11. BEZEMLJAŠI

     Postepeno noć poče da se tetura kao ošamućena i besciljno zaluta u oblačni dan - hramala je bespućem prelaznog razdoblja kao da nije znano gde se svršava pustara tmine, a gde počinje pepeo dana. Niski oblaci činili su se puni bola - napeti i nespokojni od nakupljene tuge - pa ipak su bili bez ikakvog naboja, nesposobni da prospu kišu, kao da je sam vazduh previše napregnut da pusti suzu. A kroz zoru, Atiaran i Kovenant kretali su se teško, neravnomerno, poput odlomaka prekinute tužbalice.
     Dolazeći dan nije doneo nikakvu promenu, nije izmenio način na koji su bežali - bez užasa, jer je njihova sposobnost za strah bila iscrpena - pravo prema severu. Dan i noć nisu bili ništa drugo nego maske, klovnovske odore, preko neprekidne senke na srcu Domaje. Nisu mogli ni naslutiti kolika je šteta naneta tom srcu. Mogli su samo prosuditi sopstveni bol - i tako su kroz dugu, tegobnu noć i dan koji su sledili prolazak Svetkovine koračali progonjeni onim čemu su bili svedoci, neosetljivi za bilo šta drugo, kao da su u njima ugašeni čak i glad, žeđ i iscrpljenost.
     Te noći, njihova tela dođoše do granice izdržljivosti i oni se slepo sručiše u san, nesposobni da i dalje mare kakva im je potera na tragu. Dok su spavali, nebo nađe nešto olakšanja za napetost. Plave munje šibale su brda; grmljavina je ječala u dugo potiskivanom bolu. Kada se putnici probudiše, sunce je stajalo nad njima, a odeća im je bila natopljena kišom od prethodne noći. Ali Sunčevo svetlo i jutro nisu mogli da obrišu ožiljke sa njihovih ranjenih sećanja. Podigli su se na noge poput leševa - jeli su alianthu, napili se iz potoka - i ponovo počeli da hodaju kao u samrtnom grču.
     Pa ipak su vreme, aliantha i vazduh Andelejna lagano radili na njihovom ponovnom oživljavanju. Postepeno, Kovenantove umorne misli se pokrenuše; spori užas pokolja povukao se i dopustio poznatijem bolu da mu grize utrobu. Mogao je da čuje Atiaran kako viče: Kovenante, pomozi im! i od tog zvuka krv mu se ledila od nemoći.
     Utvare, utvare! - ječao je mutno, kao iz daljine, samome sebi. Bile su tako divne - a on je bio tako nemoćan da ih spase.
     Pa ipak je Atiaran verovala da je sposoban da ih spase; očekivala je neko iskazivanje moći - poput Lene i Baradakasa i svih ostalih koje je sretao, videla ga je kao ponovo rođenog Bereka Troprsta, gospodara divlje magije. Imaš moć, rekao je Opaki. Nikada nećeš ni saznati šta je to. Nije znao; kako je mogao? Kakve veze ima magija, pa čak i snovi, sa njime?
     Pa ipak su utvare odavale počast njegovom prstenu kao da su prepoznale njegovu izgubljenu ljudskost. On ih je izmenio.
     Posle izvesnog vremena, rekao je, ne nameravajući da govori naglas: "Spasao bih ih, samo da sam mogao."
     "Imaš moć." Atiaranin glas bio je tmuran, mrtav, kao da više nije sposobna za tugu ili bes.
     "Kakvu moć?" reče on bolno.
     "Zar nosiš belo zlato ni zbog čega?"
     "To je samo prsten. Nosim ga... nosim ga zato što sam gubav. Ništa ja ne znam o moći."
     Nije ga pogledala. "Ne vidim. Zatvoren si za mene."
     Na to, poželeo je da se pobuni, da poviče, da je dograbi za ramena i drekne joj u lice: zatvoren? Pogledaj - pogledaj me! Ja nisam Berek! Nisam heroj. Muka mi je od toga. Ali nije imao snage. I bio je preteško povređen - povređen isto toliko Atiaraninim nemogućim zahtevom kao i sopstvenom bespomoćnošću.
     Kako...?
     Utvare!
     Kako je moguće da mi se ovo dešava?
     Trenutak je prošao dok je ponovo proječao to pitanje. Onda je uzdahnuo u sebi: Trebalo je da znam - trebalo je da čujem opasnost po sebe u Atiaraninom pevanju predanja o Bereku, da je vidim u Andelejnu, oseti u odbijanju čizama. Ali bio je gluv, slep, neosetljiv. Bio je toliko obuzet kretanjem napred, ostavljanjem ludila iza sebe, da nije obraćao pažnju na ludilo prema kom je težila staza njegovih snova. Njegov san želeo je da on bude junak, spasilac; zbog toga ga je zavodio, nosio sa sobom - gonio ga napred ne bi li potrčao, ne obazirući se na sopstveni život, da spase utvare, Domaju, opsenu. Tu je jedina razlika između Atiaran i poglavara Kletnika bila u tome što mu je Opaki želeo da ne uspe.
     Nikada nećeš znati šta je to. Razume se da nikada neće znati. Bes mu je ispunjavao utrobu ispod zamora. Sanjao je - to je bio odgovor za sve, za nemoguće zahteve koje je Domaja postavljala pred njega, kao i za nemogućnost same Domaje. Znao je u čemu je razlika između stvarnosti i sna; bio je normalan.
     Bio je gubavac.
     Pa ipak su utvare bile tako divne. Poubijane su...
     Ja sam gubavac!
     Tresući se, počeo je VPE. Vatru mu paklenu! Kakve veze imaju sa mnom utvare, divlja magija i Berek prokleti Troprst? Činilo se da mu je telo čitavo - nije mogao da vidi povrede, odeća mu je bila izgužvana, premda čitava - ali kraj Žezlonošinog štapa bio je zacrnjen silom pragrdana. Tako mu pakla! Ne mogu mi to učiniti!
     Besom odagnavajući zamor, šepao je kraj Atiaran. Nije ga gledala, kao da uopšte nije razabirala njegovo prisustvo; a tokom čitavog tog dana ostavio ju je na miru kao da se plašio kako će ona uzvratiti ukoliko joj pruži prilku da ga optuži. Ali kada su se te večeri zaustavili, hladnoća noći i oštrina zvezda nateraše ga da požali gubitak pokrivača i oblučka. Da odvuče pažnju od prazne neudobnosti, poduhvatio se poluzaboravljenih nastojanja da nauči što više o Domaji. Kruto reče: "Reci mi nešto o onome - kogod to bio - što nas je spasao. Tamo nazad."
     Duga tišina prošla je pre nego što Atiaran reče: "Sutra." Glas joj je bio bez zračka svetla, neoobasjan bilo čim izuzev obamrlošću i porazom. "Pusti me. Do sutra."
