14. VEĆE POGLAVARA

     Probudio se u turobnoj izmaglici sličnoj pritisku olujnog oblaka, nekakvom crnom komešanju i urlanju bele vatre. Mehanički poče da obavlja pripreme za Veće - oprao se, pregledao, obukao, ponovo obrijao. Kada mu je Banor doneo poslužavnik sa hranom, jeo je kao da mu je porcija spremljena od prašine i šljunka. Onda je zatakao Atiaranin nož za pojas, dohvatio Baradakasov štap levom rukom i seo lica okrenutog zidu da čeka poziv.
     Konačno se Banor vrati da mu kaže da je vreme došlo. Nekoliko trenutaka Kovenant je nepomično sedeo, posmatrajući krvnog gardistu napola odsutnim očima i pitajući se kako bi mogao da smogne hrabrosti da nastavi sa snom. Osećao je da mu se lice iskrivilo, ali nije mogao biti siguran.
     - da je raspon -
     Završi sa tim.
     On dodirnu tvrdi, skriveni metal prstena da bi se primirio, a zatim uspravi oklevajuće kosti. Zagledan u vrata kao da predstavljaju prag opasnosti, odšepao je kroz njih i pošao niz hodnik. Za Banorovim nepopustljivim leđima izišao je iz kule, najpre preko dvorišta, a zatim unutra i naniže kroz popločane i neobično izrađene prolaze Veselkamena.
     Najzad stigoše kroz blistavo osvetljene hodnike duboko u planini do dvoja zasvođenih drvenih vrata. Bila zatvorena, a čuvali su ih krvni gardisti; duž oba zida stajale su kamene klupe, neke po meri čoveka, druge dovoljno velike za džinove. Banor klimnu stražarima. Jedan od njih povuče vrata i otvori ih, dok je drugi pokazao Banoru i Kovenantu da uđu. Banor povede Kovenanta u sobu za većanje poglavara.
     Zabran je bio ogromna, spuštena, kružna odaja sa visokom, zasvođenom tavanicom i nizovima sedišta preko tri četvrtine prostora. Vrata kroz koja je Kovenant ušao nalazila su se približno u visini najviših sedišta, baš kao i dvoje preostalih vrata - na drugoj strani odaje. Pod najnižim redom sedišta bila su tri nivoa: na prvom, nekoliko stopa ispod galerije, stajao je zaobljeni kameni sto, koji je kružio oko tri četvrtine odaje, sa otvorom prema velikim vratima i mnogim stolicama oko spoljašnje ivice; ispod toga, unutar prostora koji je zatvarao sto u obliku slova C, nalazio se ravni pod Zabrana; i konačno, na središtu poda, počivao je široki, okrugli otvor popunjen oblučkom. Žuti sjaj oganj-kamenova podržavale su četiri ogromne baklje lillianrilla, koje su plamtele bez dima i trošenja u držačima oko spoljašnjeg zida.
     Kada ga Banor povede niz stepenice prema otvorenom kraju stola, Kovenant osmotri ljude u odaji. Srdosolja Penosled sedeo je u njegovoj blizini, uz sto, na masivnoj kamenoj stolici; gledao je Kovenanta kako napreduje stepenicama, uputivši smešak dobrodošlice svom nekadašnjem putniku. Iza njega, jedini ljudi za stolom bili su poglavari. Pravo nasuprot Kovenantu, za pročeljem stola, sedeo je vrhovni poglavar Prothal. Njegovo žezlo počivalo je na kamenu pred njim. Prastari muškarac i žena bili su na po nekoliko stopa sa svake njegove strane; na jednakom rastojanju od žene sa leve strane bio je poglavar Mhoram; a nasuprot Mhoramu, niz sto iza starca, sedela je sredovečna žena. Četiri pripadnika krvne garde smestili su se svako iza jednog poglavara.
     U Zabranu su bila još samo četiri čoveka. Iza vrhovnog poglavara, blizu vrha galerije, sedeli su srdočnici, Birinair i Torm, rame uz rame, kao da dopunjuju jedan drugoga. A odmah iza njih bila su još dvojica, jedan od njih ratnik sa dvostrukom crnom dijagonalom preko štitnika, a drugi Tuvor, međnik krvne garde. Sa tako malo ljudi u njemu, Zabran je delovao ogromno, šuplje i grobno.
     Banor odvede Kovenanta do usamljene stolice ispod nivoa poglavarskog stola i sa druge strane jame sa oblučkom naspram vrhovnog poglavara. Kovenant ukočeno sede i obazre se. Osećao je da je neprijatno daleko od poglavara; plašio se da će morati da dovikuje poruku. Zato ga iznenadi kada Prothal ustade i blago reče: "Tomase Kovenante, dobrodošao u Veće poglavara." Njegov reumatični glas doseže Kovenanta tako jasno kao da stoje rame uz rame.
     Kovenant nije znao kako da odvrati; nesigurno, dodirnuo je desnom pesnicom grudi, a zatim pružio ruku sa dlanom otvorenim i okrenutim napred. Dok su mu se čula prilagođavala Zabranu, on poče da zapaža prisutnost, zračeću ličnost i sposobnost poglavara. Odavali su mu utisak da rado ispunjavaju ozbiljne zavete, da imaju široku, pa ipak zajedničku posvećenost. Jedino je Prothal stajao i gledao Kovenanta u oči. Izgled sede starosti vrhovnog poglavara donekle je menjala krutost njegove brade i uspravnost držanja; očigledno je bio još snažan. Ali oči su mu bile pohabane iskustvom asketizma, odricanja, koje je gurano toliko daleko da se činilo da mu je nagrizlo put - kao da je star već toliko dugo da ga sada samo moć kojoj se posvetio čuva od propadanja.
     Dva poglavara koja su bila uz njega nisu izgledala toliko očuvana. Imala su potamnelu kožu sa tragovima starosti i slabašnu kosu; naginjala su se nad sto kao da se upinju protiv drevnosti kostiju ne bi li načinili razliku između meditacije i sna. Poglavara Mhorama Kovenant je već znao, iako je sada Mhoram delovao oštrije, opasnije, kao da mu društvo njegovih prijatelja poglavara pojačava sposobnosti. Ali petog poglavara Kovenant nije znao; sedela je čvrsto i usredsređeno za stolom, sa otvorenim, iskrenim licem prikovanim na njega poput prkosa.
     "Dozvoli da se predstavimo pre nego što počnemo", promrmlja vrhovni poglavar. "Ja sam Prothal, sin Dvilijanov, vrhovni poglavar prema odluci Veća. Sa moje desne strane su Variol, družbenik Tamarantin i sin Pentilov, nekada vrhovni poglavar..." dok je govorio, dvoje prastarih poglavara digoše lica uklesana vremenom i nasmešiše se privatno jedno drugom, "...i Ozondrea, kćerka Zondreje. Sa moje leve strane, Tamaranta, družbenica Variolova i kćerka Eneste, i Mhoram, sin Variolov. Ti znaš džina Primorca, Srdosolju Penosleda, a upoznao si srdočnike Poglavarevog konaka. Iza mene su još Tuvor, međnik krvne garde, i Gart, vrhovnik ratovnije Poglavarevog Konaka. Svi imaju pravo da prisustvuju Veću poglavara. Da li imaš prigovor?"
     Prigovor? Kovenant glupo zavrte glavom.
     "Onda ćemo početi. Naš je običaj da odamo počast onima koji dođu pred nas. Kako tebi možemo odati počast?"
     Kovenant ponovo zavrte glavom. Ne želim nikakvu počast. Tu sam grešku već jednom napravio.
     Posle ispitivačke pauze, vrhovni poglavar reče: "Vrlo dobro." Okrenuvši se prema džinu, on diže glas: "Živeo i dobro došao, džine Primorče, Srdosoljo Penoslede, Kamenbrate i nasledniče odanosti Domaji. Bezemljaši su blagoslov Domaji.

