3. POZIV NA IZDAJU

     Izvesno vreme, koje je mogao da meri samo otkucajima srca, Kovenant je ostao da lebdi u tami. Ona crvena, probadajuća svetlost predstavljala je jedinu postojanu tačku u Vaseljeni koja kao da je ključala oko njega. Osećao je da bi mogao da opazi sveopšte kretanje neba i zemlje, samo kada bi znao u kom pravcu da usmeri pogled; ali tama i topao crveni zrak na njegovom čelu sprečavali su ga da se okrene, tako da je morao da pusti struje koje su se kovitlale oko njega da promaknu neviđene.
     Pod pritiskom razjarene svetlosti jasno je osećao svaki otkucaj pulsa u slepoočnicama, kao da je njegov um udarima čekića istiskivao iz njega život, ne srce. Otkucaji su bili spori - suviše spori za sve ono što je opažao. Nikako nije mogao da shvati šta se događa s njim. Ali svaki udarac bi ga protresao kao da je napadu izložen sam njegov mozak.
     Krvavo koplje svetlosti iznenada zatreperi, a onda se raspoluti. Kretao se ka svetlosti - ili se svetlost približavala njemu. One dve užarene tačke bile su oči.
     U narednom trenutku začuo je smeh - prodorno, kreštavo kliktanje puno trijumfa i starog prkosa. Glas je bio graktav kao da dolazi od kakvog zlogukog petla koji nagoveštava zoru u paklu; Kovenantov puls uzdrhta od tog zvuka.
     "Uspeo sam!" zakikota se glas. "Ja! Moj je!" ponovo zakrešta glas i pretvori se u smeh.
     Kovenant je sada bio dovoljno blizu da razabere oči. U njima nije bilo ni beonjača, ni zenica; crvene kugle ispunjavale su očne duplje i svetlost u njima previrala je poput lave. Toplota koja je iz njih izbijala bila mu je sada tako blizu da je Kovenantovo čelo počelo da gori.
     Oči tada blesnuše i kao da zapališe vazduh oko sebe. Plamenovi se raširiše unaokolo, stvarajući zaslepljujući oreol oko Kovenanta.
     Nalazio se u nekoj dubokoj stenovitoj pećini. Njeni zidovi upijali su i zadržavali svetlost, tako da je pećina ostajala osvetljena i posle samo jednog sevanja očiju. Stena je bila glatka, ali izlomljena u stotine nepravilnih faceta, kao da je pećinu neko izdubio hirovito zamahujući nožem. Svuda unaokolo po zidovima pećine zjapili su ulazi. Visoko iznad njegove glave krov se skupljao u gusti roj stalaktita, ali pod je bio ravan i uglačan kao da je njime prošlo nebrojeno stopala. Svetlost se odbijala i prolazila kroz stalaktite iznad njegove glave, tako da je roj vrveo crvenim sjajem.
     U pećini je neopisivo zaudaralo; prevladavao je neki kiselkasti miris izmešan sa bolesno slatkastim vonjem - koji je poticao od zapaljenog sumpora nanetog preko trulog mesa koje se pušilo. Kovenant oseti mučninu od toga, kao i od pojave bića čije su ga oči držale zarobljenim.
     Na niskoj kocki u središtu pećine čučalo je stvorenje dugačkih, koščatih udova, ogromnih i teških šaka kao lopate, uskog, povijenog torza i glave nalik na onu koja se oblikuje na drvenom ovnu. Pošto je čučao, kolena su mu dopirala gotovo do visine ušiju. Jednom šakom podupirao se o stenu ispred sebe; drugom je stezao dugačak drveni štap okovan metalom i izrezbaren s kraja na kraj složenim šarama. Njegova iscerena usta bila su ukočena od smeha, a u crvenim očima činilo se da ključa kao u magmi.
     "Ha! Uspeo sam!" zakrešta on ponovo. "Dozvao ga. Moja moć. Sve ih pobila!" Dok je tako kreštavo blebetao, gladno je balavio. "Poglavar Drul! Gospodar! Ja!"
     Stvorenje skoči na noge i stade da mahnito poskakuje od ponosa. Sve se više približavao svojoj žrtvi, a Kovenant oseti neobuzdano gnušanje.
     Držeći žezlo obema šakama blizu sredine, stvorenje povika: "Ubiti te! Uzeti tvoju moć! Slomiti njih sve! Biti Poglavar Drul!" Zatim podiže štap kao da će njime udariti Kovenanta.
     Pećinu tog časa ispuni još jedan glas. Bio je dubok, odzvanjao je, dovoljno snažan da bez po muke ispuni vazduh, i delovao nekako mrtvački, kao da je progovorila kakva provalija. "Nazad, Stenotočcu!" naredi on. "Ovaj ulov je suviše veliki za tebe. Zahtevam da ga predaš meni."