     Kovenant klimnu u tami. Ona je otežala od hladnoće i lepetavih krila, ali njoj je mogao odgovoriti lakše nego što je mogao uzvratiti Atiaraninom tonu. Dugo se tresao kao da se sprema da zažali svaki san koji je zahvatao bedno čovečanstvo i najzad utonu u tegoban san.
     Sledećeg dana, devetog posle Vitog Drvograda, Atiaran ispriča Kovenantu o Neomeđenom, glasom ravnim poput zdrobljene stene, kao da je dosegla tačku na kojoj za nju nije ništa predstavljalo ono što je izgovorila, kako se izrazila. "Postoje oni u Znanstvigoru", govorila je, "koji otkrivaju da ne mogu da rade za Domaju ili znanstvo drevnih poglavara u društvu bližnjih - poglavara ili znanstvozornika, sledbenika žezla ili mača. Oni koji imaju neku sopstvenu viziju koja ih prisiljava da tragaju za njom u izdvojenosti. Ali njihova potreba za samoćom ne odvaja ih od ljudi. Oni se podvrgavaju obredu neomeđenja i oslobađaju se svih zajedničkih zahteva da bi tragali za sopstvenim znanstvom uz blagoslov poglavara i poštovanje svih onih koji vole Domaju. Jer poglavari su davno naučili da želja za samoćom ne mora biti sebična, ukoliko je takvom ne učine oni koji je ne osećaju.
     Mnogi Neomeđeni više se nikada ne vrate. Ali priče su narasle oko onih koji nisu u potpunosti iščezli. Za neke se priča da znaju tajne snova, za druge da se bave dubokim misterijama u veštini isceljenja, za treće da su prijatelji sa životinjama, da govore njihov jezik i da ih dozivaju u pomoć u trenucima preke potrebe.
     Takav jedan Neomeđeni nas je spasao..." Njen glas u trenutku zadeblja, "...izučavalac utvara i prijatelj sitnog šumskog zverinja. Znao je više o Sedam krugova nego što su moje uši ikada čule." Tiho je zaječala. "Moćan čovek, a da bude tako sasečen. On je oslobodio utvare i spasao nam živote. Kako bih volela da toliko vredim. Sedmice mu! Nikada pre se nijedno zlo nije usmerilo na utvare Andelejna. Ni Sivi Krvnik lično nije se nikada usudio - a rečeno je da ni sam Obred obesvećenja nije imao moći da ih dodirne. Sada mi na srcu leži da više nikada neće plesati."
     Posle teške pauze produžila je: "Nije važno. Sve stvari se okončavaju, u iskrivljenju ili smrti. Tuga pripada onima koji se i nadaju. Ali taj Neomeđeni je dao život da bi ti, tvoja poruka i tvoj prsten stigli do poglavara. To ćemo izvesti, da bi žrtva dobila smisao."
     Ponovo je na trenutak zaćutala, a Kovenant se upita: da li je to razlog? Da li zbog toga živimo? Da bismo poništili smrt drugih? Ali ništa nije rekao i Atiaranine misli ubrzo došepaše natrag na temu. "Ali Neomeđeni. Neki su sanjari, neki iscelitelji, neki dele život sa životinjama. Neki idu pod zemlju da bi razotkrili tajne jamnika, drugi proučavaju znanstvo Demonije - kakvo već znanje vodi ličnu viziju Neomeđenog. Čak sam čula da se šapuće kako neki Neomeđeni slede predanje o Kaeroilu Divogorniku iz Garotinog Čestara i postaju Šumnici. Ali opasna je to misao, čak i kada se samo prošapće.
     Nikada ranije nisam videla Neomeđenog. Ali sam slušala obred neomeđenja. Peva se himna." Turobno je stala da recituje:

     Slobodan
     Neomeđen
     Ispoveđen
     Slobodan
     Sanjaj da će u stvarnost preći san
     Oči zatvori dok ne ugledaš dan
     Nemo proroštvo ispevaj van
     I budi
     Slobodan
     Neomeđen
     Ispoveđen
     Slobodan.

     Ima još, ali se u svojoj slabosti ne mogu setiti - može biti da više nikada neću pevati nijednu pesmu." Zategla je haljinu oko ramena kao da se kroz nju probija ledeni vetar i više ništa nije rekla čitavog dana.
     Te noći, kada su se ulogorili, Kovenant opet nije mogao da spava. Nevoljno je ležao budan i čekao da se pojavi srp mladog meseca. Kada se ovaj najzad diže iznad Bregova, njega zgrozi kada je video da ovaj više nije srebrnastobeo, već crven - boje krvi i Drulovih očiju boje lave.
     Bojio je Bregove neispravnošću, davao noći prisenak grimiza, kao da je krvavi znoj bacio sjaj preko grmlja, drveća, trave i obronaka, kao da je čitav Andelejn podvrgnut mučenju. Pod njim, povređeno tle treptalo je kao da se trese.
     Kovenant je piljio u njega, ne mogavši da sklopi oči. Iako je svim srcem želeo društvo, stegao je zube i odbio da probudi Atiaran. Sam i drhtav, sa Baradakasovim štapom stegnutim u oznojenim rukama, sedeo je sve dok Mesec nije zašao, a onda spavao na rubu očaja sve do zore.
     A četvrtog dana posle noći plesa on je bio taj koji je određivao brzinu njihovog putovanja. Povećavao je brzinu sve više i više kako je dan prolazio, kao da se plaši da ih krvavi Mesec sustiže.
     Kada su se zaustavili da provedu noć, dao je Atiaran štap i nagnao je da sedi i da čeka Mesec. Ovaj se pojavi iza obzorja u grimiznoj izmaglici, podigavši se u nebesa poput krvavog srpa. Bio je primetno puniji nego prethodne noći. Gledala ga je kruto, stežući štap, ali nije povikala. Kada je okusila njegovu neispravnost, rekla je bez glasa: "Nema više vremena", i okrenula lice u stranu.
     Ali kada je jutro došlo, ponovo je uzela na sebe određivanje njihove brzine. Pod pokrovom osakaćenog Meseca kao da je dostigla novu odlučnost i sada je gonila sebe kao da je tera neka kletva ili bičevanje koje je golom odlučnošću odbijalo logiku poraza. Činilo se da veruje da je izgubila sve za sebe i za Domaju, pa ipak je način na koji je hodala pokazivao da bol može da bude isto toliko oštar podstrekač kao i bilo šta drugo. Kovenant ponovo zateče sebe kako žuri što više može ne bi li održao korak sa njenim silovitim leđima.
     Prihvatio je njenu brzinu u ime složenog straha; nije želeo da ga dostignu sile koje su u stanju da napadnu utvare i oboje mesec krvlju. Ali pazio je na VPE i druge oblike sopstvene zaštite. Da je mogao da nađe ma kakvu oštricu osim peroreza, brijao bi se pomoću nje.