     Kamen i more duboko su u životu.

     Dobro došao zdrav ili povređen, u obilju ili kobi - traži ili daj. Bilo kome zahtevu ćemo udovoljiti dok je u nama života i moći da ispunimo potrebu. Ja sam vrhovni poglavar Prothal; govorim u prisustvu samog Veselkamena."
     Penosled ustade da uzvrati pozdrav. "Živeo, poglavare i Zemljorode. Ja sam Srdosolja Penosled, izaslanik džinova Primoraca u Veću poglavara. Istina mog naroda je u mojim ustima i ja čujem odobravanje drevnog, svetog kamena predaka...

     Živa stena Zemlje
     Čisto prijateljstvo
     Međaš vernosti i odanosti u
     Večnom kamenu vremena.

     Sada je vreme za dokazivanje i moć odanosti. Kroz Džinove šume, zaravnicu Sarangrejva i Andelejn nosim vam ime drevnih obećanja." Onda dela formalnosti nestade iz njegovog držanja i on dodate sa veselim pogledom prema Kovenantu. "A nosim i druge stvari. Moj prijatelj Tomas Kovenant obećao je da će o mom putovanju biti spevana pesma." On se blago nasmeja. "Ja sam džin Primorac. Nemojte praviti kratke pesme za mene."
     Njegova duhovitost izvuče kikot iz poglavara Mhorama, a Prothal se blago nasmeši; ali Ozondreino strogo lice kao da nije bilo sposobno za smeh, a činilo se da ni Variol ni Tamaranta nisu čuli džina. Penosled ponovo sede, a Ozondrea gotovo smesta reče, kao da je nestrpljiva: "Koje je tvoje poslanstvo?"
     Penosled sede uspravno u stolici, dok su mu ruke napeto gladile kamen stola. "Poglavari moji - kamena mu i mora! Ja sam džin. Ovakve stvari ne padaju mi lako, iako su za mene lakše nego za ikoga od moje vrste - i zbog tog razloga ja sam odabran. Ali ću se potruditi da žurno govorim.
     Molim vas da me shvatite. Zadatak mi je saopštavan na Džinovom saboru tokom deset dana. Nije bilo vremena za traćenje. Kada je potrebno poimanje, sve priče moraju biti ispričane u celini. Žurba je za beznadne, kažemo mi - a jedva da je dan prošao otkako sam shvatio da ima istine u onom što je rečeno. Tako da moj zadatak sadrži mnogo onoga što trenutno ne biste poželeli da čujete. Morate znati istoriju mog naroda - sva putovanja i gubitke koji su nas doveli dovde i sve susrete naših naroda od tog doba - ukoliko ćete me saslušati. Mi smo Bezemljaši, zalutale duše i sa usudom malobrojnog neobnavljanog semena. Željni smo rodne zemlje. Pa ipak, još od vremena Damelona Džinoljuba nismo napustili nadu, iako se Dušomor lično okrenuo protiv nas. Pretraživali smo mora i čekali da zla predskazanja dođu i prođu."
     Penosled zastade da zamišljeno pogleda Kovenanta, a zatim produži: "Ah, poglavari moji, predskazivanje je neobično. Toliko toga se kaže - a toliko malo postane jasno. Damelon nam nije prorekao Dom, već pre svršetak, razrešenje gubitka. Pa ipak je to bilo dovoljno za nas - dovoljno.
     Dakle. Jednu nadu smo našli za sebe. Kada proleće stiže u Primorje, naši brodovi vratiše se iz potrage i rekoše da su na samoj granici prostora kojim su tragali naišli na ostrvo koje se graniči sa drevnim okeanima kojima smo nekada plovili. Stvar nije sigurna, ali sledeći pohod može poći pravo do tog ostrva i pogledati iza njega radi sigurnijih znakova. Tako bismo mogli da se ponovo snađemo u lavirintu mora."
     Prothal klimnu, a kroz savršenu akustiku Zabrana, Kovenant začu slabašno šuškanje odore vrhovnog poglavara.
     Delujući kao da se približava ključnom trenutku zadatka, Penosled produži. "A drugu nam je nadu dao Damelon Džinoljub, vrhovni poglavar i Srdomilov sin. U srcu njegovog predskazanja behu sledeće reči: naše izgnanstvo okončaće se kada naše seme vrati plodnost i kada se okrene opadanje našeg potomstva. Na taj način nada rađa nadu, jer bez ikakvog proricanja možemo zadobiti srčanosti i hrabrosti zbog svakog povećanja broja naše retke, voljene dece. I gle! Te noći kada su se brodovi vratili, Jedrana Vilokosa, udata za Mlatišaku Brodograda, odvedena je do kreveta, gde je rodila - ah, kamena mu i mora, poglavari moji! Obogaljuje mi jezik pričanje ovoga bez pune mere duge zahvalnosti džinova. Kako može biti radosti za ljude koji sve izgovaraju kratko? Ponosita žena, Vilokosa čistih udova, rodila je tri sina." Ne mogavši više da se uzdrži, on pređe u pesmu punu silovitog udara talasa i mirisa soli.
     Kovenant iznenađeno vide da se poglavarka Ozondrea smeši, a oči joj vlažno uhvatiše zlatni sjaj oblučka - rečit svedok radosti zbog novosti džina.
     Ali Penosled se naglo zaustavi. Uz pokret prema Kovenantu, on reče: "Moje izvinjenje - ti imaš u rukama druge stvari. Moram da pređem na srž zadatka. Ah, prijatelju moj", reče on Kovenantu, "zar ni sada nećeš da se nasmeješ za mene? Moram da upamtim da nam je Damelon obećao svršetak, ne povratak Domu - iako ja ne mogu da zamislim nikakav drugi svršetak izuzev Doma. Može biti da stojim u sumraku džinova."
     "Ćuti, Kamenbrate", prekide ga poglavarka Tamaranta. "Ne navlači zlo na svoj narod izgovaranjem tih reči."
     Penosled uzvrati srčanim smehom. "Ah, moja zahvalnost, poglavarko Tamaranta. I tako mudre stare džinove opominje mlada žena. Čitav moj narod će se smejati kada im budem ovo ispričao."
     Tamaranta i Variol izmeniše osmehe i vratiše se položaju koji je podsećao na meditaciju ili dremež.
     Kada je prestao da se smeje, džin reče: "Dakle, poglavari moji. Na samu srž, onda. Kamena mu i mora! Sve mi se vrti u glavi od tolike žurbe. Došao sam da zatražim ispunjenje drevne ponude. Vrhovni poglavar Lorik Zloupokojitelj obećao je da će nam poglavari dati poklon kada nam sazri nada - poklon da nam poboljšati izglede za povratak Domu."
     "Birinaire", reče poglavarka Ozondrea.
     Visoko na galeriji iza Prothala, stari Birinair ustade i odvrati: "Naravno. Nisam zaspao. Nisam ja tako mator kao što izgledam, znaš. Čujem te ja."
     Sa širokim osmehom, Penosled doviknu: "Živeo, Birinaire! Srdočniče Poglavarevog Konaka i žezlonošo lillianrilla. Mi smo stari prijatelji, džinovi i lillianrilli."
     "Nema potrebe da vičeš", odvrati Birinair. "Čujem te. Stari prijatelji iz doba vrhovnog poglavara Damelona. Nikada ne beše drugačije."
     "Birinaire", umeša se Ozondrea, "sećaš li se dara koji je Lorik obećao džinovima?"
