2. "ZA TEBE NEMA NADE"

     Onako zbunjen, brzo je osmotrio ulicu, ali dečaka više nigde nije bilo. Kada je okrenuo leđa starom prosjaku, ugledao je vrata na kojima je bilo ispisano pozlaćenim slovima: Telefonska kompanija Bel. Taj je prizor bio dovoljan da zaboravi sve što mu je od njega u međuvremenu odvraćalo pažnju i da se zgrči od iznenadnog straha. Šta ako... Ovamo se uputio; došao je ovamo lično da bi se založio za svoje ljudsko pravo da sam plaća vlastite račune. Ali šta ako...
     Stresao se. Bio je gubav; nije mogao sebi da dozvoli bilo kakve pretpostavke. Nesvesno je gurnuo list hartije u džep. Prošao je VPE sa nemilosrdnom odlučnošću. Zatim se napeo i krenuo prema vratima.
     Neki je čovek žurno izišao kroz vrata i gotovo naleteo na njega, a onda ga je prepoznao i povukao se, a lice mu je iznenada posivelo od bojazni. Ovaj sudar prekinuo je Kovenantovo kretanje i on umalo nije naglas povikao: gubavac, nečist prokažena! Ponovo je stao i dozvolio sebi kratku pauzu. Taj je čovek bio Džoanin advokat pri razvodu - niska, mesnata individua sva pretvorena u ljubazan i prijatan osmeh u čemu su advokati i sveštenici pravi majstori. Kovenantu je ova stanka bila potrebna da se povrati od očajanja koje se očitovalo u advokatovom pogledu. I protiv njegove volje bilo ga je sramota što je on uzrok tog očajanja. Na trenutak nije mogao da se seti zbog čega je uopšte došao u grad.
     Ali skoro u istom času u njemu je počelo tiho da ključa. Sram i bes bili su u njemu neraskidivo povezani. Neću dozvoliti da mi to čine, zakrešta on. U pakao! Nemaju na to prava. Pa ipak, nije tako lako mogao iz misli da odagna izraz advokatovog lica. To gnušanje predstavljalo je svršenu stvar, poput gubavosti - njegova opravdanost i ispravnost nisu se mogli dovesti u sumnju. Iznad svega ostalog onaj ko je oboleo od gube ne sme zaboraviti pogubnu stvarnost činjenica.
     Dok je tako nepomično stajao, Kovenant pomisli kako bi trebalo da napiše pesmu.

     To su blede smrti koje ljudi
     pogrešno nazivaju svojim životima:
     jer svi mirisi zelenih stvari koje rastu,
     svaki dah je samo ispuštanje daha groba.
     Tela se trzaju poput leševa-marioneta,
     a pakao se šeta smejući se...

     Smeh - koje oštroumno opažanje. Vatru mu paklenu.
     Da li sam za to kratko vreme utrošio smeh namenjen čitavom svom životu?
     Osetio je da je upravo sam sebi postavio veoma važno pitanje. Smejao se kada mu je roman bio prihvaćen - smejao se senkama dubokih i tihih misli koje su se talasale poput morskih struja na Rodžerovom licu - smejao se kada mu je knjiga izišla iz štampe - smejao se zbog njenog prisustva na bestseler listama. Hiljade stvari velikih i malih ispunjavale su ga radošću. Kada ga je Džoana upitala šta u svemu tome nalazi toliko smešno, uspeo je tek da joj kaže kako sa svakim dahom u sebe uvlači ideje za narednu knjigu. Pluća su mu se nadimala od mašte i energije. Svaki put kada bi bio razdraganiji no što bi to mogao da zadrži u sebi, počeo bi da se kikoće.
     Rodžer je imao šest meseci kada se roman proslavio, a šest meseci posle toga Kovenant zbog nečeg još nije počeo ponovo da piše. Imao je suviše ideja. Kao da nije mogao da se odluči.
     Džoana nije odobravala ovo neproduktivno preobilje. Spakovala je Rodžera i ostavila muža u tek kupljenoj kući, sa novouređenom kancelarijom u maloj, dvosobnoj brvnari koja je gledala na potok u šumi što je ispunjavala stražnji deo Nebeske farme - ostavila ga je, izričito mu naredivši da počne ponovo da piše dok ona bude s Rodžerom u poseti kod rođaka.
     To je bio početak pada, trenutak kada je stena počela da se kotrlja ka njegovim stopalima od pamuka - najpre uz zaglušujuća upozorenja, a potom udarom koji ga je pogodio tako snažno kao kada hirurg zaseče mesto napadnuto gangrenom. Čuo je ta upozorenja, ali se na njih nije obazirao. Nije shvatao njihovo značenje.
     Ne, radije no da potraži uzrok toj potmuloj tutnjavi, mahnuo je Džoani sa žaljenjem i nemim poštovanjem. Znao je da je ona bila u pravu, da neće ponovo početi da radi ako izvesno vreme ne ostane sam; divio se njenoj sposobnosti da deluje čak i u trenutku kada se njemu srce cepalo usled teškog tereta koji se na njega svalio zbog njihovog razdvajanja. I tako kada ju je ispratio na avion, a kada je ovaj nestao s druge strane njegovih obzorja, vratio se na Nebesku farmu, zaključao se u kancelariju, uključio električnu pisaću mašinu i napisao posvetu za svoj naredni roman:
     "Za Džoanu, koja je bila moj čuvar mogućeg."
     Prsti stadoše nesigurno da mu klize preko tipki i tek iz trećeg pokušaja mu pođe za rukom da bez greške otkuca ovu jednu jedinu rečenicu. Ali nije bio dovoljno mudar da predvidi nadolazeću oluju.
     Nije obraćao pažnju ni na prigušeni bol u zglavcima i zglobovima; samo bi lupnuo koji put stopalom da odagna trnce koje je sve jače osećao u njima. A kada je otkrio neosetljivu ružičastu mrlju na desnoj šaci u blizini korena malog prsta, naprosto ju je istisnuo iz misli. Dvadeset četiri časa posle Džoaninog odlaska, već je dobrano ogrezao u stvaranje zapleta nove knjige. Slike su mu se slivale kroz maštu poput slapova. Prsti su mu petljali, zaplitali se i kod najjednostavnijih reči, ali mašta je bila nepokolebljiva. Nije smeo nijednu misao da propusti da bi očistio malu ranu koja se širila u središtu one ružičaste mrlje.