     Proveli su sledeći dan, deo noći i jutro sledećeg dana teturajući se napred na samom rubu trka. Kovenant je držao brzinu što je bolje mogao, ali dugi dani i besane noći iscrpli su mu životne sokove, učinili mu korake neravnomernim, a mišiće neposlušnim. Sve se više i više oslanjao o štap, nesposoban da održi ravnotežu bez njega. A čak i bez njega možda bi padao da su takvim korakom išli po nekoj drugoj oblasti. Ali oštra bit Andelejna ih je održavala. Zdravi vazduh isceljivao im je pluća, gusta trava primala je poput jastuka njihove bolne zglobove, zlatan ih je branio od sunca, blagovnjače su prskale od energije u njegovim ustima. I najzad, blizu podneva šestog dana, on i Atiaran isteturaše se preko vrha brega i na dnu padine pred sobom ugledaše reku Opčarnicu.
     Plava pod azurnim nebom, meandrirala je široka, tiha i spora gotovo pravo prema istoku preko njihovog puta poput oznake ili granice dostignuća. Dok je skretala i tekla između Bregova imala je sjaj mladosti, iskru skrivenog zadovoljstva koja je mogla prsnuti u smeh istog trenutka kada je neko zagolica po nekom grebenu. A voda joj je bila čista, bistra i sveža poput ponude krštenja. Kada je ugleda, Kovenant oseti silovitu želju da zaroni u nju, kao da taj tok ima moć da spere njegovu smrtnost.
     Ali pažnja mu bi skrenuta gotovo trenutno. Na izvesnom rastojanju prema zapadu, krećući se uzvodno središtem reke, nalazio se čamac sa nekom visokom prilikom na krmi. U istom trenutku kada to ugleda, Atiaran oštro povika, poče da maše rukama, a zatim potrča niz padinu, dozivajući sa mahnitim prizvukom u glasu: "Živeo! Pomoć! Vrati se! Vrati se!"
     Kovenant je pošao za njom sa manje hitnje. Pogled mu je bio prikovan za čamac.
     Jednim zamahom pramca ovaj se okrete prema njima.
     Atiaran ponovo zabaci ruke u vazduh, još jednom povika, a onda se sruči na tlo. Kada je Kovenant stigao do nje, sedela je kolena privučenih uz grudi, a usne su joj se tresle kao da će joj se lice raspasti. Grozničavo je piljila prema sve bližem čamcu.
     Kako se ovaj primicao, Kovenant poče da primećuje sa sve većim iznenađenjem koliko je visoka prilika za krmom. Pre nego što se čamac našao na stotinak stopa od njih, bio je siguran da je krmanoš dvaput viši od njega. I nije mogao da vidi nikakvo pogonsko sredstvo. Činilo se da plovilo nije ništa drugo do džinovski čamac za veslanje, ali nije bilo držača za vesla, niti vesala, niti motki za guranje. Razjapio je usta prema čamcu dok je ovaj klizio sve bliže.
     Kada se našao na trideset stopa od njih, Atiaran se diže na noge i povika: "Živeo, Kamenbrate! Džinovi Primorci drugo su ime za prijateljstvo! Pomozi nam!" Čamac je produžio da klizi prema obali, ali krmanoš nije govorio; ubrzo Atiaran dodade šapatom koji je samo Kovenant mogao čuti: "Preklinjem te."
     Džin je i dalje ćutao dok je prilazio. Pri samom kraju okrenuo je krmu tako da je pramac čamca pošao ravno prema obali. A onda, upravo pre nego što će plovilo naleteti, svalio je svu težinu na krmu. Pramac se diže iz vode i bezbedno se smesti na par jardi od Atiaran i Kovenanta. Trenutak potom, džin je stajao pred njima na travi, nudeći im pozdrav dobrodošlice.
     Kovenant zavrte glavom u čudu. Osećao je da nije moguće da bilo ko bude toliko veliki; džin je merio najmanje dvanaest stopa. Ali kamena čvrstina džinovog prisustva protivurečila mu je. Džin mu je pogađao čula onoliko opipljivo koliko bi to učinio pad po grubom kamenju.
     Čak i za nekoga ko je visok dvanaest stopa, delovao je nabijen čvorovima mišića, poput oživelog hrasta. Bio je odeven u teški kožni prsnik i uvijače i nije nosio oružje. Kratka brada, kruta poput gvožđa, štrčala mu je sa lica. A oči su mu bile sitne, duboko usađene i pune žara. Ispod njegovih obrva, uzdignutih nad očima poput zidova tvrđave, pogled mu je prodorno blistao, kao da zrači njegove skrivene misli. Pa ipak, i pored upečatljive pojave, odavao je utisak dobroćudnosti koja je protivurečila svemu tome, neizmerno dobrog raspoloženja.
     "Živela, Kamensestro", reče on mekim, treperavim tenorom koji je zvučao previše lako i blago za tako mišićav vrat. "U čemu je tvoja hitnja? Moja je pomoć voljna, ali ja sam izaslanik i moja misija dopušta malo odlaganja."
     Kovenant je očekivao da Atiaran u jednom naletu izbaci molbu; oklevanje sa kojim je susrela ponudu džina uznemirilo ga je. Jedan dugačak trenutak grickala je usne kao da žvaće buntovno meso, tragajući za rečima koje će dovesti na jedan ili drugi način do izbora koji je mrzela. Onda, očiju oborenih kao u sramu, nesigurno promrmlja: "Kuda ideš?"
     Na njeno pitanje, oči džina sevnuše, a glas mu zaklokota poput izvora vode iz stene kada je rekao: "Moje odredište? Ko je toliko mudar da zna sopstveni cilj? Ali krenuo sam za - ne, to ime je preduga priča za vreme kao što je ovo. Idem do Poglavarevog Konaka, kako ga zovete vi ljudi."
     I dalje oklevajući, Atiaran upita: "Kako ti je ime?"
     "To je druga duga priča", odvrati džin i ponovi: "U čemu je tvoja hitnja?"
     Ali Atiaran je tvrdoglavo ustrajala: "Tvoje ime."
     Ponovo blistanje izbi ispod masivnih obrva džina. "U imenima je skrivena moć. Ne želim da me priziva iko osim prijatelja."
     "Tvoje ime!" zaječa Atiaran.
     Na trenutak džin neodlučno zastade. Onda reče: "Vrlo dobro. Iako moja misija nije laka, odgovoriću zarad prijateljstva između moga i tvoga naroda. Ukratko, ime mi je Srdosolja Penosled."
     Naglo, neki otpor, neka mržnja prema sostvenoj odluci srušiše se u Atiaran, kao da je najzad poražena poverenjem džina. Digla je glavu, pokazavši Kovenantu i Penosledu skršeni krajolik iza svojih očiju. Sa teškom odlučnošću, uputila je pozdrav dobrodošlice. "Neka bude tako. Srdosoljo Penoslede, Kamenbrate i izaslaniče džinova, zadužujem te silom tvog imena i velikim zavetom vere koji je učinjen između Damelona Džinoljuba i tvog naroda, da povedeš ovog čoveka, Tomasa Kovenanta, Nevernika i stranca u Domaji, u bezbednosti do Veća poglavara. On nosi poruku veću sa Kevinovog Vidikovca. Dobro ga pazi, Kamenbrate. Ja ne mogu da idem dalje."