     "Dara? Kako da ne? Ništa ne fali mom sećanju. Gde je to pašče, moj učenik? Naravno. lor-liaril. Zlatanika, tako je zovu. Eto. Kobilice i kormila za brodove. Pravi put - nikada ne izdaje. A jaka kao kamen", reče on Tormu, "nasuprot tebi, rhadhamaerlu, što se stalno kliberi. Sećam se."
     "Možeš li to da učiniš?" upita Ozondrea tiho.
     "Da učinim?" ponovi Birinair, očevidno zbunjen.
     "Možeš li da napraviš kobilice i kormila od zlatanike za džinove? Da li je znanje izgubljeno?" Okrenuvši se Penosledu, poglavarka Ozondrea upita: "Koliko brodova će vam biti potrebno?"
     Uz kratki pogled pema Birinairovom uspravnom ponosu, Penosled zadrži veselje i jednostavno odvrati: "Sedam. Možda pet."
     "Može li se to učiniti?" upita ponovo Ozondrea Birinaira, razgovetno, ali bez ljutnje. Kovenantov prazni pogled išao je od govornika do govornika, kao da pričaju na nekom stranom jeziku.
     Srdočnik izvadi malu ploču i pisaljku iz odore i poče da proračunava, mrmljajući za svoj račun. Grebanje njegove pisaljke moglo se čuti po čitavom Zabranu, sve dok on ne diže glavu i reče kruto: "Znanje i dalje postoji. Ali nije lako. Najbolje što možemo da učinimo. Naravno. I vreme - trebaće vremena. Bodach glas, trebaće vremena."
     "Koliko?"
     "Najbolje što možemo da učinimo. Ukoliko budemo radili na miru. Nije moja greška. Nisam izgubio najponositije znanje lillianrilla. Četrdeset godina." Naglim šapatom, dodao je Penosledu: "Žao mi je."
     "Četrdeset godina?" blago se nasmeja Penosled. "Ah, hrabro rečeno, Birinaire, prijatelju moj. Četrdeset godina. To meni ne izgleda tako dugo." Okrenuvši se vrhovnom poglavaru Prothalu, on dodade: "Moj narod ne zna kako da vam zahvali. Čak i na jeziku džinova nema dovoljno dugih reči. Tri milenijuma naše odanosti nisu dovoljni da oduže sedam kobilica i kormila od zlatanike."
     "Ne", pobuni se Prothal. "Sedamdeset puta po sedam darova od zlatanike nisu ništa u poređenju sa velikim prijateljstvom džinova Primoraca. Samo će pomisao da smo pomogli vaš povratak Domu moći da popuni prazninu koju će ostaviti vaš odlazak. A naša pomoć udaljena je četrdeset godina. Ali počećemo smesta i može se desiti da neki novi uvid Kevinovog znanstva skrati to vreme."
     Kao jeka ponovivši: "Smesta", Birinair ponovo sede.
     Četrdeset godina? - uzdahnu Kovenant. Nemate četrdeset godina.
     Onda Ozondrea reče: "Dogovoreno?" Najpre je pogledala Penosleda, a zatim vrhovnog poglavara Prothala. Pošto su joj obojica klimnuli, ona se okrete Kovenantu i reče: "Onda pređimo na stvar sa ovim Tomasom Kovenantom." Činilo se da joj glas pogađa atmosferu popt udaljene grmljavine.
     Smešeći se da popravi Ozondreinu neposrednost, Mhoram reče: "Sa strancem zvanim Nevernik."
     "I to sa dobrim razlogom", dodade Penosled.
     Reči džina zazvoniše na uzbunu u Kovenantovom oblačnom nemiru i on se oštro zagleda u Penosleda. U uvučenim očima džina i isturenom čelu video je važnost te primedbe. Sasvim jasno, kao da otvoreno moli, Penosled rekao: Obznani belo zlato i koristi ga da pomogneš Domaji. Nemoguće, odvratio je Kovenant. Unutrašnjost očiju bila mu je vrela od bespomoćnosti i gneva, ali lice mu je bilo kruto poput mermerne ploče.
     Odjednom, Ozondrea upita: "Nađena je tapiserija iz tvoje sobe. Zašto si je bacio?"
     Ne gledajući je, Kovenant odgovori: "Uvredila me je."
     "Uvredila?" Glas joj uzdrhta od neverice i gađenja.
     "Ozondrea", opomenu je Prothal blago. "On je stranac."
     I dalje je prkosno odmeravala Kovenanta, ali je zaćutala. Jedan trenutak, niko se nije kretao niti govorio; Kovenant je imao neprijatan osećaj da poglavari mentalno raspravljaju između sebe kako da postupe sa njim. Onda Mhoram ustade, obiđe oko kraja kamenog stola i vrati se unutar kruga sve dok ponovo nije bio naspram Ozondrei. Zatim je seo na ivicu stola sa štapom u krilu i prikovao pogled na Kovenanta.
     Kovenant se oseti izloženijim Mhoramovom ispitivačkom pogledu nego ikad. Istovremeno, osetio je da je Banor kročio bliže njemu, kao da predviđa napad na Mhorama.
     Suvo, poglavar Mhoram reče: "Tomase Kovenante, moraš nam oprostiti opreznost. Oskrnavljeni Mesec svedoči o zlu u Domaji koje jedva da smo očekivali. Bez ikakve opomene, najozbiljnija proba našeg doba pojavljuje se na nebu i mi smo opasno ugroženi. Pa ipak, nećemo prerano da ti sudimo. Moraš dokazati da si zao - ukoliko si zao." Gledao je Kovenanta, tražeći nekakav odgovor, neko potvrđivanje, ali Kovenant je samo prazno uzvraćao pogled. Blago slegavši ramenima, poglavar produži: "Dakle. Možda bi bilo dobro da počneš sa porukom."
     Kovenant se lecnu, pognuvši glavu poput čoveka koga saleću kraguji. Nije želeo da izdeklamuje tu poruku, nije želeo da se priseća Kevinovog Vidikovca, Kamendola Mithil. Utroba ga je bolela od sećanja na vrtoglavicu. Sve je bilo nemoguće. Kako je mogao da održi svoju napaćenu normalnost ako razmišlja o takvim stvarima?
     Ali Kletnikova poruka imala je snagu prinude. Predugo ju je nosio u umu poput rane da bi je se sada odrekao. Pre nego što je stigao da podigne ma kakvu odbranu, saletela ga je poput grča. Tonom neizrecivog prezira, on reče: "Ovo su reči poglavara Kletnika Opakog.
     'Kazaćeš Veću Poglavara i Vrhovnom Poglavaru Protholu, sinu Dvilijanovom, da je raspon njihovih dana u Domaji najviše još sedam puta po sedam godina, počev od vremena sadašnjeg. Pre no što ti dani budu odbrojani, ja ću upravljati životom i smrću. A kao dokaz da govorim istinu, reci im i ovo: Drul Stenotočac, jamnik iz Planine Groma, pronašao je Žezlo Zakona, koga je Kevin izgubio pre deset puta po sto godina tokom Obreda Obesvećenja. Reci im da je zadatak njihovog pokolenja da povrate Žezlo. Bez njega, neće moći da mi se odupru ni sedam godina, tako da ću potpunu pobedu ostvariti ranije za šest puta po sedam godina.
     A što se tiče tebe, puzavče: potrudi se da tačno preneseš ovu poruku. Ako je ne izneseš pred Većem, onda će sva ljudska bića Domaje biti mrtva pre no što prođe deset leta. Ti to ne razumeš - ali kažem ti, Drul Stenotočac ima žezlo, a to je nešto čega se treba plašiti. Ako ne uručiš poruku, on će kroz dve godine zauzeti presto u Poglavarevom Konaku. Jamnici se već okupljaju na njegov poziv; Moćima žezla odazivaju se i vukovi i pragrdani iz Demonije. Ali najgora pošast ne preti od rata. Drul je počeo da kopa sve dublje i sada poseže za mračnim korenima Planine Groma - Gravin Trendora, Vrha Vatrenih Lavova. A u dubini Zemlje zakopana je kob suviše moćna i užasna da bi ijedan smrtnik mogao njom da upravlja. Ona bi od Vaseljene zauvek napravila pakao. Drul traga upravo za takvim zlom. Dao se u potragu za Kamenom Zlozemlja. Ako njime zagospodari, nesreća će se sručiti kako na male tako i na velike dok Vreme ne padne.