     Džoan se sa Rodžerom vratila iz posete rođacima posle tri nedelje. Nije primetila ništa neobično dok nije palo veče i Rodžer otišao na spavanje, a ona se našla u muževljevom zagrljaju. Prozori i vrata na kući bili su zatvoreni jer je Farmom hujao hladni zimski vetar. U mirnom vazduhu dnevne sobe, osetila je slabi, sladunjavo bolesni zadah Kovenantove infekcije.
     Mesecima kasnije, dok je zurio u antiseptičke zidove svoje sobe u leprozarijumu, proklinjao je sebe što nije stavio jod na šaku. Nije ga mučilo to što je izgubio dva prsta. Hirurški zahvat kojim su mu amputirali deo šake predstavljao je samo mali simbol udara koji ga je odvojio od života, izbacio iz vlastitog sveta kao da je neka vrsta malignog zagađenja. A kada ga je desna šaka bolela usled sećanja na izgubljene delove, taj bol je predstavljao samo ono što je i trebalo da predstavlja. Ne, proklinjao je svoju lakomislenost, jer ga je lišila poslednjeg Džoaninog zagrljaja.
     Ali dok ju je te poslednje zimske večeri držao u naručju, nije ni pretpostavljao da je tako nešto moguće. Tiho joj pričajući o svojoj novoj knjizi, stezao ju je uz sebe, u tom trenutku zadovoljan što oseća njeno čvrsto telo uz svoje, što mu nozdrve golica njena sveže oprana kosa i što može da gleda sjaj njene topline. Njena iznenadna reakcija ga je prenerazila. Pre no što je i shvatio šta ju je uznemirilo, ona je već bila na nogama, vukući ga sa sofe. Držala je između njih podignutu njegovu desnu ruku, pokazujući mu na infekciju. A glas joj je škripao od besa i zabrinutosti.
     "Oh, Tome! Zašto ne vodiš računa o sebi?"
     Posle toga nije više oklevala. Zamolila je komšinicu da ostane sa Rodžerom, a zatim je odvezla muža kroz slabi februarski sneg do ambulante za hitne slučajeve u bolnici. Nije se odvajala od njega dok ga nisu smestili i odredili vreme operacije.
     Prvobitna dijagnoza glasila je - gangrena.
     Džoan je skoro sve vreme narednog dana kada ga nisu ispitivali provela s njim u bolnici. A sledećeg jutra, u šest sati, Tomas Kovenant je iz svoje sobe prebačen u salu radi operacije na desnoj šaci. Osvestio se tri časa kasnije u bolničkom krevetu bez dva prsta. Izvesno vreme je još bio pod dejstvom narkoze, tako da mu Džoan nije nedostajala negde do podneva.
     Ali ona tog dana uopšte nije došla da ga poseti. A kada se narednog jutra pojavila u njegovoj sobi, bila je nekako drugačija. Koža joj je bila bleda, kao da joj se krv gomilala u srcu, a čeone kosti samo što joj nisu probile kožu. Pogled joj je bio unezveren kao u ulovljene životinje. Pravila se da ne primećuje njegovu ispruženu šaku. Glas joj je bio tih, usiljen; morala je da prisiljava sebe da mu udeli čak i tako zanemarljiv deo sebe. Ostavši da stoji što je mogla dalje od njega, prazno zureći kroz prozor prema bljuzgavim ulicama, saopštila mu je novosti.
     Lekari su otkrili da ima lepru.
     Potpuno pometen usled iznenađenja, izustio je: "Šališ se."
     A onda se okrenula prema njemu, plačući. "Ne izigravaj budalu! Lekar je rekao da će ti on to saopštiti, ali ja mu nisam dala, kazala sam mu da ću to ja učiniti. Razmišljala sam o tebi. Ali ne mogu - ne mogu to da podnesem. Dobio si lepru! Zar ne znaš šta to znači? Šake i stopala će ti istruliti i otpasti, noge i ruke će ti se iskriviti, a lice pretvoriti u gljivu. Posle izvesnog vremena oči će ti se ispuniti čirevima, što će ti oslabiti vid, a ja to neću moći da podnesem - tebi će biti svejedno, jer ništa nećeš moći da osećaš, proklet da si. I - oh, Tome, Tome! Zarazno je."
     "Zarazno?" Kao da nije shvatao na šta je mislila.
     "Da!" prosikta ona. "Većina ljudi je dobija jer..." na trenutak se zagrcnula usled straha koji ju je neterao da ovako burno reaguje - "jer su bili izloženi kao deca. Deca su mnogo prijemčivija od odraslih. Rodžer - ne smem da rizikujem - moram Rodžera zaštiti od toga!"
     Već je bila istrčala iz sobe kada je on konačno odgovorio: "Da, svakako." Šta je drugo mogao da kaže. I dalje ništa nije shvatao. Um mu je bio prazan. Tek mnogo nedelja kasnije počeo je da shvata koliki deo njega je Džoana raznela svojom strašću. Tada se jednostavno prestravio.
     Četrdeset osam časova posle operacije hirurg koji ju je izvršio izjavio je da je Kovenant sposoban da putuje i poslao ga u leprozarijum u Luizijani. Dok su se vozili od aerodroma do leprozarijuma, lekar koji ga je sačekao ćaskao je o raznim spoljnim vidovima gubavosti. Mycobacterium leprae otkrio je Armauer Hensen 1874. godine, ali se proučavanje bacila uvek loše završavalo usled greške istraživača koji se nisu držali prva dva od četiri Kohova koraka prilikom vršenja analiza: niko nije bio u stanju da veštačkim putem uzgaji dotični mikroorganizam i niko nije mogao da otkrije kako se on prenosi. Međutim, izvesna moderna istraživanja dr O. A. Skisnesa sa Havaja, izgleda da obećavaju. Kovenant ga je površno slušao. Mogao je da oseti apstraktne vibracije užasa koje su izbijale iz reči lepra, ali one nisu bile ubedljive. Uticale su na njega poput pretnje izrečene na nekom stranom jeziku. Pored pretnje, same te reči ništa mu nisu saopštavale. Posmatrao je lekarevo ozbiljno lice isto kao što je zurio u Džoanu koju je zahvatila neshvatljiva strast, i ništa nije odgovarao.
     Ali kada su Kovenanta smestili u sobu u leprozarijumu - jednu kvadratnu ćeliju s belim, jednostavnim krevetom i antiseptičkim zidovima - lekar je promenio taktiku. Iznenada je rekao: "Gospodine Kovenant, vi izgleda ne shvatate o čemu ja govorim. Pođite za mnom. Želim nešto da vam pokažem."