     Šta? - zinu Kovenant. U iznenađenju, gotovo da se naglas pobunio. Da se odrekneš osvete? Ali uzdržao se, dok su mu se misli kovitlale, i sačekao da zauzme položaj koji će moći da shvati.
     "Ah, suviše si brza u prizivanju tako ponositih imena", reče džin blago. "Prihvatio bih tvoj nalog i bez njih. Ali pozivam te da nam se pridružiš. U Poglavarevom Konaku čekaju isceljenja kakva su drugde retka. Zar nećeš da pođeš? Oni koji te čekaju ne bi se pobunili protiv takvog boravka - ne, ako bi te videli ovakvu kakvu te ja sada vidim."
     Gorčina iskrivi Atiaranine usne. "Jesi li video mladi Mesec? To potiče od poslednjeg isceljenja koje sam potražila." Kada je produžila, glas joj posive od prezira prema samoj sebi. "Zaludan je zadatak koji sam ti poverila. Već sam izazvala njegov neuspeh. Bilo je ubistava u svim mojim izborima otkako sam postala vodič ovom čoveku, takvih ubistava..." Zagrcnula se na žuči onoga što je videla i morala je silovito da proguta pre nego što je produžila. "Zbog toga što nas je staza koju sam odabrala vodila preblizu Planini Groma. Prošao si pokraj tog mesta. Mora da si video zlo koje je tamo na delu."
     Kao iz daljine, džin reče: "Video sam."
     "Pošli smo svesno prema tom zlu, umesto da putujemo preko Središnjih zaravni. A sada je prekasno za sve. On - Sivi Krvnik se vratio. Odabrala sam takav put jer sam želela isceljenje za samu sebe. Šta će biti sa poglavarima ako sada zatražim da mi pomognu?"
     Da odustaneš od osvete? - začudio se Kovenant. Nije mogao da shvati. Potpuno se okrenuo prema njoj i stao da joj proučava lice, pokušavajući da joj sagleda zdravlje, duh.
     Izgledala je kao da je u stisku razorne bolesti. Crte su joj se istanjile i postale oštrije; duboke oči bile su joj zasenjene, zastrte tamom; iz usana joj je nestala sva krv. A uspravno, sredinom njenog čela, pružala se duboka linija poput rascepa u lobanji - delo neotklonjivog očajanja. Tu su bila urezana bespuća ličnog bola, koja je držala samo čistom snagom volje, i povreda koju je nanela sebi zato što je tako postupila.
     Najzad Kovenant razabra moralnu borbu koja ju je razdirala, trostruki sukob između mržnje prema njemu, njenog straha za Domaju i gađenja prema sopstvenoj slabosti - sukob čija joj je veličina iscrpla sve skrivene izvore, svela je na potuno osiromašenje. Taj prizor mu postide srce, natera ga da obori pogled. Ne razmišljajući, poseže prema njoj i reče glasom punim protivurečnih molbi: "Nemoj se predati."
     "Da se predam?" jeknu ona od besa i povuče se od njega. "Da sam se predala, probola bih te tu gde stojiš!" Iznenada, gurnula je ruku u odoru i izvukla kameni nož nalik onome što ga je Kovenant izgubio. Kada ga je pokazala, ona siknu: "Od Svetkovine - otkako si dozvolio smrt utvara - ovaj nož vapi za tvojom krvlju. Druga zlodela da odložim u stranu. Govorim o onima koje si počinio prema meni. Ali to...! Da dopustiš takvo skrnavljenje...!"
     Divljački je hitnula nož u tle, tako da se zabio do balčaka u travu kraj Kovenantovog stopala. "Pazi!" povika ona i u tom trenutku glas joj naglo postade gladak, smiren. "Ranila sam Zemlju umesto tebe. Uklapa se. Malo sam šta drugo činila otkako si zašao u Domaju.
     A sada počuj moju poslednju reč, Neverniče. Puštam te da odeš, jer me ta odluka nadilazi. Donošenje na svet dece u Kamendolu ne čini me pogodnom za takve izbore. Ali neću mešati sopstvene želje u nadu Domaje - koliko god ta nada bila jadna. Upamti da sam povukla ruku - održala sam svoj zavet."
     "Jesi li?" upita je on, gonjen složenim porivom saosećanja i bezimenog gneva.
     Uperila je drhtavi prst prema nožu. "Nisam te povredila. Dovela sam te ovde."
     "Povredila si sebe."
     "Takav je moj zavet", dahnu ona kruto. "A sada, zbogom. Kada se budeš bezbedno vratio na sopstveni svet, upamti šta je to zlo."
     Želeo je da se pobuni, da raspravlja, ali njena osećanja su ga prevladala i on oćuta pred silinom njene odlučnosti. Pod prinudom njenog pogleda, sagao se i iščupao nož iz trave. Lako je izišao. Napola je očekivao da vidi krv kako curi iz zaseka koji je načinila u busenu, ali gusta trava sklopila se oko uboda, potpuno ga sakrivši poput oproštaja. Nesvesno, on oproba oštricu palcem, oseti njenu opipljivost.
     Kada je ponovo digao pogled, vide da se Atiaran penje uz breg i odlazi, krećući se neravnomernim korakom bogalja.
     To nije pravo! - htede da poviče za njenim leđima. Imaj milosti! Sažaljenja! Ali jezik mu je suviše odebljao od bola njenog povlačenja; nije mogao da govori. Oprosti bar sebi. Zategnutost njegovog lica dala mu je ogavan utisak da se ceri. Atiaran! - zaječa on u sebi. Zbog čega smo toliko nemoćni?
     U njegov bol nežno se umeša glas Džina: "Hoćemo li da pođemo?"
     Utučeno, Kovenant klimnu. Otrgao je oči od Atiaraninih bolnih leđa i zadenuo nož za pojas.
     Srdosolja Penosled pokaza mu da se popne u čamac. Kada se Kovenant prebaci preko ograde i sede na klupu na pramcu - jedino sedište na trideset stopa dugačkom plovilu koje je bilo dovoljno malo za njega - Džin kroči na palubu, odgurnuvši se istovremeno sa obale. Onda je otišao do široke, plitke krme. Stojeći na njoj, dograbio je kormilo. Nalet sile poteče kroz trup. Pokrenuo je plovilo sa rečne obale u maticu i ubrzo se kretao zapadno među Bregovima.
     Čim je zauzeo mesto, Kovenant se sa ukusom bola u grlu okrete da bi gledao Atiaran kako napreduje uz padinu brega. Ali tok sile koji je pokretao čamac zadavao je brzinu oštru poput trka i za nekoliko trenutaka rastojanje svede Atiaran na smeđu mrlju u bujnom zelenilu Andelejna, koje je donosilo zaborav. Oštrim naporom prisilio je oči da je ostave i naterao sebe da umesto toga potraži pogledom izvor pokretačke sile čamca.