     Nemoj propustiti da predaš moju poruku, puzavče. Sreo si Drula. Da li priželjkuješ da umreš od njegove ruke?'" Kovenantovo srce uzdrhta silinom gađenja prema tim rečima, tonu. Ali još nije bio gotov. "'Još nešto, poslednje upozorenje. Ne zaboravi koga najviše treba da se plašiš. Morao sam da se zadvovoljavam ubijanjem i mučenjem. Ali sada sam razradio plan, krećem. I neću stati dok ne iskorenim svu nadu sa Zemlje. Ne ispuštaj to iz vida i očajavaj!'"
     Kada je završio, čuo je kako strah i gađenje plamte Zabranom, kao da ih je zapalio njegov nevoljni govor. Vatru mu paklenu, vatru mu paklenu! - ječao je on u sebi, pokušavajući da očisti pogled od tame iz koje je iskočio Kletnikov prezir. Nečisti!
     Prothal je pognuo glavu i stezao žezlo kao da želi da iscedi iz njega hrabrost. Iza njega, Tuvor i vrhovnik Gart stajali su u položaju pripravnosti za borbu. Neobično, Variol i Tamaranta njihali su se na svojim mestima kao da dremaju, kao da su nesvesni onoga što je rečeno. Ali Ozondrea je zinula na Kovenanta kao da joj je zabio nož u srce. Nasuprot njoj, Mhoram je uspravno stajao, visoko podignute glave i sklopljenih očiju, štapa oslonjenog o čvrsti pod; a tamo gde je metal dodirivao kamen buktao je vreli, plavi plamen. Penosled se pogurio u sedištu; njegove ogromne ruke stezale su kamenu stolicu. Ramena mu uzdrhtaše, a stolica se iznenada polomi.
     Na taj zvuk, Ozondrea pokri lice rukama i ispusti bolni povik: "Melenkurion abatha!" Sledećeg trenutka spusti ruke i ponovo pogleda Kovenanta okamenjenim, zgranutim pogledom. A on povika: Nečisti! - kao da se slaže sa njom.
     "Smej se, Kovenante", prošapta Penosled hrapavo. "Upravo si nam rekao kraj svih stvari. Sada nam pomozi. Smej se."
     Kovenant turobno odvrati: "Ti se smej. 'Radost je u ušima koje slušaju.' Ja to ne mogu činiti."
     Na njegovo zaprepašćenje, Penosled se zaista nasmeja. Digao je glavu i ispustio prigušeni, nejasni zvuk koji je podsećao na jecaj; ali trenutak potom zvuk se opustio, pročistio, polako poprimio prizvuk nepokolebivog veselja. Taj užasni napor zgrozi Kovenanta.
     Dok se Penosled smejao, prvi šok zaprepašćenja prođe Veće. Postepeno, Prothal diže glavu. "Bezemljaši su blagoslov Domaje", promrmlja on. Mhoram se pognu, a vatra između njegovog štapa i poda se ugasi. Ozondrea zavrte glavom, uzdahnu, prođe šakama kroz kosu. Kovenant ponovo oseti neku vrstu mentalnog stapanja između poglavara; bez reči, kao da su se uzeli za ruke, podelili snagu između sebe.
     Sedeći sam i bedan, Kovenant je čekao da počnu da ga pitaju. A dok je čekao, upinjao se da ponovo obuhvati sva odbijanja od kojih mu je život zavisio.
     Konačno, poglavari ponovo upraviše pažnju na njega. Put Prothalovog lica kao da je visila od umora, ali su mu oči ostale stamene, odlučne. "A sada, Neverniče", reče on blago, "moraš nam ispričati sve što ti se dogodilo. Moramo znati kako se ostvaruju Kletnikove pretnje."
     Sada, ponovi Kovenant u sebi, vrpoljeći se u stolici. Jedva se odupirao želji da se uhvati za prsten. Mračna sećanja tukla su mu oko ušiju, pokušavala da mu obore odbranu. Ubrzo su svi u Zabranu gledali u njega. Bacajući reči kao da odbacuje neispravne cigle, on poče:
     "Dolazim sa... nekog drugog mesta. Doveden sam do Kevinovog Vidikovca - ne znam kako. Najpre sam video Drula - onda me je Kletnik ostavio na Vidikovcu. Činilo se da znaju jedan drugoga."
     "A žezlo zakona?" upita Prothal.
     "Drul je imao žezlo - sve izrezbareno, sa metalnim krajevima kao tvoje. Ne znam šta je to bilo."
     Prothal sleganjem ramenima odbaci sumnju; a Kovenant turobno prisili sebe da opiše bez prekomernog uključivanja sebe, ne pominjući Lenu, Trioka ili Baradakasa, događaje sa puta. Kada je progovorio o ubijenom Putnimu, Ozondrein dah siknu između njenih usana, ali drugi poglavari nisu reagovali.
     A onda, pošto je Kovenant pomenuo posetu zlog stranca, možda Besomuka, Vitom Drvogradu, Mhoram ga napeto upita: "Da li je stranac koristio neko ime?"
     "Rekao je da se zove Jehanum."
     "Ah. A koja mu je bila namera?"
     "Otkud znam?" zareža Kovenant, pokušavajući da sakrije laž ratobornošću. "Ne poznajem nikakve Besomuke."
     Mhoram neobavezujuće klimnu, a Kovenant nastavi da izlaže priču o svom i Atiaraninom napredovanju kroz Andelejn. Tvrdoglavo je izbegavao pominjanje zla koje ga je napadalo kroz čizme. Ali kada je došao na Svetkovinu proleća, pokoleba se.
     Utvare...! - nemo je patio. Bes i užas te noći i dalje su bili u njemu, još živi u njegovom bolnom srcu. Kovenante, pomozi im! Kako mogu? To je ludilo! Nisam - nisam Berek."
     Uz napor od koga ga je grlo bolelo kao da su reči previše oštre da prođu kroz njega, on reče: "Svetkovinu su napali pragrdani. Mi smo pobegli. Neke utvare spasao je jedan - jedan Neomeđeni, kako je Atiaran rekla. Onda je Mesec postao crven. Zatim smo otišli na reku i sreli Penosleda. Atiaran je odlučila da se vrati nazad kući. Koliko ću još, do đavola, morati da trpim ovo?"
     Neočekivano, poglavarka Tamaranta diže klimavu glavu. "Ko će poći?" upita prema tavanici Zabrana.
     "Još nije odlučeno da će bilo ko ići", odvrati Prothal blagim glasom.
     "Besmislica", šmrknu ona. Zabacivši tanki pramen kose iza uha, prisilila je stare kosti da se usprave. "Ovo je previše važno da bismo bili odveć oprezni. Moramo delati. Razume se da mu verujem. Ima žezlonošin štap, zar ne? Koji žezlonoša bi mu dao štap bez sigurnog razloga? A pogledajte kakav je - jedan kraj mu je zacrnjen. Borio se sa njim - na Svetkovini, ukoliko ne grešim. Ah, jadne utvare. Bilo je to zlo, zlo." Pogledavši preko na Variola, ona reče: "Dođi. Moramo se pripremiti."
     Variol se uspe na noge. Uzevši Tamarantu za ruku, napustio je Zabran kroz jedna od vrata iza vrhovnog poglavara.
