24. PRIZIVANJE LAVOVA

     Došli su u masi crvenih očiju mračnih od prazne odlučnosti. Ali činilo se da ih bestelesni smeh poglavara Kletnika usporava. Gazili su kroz njega kao po živom blatu i taj teški prilaz pružio je družini vremena da reaguje. Na Kvanovu naredbu, ratnici okružiše Mhorama i Prothala. Dvojica krvnih gardista zauzeše borbeni položaj sa eovodom.
     Mhoram pozva Kovenanta.
     Lagano, Kovenant podiže glavu. Pogledao je drugove i učinilo mu se da su bedno malobrojni. Pokušao je da se digne na noge. Ali Tuvor je bio pretežak za njega. Čak i u smrti, masivna posvećenost međnika prevazilazila je njegovu snagu.
     Čuo je grivenarku Litu kako viče: "Ovuda! Znam put!" Izmicala je između jamnika prema jednom od izlaza. Gledao ju je kako ide kao da je se već odrekao. Nije mogao da digne Tuvora zato što nije mogao da ga dobro uhvati desnom rukom; dva prsta nisu bila dovoljna.
     Onda ga Banor iščupa ispod palog međnika i gurnu ga prema zaštitničkom prstenu eovoda. Kovennant se opirao: "Ne možeš ga ostaviti!" - ali Banor ga je gurao između ratnika. "Šta to radiš?" bunio se on. "Moramo ga poneti. Ako ga ne pošalješ nazad, neće biti zamenjen." Okrenuo se da preklinje poglavare. "Ne možete ga ostaviti!"
     Mhoramove usne se zategoše preko zuba. "Moramo."
     Sa ulaza u tunel koji je odabrala Lita povika: "Ovde!" Zategla je konopac oko vrata jednog jamnika i koristila telo stvorenja da se zaštiti od napada. "Izlaz je ovamo!" No, drugi jamnici se oboriše na nju, nateraše je da se povuče.
     U znak odgovora, Prothal upali staro žezlo, zamahnu njime i povede napad prema njoj. Uz Mhoramovu pomoć, progoreo je prolaz za drugove kroz zid jamnika.
     Blistavi poglavarski oganj strašio je stvorenja. Ali pre nego što je družina stigla do tunela koji je odabrala Lita, klin pragrdana ulete uz urlanje u odaju sa obližnjeg ulaza. Predvodio ih je moćni meštar znanstva, crn poput katakombi, mašući gvozdenim buzdovanom koji je delovao vlažno od moći ili krvi.
     Prothal povika: "Trčite!" Učesnici pohoda pohitaše niz tunel.
     Pragrdani pojuriše da ih stignu.
     Družina je bila brža. Prothal i Mhoram stigoše do prolaza i razdvojiše se da propuste ostale.
     Ali jedan ratnik odluči da pomogne drugovima da pobegnu. Iznenada se izdvojio iz eovoda. Silovito vitlajući mačem, bacio se na klin pragrdana.
     Mhoram viknu i pohita nazad u odaju da mu pomogne. Ali meštar znanstva odbaci ratnika udarcem buzdovana i ovaj ničice pade. Tamna vlaga ga pokri od glave do pete; počeo je da vrišti kao da je natopljen kiselinom. Mhoram jedva i sam izbeže udarac buzdovana i onda se povuče do Prothala na ulazu u prolaz.
     Tamo su pokušali da naprave uporište. Suprotstavili su blistavi plavi plamen pragrdanima. Meštar znanstva je udarao i udarao na njih; svaki udarac su zaustavljali žezlima; mlazevi plamteće tečnosti, na početku plavi, da bi zatim brzo pocrneli, prštali su na sve strane pri svakom sudaru. Ali klin se borio sa divljaštvom koje je potiskivalo poglavare korak po korak u tunel.
     Kvan pokuša da se suprotstavi tako što je naredio najjačim strelcima da odapnu strele na meštra znanstva. Ali strele su bile beskorisne. Zapalile bi se u crnoj sili pragrdana i sagorele u pepeo.
     Iza družine, Liti je nagon ka dnevnoj svetlosti pokazivao put uzmaka. Dozivala je poglavare da krenu za njom. Ali oni to nisu mogli; nisu se usuđivali da okrenu leđa klinu.
     Svaki udarac ih je potiskivao. I pored sve hrabrosti i odlučnosti, bili su gotovo iscrpljeni, a novi naleti buzdovana meštra znanstva još više su ih oslabljivali. Sada je njihov oganj imao manje žestok blesak, a plamteći mlazevi su brže crneli. Bilo je jasno da neće moći da izdrže borbu. A niko u družini je nije mogao preuzeti umesto njih.
     Mhoram naglo povika: "Nazad! Mesta!" Njegova hitnja nije dopuštala odbijanje; čak je i krvna garda poslušala.
     "Kovenante!" povika Mhoram.
     Kovenant pođe napred sve dok se nije našao nadomak usplamtele bitke.
     "Digni prsten!"
     Gonjen Mhoramovom žestinom, Nevernik podiže levu ruku. Grimizni odsjaj je još kaljao srce njegove burme.
     Meštar znanstva primeti prsten, kao da je iznenada namirisao njegovo prisustvo. Prepoznao je belo zlato i stao da okleva. Klin se zaustavi, iako meštar znanstva nije odustao od borbe.
     "Melenkurion abatha!" naredi Mhoram. "Spali ih!"
     Napola intuitivno, Kovenant shvati. On zamahnu na meštra znanstva kao da će ispaliti munju.
     Kevćući u naglom strahu, čitav klin se trže.
     U tom trenutku, poglavari se pokrenuše. Uzviknuvši: "Minas mill khabaal!" različitom visinom u napola vrištećem saglasju, vatrom su ocrtali jedno X koje je pregradilo tunel od vrha do dna. Plamen toga X ostao je načas da visi u vazduhu; pre nego što je zamro, Prothal ubaci žezlo uspravno u njega. Odjednom, zid plave vatre zablista u prolazu.