     Ali nije mogao da opazi takav izvor. Čamac je išao glatko protiv struje kao da ga vuče neka riba. Nije imao nikakvog pogona koji je on mogao razaznati. Pa ipak, nervi su mu bili osetljivi na energiju koja je tekla kroz trup. Nerazgovetno je upitao: "Šta pokreće ovu stvar? Ne vidim nikakav motor."
     Penosled je stajao na krmi, lica okrenutog uzvodno, sa visokim kormilom pod levicom i desnicom dignutom visoko u rečne lahore; nešto je pevušio, neku vrstu napeva na jeziku koji Kovenant nije razumeo - pesmu sa slanim prizvukom talasa koji se razbijaju o obalu, poput ukusa mora. Trenutak posle Kovenantovog pitanja nastavio je talasavu pesmu. Ali uskoro se jezik promeni i Kovenant ga razabra kako peva:

     Kamen i more duboko su u životu,
     Dva nepromenljiva simbola sveta:
     Trajnost u počinku i trajnost u pokretu;
     Učesnici sile što večno traje.

     Onda Penosled zastade i pogleda Kovenanta; dobro rapoloženje iskrilo mu se pod neprobojnim obrvama. "Stranče u Domaji", reče on. "Zar te ta žena nije ničemu naučila?"
     Kovenant se ukruti u sedištu. Ton Džina kao da je ponižavao Atiaran, poricao cenu koju je morala da plati; njegovo blago, neprobojno čelo i pogled pun veselja činili su se nepristupačni saosećanju. Ali njen bol bio je živ u Kovenantu. Bila je lišena toliko normalne ljudske ljubavi i topline. Glasom krutim od besa, on odvrati: "Ona je Atiaran, družbenica Trelova iz Kamendola Mithil, i učinila je mnogo više nego da me samo podučava. Provela me je bezbedno pokraj Besomuka, ubijenog Putnima, okrvavljenog Meseca, pragrdana - da li bi ti to mogao da učiniš?"
     Penosled ne odgovori, ali osmeh mu se veselo raširio preko lica, podigavši kraj njegove brade kao u podrugljivom pozdravu.
     "Tako mi pakla!" usplamte Kovenant. "Misliš li da lažem? Ne bih se ponižavao da te lažem."
     Na to, Džinovo veselje prsnu u visoki, penušavi smeh od koga mu se zabacila glava.
     Kovenant je gledao, sav narogušen od besa, dok se Penosled smejao. Kratko vreme je trpeo uvredu. Onda skočio sa sedišta i diže štap da udari Džina.
     Penosled ga zaustavi smirujućim pokretom. "Polako, Neverniče", reče on. "Hoćeš li se osećati višim ako ja sednem?"
     "Pakla mu i krvi!" zaurla Kovenant. Divlje zamahnuvši rukama, on udari u daske na dnu krajem štapa koji su zacrneli pragrdani.
     Čamac poskoči kao da je udarac izazvao grčeve u reku. Zateturavši se, Kovenant dograbi ogradu da ne bude bačen u vodu. U trenutku, grč prođe, ostavljajući suncem osvetljeni tok isto onoliko mirnim kao i ranije. Ali on nastavi da steže ogradu tokom nekoliko dugih otkucaja srca, dok su mu živci igrali, a prsten teško pulsirao.
     Kovenante, zarežao je da primiri sebe, bio bi smešan da nisi toliko - smešan. Uspravio se i stajao napetih nogu sve dok nije poput dželata dograbio svoja osećanja oko vrata. Onda okrenu pogled prema Penosledu, proveri džinov oreol. Ali nije mogao da oseti nikakvo zlo; Penosled je delovao zdravo poput prirodnog granita. Smešan! - ponovi u sebi Kovenant. "Ona zaslužuje poštovanje."
     "Ah, oprosti mi", reče džin. Jednim trzajem, spustio je kormilo tako da je mogao da ga drži pod miškom u sedećem položaju. "Nisam nameravao da izrazim nepoštovanje. Tvoja odanost izaziva olakšanje u meni. A ja znam kako da cenim ono što je postigla." Seo je na krmu i naslonio se na kormilo tako da su mu oči bile samo stopu iznad Kovenantovih. "Da, a isto tako i kako da žalim za njom. Nema nikoga, ni čoveka, ni džina, ni Ranihina, koji bi te doveo do - do Poglavarevog Konaka brže od mene."
     Onda mu se osmeh vrati. "Ali ti, Tomase Kovenante, Neverniče i stranče u Domaji - ti previše lako usplamtiš. Smejao sam se kada sam te video jer si ličio na petlića koji preti Ranihinu. Traćiš se, Tomase Kovenante."
     Kovenant dvostruko obuzda bes i reče: "Da li je zaista tako? Prebrz si u donošenju suda, džine."
     Novi vodoskok smeha briznu iz Penosledovih grudi. "Hrabro rečeno! Eto nove stvari u Domaji - čovek koji optužuje džina za žurbu. Pa, u pravu si. Ali zar nisi znao da nas ljudi smatraju...", ponovo se nasmejao, "...promišljenim narodom? Ja sam odabran za izaslanika zbog toga što su kratka ljudska imena, koja lišavaju nosioce toliko istorije, moći i značenja, za mene lakša nego za većinu mojih sunarodnika. Ali sada se čini da su previše laka." Još jednom je zabacio glavu i ispustio bujicu najdubljeg veselja.
     Kovenant se mrgodio prema džinu kao da mu je nerazumljivo sve njegovo veselje. Onda se sa naporom sabrao, bacio štap na dno čamca i seo na pramac, okrenut napred, prema zapadu i popodnevnom suncu. Penosledov smeh zvučao je zarazno, sadržavao je boju jednostavne radosti, ali mu se on odupirao. Nije mogao dozvoliti da bude žrtva novih zavođenja. Već je izgubio veći deo sebe nego što se mogao nadati da će ponovo zadobiti.
     Nervi se ne regenerišu. Ponavljao je te reči kao da su privatna litanija, ikona njegovog ugroženog ja. Džinovi ne postoje. Znam razliku.
     Idi dalje, preživi.
     Grizao je usne kao da će mu taj bol pomoći da održi ravnotežu, da zadrži bes pod kontrolom.
     Za njegovim leđima, Srdosolja Penosled ponovo poče blago da peva. Njegova pesma vila mu se kroz grlo poput dugačkog rta prema moru, dizala se i spuštala poput prikupljanja plime, a vetrovi daljina duvali su kroz njene arhaične reči. U određenim razmacima, vraćale su se na refren:

     Kamen i more su duboko u životu...

     a onda bi ponovo odlutale. Zvuk dugog izbivanja podseti Kovenanta na umor i on se skupi na pramcu da otpočine.
     Penosledovo pitanje vrati ga iz tumaranja po mislima. "Da li si pripovedač, Tomase Kovenante?"
     Odsutno je odvratio: "Bio sam, nekada."
     "I odustao? Ah, tužna je to priča u tri reči, najtužnija od svih koje si mi mogao reći. Ali život bez priča je poput mora bez soli. Kako preživljavaš?"
