi breg, a zatim spustila severno duž njega.
     Mithil je bio uzan i žustar tamo gde mu se put pridruživao i govorio je vlažnom užurbanošću, glasom punim zvona i mrmora. Ali kako je reka prilazila zaravnima, širila se i usporavala, postajala filozofskija u svom tihom šapatu obuzetom sobom. Lagano je romorila svoju dugu pripovest dok je išla u pohod moru.
     Opčinjen rekom, Kovenant lagano postade svestan smirujuće punoće Domaje. Nije bila reč o neuhvatljivom predelu snova; Domaja je delovala čvrsto, podložno potvrđivanju. Posredi je bila iluzija, razume se - trik njegovog povređenog i postradalog uma. Ali iluzija koja ga je neobično smirivala. Činilo se da mu ne obećava koračanje u užas, haos - da je ova Domaja dosledna, shvatljiva, da će, jednom kada ovlada njenim zakonima, njenim neobičnim činjenicama, biti u mogućnosti da bez povreda korača stazama svoga sna i da zadrži vezu sa stvarnošću. Od takvih misli gotovo da je osećao ushićenje dok je sledio Lenina vitka leđa, uznjihano mamljenje njenih bokova.
     Dok je Kovenant lutao neznanim osećanjima, dolina Mithila utonu u senku. Sunce siđe iza zapadnih planina, a iako je svetlo i dalje obasjavalo udaljene zaravni, gusti veo tame zgušnjavao se u dolini. Pred njegovim očima, rub senke protegao se visoko uz planinu s desne strane, peo se poput gladne plime obalama dana. U sumraku, on oseti kako mu se opasnost oprezno primiče, iako nije znao šta je posredi.
     Onda i poslednji planinski greben utonu u tamu i odsjaj zaravni poče da bledi.
     Lena stade, dodirnu Kovenantovu ruku, pokaza. "Vidiš", reče ona, "ono je Kamendol Mithil."
     Stajali su vrh dugačkog, laganog brega, a u njegovom podnožju bila su okupljena zdanja naselja. Kovenant je video kuće sasvim jasno, iako su svetla već slabašno sjala iza nekih prozora. Izuzev velikog, otvorenog kruga u središtu naselja, Kamendol je delovao tako nasumce raštrkan kao da se ne tako davno skotrljao niz planinu. Ali utisak je bio ublažen glatkim odsjajem kamenih zidova i ravnih krovova. A kada je pobliže pogledao, Kovenant vide da Kamendol zapravo nije neorganizovan. Sve građevine bile su okrenute prema središtu.
     Nijedna od njih nije imala više od jednog sprata i sve su bile od kamena, sa ravnim kamenim pločama za krovove; ali bile su prilično raznolike po veličini i obliku - neke su bile okrugle, druge kvadratne ili pravougaone, a neke toliko nepravilne od vrha do osnove da su više ličile na šuplje stene nego na građevine.
     Dok su Kovenant i Lena gledali prema Kamendolu, ona reče: "Pet puta po stotinu ljudi iz Južnih zaravni živi ovde - rhadhamaerli, pastiri, stočari, zemljoradnici i oni koji su meštri. Ali samo je Atiaran, moja mati, bila u Znanstvigoru." Pokazala je i dodala: dom moje porodice je ovamo - najbliže reci."
     Idući zajedno, ona i Kovenant obiđoše Kamendol da bi došli do njenog doma.