     Kovenant krenu za njim u hodnik. Dok su koračali njime, lekar nastavi: "Dobili ste ono što nazivamo primarni slučaj Hansenove bolesti - prirođeni slučaj koji, kako izgleda, nema vlastito rodoslovlje. Osamdeset posto slučajeva u ovoj zemlji otpada na ljude - imigrante i njima slične - koji su bili izloženi bolesti kao deca u drugim zemljama, sa tropskom klimom. Bar znamo gde su je navukli, ako već ne znamo zašto i kako.
     Razume se, i primarna i sekundarna mogu dalje da se razvijaju istim opštim tokom. Ali pravilo je da ljudi iz skupine sekundarnih slučajeva dolaze iz sredina u kojima je Hansenova bolest rasprostranjenija nego ovde. Već pri pojavi prvih simptoma njima je jasno od čega su se razboleli. Što znači da imaju bolje izglede da na vreme potraže pomoć.
     Želim da vam predstavim još jednog našeg pacijenta. Pored vas on je sada jedini iz skupine primarnih slučajeva. Ranije je u izvesnom smislu živeo kao pustinjak - sam, daleko od ljudi u planinama Zapadne Virdžinije. Uopšte nije znao šta ga je snašlo sve dok vojska nije pokušala da stupi s njim u vezu - kako bi mu saopštila da mu je sin poginuo u ratu. Kada je oficir ugledao čoveka, smesta je pozvao hitnu pomoć. A ovi su ga poslali k nama."
     Lekar se zaustavio ispred vrata istovetnih onima koja su vodila u Kovenantovu ćeliju. Pokucao je, ali nije sačekao odgovor. Gurnuo je vrata, uhvatio Kovenanta za lakat i uveo ga u sobu.
     Kada je Kovenant prekoračio prag, nozdrve mu zapahnu prodoran smrad, zadah nalik na onaj koji se širi oko istrulelog mesa što leži u latrini. Bio je jači od karbonske kiseline i masti koje je trebalo da ga priguše. Dopirao je od skvrčene prilike koja je u grotesknoj pozi sedela na belom krevetu.
     "Dobar dan", reče lekar. "Ovo je Tomas Kovenant. Dobio je primarni oblik Hansenove bolesti, ali izgleda ne shvata u kakvoj se opasnosti našao."
     Pacijent je lagano podigao ruke kao da namerava da zagrli Kovenanta.
     Od šaka su mu ostali naduveni patrljci, komadi ružičastog, bolesnog mesa bez prstiju, prošarani brazgotinama i čirevima iz kojih su kroz nanete lekove probijale žute izlučevine. Visile su na tankim, obručastim rukama poput nezgrapnih štapova. Iako su mu noge bile prekrivene bolničkom pižamom, ličile su na čvornovato drvo. Više nije imao polovinu jednog stopala, bilo mu je izglodano, a tamo gde se nekada nalazilo drugo stopalo zjapila je otvorena rana.
     Pacijent tada pokrenu usne u nameri da nešto kaže i Kovenant podiže pogled prema njegovom licu. Činilo se da njegove tupe, kataraktične oči predstavljaju središte erupcije. Koža njegovih obraza bila je belo-ružičasta kao kod albina; nadimala mu se oko očiju i curela iz njih u talasima, potocima, kao da je zagrevana do tačke topljenja; a ti talasi bili su oivičeni debelim bradavičastim ispupčenjima.
     "Ubij se", zahripa on užasnim glasom. "Bolje nego da ovako živiš."
     Kovenant se otrgnu lekaru. Izjuri u hodnik i ceo sadržaj stomaka izruči po čistim zidovima i podu poput mrlje svetogrđa.
     Tako je odlučio da preživi.
     Tomas Kovenant proveoje u leprozarijumu više od šest meseci. Vreme je provodio lunjajući hodnicima poput kakve začuđene utvare, vežbajući VPE i ostale veštine koje će mu pomoći da preživi, izdržavajući s napadnom voljom duge razgovore sa lekarima, slušajući predavanja o lepri, terapiji i rehabilitaciji. Uskoro je shvatio da lekari veruju kako je psihologija pacijenata ključ za tretiranje gubavosti. Želeli su da ga uteše. Ali on je odbijao da govori o sebi. Negde duboko u njemu uvećavalo se čvrsto jezgro nepomirljivog besa. Došao je do zaključka da usled nekog gorkog trika nerava jače oseća ona dva prsta koja je izgubio nego one preostale. Desnim palcem je stalno posezao za onim odsečenim prstima i neugodno i iznenađeno se trzao kada bi napipao ožiljak. Pomoć lekara ličila mu je na taj trik. Ono nekoliko njihovih sterilnih slika nade pogađale su ga poput pipkanja bezprste mašte. I tako su se razgovori, isto kao i predavanja, završavali kao dugački govori koje su stručnjaci držali o problemima s kojima se on, Tomas Kovenant, suočavao.
     Nedeljama je bio bombardovan sličnim govorima, dok nije i noću počeo da ih sanja. Saveti su preplavili opustošeno igralište njegova uma. Umesto priča i strasti, sanjao je bombastične govore.
     "Gubavost je", slušao je iz noći u noć, "možda jedna od najneobjašnjivijih ljudskih nesreća. Predstavlja tajnu kao i ona čudna, tanana razlika koja razdvaja živu od nežive materije. Oh, ponešto i znamo o njoj: nije fatalna; ne može se preneti ni na koji poznati način; deluje tako što uništava nerve, naročito u udovima i u rožnjači oka; izaziva deformitete, uglavnom stoga što smanjuje sposobnost tela da se zaštiti osećajući i reagujući na bol; ishod ove bolesti može biti potpuna nesposobnost, krajnja deformacija lica i udova i slepilo; neizlečiva je, budući da se nervi koju odumiru ne mogu oporaviti. Takođe znamo da se, u gotovo svim slučajevima, uz pravilno lečenje DDS-om - diamino-difenil-sulfonom - i pojedinim novim sintetičkim antibioticima može sprečiti širenje bolesti, kao i da se, kada se jednom zaustavi odumiranje nerava, pravilnim lečenjem i terapijom, obolenje može držati pod kontrolom do kraja pacijentovog života. Međutim, ne znamo zašto ili kako se određena osoba razboli. Koliko smo uspeli da dokažemo, pojavljuje se niotkuda i bez ikakvog razloga. A kada se razbolite, nema nade da ćete se izlečiti."