     Kovenant prekrsti ruke preko ograde i osloni bradu o njih. Kako se čamac kretao, Andelejn se neprekidno otvarao pred njim poput pupoljka; ali on nije obraćao pažnju na to, usredsređen umesto toga na tužbalicu vode oko pramca. Nesvesno, stegao je pesnicu preko prstena. "Preživljavam."
     "Još jedna?" odvrati Penosled. "U jednoj reči, priča još tužnija od prve. Ne govori više - jednom reči ćeš me rasplakati."
     Ukoliko je džin nameravao da nanese neku uvredu, Kovenant nije uspevao da je razabere. Penosled je zvučao kao da ga napola čika, a napola saoseća. Kovenant sleže ramenima i nastavi da ćuti.
     Nekoliko trenutaka kasnije džin nastavi: "Pa, ovo je za mene loša novost. Naše putovanje neće biti lako, a ja sam se nadao da bi ti mogao da olakšaš milje nekom pričom. Ali nije važno. Sudim da ionako ne bi pričao nikakve vesele priče. Besomuci. Pobijeni Putnimi i utvare. Pa, ponešto od toga me ne iznenađuje - naši stari često su pretpostavljali da Dušomor neće tako lako umreti kao što se jadni Kevin nadao. Kamena mu i mora! Čitavo to obesvećenje - uništavanje i otimanje - zarad lažne nade. Ali mi imamo izreku i ona smiruje našu decu - ono malo koliko ih već ima - kada plaču za svojim narodom, za domom i za društvom ljudi koje smo izgubili; kažemo: radost je u ušima koje slušaju, a ne u ustima koja govore. Svet ima malo priča koje su same po sebi dobre, a mi moramo imati vesele uši da bismo se oduprli Opačiji. Slava neka je Tvorcu! Stari Damelon Džinoljub znao je vrednost dobrog smeha. Kada smo stigli u Domaju, bili smo previše ophrvani bolom da bismo se borili za pravo da preživimo."
     Dobar smeh, uzdahnu Kovenant turobno. Jesam li se ja nasmejao dovoljno za čitav život u ono malo vremena?
     "Vi ljudi ste jedna nestrpljiva gomila, Tomase Kovenante. Misliš li da okolišam? Nimalo - žurno prelazim na suštinu. Pošto si odustao od pripovedanja priča i pošto izgleda da nijedan od nas dvojice nije dovoljno srećan da podnese prepričavanje sopstvenih doživljaja - onda mi nema druge do da sam pripovedam. Ima snage u pričama - preporoda srca i očvršćenja mišica - a čak je i džinovima neophodna snaga kada se poduhvate zadatka kao što je moj."
     Zastao je, a Kovenant, koji nije želeo da ovaj prekine - glas džina kao da se preplitao sa tokom vode oko čamca u smirujuću pređu - izgovori u tišinu: "Pričaj."
     "Ah", odvrati Penosled, "to nije bilo tako loše. Popravljaš se nasuprot samom sebi, Tomase Kovenante. No, dobro. Obraduj uši i veselo slušaj, jer ja nisam dobavljač tuge - iako se u trenucima delanja nećemo povući pred činjenicama. Ako bi od mene zatražio da ovde skrenem tvoj tok, zahtevao bih od tebe svaku pojedinost tvoga puta pre nego što napravim tri koraka u Bregove. Skretanje je opasno i previše često postaje nemoguće - već pređeni put se izgubi, ili se putnik izmeni bez nade za oporavak.
     Ali moraš shvatiti, Neverniče, da je odabir priče stvar svesnog izbora. Stari jezik džinova predstavlja vrelo priča, a za prepričavanje nekih među njima potrebni su dani. Jednom, kao dete, čuo sam tri puta uzastopce priču o Bagunu Nepodnošljivom i Telmi Dvopest koja ga je ukrotila - a to je priča koja zavređuje smeh - ali prošlo je devet dana pre nego što sam to shvatio. Međutim, ti ne govoriš jezikom džinova, a prevođenje je dug poduhvat, čak i za džina, tako da se problem odabira pojednostavljuje. Ali duhovno blago našeg života u Primorju, otkako naši brodovi nađoše Domaju, sadrži mnogo puta po mnogo priča - priča o vladavini Damelona Džinoljuba, Lorika Zloupokojitelja i Kevina, koga sada nazivaju Zemljogubom - priča o izgradnji, uklesivanju u planinu Veselkamena, časne stene, 'Spomen-rukotvorine o jedinstvu i odanosti u večnom kamenu vremena', kako je nekada pevao Kevin, najmoćnije delo koje džinovi stvoriše u Domaji, hram za naše ljude da ga pogledaju i prisete se šta može da bude dostignuto - priče o putovanju koje nas je spaslo Obesvećenja i o mnogim isceljenjima novih poglavara. Ali odabir je ponovo lak jer si ti stranac. Ispričaću ti prvu priču Džinova Primoraca - Pesmu Bezemljaša."
     Kovenant se obazre oko sebe po blistavom plavom spokoju Opčarnice i smesti se da sluša Penosledovu priču. Ali pripovedanje nije smesta počelo. Umesto da otpočne priču, džin se vrati drevnom napevu, zamišljeno pletući melodiju tako da se razvijala poput putovanja reke prema moru. Dugo je pevao i pod dejstvom njegovog glasa Kovenant poče da drema. Previše je iscrpljenosti proteklo kroz njegove kosti da bi mu pažnja bila stalno napeta. Dok je čekao, oslanjao se o pramac poput umornog plivača.
     Ali onda modulacija izoštri napev džina. Melodija poprimi oštrije crte i pretvori se u tužbalicu. Uskoro je Penosled pevao reči koje je Kovenant mogao da razume.

     Mi smo Bezemljaši -
     Izgubljeni putnici sveta.
     U zemlji iza Mora izlazećeg sunca
     živeli smo, imali domove i rasli
     razvijali jedra na vetru
     ne mareći za opasnost i gubitke.

     Mi smo Bezemljaši
     Od doma i ognjišta
     svetih kamenih obitavališta koja izradiše naše ruke
     razvili smo jedra pred vetrom sa zvezda
     i poneli život zemljama preko sveta
     ne brinuvši se za opasnost i gubitke.

     Mi smo Bezemljaši -
     Izgubljeni putnici sveta.
     Od pustinjske obale do stenovitog grebena,
     doma ljudi i šumskih zemalja vilenjaka na kraj mora
     od sna do sna razvijali smo jedra
     i smešili se na dugu našeg gubitka

     Sada smo Bezemljaši,
     lišeni korena, roda i poroda.
     Iz drugih tajanstava zadovoljstva
     raširismo jedra da vratimo se svojim putem
     ali vetrovi života nisu duvali kako smo hteli
     i zemlja iza mora beše izgubljena.