     Posle ćutanja punog poštovanja prema starim poglavarima, Ozondrea usmeri pogled na Kovenanta i upita: "Kako si dobio taj štap?"
     "Baradakas - žezlonoša - mi ga je dao."
     "Zašto?"
     Njen ton kresnu njegov gnev. On razgovetno reče: "Želeo je da se izvini što me je uznemirio."
     "Kako si ga naveo da ti veruje?"
     Prokletstvo! "Prošao sam njegovu prokletu probu istine."
     Pažljivo, poglavar Mhoram upita: "Neverniče - zbog čega je žezlonoša Vitog Drvograda poželeo da te proveri?"
     Kovenant ponovo oseti da je primoran da laže. "Jehanum ga je uznemirio. Proveravao je svakoga."
     "Da li je proverio Atiaran?"
     "Šta mislite?"
     "Mislim", umeša se Penosled čvrsto, "da za Atiaran, družbenicu Trelovu iz Kamendola Mithil, nije bila potrebna nikakva proba istine da bi pokazala vernost."
     Ta tvrdnja izazva pauzu, tokom koje su se poglavari zgledali kao da su došli do nekakve granice. Onda vrhovni poglavar Prothal ozbiljno reče: "Tomase Kovenante, ti si stranac i mi nismo imali vremena da upoznamo tvoje načine. Ali nećemo ti prepustiti da sam prosuđuješ o tome šta je ispravno. Jasno je da si govorio neistinu. Zarad Domaje, moraš odgovoriti na naša pitanja. Molim te, reci nam zbog čega je žezlonoša Baradakas podvrgao probi istine samo tebe, a ne i Atiaran, tvoju pratilju."
     "Neću."
     "Onda nam reci zbog čega Atiaran, družbenica Trelova, nije odabrala da te prati dovde. Retkost je da se osoba rođena u Domaji zaustavi nadomak Veselkamena."
     "Neću."
     "Zbog čega odbijaš?"
     Kovenant se besno upilji u ispitivače. Sedeli su nad njim poput sudija koji u rukama drže moć da prokažu. Želeo je da se brani povicima, kletvama; ali napete oči poglavara zaustaviše ga. Nije mogao da vidi prezir na njihovim licima. Gledali su ga u besu, strahu, nemiru, sa povređenom ljubavi prema Domaji, ali bez prezira. Veoma blago, on reče: "Zar ne shvatate? Pokušavam da izbegnem da vam ispričam još veću laž. Ukoliko nastavite da me gurate - svi ćemo patiti."
     Vrhovni poglavar sretnu njegov nemirni, molećivi pogled, a onda umorno uzdahnu: "Vrlo dobro. Ti nam otežavaš stvari. Sada moramo doneti odluku. Molim te, napusti Zabran. Uskoro ćemo te pozvati."
     Kovenant ustade, okrenu se na peti, pođe uz stepenice prema velikim vratima. Jedino je zvuk njegovih čizama po kamenu označavao tišinu sve dok nije gotovo stigao do vrata. Onda začu kako Penosled govori jasno kao da njegovo sopstveno srce izgovara reči: "Atiaran, družbenica Trelova, krivila je tebe za pokolj utvara."
     On se sledi, čekajući u praznom užasu da džin nastavi. Ali Penosled nije rekao ništa. Drhteći, Kovenant prođe kroz vrata i nespretno pođe da sedne na jednu od stolica duž zida. Činilo mu se da je njegova tajna toliko krhka da je pravo čudo da je i dalje nedirnuta.
     Nisam...
     Kada je digao pogled, otkri da Banor stoji pred njim. Lice krvnog gardiste bilo je lišeno ma kog izraza, ali nije delovalo kao da ne sadrži prezir. Njegova ravnodušna dvosmislenost činila se sposobna za bilo kakav odziv, a sada je nagoveštavala sud Kovenantovoj slabosti, njegovoj bolesti.
     Gonjen gnevom i osujećenošću, Kovenant promrmlja u sebi: produži dalje. Preživi. "Banore", zareža on, "Mhoram izgleda misli da bi trebalo da se bolje upoznamo. Rekao mi je da te pitam o krvnoj gardi."
     Banor sleže ramenima kao da u njega ne može prodreti nikakvo pitanje.
     "Tvoj narod - Haručai...", Banor klimnu, "...živi gore u planinama. Došli ste u Domaju kada je Kevin bio vrhovni poglavar. Koliko je to bilo davno?"
     "Vekovima pre Obesvećenja." Tuđinski ton krvnog gardiste kao da je nagoveštavao da jedinice vremena poput godina i decenija nemaju nikakvo značenje. "Dve hiljade godina."
     Dve hiljade godina. Pomislivši na džinove, Kovenant reče: "Zbog toga vas je preostalo samo pet stotina. Otkako ste stigli u Domaju počeli ste da odumirete."
     "Krvnih gardista uvek je bilo pet stotina. Takav je zavet. Haručaija ima više." Dao je imenu pevuckavi prizvuk koji se slagao sa njegovim glasom.
     "Više?"
     "Oni žive u planinama kao i nekad."
     "Onda kako - govoriš to kao da nisi bio tamo vrlo dugo." Banor ponovo blago klimnu. "Kako održavate svojih pet stotina na ovom mestu? Nisam video nikakve..."
     Banor ga ravnodušno prekinu. "Kada neko iz krvne garde pogine, njegovo telo se šalje u planine kroz Čuvarev prolaz, a drugi Haručai dolazi da zauzme njegovo mesto u zavetu."
     Pogine? - upita se Kovenant. "Zar od tada nisi bio kod kuće? Zar ne posećuješ svoje... Imaš li ženu?"
     "Svojevremeno."
     Banorov ton nije se menjao, ali nešto u njegovoj bezosećajnosti natera Kovenanta da oseti kako je to pitanje važno. "Svojevremeno?" zanimao se dalje. "Šta joj se dogodilo?"
     "Umrla je."
     Nekakav instinkt opomenu Kovenanta, instinkt pobuđen začaranošću Banorovom tuđinskom, nepopustljivom stamenošću. "Kada... pre koliko vremena je umrla?"
     Bez titraja neodlučnosti krvni gardista odvrati: "Dve hiljade godina."
     Šta! Jedan dugi trenutak Kovenant je zapanjeno piljio, šapćući sebi kao da se plaši da bi ga Banor mogao čuti: Pa to je nemoguće. To je nemoguće. U naporu da uspostavi kontrolu nad sobom, on glupo zatrepta. Dve...? Šta je to?
     Pa ipak, i pored njegove zapanjenosti, Banorova tvrdnja sadržavala je ubedljivost. Ravni glas zvučao je kao da je nesposoban za laž, čak i za pogrešno razumevanje. On ispuni Kovenanta užasom, mučnim saosećanjem. U naglom dokučivanju on nazre važnost Mhoramovog opisa, sada su zavetovanom odanošću učinjeni asketama, bez žena i starim. Ogoljeni - kako može biti ikakve granice ogoljenosti koja traje već dve hiljade godina? "Koliko", zakreketa on, "koliko si star?"
     "Došao sam u Domaju sa prvim Haručaima, kada je Kevin bio mladi vrhovni poglavar. Skupa smo prvi put izgovorili zavet službe. Zajedno smo zazvali zemnu moć da bude svedok našeg posvećenja. Sada se ne vraćamo zavičaju dok ne poginemo."
     Dve hiljade godina, promumla u sebi Kovenant. Sve dok ne poginemo. To je nemoguće. Ništa od svega toga se ne događa. Zbunjeno, on pokuša da kaže sebi da je ono što je čuo slično osetljivosti njegovih živaca, novi dokaz Domajine nemogućnosti. Ali nije mu se činilo kao dokaz. Ganulo ga je, kao da je saznao da Banor pati od neke retke vrste gubavosti. Sa naporom, on jeknu: "Zašto?"