     Reči koje je sanjao nisu bile preterane - mogle su doslovce poticati sa bilo kog od mnogobrojnih predavanja ili razgovora - ali je njihovo jednolično odzvanjanje zvučalo poput nečeg u toj meri nepodnošljivog da nikada nije trebalo da bude izgovoreno. Bezlični lekarev glas je nastavljao: "Tokom mnogih godina proučavanja saznali smo da Hansenova bolest stvara pacijentu dva jedinstvena problema - međusobno povezane teškoće koje se ne javljaju ni kod jedne druge bolesti, tako da mnogo više pažnje treba obratiti na mentalno stanje obolelih od lepre nego na fizičko.
     Prvi problem vezan je za vaš odnos sa ostalim ljudskim bićima. Za razliku od leukemije danas, ili tuberkuloze u prošlom veku, lepra nije, niti je ikada bila, 'poetična' bolest koja se može romantizovati. Stvari s njom stoje upravo suprotno. Čak i u društvima koja mnogo manje mrze svoje bolesne od nas Amerikanaca, gubavce su uvek prezirali i plašili ih se - odricali su ih se čak i njihovi najvoljeniji, a za sve je kriv redak bacil čije ponašanje niko ne može da predvidi niti da kontroliše. Gubavost nije fatalna i sredovečni bolesnik može očekivati da kao gubavac proživi još trideset, pa čak i pedeset godina. Ta činjenica, udružena sa sve većom nesposobnošću koju bolest donosi, uslovljava da je obolelima od lepre, više nego svim ostalim bolesnicima, očajnički potrebna ljudska podrška. Zapravo, sva društva osuđuju svoje pripadnike obolele od lepre na izolovanost i očajanje - žigošu ih kao zločince, degenerike, izdajnike i razbojnike - odbačene od ljudi jer nauka nije uspela da rasvetli tajnu ove bolesti. U svim zemljama i u svim kulturama sveta obolelog od lepre smatraju personifikacijom svega onoga čega se ljudi privatno i javno plaše i čega se gnušaju.
     Ljudi na ovaj način reaguju iz nekoliko razloga. Prvo, oboleli od ove bolesti poružne i oko njih se širi zadah koji je van svake sumnje neprijatan. I drugo, uprkos već mnogim pokolenjima medicinskih istraživanja, ljudi ne mogu da poveruju da nešto tako upadljivo, ružno i tajanstveno nije zarazno. Činjenica da ne možemo da odgovorimo na pitanja vezana za bacil samo pojačavaju njihov strah - nismo sigurni da se bolest ne širi dodirom, putem vazduha, hrane, vode ili čak sažaljenja. U nedostatku bilo kakvog prirodnog, dokazivog objašnjenja ove bolesti, ljudi je objašnjavaju na drugačije načine, koji su svi redom nepovoljni - kao dokaz zločina, nemorala, perverzije, dokaza Božje osude, kao užasni znak izvesne psihičke, duhovne ili moralne izopačenosti ili krivice. Te stoga uporno ostaju pri tome da je bolest prelazna, uprkos dokazima da je sasvim neznatno zarazna, čak i kada su u pitanju deca. Mnogi od vas će morati da žive sasvim bez pomoći drugih ljudi koji bi s vama poneli taj teret.
     To je jedan od razloga što ovde toliko pažnje pridajemo davanju saveta; želimo da vam pomognemo da naučite da se nosite sa usamljenošću. Mnogi pacijenti koji odu iz ovog instituta ne dožive punu starost. Ne uspeju da savladaju šok kada shvate da su odbačeni i izgube motive koji su u stanju da ih održe u životu; zanemare samotretmane i pretvore se u aktivne ili pasivne samoubice; tek mali broj ih se vrati ovamo na vreme. Oni pacijenti koji prežive pronađu negde nekog ko je voljan da im vrati volju za životom. Ili negde u sebi pronađu snagu da istraju.
     Međutim, kojim god putem pošli, jedna stvar se nikada neće izmeniti: od sada pa dok ne umrete, gubavost će predstavljati najveću pojedinačnu činjenicu vašeg postojanja. Upravljaće celokupnim vašim životom. Od trenutka kada se probudite do časa kad zaspite moraćete svu svoju pažnju da usmeravate na uglove i oštre ivice života. Ne smete ni časa da se opustite. Ne smete pokušati da se odmarate sanjareći, pažnja vam ne sme ni na trenutak popustiti. Sve što uzrokuje modrice, udara, gori, lomi se, grebe, što je nazubljeno, što bode, ili oslabljuje, može vas osakatiti, onesposobiti ili čak ubiti. A razmišljanje o tome kakav vam je život uskraćen može vas odvesti u očajanje i navesti na samoubistvo. Viđao sam i to."
     Kovenantu je bilo ubrzano kucalo, a čaršavi su mu se usled znoja prilepili za udove. Glas iz noćne more ostao je nepromenjen - uopšte se nije trudio da ga užasne, niti je uživao u njegovom strahu - ali reči su sada postale mračne poput mržnje, a iza njih se prostirala jedna ogromna sveža rana ispraznosti.
     "To nas dovodi do drugog problema. Zvuči jednostavno, ali uverićete se da može biti poguban. Većina ljudi u velikoj meri se oslanja na čulo dodira. U stvari, način na koji reaguju na stvarnost svodi se na dodir. U stanju su da posumnjaju u ono što vide ili čuju, ali kada nešto dodirnu onda znaju da je to stvarno. Nije nimalo slučajno što najdublje delove samih sebe - svoja osećanja - opisujemo pomoću izraza čula dodira. Tužne priče diraju naša osećanja. Nepovoljne situacije nas nadraže ili povrede. To neizbežno proizlazi iz činjenice da smo biološki organizmi.
     Morate se boriti i promeniti to usmerenje. Vi ste inteligentna stvorenja - svaki od vas ima mozak. Iskoristite ga. Iskoristite ga da prepoznate opasnosti koje vas vrebaju. Iskoristite ga da preživite."
     A onda se probudio sam u krevetu natopljenom znojem, razrogačenih očiju, stisnutih usana i zuba koji su zadržavali jecaje. San za snom, iz nedelje u nedelju, ustrojstvo se pomaljalo. Dan za danom morao je sam sebe da ošine besom kako bi napustio nedelotvorno utočište svoje ćelije.