     "Ah, kamena mu i mora! Znaš li za staro predanje-znanstvenicu o ranjenoj dugi, Tomase Kovenante? Kaže se da u najdrevnija vremena prošlosti na Zemlji nije bilo zvezda na nebu. Nebesa su bila praznina koja nas je razdvajala od večne Vaseljene Tvorca. Tamo je živeo on sa nebrojenom blistavom decom i hodili su uz muziku igre i radosti.
     Dok su se doba kretala od večnosti prema večnosti, Tvorac požele da stvori novu stvar zarad srećnih srca dece. On se spusti do velikih kovačnica i kotlova svoje moći, pa je kuvao, udarao čekićem i bacao zaboravljene čini. A kada je završio, okrenuo se nebesima i hitnuo mistično delo na nebo - i gle! Duga je širila ruke preko Vaseljene.
     Na trenutak, Tvorac beše zadovoljan. Ali onda pažljivo pogleda dugu - a tamo, visoko u titravoj traci, ugleda ranu, pukotinu u lepoti koju je načinio. Nije znao da ga je njegov Neprijatelj, demonski duh mraka i bola koji je puzao utrobom čak i njegove Vaseljene, video na poslu i bacio čini u malter njegovog dela. I tako je sada duga, dok je stajala na nebu bila pokvarena.
     Obuzet jadom, Tvorac se vrati do radionice da nađe lek za svoje delo. Ali dok je radio, njegova deca, njegova nebrojena blistava deca, nađoše dugu i ispuni ih ushićenje pred njenom lepotom. Zajedno su se uspeli u nebesa i stali veselo da skaču po luku, da igraju radosne igre po njegovim bojama. Visoko na traci otkriše ranu. Ali nisu je shvatili. Radosno pevajući, zaplesali su kroz ranu i našli se u našem nebu. Taj novi, neosvetljeni svet još im se više dopao i oni su se premetali po nebu sve dok se ono ne zaiskri od veselja igre.
     Kada ih je ta zabava zamorila, pokušali su da se vrate u svoju Vaseljenu svetlosti. Ali vrata su bila zatvorena. Jer Tvorac je otkrio delo Neprijatelja - uzrok rane - i u besu njegov um se zamračio. Ne razmišljajući, strgao je dugu sa nebesa. Sve dok mu se gnev nije okončao nije shvatio da je zarobio decu u našem nebu. I tako su tu ostali, zvezde da navode putnike naših noći, sve dok Tvorac ne istera Neprijatelja iz svoje Vaseljene i nađe načina da vrati decu kući.
     Tako beše i sa nama, Bezemljašima. U našoj davno izgubljenoj stenovitoj domovini živeli smo i cvetali među svojima, a kada smo naučili da putujemo morem, samo smo još više napredovali. Ali u razdraganosti svoga veselja, zdravlja i lutanja, izdali smo sebe i poneli se budalasto. Sagradili smo dvadeset valjanih brodova, svaki od njih dovoljno veliki da bude zamak za vas ljude, i dali zavet među sobom da ćemo oploviti i otkriti čitavu Zemlju. Ah, čitavu Zemlju! U dvadeset brodova, dve hiljade džinova oprostilo se sa bližnjima, obećavši da će doneti u pričama svako lice mnogostrukog sveta - a onda pođoše u sopstveni san.
     Džinovi su plovili od mora do mora, kroz buru i zatišje, žeđ, glad i obilje, između grebena i obala, uživajući u ugrizima slanog vazduha, dahu mornarskog života i večnoj borbi sa okeanom, "trajnošću u pokretu" - i u oduševljenju u vezivanju novih naroda u mrežu lutanja.
     Tri broda su izgubljena posle pola pokolenja. Stotinu džinova odabra da ostane i živi život sa šumskim vilenjacima Elohimima. Dve stotine izgibe u ratnoj službi Bhrathaira, koje gotovo uništiše peščane gorgone iz velike pustinje. Dva broda se nasukaše i propadoše. A kada su prva deca rođena na putu dovoljno odrasla da i sama postanu mornari, petnaest brodova okupilo se radi većanja i okrenulo misli Domu - jer su shvatili ludost zaveta i osetili zamor od borbe protiv mora.
     I tako podesiše jedra prema zvezdama i potražiše Dom. Ali bili su sprečeni. Poznati putevi vodili su ih u neznane okane i nepoznate opasnosti. Bure su ih gonile sve dok nisu zaboravili gde su, dok im bičevanje užadi nije odralo ruke do kostiju, a talasi se dizali protiv njih kao da ih mrze. Još pet brdova je izgubljeno - iako je olupina jednog od njih nađena, a mornari sa drugoga spaseni sa ostrva na kome su doživeli brodolom. Kroz led koji ih je držao u zahvatu tokom mnogih godišnjih doba, ubijajući ih na stotine - kroz zatišja koja su ih zbližila smrti od gladi - oni su opstajali u borbi za život i za Dom. Ali nesreće obrisaše sve znanje o njihovim putevima, sve dok više nisu zaboravili gde su i kuda idu. Kada su stigli do Domaje, baciše kotve. Manje od hiljadu džinova kročilo je na kamenite obale Primorja. U očajanju, okanili su se razmišljanja o Domu.
     Ali prijateljstvo vrhovnog poglavara Damelona Džinoljuba ih obnovi. On vide predskazanje nove sreće u svom moćnom znanstvu i na njegovu reč srca džinova se primiriše. Načinili su Primorje svojim staništem, zakleli se odanosti poglavarima - i poslali tri broda u potragu za Domom. Od tog vremena - tokom više od tri puta po tri hiljade godina - uvek je bilo brodova sa Džinovima na moru, koji su na smenu tragali za zemljom, dok su tri nova stajala spremna kada bi se stari vratili, ruku praznih i bezuspešnih. I dalje smo Bezemljaši, izgubljeni u lavirintu budalastog sna.
     Kamena mu i mora. Mi smo dugovečan narod u poređenju sa vama ljudima - ja sam rođen na brodu tokom kratkog putovanja koje nas je spaslo od Opustošenja, a moje pradede bile su među prvim lutalicama. A imamo toliko malo dece. Retko koja žena rodi više od jednog deteta. Tako da nas je sada samo pet stotina i naša životnost se sužava sa svakim pokolenjem.
     Ne možemo da zaboravimo.
     Ali u starom predanju-znanstvenici deca Tvorčeva imaju nade. On stavlja dugu u naše nebo posle pročišćavajućih kiša, kao obećanje zvezdama da će nekako, jednog dana, naći načina da ih vrati kući.
     Ako želimo da preživimo, moramo naći Dom koji smo izgubili, zemlju našeg srca iza Mora izlazećeg sunca."
     Tokom Penosledove priče, sunce je tonulo dok nije došlo do kasnog popodneva; a kada je završio, zalazak sunca već je počeo na obzorju. Opčarnica je tu tekla sa zapada, a svaki oganj se odražavao vilinskom, narandžasto zlatnom slavom na njenom uglačanom licu. U bezdanim nebesima oganj je zračio i gubitak i proricanje, dolazeću noć i obećani dan, tminu koja će proći; jer kada dođu pravi kraj dana i svetlosti, neće biti blistanja da ga učine zadivljujućim, neće biti spektakla, prelepog ognja ili radosti, ničega u šta bi srce pogledalo izuzev raspadanja i sivog pepela.