     Urlajući od besa zbog Mhoramove varke, pragrdani skočiše napred. Meštar znanstva silovito izmahnu buzdovanom prema plamenu. Vatreni zid se zatalasa i zaigra - ali nije propustio klin.
     Prothalu i Mhoramu bio je potreban samo trenutak da vide kako se njihova sila drži. Onda su se okrenuli i potrčali niz tunel.
     Upirući se da dođe do daha, Mhoram reče družini: "Stavili smo odbojnicu preko tunela! Ali ona neće dugo izdržati. Nismo dovoljno jaki - žezlo vrhovnog poglavara bilo je neophodno da bi se uopšte napravila ma kakva odbojnica. A pragrdani su divlji. Drul ih izluđuje kamenom Zlozemlja." I pored hitnje, njegovim glasom prođe drhtaj. "Sada moramo trčati. Moramo pobeći - moramo! Sve što smo učinili neće vredeti ništa ako ne odnesemo u bezbednost i Žezlo i Krug."
     "Dođite!" odvrati grivenarka. "Ja poznajem trave i nebo. Mogu vas voditi."
     Prothal klimnu da se slaže, ali pokreti su mu bili spori i pored potrebe za hitnjom. Bio je iscrpljen, odagnat daleko preko normalnih granica svoje izdržljivosti. Dok mu je dah čegrtao duboko u grudima, kao da se guši u ispljuvku starosti, teško se naslonio na Žezlo zakona. "Pođite!" zadahta on. "Trčite!"
     Dvojica krvnih gardista ga uzeše za ruke i među njima on se zatetura sporim trkom niz prolaz. Okupljena oko njega, družina pođe za Litom.
     Najpre su išli lako. Tunel se retko granao; na svakom raskršću, činilo se da Lita nepogrešivo zna koji smer sadrži najveće obećanje dnevne svetlosti. Osvetljena otpozadi Mhoramovim žezlom, hitala je napred kao da sledi sveži trag slobode.
     Posle napora bitke prsa u prsa, družina nađe olakšanje u prostom trčanju bez razmišljanja. Ono im je dopuštalo da usredsrede i očuvaju snagu. Osim toga, izlazili su, kao da se lagano oslobađaju, iz područja smeha poglavara Kletnika. Uskoro za leđima nisu mogli čuti ni porugu, niti pretnju pogibije. Bar jednom, tišina im je bila prijatelj.
     Žurili su napred gotovo punu milju. Počeli su da prelaze deo katakombi koji je bio prepun malih pećina, prolaza i skretanja, ali koji, čini se, nije sadržavao velike dvorane, raseline, radionice jamnika. Kroz sve te mnogostruke hodnike, Lita nije oklevala. Nekoliko puta je pošla putevima koji su lagano vodili naviše.
     Ali kako su se složeni tuneli otvarali u šire i crnje puteve, gde Mhoramov plamen nije osvetljavao zidove ni tavanice pećina, katakombe postadoše neprijateljskije. Postepeno se tišina menjala - izgubila je boju olakšanja i poprimila ćutljivost zasede. Činilo se da se tama oko Mhoramovog svetla sve više i više zgrušnjava. Na skretanjima i raskršćima, noć je postajala sve dublja u njihovim izborima, zamračivala je Litin nagon. Ona poče da okleva.
     Iza nje, Prothal je bio sve manje sposoban da drži korak. Njegov hrapavi, šištavi dah postao je sve teži; čak i najumorniji učesnici pohoda mogli su da čuju njegovo teško disanje iza vlastitog dahtanja. Krvni gardisti sada su ga gotovo gotovo nosili.
     Ipak, napredovali su kroz sumornu ponoć. Nosili su Žezlo zakona i drugi Krug i nisu mogli dozvoliti sebi da se predaju.
     Onda su stigli do visoke pećine u kojoj je nekoliko tunela obrazovalo raskršće. Opšti pravac koga su se držali od Kiril Trendora nastavljao se jednim prolazom preko pećine. Ali Lita zastade u središtu raskršća kao da joj je neko povukao uzde da se zaustavi. Tragala je oko sebe nesigurno, zbunjena brojnošću mogućnosti - i nekim intuitivnim odbijanjem jedinog očiglednog izbora. Vrteći glavom kao da se opire, ona zaječa: "Ah, poglavari. Ne znam."
     Mhoram siknu: "Moraš! Nemamo druge prilike. Stare mape ne prikazuju ove puteve. Odvela si nas daleko od onoga što nam je poznato." Dograbio ju je za ramena kao da namerava da silom istisne odluku iz nje. Ali sledećeg trenutka pažnju mu je privukao Prothal. Uz oštro zacenjivanje od kašlja, vrhovni poglavar se sruši na pod.
     Jedan krvni gardista hitro ga diže u sedeći položaj, a Mhoram kleknu pored njega i zagleda sa uz napetu brigu u njegovo staro lice. "Odmori se malo", promumla Mhoram. "Naša odbojnica je davno probijena. Ne smemo gubiti vreme."
     Između naleta kašlja, vrhovni poglavar odvrati: "Ostavi me. Uzmi žezlo i idi. Sa mnom je gotovo."
     Njegove reči preneraziše družinu. Kovenant i ratnici zaustaviše dah da čuju Mhoramov odgovor. Vazduh je iznenada bio napet od straha da će Mhoram prihvatiti Prothalovu žrtvu.
     Ali Mhoram nije rekao ništa.
     "Ostavi me", ponovi Prothal. "Daj mi žezlo i ja ću braniti vaš uzmak koliko mogu. Idi, rekoh. Star sam. Imao sam svoj trenutak trijumfa. Ništa ne gubim. Uzmi Žezlo i idi." Kako poglavar i dalje nije ništa uzvraćao, on začegrta preklinjućim glasom: "Mhorame, poslušaj me. Nemoj da moje stare kosti unište ovaj važni pohod."
     "Čujem te." Mhoramov glas je zvučao zadebljalo i bolno. On kleknu pognute glave.