     Stvorenje podiže lice prema tavanici i povika: "Moj! Moje Žezlo! Video si. Ja sam ga dozvao. Video si!"
     Kovenant krenu za crvenim pogledom naviše, ali ne uspe da razazna ništa osim isprepletane, vrtoglave igre nagomilanih kamenih šiljaka.
     "Nisi to izveo sam", reče onaj duboki glas. "Žezlo je suviše tvrd orah za tebe. Uništio bi ga istog časa čim bi se makar malo razbesneo da te nisam uputio u neke načine njegove upotrebe. A moja pomoć nije besplatna. Dalje čini šta ti je volja. Za sebe tražim samo njega. On pripada meni."
     Stvorenje se potom malo smiri kao da se setilo da je još u izvesnoj prednosti za koju onaj drugi ne zna. "Moje Žezlo", promrmlja on mračno. "Imam ga. Sada nisi bezbedan."
     "Da ti to meni možda ne pretiš?" natušti se duboki glas i opasnost koja je od njega pretila izbi bliže površini. "Budi na oprezi i danju i noću, Drule Stenotočcu! Bliži ti se Sudnji dan. Čuvaj se! Počeo sam!"
     Začulo se neko potmulo struganje, kao da se veliki zubi taru jedan o drugi, zatim prostor između Kovenanta i Drula ispuni ledela magla, koja stade da se zgušnjava, kovitla i postaje sve neprobojnija dok ne sakri Drula od Kovenantovog pogleda. U početku je ta magla gorela svetlošću zapaljenog kamenja, ali za vreme kovitlanja crvena boja je izbledela i pretvorila se u vlažno, uobičajeno sivilo magle. Odvratan smrad istopio se u slađi miris - miris eteričnog ulja, miris pogreba. Uprkos slepilu usled magle, Kovenant oseti da se više ne nalazi u Drulovoj pećini.
     Ta mu promena nije donela nikakvo olakšanje. Strah i zbunjenost su ga ispijali, tako da mu se činilo da tone u noćnu moru. Taj bestelesni glas ga je plašio. Dok je magla duvala oko njega, noge mu se zatresoše i poviše i on pade na kolena.
     "Dobro činiš što si ponizan", začu se glas. Njegovo mrtvilo zaprepasti Kovenanta kome se učini da se našao pred kakvim groznim ubicom. "Nema nade niti pomoći za čoveka tvoje sudbine. Moj ti Neprijatelj neće pomoći. On je taj koji te je izabrao za ovaj usud. A kada on izabere, on ne daje, on uzima." Kroz glas promače izvesno sirovo zadovoljstvo koje uz put očeša Kovenantove nerve. "Da, dobro činiš što se meni moliš. Mogu te osloboditi tvoga tereta. Moje je da ti podarim zdravlje i snagu, samo ako zatražiš. Jer otpočeo sam svoj napad na ovu epohu i budućnost pripada meni. Neću ponovo propasti."
     Glas je potpuno paralisao Kovenantov um. Ali ponuda da ozdravi uspela je da pronađe put do njega i srce mu poskoči. Jasno ga je osećao kako poskakuje u njegovim grudima, osećao je kako mu se srce bori protiv tereta straha. No, i dalje je bio suviše zbunjen da bi bilo šta odgovorio.
     Glas nastavi, ne obazirući se na to što on ne progovara: "Kevin je bio budala, senilan, neodlučan. Svi su oni budale. Pogledaj sebe, puzavče. Moćni vrhovni poglavar Kevin, sin Lorika i prapraunuk Bereka, poglavara-rodioca koga mrzim, stajao je upravo na mestu na kome ti sada klečiš i mislio da me može uništiti. Otkrio je moje crteže, do izvesne mere dokučio moj stvarni lik - pa ipak sam dugi niz godina sedeo desno od stare budale u Veću, na mestu na koje me je on sam postavio ni ne sanjajući odakle mu preti opasnost - i na kraju je shvatio ko sam. Onda je između nas izbio rat, rat koji je razneo zapad i zapretio čak i njegovom dragocenom Konaku. Razorna moć bila je na mojoj strani i on je to znao. Kada je njegova vojska bila poražena i njegova moć oslabila, prepustio se očajanju - i tako postao moj. Mislio je da još može sasvim da me raščini. I tako se sastao sa mnom u pećini iz koje sam tebe spasao - u Kiril Trendoru, Srcu Groma.