     Banor glatko odvrati: "Kada smo došli u Domaju, videli smo čuda - džinove, Ranihine, Veselkamen - poglavare takve moći da su odbili da vode rat protiv nas sve dok ne budemo uništeni. Kao odgovor na naš izazov, dali su Haručaima poklone tako dragocene..." On zastade, činilo se da na trenutak razmišlja o ličnim sećanjima. "Zbog toga smo dali zavet. Nismo mogli izravnati takvu velikodušnost ni na koji drugi način."
     "Da li je to vaš odgovor na smrt?" Kovenant se borio sa saosećanjem, pokušavao da svede ono što je Banor izgovorio na shvatljive razmere. "Da li tako stvari idu u Domaji? Kadgod si u nevolji, naprosto učini ono nemoguće? Kao Berek?"
     "Dali smo zavet. Zavet je život. Izopačenje je smrt."
     "Ali dve hiljade godina?" pobuni se Kovenant. "Prokletstvo. To nije čak ni pošteno. Zar ne misliš da ste dovoljno dali?"
     Bez izraza, krvni gardista reče: "Ne možeš nas izopačiti."
     "Da vas izopačim? Nemam nameru da vas izopačujem. Što se mene tiče, možete da nastavite da služite te poglavare sve dok ne puknete. Govorim o tvom životu, Banore! Koliko dugo obavljaš tu službu ne pitajući se čak ni čemu sve to? Ponos, ili u najmanju ruku normalnost to zahtevaju. Vatru mu paklenu!" Nije mogao da pojmi kako je makar i najnormalniji čovek mogao da ostane lišen poriva za samoubistvo pred licem tolikog postojanja. "Nije to kao pravljenje salate - ne možeš tek tako da ga promešaš. Vi ste ljudi. Niste rođeni za besmrtnike."
     Banor ravnodušno sleže ramenima. "Šta znači besmrtnost? Mi smo krvna garda. Mi znamo samo za život ili smrt - zavet ili Izopačenje."
     Trenutak prođe pre nego što se Kovenant setio da je Izopačenje ime koje je krvna garda dala poglavaru Kletniku. Onda zaječa: "Razume se da shvatam. Živite verno zbog toga što je vaša čista, bezgrešna služba potpuno i neporecivo neukaljana bilo kakvom prljavštinom ili težinom običnih ljudskih slabosti. Ah, te prednosti čistog života."
     "Mi to ne znamo." Banorov nespretni ton čudno je odjekivao. "Kevin nas je spasao. Kako smo mogli pretpostaviti šta mu je na srcu? Sve nas je poslao u planine - u planine. Postavljali smo pitanja, ali je on dao naređenje. Zadužio nas je našim zavetom. Nismo znali razlog zbog koga ne bismo poslušali. Kako smo mogli znati? Stajali bismo uz njega tokom Obesvećenja - stajali ili bili osujećeni u tome. Ali on je spasao nas - krvnu gardu. Nas koji smo se zakleli da ćemo mu sačuvati život po svaku cenu."
     Spasao, uzdahnu bolno Kovenant. Mogao je da oseti nehotičnu surovost Kevinovog čina. "I tako, sada ne znate da li su sve te godine življenja bile ispravne ili pogrešne", reče on kao iz daljine. Kako to podnosite? "Možda vas vaš zavet ismeva."
     "Nema optužbe koja može makar podići i prst protiv nas", ustvrdi Banor. Ali na trenutak njegova ravnodušnost zazvučala je za nijansu neodlučnije.
     "Ne, sve to činite sami sebi."
     U znak odgovora, Banor zatrepta, kao da ni optužbe ni oproštaj ne nose nikakvo značenje pred drevnim viđenjem njegove posvećenosti.
     Trenutak kasnije, jedan od stražara pozva Kovenanta u Zabran. Strepnja mu steže srce. Njegovo užasnuto saosećanje sa Banorom iscrplo mu je hrabrost; nije se osećao sposobnim da se suoči sa poglavarima, da odgovori na njihove zahteve. Uspeo se na noge kao da će pasti, a onda je stao da oklevao. Kada mu Banor mahnu da pođe, žurno je rekao: "Reci mi još jednu stvar. Kada bi ti žena još bila živa, da li bi otišao da je vidiš i onda se vratio ovamo. Da li bi mogao..." Zastao je. "Da li bi mogao to da podneseš?"
     Krvni gardista je, ne obarajući oči, izdržao njegov ispitivački pogled, ali činilo se da misli prolaze poput senki iza njegovog lica pre nego što tiho reče: "Ne."
     Teško dišući, kao da oseća mučninu, Kovenant odšepa kroz vrata i niz stepenice prema žutom žrtveniku jame sa oblučkom.
     Prothal, Mhoram, Ozondrea, četiri krvna gardiste, četiri posmatrača - svi su ostali onako kako ih je ostavio. Pod zloslutnim iščekivanjem njihovih očiju seo je na samotnu stolicu ispod poglavarskog stola. Tresao se kao da oganj-kamenovi zrače hladnoću, a ne toplotu.
     Kada je vrhovni poglavar progovorio, starost je zazveketala u njegovom glasu naizgled još gore nego pre. "Tomase Kovenante, ako smo pogrešno postupali sa tobom zamolićemo te za oproštaj kada za to dođe trenutak. Ali moramo razrešiti sumnju u tebe. Prikrio si mnogo toga što moramo znati. Međutim, u jednoj stvari mogli smo da se složimo. Tvoje prisustvo u Domaji vidimo na sledeći način:
     Dok je prebivao pod Planinom Groma, Drul Stenotočac je našao izgubljeno Žezlo zakona. Bez ičije pomoći, bile bi mu potrebne mnoge godine da ovlada njime. Ali poglavar Kletnik Opaki saznao je za Drulovo otkriće i iz nekog sopstvenog razloga složio se da poduči jamnika korišćenju Žezla. Očigledno, nije oteo Žezlo od Drula. Možda je bio previše slab. Ili se plašio da koristi alatku koja nije stvorena za njegovu ruku. Ili možda ima neki strašni cilj koji ne možemo da naslutimo. Ali opet je jasno da je poglavar Kletnik naveo Drula da upotrebi Žezlo da bi te prizvao u Domaju - Žezlo zakona jedino ima toliko moć. A Drul nije mogao da započne i izvede takav poduhvat bez pomoći najdubljeg znanja. Doveden si u Domaju po želji poglavara Kletnika. Možemo se samo moliti da su na delu bile i druge sile."
     "Ali to nam ne kazuje zašto", reče Mhoram napeto. "Ako je jedina namera poglavara Kletnika bila prenošenje poruke, nije mu bio potreban neko van Domaje - i nije imao nikakve potrebe da te štiti od Drula, kao što je učinio kada te je preneo na Kevinov Vidikovac i kao što verujem da je pokušao da učini kada je poslao Besomuka da te skrene sa puta prema Andelejnu. Ne, ti si naš jedini vodič prema pravim namerama Opakog. Zbog čega je prizvao nekoga izvan Domaje? I zašto tebe? Na koji način služiš njegovim namerama?"
     Zadihano, Kovenant steže vilice i ne reče ništa.
     "Dozvoli da ti predstavim stvari na drugi način", bio je uporan Prothal. "Priča koju si nam ispričao sadrži dokaze istine. Malo živih ljudi zna da su Besomuci nekada bili nazvani Herem, Šeol i Jehanum. A mi znamo da je jedan Neomeđeni proučavao utvare Andelejna tokom mnogo godina."