     Ali trenutak kasnije digao se na noge, zabacio glavu i počeo da se smeje. Bio je to miran smeh - bez ikakve grozničavosti i prisile - smeh opuštanja i nepostojanja očaja. Družina je načas izgledala pometena, sve dok nije shvatila da nije posredi histerija. A onda, i ne znajući zbog čega, svi se nasmejaše u znak odgovor na to. Veselje im poteče srcima poput čistog vetra.
     Kovenant samo što ne opsova naglas zbog toga što nije mogao da podeli tu radost.
     Kada su prešli u blago kikotanje, Mhoram reče vrhovnom poglavaru: "Ah, Prothale, sine Dvilijanov. Baš dobro što si star. Da te ostavim? Kako bih mogao da uživam pričajući Ozondrei o tvojim velikim poduhvatima bez tebe da se buniš protiv mog preterivanja?" Ponovo se veselo nasmejao. A onda, kao da se pribrao, vratio se tamo gde je Lita zbunjeno stajala na središtu pećine.
     "Grivenarko", reče blago, "dobro si učinila. Tvoj nagon je ispravan - prizovi ga se sada. Odbaci sve sumnje. Ne plašimo se da te sledimo tamo gde te srce vodi."
     Kovenant primeti da se ni ona nije pridružila smehu družine. Oči su joj bile nemirne; naslutio je da je njena žustra krv bila uvređena Mhoramovom ranijom oštrinom. Ali sada je sa ozbiljnim izrazom klimnula poglavaru. "To je dobro. Ali moje misli ne veruju mom srcu."
     "Kako to?"
     "Misli mi kažu da moramo produžiti kao što smo stigli. Ali srce želi da pođemo onuda." Pokazala je tunel iza njih, gotovo u pravcu iz koga su stigli. "Ne znam", zaključi ona jednostavno. "Ovo je novo za mene."
     Ali u Mhoramovom odgovoru nije bilo oklevanja. "Ti si grivenarka Lita od Ranjana. Ti služiš Ranihine. Poznaješ travu i nebo. Veruj srcu."
     Oklevajući samo trenutak, Lita posluša njegov savet.
     Dvojica krvnih gardista pomogoše Prothalu da stane na noge. Držeći ga između sebe, pridružili su se družini i pošli za Litinim nagonom u tunel.
     Prolaz je uskoro počeo lagano da se spušta i oni pođoše dobrom brzinom niz njega. Održavala ih je nada da njihovi gonioci neće pogoditi kuda su krenuli, tako da neće moći ni da ih odseku niti da ih neposredno slede. Ali u sveopštoj tmini i tišini nisu imali nikakvog smirujućeg nagoveštaja. Put im se nije granao, ali je išao tamo-amo kao da sledi neku venu unutar planine. Najzad se otvorio prema prostranom prividu otvorenog prostora i počeo da se uspinje uz strmu, izbrazdanu, stenovitu padinu preko niza skretanja. Sada je družina morala da se s mukom uspinje.
     Teškoće uspona usporavale su ih isto koliko i penjanje. Što su više išli, vazduh je postajao hladniji i sve se više činilo da pokraj njih u mraku duva vetar. Ali hladnoća i vetar samo su naglašavali znoj koji je kapao sa njih i iscrpljenost njihovog disanja. Jedino je krvna garda delovala neiznureno dugim danima naprezanja; stameno su gazili uz uspon kao da je reč o samo još jednoj neznatnoj izmeni njihove posvećenosti bez počinka. Ali sadruzi su im bili više smrtni. Ratnici i Kovenant počeše da se teturaju u usponu poput bogalja.
     Konačno Mhoram naredi zaustavljanje. Kovenant se sruči u sedeći položaj sa leđima uz stenu, licem prema zacrnjenoj, bezmernoj pećini. Činilo mu se da mu se znoj ledi na licu. Poslednji ostaci hrane i pića pošli su od čoveka do čoveka, ali na tom sahranjenom mestu i jedno i drugo kao da je izgubilo sposobnost da osveži - kao da je najzad čak i samo preživljavanje osetilo strah u tmini katakombi. Kovenant je otupelo jeo i pio. Onda je zatvorio oči da bi bar za neko vreme odsekao prazno crnilo. Ali video ga je bilo da su mu oči zatvorene ili otvorene.
     Neko vreme potom - Kovenant više nije odmeravao trajanje - poglavar Mhoram reče jetkim šapatom: "Čujem ih."
     Korikov odgovor zvučao je šuplje poput uzdaha iz grobnice. "Da. Slede nas. Ima ih silno mnogo."
     Poskočivši kao gromom ošinuti, učesnici pohoda ponovo počeše da se penju, sileći se preko granica izdržljivosti. Otežali su od osećaja promašenosti, kao da se kreću samo zbog toga što ih Mhoramov plavi plamen vuče naviše, sili ih, preklinje, laska im, nagovara ih, nadahnjuje, odbija da prihvati išta drugo osim izdržljivosti i samo izdržljivosti. Odbacujući svaku potrebu osim neophodnosti bega, nastavili su da se penju.
     Onda vetar poče da zavija oko njih i put im se izmeni. Pukotina se naglo suzi; nađoše se na uskom, zavojitom stepeništu urezanom u zid okomitog tunela. Širina grubih stepenica primorala ih je da se uspinju jedan po jedan. A vetar je vrištao uz tunel kao da beži iz katakombi u oštrom užasu. Kovenant zaječa kada je shvatio da će morati da rizikuje još jednu opasnu visinu, ali nalet vetra bio je toliko silovit da se činilo da je pad nemoguć. Povodeći se dok mu se u glavi vrtelo, on se nape da ide uz stepenice.
     Tunel se nastavljao pravo naviše, a vetar je zavijao u bolu; družina se uspinjala kao da je vazduh povlači za sobom. Ali kako se tunel sužavao, silina vetra je rasla; vazduh poče da struji kraj njih previše brzo da bi ga mogli udisati. Dok su dahtali naviše, obuze ih vrtoglavica od koje kao da im je sve lebdelo u glavama. Činilo se da se tunel opasno njiše tamo-amo. Kovenant poče da ide na rukama i nogama.
     Uskoro je čitava družina puzala.