     Usred plamsaja, Penosled ponovo diže glas i zapeva sa olovnim bolom:

     Raširismo jedra da vratimo se svojim putem
     ali vetrovi života nisu duvali kako smo hteli
     i zemlja iza mora beše izgubljena.

     Kovenant se podupre i okrete da pogleda džina. Penosledovo čelo bilo je visoko dignuto, sa vlažnim prugama blistave zlatno-narandžaste vatre prefinjeno iscrtanim niz njegove obraze. Dok je Kovenant gledao, odražena svetlost poprimi crvenkasti preliv i poče da nestaje.
     Blago, džin reče: "Smej se, Tomase Kovenante - smej se za mene. Radost je u ušima koje slušaju."
     Kovenant začu prigušeno, nezahtevno tištanje i molbu u Penosledovom glasu, a njegov uzdržani bol zaječa u znak odgovora. Ali nije mogao da se smeje: nije u sebi imao smeha bilo kakve vrste. Uz grč gađenja prema ograničenjima koja su ga obogaljila, učini grub pokušaj u drugom smeru. "Gladan sam."
     Jedan trenutak Penosledove senovite oči blesnuše kao da ga je nešto ujelo. Ali onda je zabacio glavu i stao da se sam smeje za sebe. Njegovo veselje kao da mu je izviralo pravo iz srca i uskoro je proteralo svu napetost i suze sa njegovog lica.
     Kada je prešao u tiho kikotanje, on reče: "Tomase Kovenante, ne volim da budem nagao - ali verujem da si mi prijatelj. Srušio si mi ponos, a to bi bila lepa usluga čak i da ti se nisam smejao ranije.
     Gladan? Razume se da si gladan. Hrabro rečeno. Trebalo je da ti ponudim hranu ranije - imaš onaj prozračni pogled čoveka koji je danima jeo samo alianthu. Neki stari vidovnjaci kažu da odricanje pročišćava dušu - ali ja kažem, sigurno da će da pročišćava dušu kada već telo nema drugog izbora.
     Srećom, ja sam dobro opskrbljen hranom." On gurnu nogom prema Kovenantu obilno popunjenu kožnu vreću i pokaza mu da je otvori. Kada je Kovenant razlabavio vezove, našao je unutra usoljenu govedinu, sir, stari hleb i više od deset mandarina velikih kao dve pesnice, kao i kožnu mešinu koju je jedva mogao da podigne. Da se reši teškoća, on se najpre lati voća, spravši so iz grla kriškama mandarine, a zatim prionu na ostalo jelo. Onda upravi pažnju prema mešini.
     "To je alem-vino", reče Penosled. "Moćan je to napitak. Možda bi trebalo da... ne, što te više gledam, prijatelju moj, vidim sve više iscrpljenosti. Samo pij iz mešine. Pomoći će ti da otpočineš."
     Nakrenuvši mešinu, Kovenant otpi malo alem-vina. Nalikovalo je na blagi viskija i mogao je da oseti miris njegove jačine; ali ukus mu je bio blag i nije grizao niti pekao. Ispio je nekoliko slasnih gutljaja i smesta se osetio duboko okrepljen.
     Pažljivo je zatvorio mešinu, vratio hranu u vreću, a onda sa naporom odgurao mešinu nazad na dohvat Penosledu. Alem-vino je plamtelo u njegovom trbuhu i on oseti da će uskoro biti spreman za novu priču. Ali kada je legao u trup ispod pramčanih dasaka, sumrak na nebu se pretvorio u kristalnu tamu i zvezde iziđoše samotne, poput rasute dece. Pre nego što je i shvatio da drema, već je zaspao.
     Bio je to nemiran san. Obamrlo se teturao između bolesnih prizora prepunih meseca na samrti, klanja i bespomoćne unakažene puti, da bi se odjednom našao se prostrt nasred ulice blizu prednjeg branika policijskih kola. Krug građana okupio se oko njega. Imali su oči od kremena, a usta su im bila rastegnuta u zajednički grč osude. Svi su bez izuzetka pokazivali njegove ruke. Kada je digao šake da ih pogleda, video je da su prekrivene crvenkastim, leproznim mrljama.
     Onda mu priđoše dvojica tamnoputih, u belo odevenih ljudi i utovariše ga na nosila. Video je ambulantna kola u blizini. Ali ljudi ga nisu odmah odneli do njih. Mirno su stajali, držeći ga u visini pojasa kao da ga pokazuju gomili.
     Jedan policajac kroči u krug. Oči su mu bile obojene prezirom. On se naže na Kovenanta i reče ozbiljnim glasom: "Izleteo si mi na put. To je bila greška. Trebalo bi da te je sram." Njegov dah zapahnu Kovenanta zadahom truleži.
     Iza policajca, neko podiže glas. Bio je prepun smirujućih tonova, poput glasa Džoaninog advokata. On reče: "To je bila greška."
     U savršenom saglasju, svi građani povratiše lokve krvi na pločnik.
     Ne verujem u ovo, pomisli Kovenant.
     Odjednom, umirujući glas zaprede: "On ne veruje u nas." Nemi urlik stvarnosti, besomučna odbrana činjenica zaori se iz gomile. Tukla je Kovenanta sve dok se nije zgrčio pod njom, prezren i bez odgovora.
     Onda građani u jedan glas povikaše: "Mrtav si. Bez zajednice ne možeš živeti. Život je u zajedništvu, a ti nemaš zajednice. Ne možeš živeti ako nikoga nije briga." Sazvučje njihovih glasova stvaralo je zvuk poput drobljenja, rušenja. Kada su prestali, Kovenant oseti da se vazduh u njegovim plućima pretvorio u šljunak.
     Sa uzdahom zadovoljstva, umirujući glas reče: "Nosite ga u bolnicu. Izlečite ga. Postoji samo jedan dobar odgovor na smrt. Izlečite ga i izbacite ga napolje."
     Dva čoveka ga ubaciše u bolnička kola. Pre nego što su se vrata zalupila, video je kako se građani rukuju međusobno, smeše dok čestitaju jedni drugima. Posle toga, bolnička kola se pokrenuše. Digao je ruke i video da mu se crvenkaste mrlje šire uz podlaktica. Gledao je sebe u užasu i ječao: vatru mu paklenu, vatru mu paklenu, vatru mu paklenu!
     Ali onda penušavi glas blago reče: "Ne plaši se. To je samo san." Smirivanje se prostre po njemu poput pokrivača. Ali nije ga mogao osetiti prstima, a bolnička kola nastavila su da idu. Tražeći pokrivač, grabio je prazni vazduh sve dok mu zglavci nisu pobeleli od usamljenosti.
     Kada je osetio da više ne može da trpi bol, bolnička kola se prevrnuše i on ispade iz nosila u ništavilo.