     Ali to nije uticalo na njegovu osnovnu odluku. Sreo je pacijente koji su već nekoliko puta bili u leprozarijumu - opsednute povratnike koji nisu bili u stanju da zadovolje osnovni zahtev onoga što ih je mučilo, potrebu da se drže života ne tražeći zauzvrat ništa zbog čega je vredno živeti. Njihova ciklična degeneracija ukazala mu je na to da se u košmarima koji su ga mučili nalazi sirov materijal neophodan da preživi. Iz noći u noć, nemilosrdno su ga suočavali sa okrutnim i neizlečivim zakonom gubavosti; nanosili su mu udarac za udarcem, pokazujući mu da samo potpunim predavanjem tom zakonu može da se odbrani od gnoja, truleži i slepila. U petom i šestom mesecu svog boravka u leprozarijumu, uvežbavao je VPE i ostale vežbe manijačkom prilježnošću. Zurio je u prazne antiseptičke zidove svoje ćelije kao da je hipnotisan njima. A u nekom uglu uma brojao je časove između uzimanja lekova. Svaki put kada bi pogrešio, preskočio otkucaj svog odbrambenog ritma, počastio bi sebe kletvama.
     Posle sedmog meseca, ubedio je i lekare da njegova marljivost nije prolazna. Imali su razloga da veruju kako je dalje napredovanje bolesti kod njega zaustavljeno. Poslali su ga kući.
     Kada se u kasno leto vratio u svoj dom na Nebeskoj farmi, mislio je da je na sve spreman. Pripremio se na to da Džoan s njim neće stupiti ni u kakvu vezu, da će ga negdašnji prijatelji i saradnici sa strahom i gnušanjem izbegavati - iako su slične uvrede i dalje kod njega izazivale vrtoglavu mučninu besa i samodvratnosti. Međutim, kada je video sve one stvari koje su nekada pripadale Džoani i Rodžeru, a koje nisu poneli sa sobom, i prazne štale u kojima je Džoana ranije držala konje, njegovo ranjeno srce kao da je napala korozija - ali već je bio naučio da se suprotstavlja sličnim stvarima koje su mu nanosile bol.
     Pa ipak, nije bio baš pripravan na sve što ga je snašlo. Naredni šok koji je doživeo nije očekivao. Pošto je dva-tri puta pregledao prispelu poštu kako bi se uverio da od Džoane nije stiglo nijedno pismo i pošto je preko telefona razgovarao sa advokatom koji mu je vodio poslove - pri čemu je osetio njeno nezadovoljstvo i uzbuđenje - otišao je do brvnare u šumi i seo da pročita ono što je trebalo da bude početak njegove nove knjige.
     Slepo siromaštvo napisanog ga je zaprepastilo. Nazvati ono što je do tada uradio smešnim i naivnim predstavljalo bi čist kompliment. Teško da je mogao i poverovati da je odgovoran za to oholo smeće.
     Te je noći ponovo pročitao svoj prvi roman, bestseler. Zatim je krajnje oprezno zapalio vatru u ognjištu i spalio i roman i započeti rukopis. Vatra! - pomislio je. Pročišćenje. Ako ne napišem više nijednu reč, bar ću osloboditi svoj život tih laži. Mašta! Kako sam mogao biti u toj meri samozadovoljan? I dok je tako posmatrao stranice kako se pretvaraju u pepeo, spalio je s njima i sve misli o daljnjem pisanju. Prvi put je shvatio bar delić onoga što su lekari govorili; morao je da izbije iz glave maštu. Nije sebi mogao da dozvoli da mašta, da zamisli Džoanin lik, radost, zdravlje. Ako se bude mučio nedokučivim željama, zaboraviće da se drži zakona koji mu je omogućio da preživi. Mašta ga je mogla ubiti, navesti ga, zavesti ili trikom naterati na samoubistvo: kada uvidi čega će sve morati da se liši, zapašće u očajanje.
     Kada se vatra ugasila, utabao je pepeo stopalom kao da je time hteo da zapečati jedno razdoblje života.
     Narednog jutra počeo je da organizuje svoj novi život.
     Prvo je pronašao staru britvu. Njena dugačka oštrica od nerđajućeg čelika svetlucala je poput peći za hlađenje stakla na fluorescentnoj svetlosti u kupatilu; namerno ju je zadržao, nasapunao lice, oslonio kukavičke kosti o lavabo i prislonio ivicu uz grlo. Kao da je uz jabučicu prislonio hladnu liniju vatre, istančanu pretnju krvi, gangrene i reaktivirane leproznosti. Ako mu se oskaćena šaka omakne ili zgrči, posledice mi mogle biti krajnje opasne. Ali svesno je preuzeo taj rizik kako bi se disciplinovao, kako bi što bolje shvatio osnovne uslove kojih se morao držati ako je želeo da preživi, kako bi naterao sebe na pokornost. Brijanje tom oštricom zaveo je kao lični obred, svakodnevno suočavanje sa vlastitim stanjem.
     Iz istog je razloga počeo svuda sa sobom da nosi i oštar perorez. Kad god bi osetio da mu pažnja popušta, kada bi osetio da ga ugrožavaju sećanja, nade ili ljubav, vadio bi nož i isprobavao njegovu oštricu na zglavku.
     Pošto se obrijao, dao se na sređivanje kuće. Doveo ju je u red, ispremeštao nameštaj kako bi na najmanju moguću meru sveo mogućnost da se udari u kakav ugao, tvrdu ivicu, skrivenu prepreku; uklonio je sve što je moglo da ga saplete, nanese mu modricu ili ga navede na pogrešan put, tako da je čak i u mraku mogao bezbedno da se kreće po sobama; preuredio je kuću tako da je veoma nalikovala na ćeliju u kojoj je boravio u leprozarijumu. Sve što je bilo riskantno, ubacio je u gostinsku sobu; kada je završio, gostinsku sobu je zaključao i bacio ključ.
     Posle toga otišao je do brvnare, pa je i nju zaključao. Zatim je povadio osigurače kako se stare instalacije ne bi slučajno zapalile.
     Na kraju je oprao znoj sa šaka. Trljao ih je snažno kao da je opsednut time; nije mogao drugačije - fizički utisak nečistoće bio je suviše žestok.
     Gubavac, nečist prokažena.