     Posle bezvazdušnog bola koji se beskočano prostirao oko njega, Kovenant se samo opruži preko stepenica. Nije se kretao. Nejasno je čuo glasove koji su pokušavali da nadviču urlanje vetra. Ali nije uspevao da ih sluša. Osećao je da je došao do ruba gušenja i samo je želeo da plače. Jedva da je mogao da razabere šta ga sprečava da čak i u tom trenutku ne iskaže svoju bedu.
     Ruke ga dograbiše za ramena, podigoše na ravni kamen. Vukle su ga deset ili petnaest stopa dnom uskog procepa. Onda vetar oslabi.
     Čuo je kako Kvan ispušta zagušeni, dahtavi poklik radosti. Uz napor, digao je glavu. Ležao je u procepu tamo gde se ovaj otvarao na jednoj od istočnih padina Planine Groma. Iza ravnog, sivog prostranstva daleko ispod njega, dizalo se crveno Sunce.
     U njegovim ošamućenim ušima i sami poklici zvučali su poput jecaja. Pojačavali su se kako su se ratnici jedan po jedan peli kraj njega u zoru. Lita je već skočila nekoliko stopa od procepa i na kolenima je ljubila zemlju. Daleko, iza Sarangrava, iza svetlucave linije Putnikovog Tesnaca i Velike Močvare Sunce je kraljevski stajalo, ovenčano crvenim blistavilom.
     Kovenant se diže u sedeći položaj i osmotri poglavare da vidi njihovu pobedu.
     Nisu delovali slavodobitno. Vrhovni poglavar sedeo je pogrbljen poput vreće starih kostiju, sa Žezlom zakona preko kolena. Glava mu je bila pognuta i prekrivao je lice obema šakama. Pokraj njega, Mhoram je stajao nepokretan i mrgodan, a oči su mu bile turobne poput pustare.
     Kovenant nije shvatao.
     Onda Banor reče: "Možemo se odbraniti ovde."
     Mhoramov odgovor bio je mek i silovit. "Kako? Drul zna mnoge puteve. Ako ga zaustavimo ovde, napašće nas odozdo - odozgo. Može da navali na nas sa hiljadama."
     "Onda zatvorite ovaj otvor da ih zadržite."
     Mhoramov glas postade još mekši. "Vrhovni poglavar nema žezlo. Ja ne mogu sam staviti odbojnicu na otvor - nemam dovoljno moći. Veruješ li da sam dovoljno jak da srušim zidove ovog procepa? Ne - čak i kada bih bio voljan da povredim Zemlju na taj način. Moramo pobeći. Tamo..." Pokazao je niz planinsku padinu drhtavom rukom.
     Kovenant spusti pogled. Procep se otvarao u dno urvine koja se pružala pravo niz padinu Planine Groma poput rane od noža. Po kičmi tog proseka bile su razbacane i ispreturane ogromne stene - pale gromade, komadi viših litica poput mrtvih odlomaka planine. A zidovi su bili goli, na njih se nije moglo popeti. Učesnici pohoda bili bi prisiljeni da se pola milje mučno probijaju po dnu useka. Onda su se zidovi razdvajali i urvina se svaljivala preko litice. Kada družina stigne do litice, tada će morati da pokuša da se probija po planinskim padinama dok ne nađe drugi spust.
     Kovenant još nije shvatao. Zaječao je zbog tegobnosti urvine, ali bio je to put za bekstvo. Mogao je da oseti sunčevu svetlost na licu. Podigavši se na noge, promumlao je: "Pođimo."
     Mhoram mu uputi pogled otežao od potisnutog bola. Ali nije ga glasno izrekao. Umesto toga, kruto se obratio Kvanu i Koriku. Posle nekoliko trenutaka učesnici pohoda pođoše niz usek.
     Napredovanje im je bilo smrtno sporo. Da bi se probili, morali su da se penju od stene do stene, da se provlače između nepravilnih gromada, da se tiskaju na rukama i nogama kroz uske procepe između ogromnih kamenih pesnica. A bili su slabi. Najjačim ratnicima sve vreme je bila potrebna pomoć krvne garde. Prothala su morali gotovo potpuno da nose. On je stegao žezlo i lomno pipao po usponima. Kad god bi skočio sa stene, pao bi na kolena; uskoro je prednja strana njegove odore bila isprskana krvlju.
     Ubrzo Kovenant poče da shvata opasnost. Njihova brzina mogla je biti kobna. Ukoliko je Drul znao druge pristupe padini, njegove sile bi mogle stići do kraja useka pre družine.
     Nije bio jedini u toj bojazni. Posle prvobitnog olakšanja, ratnici poprimiše progonjen izraz. Uskoro su teško hodali, pentrali se, upinjali oborenih glava i pognutih leđa kao da im je težina svega što su ikada znali vezana oko vratova. Sunčeva svetlost im nije dozvoljavala da zaborave na opasnost.
     Poput proročanstva, strahovanja su im bila ispunjena pre nego što je družina prešla i pola puta niz usek. Jedan od ljudi eovoda ispusti slomljeni povik i pokaza nazad uz planinu. Tamo su ugledali hordu pragrdana kako istrčava iz otvora kroz koji su oni nedavno izišli.
     Pokušali su da pohitaju niz zakrčani usek. Ali pragrdani su se slivali za njima poput crne poplave. Stvorenja kao da su skakala sa stene na stenu bez ikakve opasnosti ili pogrešnog koraka, kao da ih nosi nalet divljaštva. Stizali su družinu mučnom brzinom.
     A pragrdani nisu bili sami. U blizini kraja urvine iznenada se pojaviše jamnici na vrhu jednog zida. Čim su opazili učesnike pohoda, počeli su da bacaju užad preko ruba i da se suljaju niz zid.
     Družina je bila uhvaćena poput skupine crvića u hvataljkama Drulove moći.