     Drul Stenotočac ne zna kakva je to crna stena na kojoj stoji. A to nije jedina stvar koju ne zna - ali ništa neću reći o svojim važnijim planovima. Na izvestan način on me dobro služi, mada toga i nije svestan. Kao što ćeš i ti, bez obzira na to da li to želiš ili ne, i kao što mi služe oni bojažljivi poglavari. Za sada neka tapkaju u mraku svojih plitkih tajni, pitajući se da li sam živ i plašeći se toga. Nisu još ovladali ni sedmim delom Kevinovog znanstva, pa ipak se u svom ponosu usuđuju da sebe nazivaju Zemljorodima, slugama Mira. Suviše su slepi da bi uočili koliko su oholi. Ali već ću ih ja naučiti pameti.
     Istinu govoreći, za njih je već suviše kasno. Doći će oni do Kiril Trendora, a ja ću ih naučiti stvarima koje će im duše zaviti u crno. Sve se slaže. Tamo sam se sreo sa Kevinom i on me je u svom očajanju izazvao. Prihvatio sam izazov. Budala! Od smeha sam jedva izgovarao reči. Mislio je da me tim čarolijama može raščiniti.
     Ali Moć koja me drži postoji od nastanka Vremena. I tako, kada me je Kevin izazvao da oslobodim sile koje će pretvoriti Zemlju i sve njene proklete stvorove u prah, prihvatio sam. Da, i smejao sam se do pred sam kraj, dok s njegovog lica nije nestalo sumnje. Taj ludi poduhvat razorio je razdoblje Drevnih poglavara - ali ja sam i dalje tu. Ja! Slepi Kevin i ja smo zajedno stajali u Kiril Trendoru. Zajedno smo izgovorili Obred Obesvećenja. Ah, kakva budala! Već je bio moj rob, a da toga i nije bio svestan. Ponosan na svoje Znanstvo, nije znao da me je tokom te kataklizme spasao sam Zakon kome je služio, mada su gotovo svi njegovi ljudi našli u njoj smrt, a isto tako veliki broj njegovih radova nestao.
     Istina, izvesno vreme bio sam zaustavljen, hiljadu godina sam proveo grickajući svoje želje poput prebijenog pseta. Za to još moram da se naplatim - za to i za druge stvari moram još da izravnam račune. Ali nisam bio uništen. A kada je Drul pronašao Žezlo i prepoznao ga, te kada nije uspeo da ga upotrebi, ponovo sam iskoristio priliku. Meni će pripasti budućnost ovog života koju ću po volji da proćerdam ili zadržim. I zato mi se moli, ulizice. Odbaci usud koji ti je namenio moj Neprijatelj. Nećeš imati još mnogo prilika za tako nešto."
     Magla i vazduh ispunjen miomirisnim uljem kao da su oslabili Kovenanta, kao da mu je snaga isisana iz krvi. Ali srce je nastavilo da mu kuca i on se njega uhvatio kako bi se odbranio od straha. Obmotao je ruke oko grudi i povio se gotovo do tla, pokušavši da spreči drhtavicu koja ga je obuzela usled hladnoće. "Kakav usud?" primorao je sebe da izgovori. Glas mu je zazvučao jadno i izgubio se u magli.
     "Namenio ti je ulogu mog poslednjeg dušmanina. Izabrao je tebe - tebe, ulizice, koji u šakama držiš moć kakvu ranije nije držao nijedan smrtnik - izabrao te je da me uništiš. Ali uveriće se da mnome nije tako lako ovladati. Poseduješ moć - divlju magiju koja ti u ovom trenutku spasava život - ali nikada nećeš saznati u čemu se ona sastoji. Na kraju, ipak nećeš biti u stanju da mi se suprotstaviš. Ne, ti si žrtva njegovih iščekivanja i ja te ne mogu osloboditi smrću - bar ne za sada. Ali mi tu snagu možemo okrenuti protiv njega i potpuno ga lišiti Zemlje."
     "Zdravlje?" Kovenant s mukom podiže pogled s tla. "Pomenuo si zdravlje."
     "Od čega god želiš da ozdraviš, puzavče. Samo mi se pomoli dok još imam strpljenja."
     Ali zadovoljstvo koje se osećalo u tom glasu postalo je preterano. Kovenantova žestina stade da izvire kroz ranu. On poče da se bori. Podigavši se iz klečećeg položaja, on pomisli: ne. Nisam puzavac. Škrgučući zubima kako bi sprečio drhtanje, on upita: "Ko si ti?"
     Kao da je osetio da je pogrešio, glas postade blaži. "Imao sam mnoga imena", reče. "Za Poglavare Veselkamena, ja sam Poglavar Kletnik Opaki; za Džinove Primorce, Sotonsrce i Dušomor. Ranjani me nazivaju Zubošom. U snovima Krvne garde ja sam Izopačenje. A narodi Domaje zovu me Sivi Krvnik."