     Jesen je proveo balansirajući na ivici ludila. U njemu se sve vreme kuvalo kao da mu je picar zaboden među rebra i stalno ga podbada. Osećao je nezasitnu potrebu za snom, ali joj se nije mogao prepustiti, jer je sve vreme sanjao kako ga nagriza nešto što je predstavljalo pravu moru; uprkos otupelosti izgleda da je osećao da ga nešto polako izjeda. A dok je bio budan morao je da se suočava sa opakim i nepopravljivim paradoksom. Bez podrške i ohrabrenja od strane drugih ljudi, nije verovao da može da podnese teret svoje borbe protiv užasa i smrti; pa ipak, taj užas i smrt su objašnjavali, činili razumljivim, gotovo opravdavali odbijanje na koje je kod ljudi nailazilo i koje mu je uskraćivalo bilo kakvu podršku ili ohrabrenje. Njegova je borba predstavljala proizvod istih strasti koje su uslovile i to da bude odbačen. Mrzeo je i samu pomisao na to šta bi mu se dogodilo ako ne bi uspeo u toj borbi. Mrzeo je sebe što je morao da vojuje unapred izgubljen i beskonačan rat. Ali nije mogao da mrzi ljude koji su ga osudili na potpunu moralnu osamljenost. Oni su samo delili njegov vlastiti strah.
     U nemogućnosti da se izbavi iz začaranog kruga nedoumice koja mu se nametnula, jedina stvar koja ga je smirivala bila je zajedljivost. Držao se svoje ogorčenosti i besa kao da su mu oni sidro koje ga spašava da ne utone u ludilo; bes mu je bio potreban da bi preživeo da se uhvati za nešto čvrsto kao za kakvo uporište u životu. Bilo je dana kada je išao od svitanja do svitanja ne mogavši da se oslobodi besa.
     Ali vremenom čak je i ta strast počela da gubi snagu. Prokaženost je postala deo njegovog zakona; predstavljala je neprikosnovenu činjenicu, isto toliko stvarnu i prisilnu kao što su sila teže, pošast i neosetljivost. Ako ne uspe da slomi sam sebe kako bi se uglavio u kalupe svojih činjenica, neće uspeti ni da preživi.
     Kada je gledao u daljinu, činilo mu se da je drveće koje je delilo njegovo imanje od autoputa tako daleko da ništa ne bi moglo da premosti taj jaz.
     Tu protivurečnost nije umeo da razreši. Prsti su mu se zgrčili u nemoćnom besu, tako da se umalo nije posekao za vreme brijanja. S jedne stran,e bez strasti nije mogao da se bori - a s druge, pak, sve njegove strasti vraćale su mu se poput bumeranga. Što je jesen više odmicala to je on manje proklinjao nemogućnosti koje su ga zarobljavale. Tumarao je šumama iza Nebeske farme - taj visoki, vitki muškarac divljeg pogleda, mehaničkog koraka i bez dva prsta na desnoj šaci. Svaka prepreka na putu, oštri kamen, strma padina podsećali su ga da mu život zavisi od opreznosti, da je potrebno samo malo nepažnje, pa da se tiho, ni od koga ožaljen i bezbolno reši svih nedaća.
     Kada bi dodirnuo koru drveta i ništa ne bi osetio, samo bi se još više rastužio. Jasno je predviđao kraj koji će ga snaći; srce će mu postati neosetljivo kao i telo, a tada će zauvek biti izgubljen.
     Pa ipak, kada je saznao da je neko platio njegov račun za struju, iznenada je dobio priliku da se na nešto usredsredi, kao da je uspeo da identifikuje neprijatelja. Taj neočekivani poklon iznenada mu je stavio do znanja šta se događa. Ljudi iz grada ne samo da su ga izbegavali, već su se trudili da ga liše svakog izgovora da se pojavi među njima.
     Kada je to prvi put shvatio, reagovao je tako što je otvorio prozor i povikao u zimu: "Samo napred! Do đavola, niste mi potrebni!" Ali ishod nije bio tako jednostavan da bi ga mogao oduvati razmetanjem. Dok se zima povlačila pred ranim prolećem u martu, ubedio je sam sebe da nešto mora preduzeti. Kao i svi drugi i on je bio ljudsko biće; u životu ga je održavala lična srčanost. Nije nameravao da stoji po strani i odobrava ovo odbacivanje.
     I tako, kada je primio naredni račun za telefon, skupio je hrabrost, brižljivo se obrijao, obukao odeću od čvrstog materijala, ugurao stopala u udobne i nepropustljive čizme i krenuo u grad udaljen dve milje da lično plati račun za telefon.
     Na kraju je stigao do vrata Telefonske kompanije Bel dok mu je oko glave sve titralo od uznemirenosti kao da ju je zavukao u neki vlažan oblak. Izvesno vreme stajao je ispred vrata sa mesinganim natpisom, razmišljajući

     To su blede smrti...

     i pitajući se o smehu. Zatim se pribrao, gurnuo vrata poput naleta vetra i zakoračio prema devojci na šalteru kao da ga je ona izazvala na dvoboj.
     Spustio je šake na dasku šaltera kako bi smirio njihovo podrhtavanje. Na trenutak mu zubi divlje blesnuše. Zatim reče: "Zovem se Tomas Kovenant."
     Devojka je bila uredno obučena i držala je ruke prekrštene ispod grudi, pridržavajući ih tako da su samo još više dolazile do izražaja. Naterao je sebe da podigne pogled do njenog lica. Tupo je zurila pored njega. Dok je tragao neće li na njenom licu ugledati kakav drhtaj odvratnosti, ona skrenu pogled ka njemu i reče: "Izvolite."
     "Želim da platim račun", odvrati on, razmišljajući. Ona ne zna, još nije čula.
     "Svakako, gospodine", reče ona. "Koji je vaš broj?"
     On joj saopšti i ona lenjo ode u drugu prostoriju da proveri dokumentaciju.
     Usled iščekivanja dok je bila odsutna grlo mu se steglo. Morao je nečim da se zabavi, nečim da zaokupi pažnju. Iznenada je posegao u džep i izvukao list hartije koji mu je dao dečak. Trebalo bi ovo da pročitate. Prešao je nekoliko puta šakom preko njega kako bi ga ispravio, a zatim se zagledao u ono što je bilo napisano.
     Stari odštampani tekst je glasio: Stvaran čovek - stvaran u svakom pogledu koji prepoznajemo kao stvaran! - odjednom se nađe izopšten iz sveta i smešten u fizičku situaciju koja je, u stvari, nemoguća: zvuci imaju miris, mirisi boju i dubinu, prizori kakvoću, dodiri su preliveni katranom i imaju oplatu od drveta. Tamo ga jedan bestelesni glas obaveštava da je doveden na to mesto kao prvak iz svog sveta. Mora učestvovati u dvoboju na život i smrt sa prvakom iz jednog drugog sveta. Ako bude poražen, umreće, a njegov svet - stvarni svet - biće uništen, jer mu nedostaje unutrašnja snaga da preživi.