     Zastali su tamo gde su se zatekli, paralisani šokom. Jedan trenutak, Kvanov osećaj odgovornosti za eovod popusti; stao je da se prazno obazire oko sebe i nije se pokrenuo. Kovenant spuznu uz jednu gromadu. Želeo je da vrisne na planinu da to nije pošteno. Već je toliko preživeo, toliko pretrpeo, toliko toga izgubio. Gde je bio njegov izlaz za beg? Zar je ovo bila cena pogodbe, njegovog uzdržavanja? Bilo je to previše veliko. Bio je gubav, nije bio stvoren za takve kušnje. Glas mu se nekontrolisano tresao - pun beskorisnog besa. "Nikakvo čudo - što nas je pustio da uzmemo žezlo. Da bi sada gore bolelo. Znao je da nećemo pobeći s njim."
     Ali Mhoram povika naredbe tonom koji se useče u opštu preneraženost. Nakratko je potrčao niz usek i uspentrao se na visoku, ravnu stenu, višu od ostalih u njenoj okolini. "Evo mesta za nas! Dođite!" naredi on. "Ovde ćemo okončati!"
     Lagano, ratnici došepaše do stene kao da su preopterećeni porazom. Mhoram i krvna garda su im pomagali. Vrhovni poglavar Prothal popeo se poslednji, dignut između dvojice krvnih gardista. Mrmljao je: "Ne. Ne." Ali nije se odupirao Mhoramovim naredbama.
     Kada su se svi našli na steni, Kvanov eovod i krvna garda stadoše na njene ivice. Lita im se pridruži, konopca zategnutog u rukama, ostavivši Prothala, Mhorama i Kovenanta u prstenu poslednje odbrane družine.
     Sada su pragrdani prešli polovinu rastojanja do stene na kojoj je stajala družina. Iza njih su stizale stotine jamnika, kuljali su iz otvora i hitali niz usek. A još toliko ih se pelo sa mesta na kome su ušli u usek.
     Odmeravajući Drulove trupe, Mhoram reče blago: "Hrabro, prijatelji moji. Dobro ste se poneli. Hajde sada da okončamo tako hrabro da to upamte čak i naši neprijatelji. Ne očajavajte. Mnoge su prilike između početka rata i pobede. Hajde da naučimo poglavara Kletnika da nikada neće doživeti pobedu dok i poslednji prijatelj Domaje ne bude mrtav."
     Ali Prothal prošapta: "Ne. Ne." Lica okrenutog prema vrhu Planine Groma, ukopao je noge i zatvorio oči. Sa laganom odlučnošću, digao je žezlo zakona i visinu srca i dograbio ga u obe pesnice. "Mora biti moguće", jeknu on. "Sedmice mu! Mora." Zglavci mu pobeleše na tajnoj, prekrštenim runama prekrivenoj površini žezla. "Melenkurione Nebozore, pomozi mi. Ne prihvatam ovaj kraj." Obrve mu se lagano namrgodiše nad sklopljenim, upalim očima, a glava mu se saginjala sve dok mu brada ne dodirnu srce. Između njegovih bledih usana dopre šaptava pesma bez reči. Ali glas mu je tako sipljivo čegrtao da mu je pesma više ličila na žalopojku nego na prizivanje.
     Drulove sile su se nezaustavljivo slivale odozdo i kuljale naviše ka družini. Mhoram ih je gledao sa grčem bespomoćnosti na usnama punim čovečnosti.
     Iznenada, očajnička prilika blesnu mu u očima. Okrenu se, prostreli Kovenanta užagrenim pogledom, prošapta: "Postoji način! Prothal pokušava da prizove ognjene lavove. Ne može da uspe - moć žezla je zatvorena, a mi nemamo znanja da je odbravimo. Ali belo zlato može osloboditi tu silu. To se može učiniti!"
     Kovenant se lecnu kao da ga je Mhoram izdao. Ne! - jeknu on u sebi. Pogodio sam se...!
     A onda, uz mučni, vrtoglavi zaokret uviđanja, on nazre plan poglavara Kletnika za njega, nazre šta mu je Opaki pripremao. Ovde je počivao ubilački udarac skriven iza svih mahinacija, svih izgovora.
     Pakla mu i krvi!
     Ovde je bila udarna tačka njegovih suprotstavljenih ludila. Ukoliko pokuša da upotrebi divlju magiju... ukoliko njegov prsten ima moć... Ali ako nema moć... Lecnuo se pred zamahom i udarcem mračnih vizija... družina pobijena... žezlo uništeno... hiljade stvorenja mrtvo, sva ta krv na njegovoj duši, na njegovoj duši.
     "Ne", jeknu ogrubelim glasom. "Ne traži to od mene. Obećao sam da više neću ubijati. Ne znaš šta sam učinio... Atiarani... i... pogodio sam se da više ne bih morao da ubijam."
     Pragrdani i jamnici sada gotovo da su došli na domet luka. Strele eovoda bile su nameštene i spremne. Drulove horde usporiše, počeše da se pripremaju za poslednji skok napada.
     Ali Mhoramove oči nisu ostavljale Kovenanta. "Biće još više ubijanja ako to ne učiniš. Veruješ li da će se poglavar Kletnik zadovoljiti našom smrću? Nikad! Ponovo će ubijati, sve dok sav život bez izuzetka ne pripadne njemu da ga izopači ili uništi. Sav život, čuješ li? Neće biti pošteđena čak ni ta stvorenja koja mu sada služe."
     "Ne", ponovo zaječa Kovenant. "Zar ne vidiš? On upravo to želi. Žezlo će biti uništeno... ili će Drul biti uništen... ili mi... šta god se dogodi, on će pobediti. Biće slobodan. Radiš upravo ono što želi."
     "Svejedno!" odvrati Mhoram grozničavo. "Mrtvi su mrtvi... samo se živi mogu nadati da se suprotstave Opačiji."
     Vatru mu paklenu! Kovenant je tražio odgovore poput čoveka nesposobnog da istrpi sopstvenu nevolju. Ali nije našao nijedan. Nikakva pogodba niti kompromis nisu zadovoljavali njegovu potrebu. U svom bolu, divlje je vikao, bunio se, preklinjao: "Mhorame! To je samoubistvo! Tražiš od mene da poludim!"