     Kovenant razgovetno reče: "Nema veze."
     "Budalo!" zagrme glas i svojom snagom zalepi Kovenanta za stenu. Ležao je čela priljubljenog uz kamen i sav užasnut čekao da ga bes tog glasa zbriše. "Niti išta preduzimam, niti izbegavam išta da preduzmem oko tvog pridobijanja. Ali ovo ti neću zaboraviti. Vidim da sam ti povredio ponos svojim prezirom. Puzavče! Naučiću ja već tebe pravom značenju prezira pre no što završim. Ali ne sada. To mi se ne uklapa u ono što sam zamislio. Uskoro ću biti dovoljno jak da iznudim iz tebe divlju magiju, a onda ćeš naučiti na svojoj koži da moj prezir nema granica i da za moje želje nema dna.
     Ali već sam protraćio dovoljno vremena. Vratimo se sada mom cilju. Sada me dobro slušaj, puzavče. Imam za tebe jedan zadatak. Odnećeš poruku u Veselkamen - Veću Poglavara.
     Reći ćeš Veću Poglavara i Vrhovnom Poglavaru Protholu, sinu Dvilijanovom, da je raspon njihovih dana u Domaji najviše još sedam puta po sedam godina, počev od vremena sadašnjeg. Pre no što ti dani budu odbrojani, ja ću upravljati životom i smrću. A kao dokaz da govorim istinu, reci im i ovo: Drul Stenotočac, jamnik iz Planine Groma, pronašao je Žezlo Zakona, koga je Kevin izgubio pre deset puta po sto godina tokom Obreda Obesvećenja. Reci im da je zadatak njihovog pokolenja da povrate Žezlo. Bez njega, neće moći da mi se odupru ni sedam godina, tako da ću potpunu pobedu ostvariti ranije za šest puta po sedam godina.
     A što se tiče tebe, puzavče: potrudi se da tačno preneseš ovu poruku. Ako je ne izneseš pred Veće, onda će sva ljudska bića Domaje biti mrtva pre no što prođe deset leta. Ti to ne razumeš - ali kažem ti, Drul Stenotočac ima Žezlo, a to je nešto čega se treba plašiti. Ako ne uručiš poruku, on će kroz dve godine zauzeti presto u Poglavarevom Konaku. Jamnici se već okupljaju na njegov poziv; Moći Žezla odazivaju se i vukovi i pragrdani iz Demonije. Ali najgora pošast ne preti od rata. Drul je počeo da kopa sve dublje i sada poseže za mračnim korenima Planine Groma - Gravin Trendora, Vrha Vatrenih Lavova. A u dubini Zemlje zakopana je kob suviše moćna i užasna da bi ijedan smrtnik mogao njom da upravlja. Ona bi od Vaseljene zauvek napravila pakao. Drul traga upravo za takvim zlom. Dao se u potragu za Kamenom Zlozemlja. Ako njime zagospodari, nesreća će se sručiti kako na male tako i na velike dok Vreme ne padne.
     Nemoj propustiti da predaš moju poruku, puzavče. Sreo si Drula. Da li priželjkuješ da umreš od njegove ruke?"
     Glas zastade, a Kovenant stisnu glavu rukama, pokušavši da utiša odjek reči koje je izgovorio Kletnik. Ja ovo samo sanjam, pomisli on. Sanjam! Ali usled slepila magle osećao se kao u klopci, zatvoren u ludilu. Počeo je da drhti od puste želje da utekne i zagreje se. "Odlazi! Ostavi me na miru!"
     "Samo još nešto", reče Kletnik, "poslednje upozorenje. Ne zaboravi koga najviše treba da se plašiš. Morao sam da se zadvovoljavam ubijanjem i mučenjem. Ali sada sam razradio plan, krećem. I neću stati dok ne iskorenim svu nadu sa Zemlje. Ne ispuštaj to iz vida i očajavaj!"
     To očajavaj ostalo je još izvesno vreme da visi u vazduhu dok se oko njega pojačavalo škripanje, pošto su veće gromade između sebe mlele manje kamenje. Zvuk se obruši na Kovenanta, prođe iznad njega i udalji se, ostavivši ga na kolenima sa glavom između ruku i uma potpuno praznog usled panike. Ostao je tako ukočen na istom mestu sve dok škripanje nije zamrlo i vetar počeo drugačije da mrmori kroz novu tišinu. Tek je tada sa strahom otvorio oči i ispred sebe ugledao stenu obasjanu suncem.