     Čovek odbija da poveruje u ono što mu je rečeno. Brani se da on to ili sanja ili halucinira i odbija da se bori na život i smrt pošto mu ne preti nikakva "prava" opasnost. Nepokolebljiv je u svojoj odluci da ne poveruje u istinitost situacije u kojoj se našao, te se ni ne brani kada ga napadne prvak s drugog sveta.
     Pitanje: da li se čovek ponaša hrabro ili kukavički? To je osnovno pitanje etike.
     Etika! - frknu Kovenant. Ko li samo, do đavola, izmišlja ovakve stvari?
     U narednom trenutku vratila se devojka sa upitnim izrazom lica. "Tomas Kovenant? Sa Nebeske farme? Na vaš je račun, gospodine, uloženo dovoljno novca da se pokriju svi troškovi za nekoliko meseci. Da nam niste nedavno poslali poveći ček?"
     Kovenant posrnu kao da ga je neko udario, a zatim se zadrža za dasku šaltera, nagnuvši se na stranu poput nasukane galije. Nesvesno je zgužvao hartiju u šaci. U glavi mu se zavrtelo, čuo je reči kako mu odzvanjaju u ušima: doslovce sva društva osuđuju, denunciraju, odbacuju - za tebe nema nade.
     Usredsredio je pažnju na hladna stopala i zglavke koji su ga boleli dok se borio da ne plane. Krajnje oprezno, na šta je već bio navikao, spustio je izgužvani list hartije na šalter ispred devojke. Trudeći se da zvuči što prirodnije, on reče: "Znate, nije zarazno. Od mene je nećete dobiti - nemate se čega plašiti. Nije zarazno. Osim za decu."
     Devojka zatrepta, kao da ju je zadivio širinom svojih misli.
     Zatim se pogrbio, prigušujući bes u grlu. Okrenuo se što je dostojanstvenije mogao i izišao na sunce, pustivši vrata da se za njim zalupe. Paklene mu vatre! - zaklinjao se u sebi. Paklene mu vatre i krvavog prokletstva.
     Zanoseći se od besa, on pređe pogledom uz i niz ulicu. Sa mesta na kome je stajao mogao je da vidi svu preteću dužinu grada. U pravcu Nebeske farme nalazile su se načičkane male radnje poput zuba s obe strane puta. Usled jarkog sunca osećao se ranjiv i usamljen. Brzo je pregledao šake tražeći ogrebotine ili oguljena mesta, a zatim je žurno navukao dugačku rukavicu. Stao je nesigurno da se kreće po trotoaru, jer su mu stopala bila ukočena; činilo mu se da je cement klizav od očajanja. Mislio je da je veoma hrabro od njega što nije potrčao.
     Posle svega nekoliko trenutaka pred njim se pomolio sud. Na trotoaru ispred njega stajao je stari prosjak. I dalje je zurio u sunce, i dalje je nešto besmisleno mrmljao. Njegov znak, Čuvaj se, bio je beskoristan, poput zakasnelog upozorenja.
     Kada mu se Kovenant približio, zapanjio se koliko je starac izgledao lišen svega. Prosjaci, fanatici, sveti ljudi, proroci apokalipse nisu pristajali toj ulici obasjanoj suncem; namršteni, potcenjivački pogledi kamenih stubova nisu sadržali nimalo popustljivosti prema sličnim minulim zanosima. A ono malo novčića koje je sakupio nije bilo dovoljno ni za jedan obrok. Taj prizor izazva kod Kovenanta samilost. Gotovo i protiv svoje volje on zastade ispred starca.
     Prosjak ne napravi nikakav pokret, niti prekide da posmatra sunce; ali glas mu postade jači i iz nerazumljivog mrmljanja izdvoji se jedna prepoznatljiva reč:
     "Daj."
     To se naređenje izgleda odnosilo na Kovenanta. Kao na zapovest on ponovo spusti pogled prema činiji. Taj zahtev, napor prinude, ponovo ga razbesni. Ništa ti ne dugujem - sreza on u sebi.
     Pre no što je mogao da se povuče, starac ponovo progovori.
     "Upozorio sam te."
     Ta tvrdnja pogodi Kovenanta poput groma iz vedra neba, podseti ga na intutivni zbir svih njegovih iskustava iz prošle godine. Istog časa se iz njegovog besa rodila odluka. Iskrivivši lice u grimasu, on nesigurnim prstima posegnu za svojom burmom.
     Nikada ranije nije skinuo burmu od belog zlata; iako se razveo, i uprkos činjenici da mu se Džoan nije uopšte javljala, prsten je i dalje nosio. Bio je njegova ikona. Podsećao ga je na to gde je nekada bio i gde se našao posle toga - na obećanje koje je dao i nije održao, izgubljeno drugarstvo, bespomoćnost - i na njegovu zakržljalu čovečnost. Sada ga je strgnuo s prsta leve šake i spustio u činiju. "Ovo vredi više od nekoliko novčića", reče on i krenu.
     "Čekaj."
     Ta reč bila je izgovorena tako autoritativnim glasom da je Kovenant ponovo stao. Stajao je mirno, obuzdavajući bes, dok nije osetio čovekovu šaku na svojoj mišici. Tada se okrenuo i zagledao u plave oči koje su prazno gledale kao da i dalje proučavaju tajne vatru na suncu. Starac je bio veoma moćan.
     Obuze ga iznenadna nesigurnost, izvestan osećaj srodstva sa stvarima koje nije razumeo, što uznemiri Kovenanta. Ali on ipak odgurnu starca od sebe. "Ne dodiruj me. Gubav sam."
     Pogled kojim je neodređeno bludio kao da ni njega uopšte nije primećivao, kao da nije postojao ili kao da su te oči bile slepe; ali starčev glas bio je jasan i siguran.
     "Nalaziš se u paklu, sine moj."
     Ovlaživši usne jezikom, Kovenant odgovori: " Ne, starče. Ovo je normalno - ljudska bića ovako izgledaju. Ništavno." Kao da je citirao zakon gubavih, pomisli: ništavnost je ustanovljena karakteristika života. "Tako izgleda život. Ja samo manje trućam o činjenicama od većine ljudi."
     "Tako mlad - a već toliko ogorčen."
     Već duže Kovenanta nije ni u čijem glasu začuo odjeke naklonosti, tako da ga je starčeva simpatija duboko dirnula. Bes se povukao, ostavivši mu grlo stegnuto i bespomoćno. "Hajde, starče", reče on. "Nismo mi stvorili svet. Naše je samo da živimo u njemu. Svi smo u istom čamcu - na ovaj ili onaj način."