     Opasnost u Mhoramovim očima nije se pokolebala. "Ne, Neverniče. Ne moraš da izgubiš um. Postoje i drugi odgovori - druge pesme. Možeš ih naći. Zašto da Domaja bude uništena zbog tvog bola? Spasi ili prokuni! Uzmi žezlo!"
     "Prokletstvo!" Mahnito petljajući oko prstena, Kovenant povika: "Učini to sam!" Strgao je burmu sa prsta i pokušao da je baci na Mhorama. Ali ludački se tresao; prsti mu se omakoše. Prsten pade na kamen, otkotrlja se.
     Zabatrgao se za njim. Činilo se da nema dovoljno prstiju da ga dohvati; ovaj skliznu pokraj Prothalovih nogu. On se ponovo baci za njim - onda mu se noga omače, on pade i tresnu čelom o kamen.
     Kao iz daljine, čuo je odapinjanje lukova; bitka je počela. Ali on nije obraćao pažnju. Imao je utisak da mu je lobanja pukla. Kada je digao glavu, otkri da mu se vid poremetio; video je dvostruko.
     Mahovinom nanesena mapa na njegovoj odori nečitljivo se razmazala u njegovim očima. Sada je izgubio i ono malo izgleda koje je imao da je pročita, da odgonetne tajanstvene poruke Morinmosa. Video je dvojicu Mhorama dok je poglavar podizao njegov prsten. Video je dvojicu Prothala nad sobom kako grabe žezlo i pokušavaju da poslednjim naporom životne sile podvrgnu njegovu moć svojoj volji. Dvojica Banora okrenuše se od bitke prema poglavarima.
     Onda se Mhoram naže nad Kovenanta. Poglavar izmahnu kao bičem, dograbi mu desni zglavak. Zahvat je bio tako silovit da on oseti kako mu kosti krckaju, tarući se jedna o drugu. On ga natera da otvori ruku, a kada su dva prsta bila raširena i ranjiva, Mhoram mu zabi prsten na kažiprst. Ovaj se zaglavi iza prvog članka. "Ne mogu uzurpirati tvoje mesto", zareža dvostruki poglavar. Ustao je i grubo povukao Kovenanta u stojeći stav. Uneo je dvostruko lice u Nevernikovo i prosiktao: "Sedmice mu! Ti se više plašiš moći nego slabosti."
     Da! - ječao je u sebi Kovenant na bol u zglavku i glavi. Da! Hoću da preživim!
     Sada je odapinjanje lukova dolazilo onoliko često koliko su brzo ratnici mogli da pripremaju strele. Ali zaliha strela im je bila ograničena. A pragrdani u jamnici su se držali podalje, izlažići se samo toliko da privuku vatru ratnika. Drulovoj sili se nije žurilo. Naročito se činilo da su pragrdani spremni da uživaju u laganom pogubljenju družine.
     Ali Kovenant nije mogao da usredsredi pažnju na takve stvari. Piljio je u agoniji u Mhorama. Činilo se da poglavar ima dvoje usta - usne zategnute preko umnogostručenih zuba - i četvore oči, svako usplamtelo od strasti. Kako nije uspeo da smisli drugačiju molbu, on posegnu slobodnom rukom za pojas, izvadi Atiaranin nož i pruži ga Mhoramu. Kroz zube je preklinjao: "Bilo bi bolje da me ubiješ."
     Lagano, Mhoramov stisak popusti. Usne mu omekšaše; vatre u njegovim očima nestade. Činilo se da mu se pogled okreće ka unutra, a onda se lecnuo na ono što je ugledao. Kada je progovorio, glas mu je bio poput praha. "Ah, Kovenante... oprosti mi. Zaboravio sam se. Penosled... Penosled je ovo shvatao. Trebalo je da ga pažljivije slušam. Greška je tražiti više nego što si spreman da slobodno daš. Na taj način, postajemo nalik onima koje mrzimo." Pustio je Kovenantov zglavak i napravio korak unazad. "Prijatelju moj, ovo nije na tvojoj duši. Breme je naše i mi ćemo ga nositi do kraja. Oprosti mi."
     Kovenant nije mogao da odgovori. Stajao je iskrivljenog lica kao da će zaurlati. Oči su ga bolele od dvostrukosti vida. Mhoramova milost ga je pogodila više od ijednog argumenta ili zahteva. Bedno se okrenuo Prothalu. Zar nije mogao negde naći snage za taj rizik? Možda je u tom pravcu počivao put bega... možda je užas divlje magije bio cena koju je morao platiti za slobodu. Nije želeo da ga ubiju pragrdani. Ali kada je digao ruku, nije znao koja je od tih šaka njegova, koje od ta dva Žezla je pravo.
     A onda, uz ravni zvuk, i poslednja strela je otišla. Jamnici ispustiše gromoglasni povik zlobe i veselja. Na naredbu pragrdana, počeše da se približavaju. Ratnici izvukoše mačeve, pripremiše se za beskorisni kraj. Krvna garda je balansirala na vrhovima prstiju.
     Drhtavo, Kovenant pokuša da dohvati žezlo. Ali u glavi mu se vrtelo, a kovitlac tame vrtoglavo je poskočio na njega. Nije mogao da prevaziđe strah; bio je užasnut osvetom koju će gubavost oboriti na njegovu glavu zbog takve drskosti. Ruka mu pređe polovinu rastojanja i stade, u besprstoj nemoći zgrabi prazni vazduh.
     Ah! izgubljeno je jeknuo u sebi. Pomozite mi!
     "Mi smo krvna garda." Banorov glas bio je gotovo nečujan u bučnoj pohoti jamnika. "Ne možemo dozvoliti takav kraj."
     On čvrsto uze Kovenanta za ruku i smesti je na Žezlo zakona, na pola puta između Prothalovih napregnutih zglavaka.
     Činilo se da je moć eksplodirala u Kovenantovim grudima. Bezvučni udar, šok jači od sluha, udari usek poput grča planine. Udarac obori učesnike pohoda sa nogu i razbaca sve pragrdane i jamnike između kamenih gromada. Samo se vrhovni poglavar održao na nogama. Glava mu se trgla unazad, a Žezlo blesnu u njegovim rukama.