     I protiv volje Kovenant se priseti beznadne hrabrosti životinja koje su pomagale Neomeđenom da ga spase u Andelejnu. Bacale su se u sopstvenu pogibiju sa očajničkom i uzaludnom žestinom. Stegao je zube, pokušavajući da zatvori uši sećanjima na njihovo umiranje.
     Prothal produži bez stanke. "I znamo da je proba istine lomillialorom pouzdana - ukoliko onaj koga proveravaju ne nadilazi probača."
     "Ali to zna i Opaki", odreza Ozondrea. "Mogao je znati da jedan Neomeđeni živi i bavi se proučavanjem u Andelejnu. Mogao je da pripremi ovu priču i nauči te njoj. Ukoliko je to učinio", naglasi ona mračno, "onda su stvari o kojima si odbio da govoriš tačno one na kojima bi tvoja priča pala. Zašto te je žezlonoša Vitog Drvograda proveravao? Kako je proba izvedena? Protiv koga si se borio tim štapom? Kakav je instinkt okrenuo Atiaran, družbenicu Trelovu, protiv tebe? Plašiš se da odgovoriš zbog toga što ćemo onda videti delo ruku Opakog."
     Dostojanstveno, vrhovni poglavar zazveketa: "Tomase Kovenante, moraš nam dati neki znak da je tvoja priča istinita."
     "Znak?" zaječa Kovenant.
     "Pruži nam dokaz da treba da ti verujemo. Izrekao si reči usuda nad našim životima. U to verujemo. Ali možda je tvoja namera da nas zavedeš sa prave odbrane Domaje. Daj nam neki znak, Neverniče."
     Kroz drhtanje, Kovenant oseti kako su se neprobojne okolnosti njegovog sna stegle oko njega, poričući svaku želju za nadom ili nezavisnošću. Uspentrao se na noge, napeo da dočeka krizu uspravan. Kao poslednje uporište, zareža na Penosleda: "Reci im. Atiaran je krivila sebe zbog onoga što se desilo na Svetkovini. Zato što nije obraćala pažnju na upozorenja. Reci im."
     Usplamteo je na Penosleda, želeći da džin podrži njegovu poslednju priliku za samostalnošću, i posle trenutka ozbiljnosti džin reče: "Moj prijatelj Tomas Kovenant govori istinu, na svoj način. Atiaran, družbenica Trelova, verovala je da je ono najgore sama izazvala."
     "Svejedno!" odreza Ozondrea. "Možda je krivila sebe zbog toga što ga je dovela na svetkovinu - zbog toga što mu je omogućila - njen bol ga ne opravdava." A Prothal ustraja slabim glasom: "Tvoj znak, Kovenante. Neophodnost donošenja suda počiva na nama. Moraš izabrati između Domaje i Domajine Opačije."
     Kovenante, pomozi im!
     "Ne!" zadahta on hrapavo i okrete se naglo da pogleda vrhovnog poglavara. "Nije to bila moja greška. Zar ne vidite da Kletnik baš želi da učinite ovo?"
     Prothal ustade, osloni težinu na žezlo. Njegov položaj kao da mu je širio moć dok je govorio. "Ne, ne vidim. Zatvoren si za mene. Tražiš da ti verujemo, ali odbijaš da pokažeš da si dostojan poverenja. Ne. Zahtevam znak koji nam odbijaš. Ja sam Prothal, sin Dvilijanov, vrhovni poglavar po odluci Veća. Zahtevam."
     Jedan dugi trenutak Kovenant je ostao neodlučan. Oči mu padoše na jamu sa oblučkom. Kovenante, pomozi im! Zaječavši, on se seti koliko je Atiaran platila da ga dovede do mesta na kome sada stoji. Njen bol ništa ne dokazuje. Kao protivtežu čuo je Banora kako govori. Dve hiljade godina. Život ili smrt. Ne znamo. Ali lice koje je video u oganj-kamenovima pripadalo je njegovoj ženi. Džoana! - vikao je. Zar je bolesno telo bilo važnije od svega?
     Rascepio je košulju kao da želi da ogoli srce. Sa parčeta prijanjka na grudima strgao je burmu, nabio je na domali prst, digao levicu poput prkosa. Ali nije bio prkosan. "Ne umem da ga upotrebim!" povika izgubljeno, kao da je prsten i dalje simbol venčanja, a ne talisman divlje magije. "Ja sam gubavac!"
     Zapanjenost stade da odzvanja Zabranom, da zveči promenama u vazduhu. Srdočnici i Gart bili su zaprepašćeni. Prothal zavrte glavom kao da pokušava da se probudi prvi put u životu. Intuitivno shvatanje probi se poput talasa na Mhoramovo lice i on se diže na noge u krutoj pažnji. Zahvalno se smešeći, i Penosled ustade. I poglavarka Ozondrea pridruži se Mhoramu, ali nije bilo olakšanja u njenom pogledu. Kovenant je mogao da vidi kako se probila kroz tiskanje zbunjenosti do suštine situacije - mogao da vidi kako misli, spašće ili prokleti, spašće ili prokleti. Činilo se da je jedino ona od svih poglavara shvatila da čak i taj znak nije dovoljan.
     Najzad, vrhovni poglavar ovlada sobom. "Sada najzad znamo kako da ti odamo počast", uzdahnu on. "Prapoglavare Tomase Kovenante, Neverniče i nosioče belog zlata, budi dobro došao i budi što jesi. Oprosti nam, jer nismo znali. Tvoja je divlja magija što uništava mir. A moć je u svim vremenima užasna stvar."
     Poglavari pozdraviše Kovenanta kao da istovremeno žele da ga prizovu i odbrane se od njega, a onda zajedno počeše da pevaju:

     Divlja magija urezana je u kamenu svakom,
     sadržana da je belo zlato razuzda ili usmeri...
     zlato, retki metal, što ne rađa se u Domaji,
     kojim ne može vladati, ograničiti ga, potisnuti
     zakonom kojim je stvorena Domaja
     (jer Domaja je divna,
     poput sna jake duše o miru i saglasju,
     a Lepota nije moguća bez uređenosti
     dok je zakon koji je rodio Vreme
     tek samokontrola Tvorca Domaje).
     Pre je to ključ, međaš, osa
     rasula iz koga je stvoreno Vreme,
     a sa Vremenom i Zemlja,
     a sa Zemljom oni koji na njoj žive:
     divlja magija spregnuta u svakoj čestici života,
     razuzdana ili usmerena zlatom
     (što ne rađa se u Domaji),
     jer moć je kotva kapije života
     što se proteže i ovladava Vremenom:
     a belo - belo zlato,
     ne abonosno, žučno, krvavo il' zeleno,
     jer belo je boja kosti
     tvar mesa
     uređenost života.

     Ta moć je paradoks,
     jer Moć ne postoji bez Zakona,
     a divlja magija nema Zakona;
     još je belo zlato paradoks,
     jer govori u ime kosti života,
     ali nije deo Domaje.
     A onaj ko nosi belo zlato divlje magije
     i taj je paradoks,
     jer on je sve i ništa,
     heroj i budala,
     moćan, bespomoćan,
     i jednom reči istine ili izdajstva,
     spašće ili prokleti Zemlju.
     Jer on je lud i normalan,
     hladan i strastan,
     Izgubljen i nađen.

     Bila je to složena pesma, sa neobičnim harmonijama, bez razrešenja u sazvučjima koja će uspokojiti slušaoce. A u njoj je Kovenant mogao da čuje lešinarska krila Kletnikovih reči: Poseduješ moć, ali nikada nećeš saznati u čemu se ona sastoji. Na kraju ipak nećeš biti u stanju da mi se suprotstaviš. Kada se pesma okončala, on se upita da li je njegova borba poslužila Kletnikovim manipulacijama ili ih je omela. Nije znao da kaže. Ali mrzeo je istinu u Kletnikovim rečima i plašio je se. Umešao se u tišinu koja je usledila posle himne poglavara. "Ne umem da ga upotrebim. Ne želim da naučim. Ne nosim ga zbog toga. Ako mislite da sam neka vrsta otelotvorenog iskupljenja - to je laž. Ja sam gubavac."