     "Misliš?"
     Ne sačekavši odgovor prosjak ponovo poče da zapeva. Nije dao Kovenantu da ode dok ponovo nije prekinuo pesmu. A onda mu glas poprimi novi kvalitet, postade agresivan i na taj način je uspeo da iskoristi Kovenantovu neočekivanu ranjivost.
     "Zašto ne uništiti sebe?"
     Kovenantovim grudima raširi se osećanje kao da ga nešto pritiska, da mu steže srce. Bledoplave oči ispuštale su neku vrstu opasnosti u njegovom pravcu. Preplavi ga teskoba. Želeo je da se otrgne od lica tog starca, da izvrši VPE, da se uveri da je s njim sve u redu. Ali nije mogao; prazni pogled ga je prikovao za mesto. Konačno je uspeo da mu odgovori: "To bi bilo suviše lako."
     Njegov odgovor ne naiđe na suprotstavljanje, ali njegova uznemirenost je i dalje rasla. Pod pritiskom starčeve volje, stajao je nad ponorom svoje budućnosti i gledao s visine na zupčaste, neobuzdane opasnosti - gruba prokletstva koja su se gomilala ispod njega. Upoznao je razne moguće načine na koje je oboleli od lepre mogao da umre. Ali ovaj ga je prizor smirio. Predstavljao je neku vrstu kamena temeljca nečeg poznatog u jednoj fantastičnoj situaciji; vratio ga je na poznato tle. Otkrio je da se može odbraniti od svog straha i reči: "Mogu li nešto da učinim za tebe? Hrana? Prebivalište? Možeš dobiti sve što ja imam."
     Kao da je Kovenant izgovorio neku odlučujuću lozinku, starčeve oči prestadoše da zrače opasnost.
     "Učinio si suviše. Ovakve i slične poklone vraćam onome ko mi ih udeli."
     Zatim ispruži činiju prema Kovenantu.
     "Uzmi prsten. Budi što jesi. Ne moraš da propadneš."
     Glas mu više nije bio zapovednički. Kovenantu se sada činio nežan i zaklinjući. Oklevao je, pitajući se kakve veze ovaj starac ima s njim. U svakom slučaju morao je da mu odgovori. On uze prsten i vrati ga na prst leve šake. Zatim reče: "Nema toga ko ne propadne. Ali ja ću preživeti - živeću koliko god to budem mogao."
     Starac se opusti, kao da je upravo prebacio teret proročanstva ili naredbe na Kovenantova pleća. Glas mu je sada bio slabašan.
     "Biće kako bude."
     Ne izustivši više ni reč, on se okrenu i udalji. Oslanjao se o svoj štap poput kakvog iscrpljenog proroka, onemoćalog usled kazivanja onoga što je video. Po trotoaru su čudno odjekivali udarci koje je proizvodio njegov štap, kao da je drvo bilo tvrđe od cementa.
     Kovenant je zurio za odorom boje zemlje koja je lepršala na vetru i kosom koja se vijorila dok starac nije zavio za ugao i nestao. Zatim se stresao i obavio VPE. Pogled mu se zaustavio na venčanom prstenu. Kao da mu je sada labavo visio na prstu, kao da mu je bio prevelik. Propast, pomisli on. Ostavljen je depozit. Moram nešto učiniti pre no što mi preseku odstupnicu.
     Izvesno vreme ostao je da stoji na mestu na kome se zatekao i pokušao da smisli šta da preduzme. Odsutno je podigao pogled prema stubovima suda, prema njihovim kamenim glavama. Imale su nemaran pogled, a usne su im se grčile od odvratnosti urezane u stalnu pretnju, prinudne i koja će doveka ostati nezavršena. One su mu pružile ideju. Proklevši ih u sebi, on nastavi trotoarom. Odlučio je da poseti svog advokata, da od njega zatraži da žena koja se brinula o njegovim ugovorima i finansijama pronađe pravni način da se odupre ovoj mračnoj milostinji koja ga je sprečavala da dođe u grad. Neka povuče ta plaćanja, pomisli on. Nije moguće da oni mogu da plaćaju moje dugove - bez moje saglasnosti.
     Advokatova kancelarija nalazila se u zgradi na uglu poprečne ulice s druge strane puta. Hod od nekoliko minuta dovede Kovenanta do ugla i jedinog semafora u gradu. Osetio je potrebu da požuri, da obavi ono što je odlučio pre no što ga nepoverenje u advokate i društveni mehanizam ne ubedi da je njegova odlučnost prava budalaština. Morao je da savlada poriv da ne pređe ulicu dok se ne pojavi zeleno svetlo.
     Signal nikako da se promeni, ali na kraju se ipak upalilo zeleno za pravac kojim je krenuo. On zakorači na kolovoz.
     Pre no što je napravio tri koraka, začuo je sirenu. Crvena svetla su treperila, policijska kala su pojurila iz bočne u glavnu ulicu. Klizala su se i krivudala usled velike brzine u zaokretu, a onda su se usmerila pravo na Kovenanta.
     On se ukopao kao da ga je stegla neka nevidljiv pesnica. Želeo je da se pokrene, ali mogao je samo da stoji onako obešen, zarobljen, zagledan u gubicu pomahnitalih kola. Na trenutak je začuo divlju škripu kočnica. Zatim su ga smrvila.
     Dok je padao, imao je neki neodređen osećaj da je pao prerano, da još nije udaren. Ali on tu ništa nije mogao; bio je suviše uplašen, uplašen da će biti pregažen. Posle onolike samozaštite, da ovako umre! A onda je postao svestan silovitog crnila koje se nahodilo iza sunčeve svetlosti, obasjanih izloga robne kuće i škripe guma. Svetlost i asfalt naspram njegove glave kao da nisu predstavljali ništa više od slika na crnoj pozadini; a sada se ta pozadina učvrstila, posegnula za njim i oborila ga. Kroz sunčevu svetlost prodrla je tama poput hladnog zraka noći.
     Pomislio je da ga ponovo muči noćna mora. Apsurdno, čuo je starog prosjaka kako govori: Budi što jesi. Ne moraš da propadneš.
     Tama se razlila, preplavila dan, tako da je jedina stvar za koju je Kovenant zacelo znao da je vidi bio jedan jedini crveni zrak što je dolazio sa policijskog automobila - crveni snop, topao, jasan i smrtonosan, koji mu je probio čelo poput koplja.