     Jedan trenutak, u useku je vladala tišina - mir tako silovit da se činilo da je udar ogluveo sve borce. A u tom trenutku, čitavo nebo nad Gravin Trendorom pocrne od neprobojnih olujnih oblaka.
     Onda dođe buka - duboku zvučni udar, kao da samo stenje planine vrišti - a sledili su ga dugi talasi vrelog, siktavog klokotanja. Oblaci se spustiše sve dok nisu pokrili vrh Planine Groma.
     Ogromni, žuti ognjevi počeše da plamte na okruženom vrhu.
     Neko vreme, družina i njeni napadači ležali su u useku kao da se plaše da se pokrenu. Svi su piljili u vatre i olujne oblake.
     Iznenada, plamenovi izbiše kao erupcija. Uz riku kao da sam vazduh bukti, ognjevi počeše da jure poput ogromnih, gladnih zveri niz svaku padinu i obronak planine.
     Vrišteći od straha, jamnici skočiše i stadoše da beže. Njih nekolicina se ludački baci o zidove useka. Ali većina je obišla stenu družine i bežala naniže, pokušavajući da prestigne ognjene lavove.
     Pragrdani pođoše drugim putem. Mahnitom hitnjom, pentrali su se uz usek prema ulazu u katakombe.
     Ali pre nego što su mogli da dospeju do bezbednog mesta, Drul se pojavi iz pukotine nad njima. jamnik je puzao, previše obogaljen da bi stajao. Ali u pesnici je držao zeleni kamen koji je zračio silovitim zlom kroz crnilo oblaka. Njegov vrisak nadjača urlik lavova:
     "Zdrobi! Zdrobi!"
     Pragrdani zastadoše, uhvaćeni između dva straha.
     Dok su stvorenja oklevala, družina pođe niz usek. Prothal i Kovenant bili su previše iscrpljeni da se drže na nogama, i zato ih je krvna garda nosila, bacala ih od čoveka do čoveka preko gromada, vukla preko ispreturanog dna urvine.
     Ispred njih, jamnici počeše da stižu do kraja useka. Neki od njih su trčali tako slepo da su padali preko ruba litice; drugi se rasuše u oba smera po grebenu, vrišteći u nastojanju da umaknu.
     Ali iza družine pragrdani obrazovaše klin i ponovo krenuše naniže. Učesnici pohoda jedva su bili u stanju da održavaju razmak u odnosu na klin.
     Urlik vatrenog vazduha postade oštriji, žešći. Oslobođene silom Vrhunca, gromade počeše da se kotrljaju sa litica. Ognjeni lavovi su se kretali poput rastopljenog kamenja, skakali su niz padine kao da su rođeni u srcu pakla. Daleko uz usek, činilo se da se sveobuhvatno zavijanje njihove moći udvostručuje i utrostručuje sa svakim skokom naniže. Udar spaljenog vazduha nasrnu preko njih poput glasnika, trubeći o nadiranju vatre i vulkanske gladi. Gravin Trendor se tresao iz samog temelja.
     Kretanje niz usek postade lakše kada se družina primakla donjem kraju i Kovenant poče da se kreće sam. Gonjen pogrešnim viđenjem, zaglušenim sluhom, poterom koja ih je stizala, on se otrese krvne garde. Krećući se ukočenih kolena poput lutke, posrtao je u teturavoj, tvrdoglavoj pravoj liniji prema litici.
     Ostali učesnici pohoda skrenuše prema jugu po ivici useka. Ali on je išao pravo prema litici. Kada je stigao do nje, noge jedva da su mu imale dovoljno snage da ga zadrže. Slabašno se njišući, pogledao je u provaliju. Bila je duboka bar dve hiljade stopa, a litica je bila široka najmanje pola milje.
     Nije bilo uzmaka. Lavovi će stići družinu pre nego što ova dođe u bilo kakvu priliku da se spusti sa druge strane litice - znatno pre.
     Ljudi su vikali na njega, beskorisno ga opominjali; jedva da je mogao da ih čuje kroz urlajući vazduh. Nije obraćao pažnju. I nije se plašio ponora; nije ga video dovoljno jasno da bi se plašio.
     Morao je da učini nešto.
     Zastao je na trenutak, prikupljao hrabrost. Onda je shvatio da će neki krvni gardista verovatno pokušati da ga spase. Želeo je da ostvari nameru dok je to još moguće.
     Bio mu je potreban odgovor na smrt.
     Skinuvši prsten, čvrsto ga je stegao u ruci bez polovine prstiju, a onda zamahnuo da ga baci preko ruba litice.
     Oči mu pođoše za prstenom kada je izmahnuo rukom i on naglo stade, prožet udarom stida. Metal je bio čist. Pogled mu je i dalje video dva prstena, ali oba su bila srebrna; obojenost je nestala iz njih.
     Okrenuo se od litice i stao da traga uz usek za Drulom.
     Čuo je Mhorama kako viče: "Banore! To je njegov izbor!" Krvni gardista hitao je ka njemu. Na Mhoramovu naredbu ovaj se zaustavi na deset jardi od njega, i pored svog zaveta. No, sledećeg trenutka, on odbaci naredbu i ponovo krenu ka Kovenantu.
     Kovenant nije mogao da usredsredi pogled. Nazreo je plamene lavove kako skaču prema useku visoko gore po urvini. Ali njegovo vidno polje ispunjavao je klin pragrdana. Nalazio se na samo tri koraka od njega. Meštar znanstva već je podizao buzdovan da udari.
     Nagonski, Kovenant pokuša da se pokrene. Ali bio je previše spor. Još se naginjao kada Banor nalete na njega, odbaci ga sa puta.
     Uz ludački, slavodobitni kevtaj, kao da su iznenada ugledali nekakvu viziju, pragrdani skočiše poput jednog i poleteše preko ruba litice. Dok su padali, povici su im se orili opakim trijumom.