     "Ah, prapoglavare Kovenante", uzdahnu Prothal kada su poglavari i Penosled ponovo seli, "dopusti mi da ponovo kažem, molim te, oprosti nam. Sada shvatamo mnogo toga - zbog čega si prizvan - zbog čega je zubljonoša postupio prema tebi tako kako jeste - zbog čega je Drul Stenotočac pokušao da te zarobi tokom Svetkovine proleća. Molim te da za uzvrat shvatiš da je znanje o tom prstenu neophodno za nas. To što podsećaš na Bereka Troprsta nije bez svoje cene. Ali, na žalost, mi ne umemo da ti kažemo kako da upotrebiš belo zlato. Avaj, premalo smo upućeni u znanstvo koje već posedujemo. A ja se plašim da bi nam divlja magija izmicala čak i kada bismo držali i pojmili svih sedam Krugova i Reči. Poznavanje belog zlata došlo nam je preko drevnih proročanstava - predskazanja, kao što je rekao Srdosolja Penosled, koja mnogo kažu, ali malo toga razjašnjavaju - ali ne pojmimo ništa u vezi sa divljom magijom. Svejedno, proročanstva su vrlo jasna o tvojoj važnosti. I zato te imenujem 'prapoglavarom', deliocem svim stvari Veća sve dok se ne rastanemo. Moramo ti verovati."
     Koračajući napred-nazad po bridu protivurečnih htenja, Kovenant zareža: "Baradakas je otprilike rekao istu stvar. Tako mu pakla! Vi me užasavate. Kada pokušam da budem odgovoran, pritiskate me - a kada padnem, vi... Ne postavljate prava pitanja. Nemate ni najblažu predstavu o tome šta je gubavac i čak vam ne pada na pamet da se raspitate. Zato me je Kletnik odabrao za ovo. Zato što ne mogu... prokletstvo! Zašto me ne pitate o mestu odakle stižem? Moram vam reći. Svet sa koga stižem ne dozvoljava nikome da živi osim po njegovim sopstvenim uslovima. Ti uslovi... ti uslovi protivureče vašima."
     "Koji su to uslovi?" upita vrhovni poglavar pažljivo.
     "Da je vaš svet san."
     U zapanjenoj tišini zabrana, Kovenant iskrivi lice, lecnu se kada slike počeše da ga saleću - stubovi sudnice, stari prosjak, njuška policijskih kola. San! - grozničavo zadahta. Ništa od svega ovoga se ne dešava...!
     Onda Ozondrea prasnu. "Šta? San? Hoćeš da kažeš da ti sanjaš? Veruješ li da spavaš?"
     "Da!" On oseti slabost od straha; ovo razotkrivanje lišilo ga je štita, izložilo napadu. Ali nije ga mogao povući. Bilo mu je potrebno da povrati neku vrstu iskrenosti. "Da."
     "Zaista!" zareža ona. "Bez sumnje to objašnjava pokolj na svetkovini. Reci mi, Neverniče - smatraš li to morom, ili tvoj svet uživa u takvim snovima?"
     Pre nego što je Kovenant mogao da odvrati, poglavar Mhoram reče: "Dosta, sestro Ozondrea. On muči samoga sebe - dovoljno."
     Sevajući očima, zaćutala je, a trenutak potom Prothal reče: "Može biti da bogovi imaju takve snove. Ali mi smo smrtnici. Možemo se samo suprotstavljati ili predati. Ovako ili onako, nestajemo. Da li si poslat da nam se rugaš zbog toga?"
     "Da vam se rugam?" Kovenant nije mogao da nađe reči kojima bi odvratio. Glupo dograbi tu misao troprstom šakom. "Baš je obratno. On se ruga meni." Kada ga svi poglavari pogledaše sa nerazumevanjem, on naglo povika: "Mogu da osetim bilo u prstima! Ali to je nemoguće. Imam bolest. Neizlečivu bolest. Moram - moram da nađem način da ne poludim. Krvavog mu pakla! Ne želim da izgubim razum zbog toga što neki savršeno pošteni karakter u snu traži nešto od mene što ne mogu dati."
     "Pa, može biti da je i tako." Prothalov glas je sadržavao prizvuk tuge i saosećanja, kao da je slušao poricanje ili odbacivanje normalnosti nekog duboko poštovanog vidovnjaka. "Ali mi ćemo ti svejedno verovati. Gorak si, a gorčina je znak brige. U to imam poverenja. A ono što govoriš slaže se i sa starim proročanstvom. Plašim se da dolazi vreme kada ćeš biti poslednja nada Domaje."
     "Zar ne shvatate?" zaječa Kovenant, nesposoban da potisne bol u glasu. "To Kletnik želi da mislite."
     "Možda", reče Mhoram zamišljeno. "Možda." A onda, kao da je doneo neku odluku, on okrenu žestinu pogleda pravo na Kovenanta. "Neverniče, moram te pitati da li si se suprotstavljao poglavaru Kletniku. Ne govorim o Svetkovini. Kada te je preneo od Drula Stenotočca do Kevonovog Vidikovca - da li si mu se suprotstavio?"
     Pitanje učini da se Kovenant naglo oseti krhko, kao da se prekinula nit njegovog otpora. "Nisam znao kako." Umorno je ponovo seo u osamu stolice. "Nisam znao šta se dešava."
     "Sada si prapoglavar", promrmlja Mhoram. "Više nema potrebe da sediš tamo."
     "Uopšte nema potrebe za sedenjem", popravi ga Prothal sa naglom oštrinom. "Ima puno posla koji treba obaviti. Moramo razmišljati, pokušavati i planirati - šta god da učinimo u ovom iskušenju, odluku moramo doneti brzo. Ponovo ćemo se sresti večeras. Tuvore, Garte, Birinaire, Torme - pripremite sebe i podređene. Donesite večeras do Veća sve misli o stategiji kojima raspolažete. I recite čitavom Konaku da je Tomas Kovenant imenovan za prapoglavara. On je stranac i gost. Birinaire - smesta počni sa radom za džinove. Banore, mislim da više nema potrebe da prapoglavar ostane u kuli." Zastao je da se obazre, pruživši svima priliku da govore. Onda se okrenuo i napustio Zabran. Ozondrea ga je sledila, a pošto je uputio Kovenantu još jedan formalni pozdrav, i Mhoram izađe.
     Nemo, Kovenant se peo za Banorom kroz visoke prolaze i stepeništa sve dok nisu stigli do njegovih novih odaja. Krvni gardista ga uvede u niz soba. Imale su visoke tavanice, osvetljene odraženom sunčevom svetlošću kroz nekoliko širokih prozora, obilato opremljene hranom i kladenicom i neukrašene. Kada Banor iziđe, Kovenant pogleda kroz jedan prozor i otkri da se njegove odaje nalaze u severnom zidu Veselkamena, sa pogledom na grube zaravni i severnu liticu visoravni. Sunce je bilo u zenitu, ali malo južnije od Konaka, tako da su prozori bili u senci.
     Otišao je od prozora, prišao polužavniku sa hranom i pojeo lagani obrok. Onda je nalio bocu kladenice, koju je poneo do spavaće sobe. Tamo je našao jedan istureni prozor. Soba je odavala utisak privatnosti, mira.
     Kuda da ide odatle? Nije bilo potrebno da bude mudrac ili prorok da bi znao da ne može ostati u Veselkamenu. Tu je bio previše ranjiv.
     Seo je u kamenu senicu da razmišlja o Domaji pod sobom i da se pita šta je učinio sa sobom.