     Banor diže Kovenanta na noge. Krvni gardista ga je gurao prema ostatku družine, ali se on oslobodi i zatetura nekoliko koraka uz padinu, naprežući pogled prema procepu. "Drul! Šta se desilo sa Drulom?" Oči su ga izdavale. On zastade, nesigurno se zanjiha, stade da besni: "Ne mogu da vidim!"
     Mhoram žurno stiže do njega, a Kovenant ponovi pitanje, vičući ga u poglavarevo lice.
     Mhoram blago odvrati: "Drul je tamo, u procepu. Sila kojom nije umeo da ovlada sada ga uništava. On više ne zna šta radi. Za koji trenutak ognjeni lavovi će ga progutati."
     Kovenant se upinjao da ovlada glasom tako što ga je prigušivao stezanjem čeljusti. "Ne!" prosikta on. "On je samo žrtva kao i druge. Kletnik je ovo sve vreme planirao." I pored stegnutih zuba, glas mu je zvučao slomljeno.
     Mhoram mu dodirnu rame smirujućim pokretom. "Budi miran, Neverniče. Učinili smo sve što smo mogli. Ne treba da optužuješ sebe."
     Iznenada, Kovenant otkri da mu je besa nestalo - da se raspao prašinu. Osećao se izudarano i uništeno i klonuo je na tlo kao da kosti više ne mogu da ga drže. Oči su mu delovale kao dronjci, poput jedara na brodu duhova. Ne mareći više šta čini, gurnuo je burmu na domali prst.
     Ostatak družine se kretao prema njemu. Odustali su od pokušaja da se bore; zajedno su gledali primicanje ognjenih lavova. Ponoćni oblaci zasenili su čitavu planinu, a kroz tminu skakutave vatre su blistale i sjale poput zveri sunčevog ognja. Skakale su sa zidova u usek, a neke od njih su se bacale naviše prema otvoru.
     Poglavar Mhoram je najzad otrese začaranosti. "Pozovite Ranihine", naredi Banoru. "Krvna garda se može spasti. Uzmite žezlo i drugi Krug. Pozovite Ranihine i bežite."
     Banor je jedan dugi trenutak gledao Mhorama u oči i odmeravao poglavarevu naredbu. Onda je odbio čvrstim glasom. "Jedan od nas će ići. Da odnese žezlo i Krug u Poglavarev Konak. Ostali ostaju."
     "Zašto? Ne možemo se spasiti. Morate živeti - da služite poglavare koji moraju nastaviti ovaj rat."
     "Možda." Banor lako sleže ramenima. "Ko zna? Vrhovni poglavar Kevin nam je naredio da odemo i mi smo poslušali. Nećemo ponoviti istu grešku."
     "Ali ova smrt je beskorisna!" povika Mhoram.
     "Svejedno." Glas krvnog gardiste je bio bezličan poput železa. Onda je dodao: "Ali ti možeš pozvati Hinarila. Učini tako, poglavaru."
     "Ne", uzdahnu Mhoram sa umornim smeškom shvatanja. "Ne mogu. Kako mogu da ostavim toliko ljudi da umre?"
     Kovenant je samo napola slušao. Osećao se poput olupine i tražio je put između ostataka osećanja, u potrazi za nečim vrednim spasavanja. A onda je jedan njegov deo shvatio. Prineo je dva prsta desne ruke usnama i ispustio oštar, prodoran zvižduk.
     Čitava družina upilji se u njega. Činilo se da Kvan misli da je Nevernik izgubio razum; Mhoramove oči su u skokovima donosile divlja nagađanja. Ali griverarka Lita zabaci konopac visoko u vazduh i povika: "Ranihini! Griva sveta! On ih poziva!"
     "Kako?" pobuni se Kvan. "Odbio ih je."
     "Propeli su mu se u počast!" odvrati ona sa rzavim smehom. "Doći će."
     Kovenant potpuno prestade da sluša. Nešto mu se dešavalo i on se uspe na noge da to dočeka uspravan. Razmere njegovog položaja su se menjale. U zamućenom pogledu, njegovi prijatelji iz družine lagano su postajali čvršći i materijalniji - poprimali su ustrojstvo žive stene. A sama planina sve je više postajala poput dijamanta. Činila se nepromenljiva poput kamena temeljca čitavog sveta. Osećao je kako velovi spadaju sa njegovog vida; video je nezaklonjenu stvarnost Gravin Trendora u njenoj svekolikoj, neumoljivoj moći. Bledeo je uz nju; meso mu se tanjilo, postajalo prozračno. Vazduh gust poput dima duvao je kroz njega, ledio mu kosti. Grlo duše zgrči mu se u nemom bolu. "Šta mi se dešava?"
     Oko ruba litice, prema jugu, Ranihini su stizali galopom. Poput plamena nade, prestizali su spuštanje lavova. Odjednom, grubi kliktaj se prolomi od ratnika. "Spaseni smo!" povika Mhoram. "Ima dovoljno vremena!" Sa ostatkom družine pohitao je da sretne žustri nailazak Ranihina.
     Kovenant oseti da je napušten. "Šta mi se dešava?" nejasno je ponavljao prema tvrdoj planini.
     Ali Prothal je još bio uz njega. Kovenant začu vrhovnog poglavara kako govori blagim glasom koji je ipak zvučao gromko poput grmljavine: "Drul je mrtav. On je te prizvao i sa njegovom smrću poziv se okončava. Tako deluju takve sile.
     Zbogom, Neverniče! Budi što jesi! Silno si nam pomogao. Ranihini će nas spasti. A sa žezlom zakona i drugim Krugom, nećemo biti nemoćni da se odbranimo od zla Opakog. Samo hrabro. Očaj i gorčina nisu jedine pesme na svetu."
     Ali Kovenant je ječao u nemom bolu. Sve oko njega - Prothal, družina, Ranihini, ognjeni lavovi i planine - postajali su previše materijalni. Preplavili su mu čula, prevazišli njegove osećaje i postali siva izmaglica. Pokušao je da ih dograbi, ali nije osetio ništa. Nije mogao da vidi; Domaja napusti opseg njegovih očiju. Bila je previše za njega i on je izgubi.