18. RAVNICE RA

     I pred bojnog polja - i pored oporog dima vatre, mesa i sile - i pored bliskih raka, gde su mrtvi bili sahranjeni poput hrpa spržene agonije, nagomilani umorno u tle poput prikupljenog bola za koji je samo zemlja mogla naći neku upotrebu ili oproštaj - i pored sopstvenog unutarnjeg rastrzanog i izgaženog tla - Kovenant je spavao. Tokom onog što je preostalo od noći, ostali preživeli u bici naporno su radili da sahrane ili spale različite mrtve, ali Kovenant je spavao. Nemirna podsvest dizala se unutar njega poput večno nabrajanog VPE i on je proveo počinak prepričavajući u snu taj kruti krug: leva ruka od ramena do zglavka, leva šaka dlan i nadlanica, svaki prst, desna ruka, raskopčaj košulju, grudi, leva noga...
     Probudio se da sretne zoru koja je imala sva odličja neudobne grobnice. Drhteći od glave do pete, otkrio je da je sahranjivanje okončano; sve rake bile su popunjene, pokrivene zemljom, i na svakoj je bila posađena mladica koju je Birinair negde našao. Sada je većina ratnika nespretno ležala na tlu, iscrpljeno tragajući u sebi za nekom vrstom snage. Ali Prothal i Mhoram bili su zauzeti kuvanjem obroka, a krvni gardisti su se zaokupili pregledom i pripremanjem konja.
     Blesak gađenja prođe Kovenantovim licem - gađenja zbog toga što nije obavio svoj deo posla. Pogledao je svoju odoru; svila je bila kruta i crna od zgrušane krvi. Odgovarajuća odeća za gubavca, pomislio je, prokaženika.
     Znao je da je poslednji trenutak za njega da donese odluku. Morao je da odredi gde stoji u nemogućoj nedoumici. Oslonjen na štap u zagrobnom svitanju, osećao je da je došao do kraja izbegavanja. Izgubio je sve zaštitne navike, izgubio naviku da sakriva prsten - i prolio je krv. Navukao je usud na Viti Drvograd. Bio je toliko zaokupljen begom od ludila da nije primećivao ludilo prema kome ga je vodio beg.
     Morao je da se neprekidno kreće; to je naučio. Ali i kretanje je postavljalo isti neprobojni problem. Učestvuj i poludi. Ili odbij da učestvuješ i poludi. Morao je da donese odluku, da negde nađe kamen temeljac i da se uhvati za njega. Nije mogao da prihvati Domaju - a nije mogao ni da je porekne. Bio mu je neophodan odgovor. Bez njega, biće zarobljen poput Laure - prisiljen da uz muziku Kletnikove radosti izgubi sebe da bi izbegao da izgubi sebe.
     Onda Mhoram diže pogled sa mešanja i vide gađenje i nemir na Kovenantovom licu. Blago, poglavar reče: "Šta te muči, prijatelju moj?"
     Jedan trenutak, Kovenant je zurio u Mhorama. Poglavar je izgedao kao da je ostario preko noći. Dim i prljavština bitke obeležili su mu lice, naglasili brazde na njegovom čelu poput naglog pogoršanja zamora i raspadanja. Oči su mu izgledale mračne od iscrpljenosti. Ali usne su mu zadržale dobrotu, a njegovi pokreti, iako prekriveni tako pocepanom i okrvavljenom odorom, bili su ravnomerni.
     Kovenant se nagonski trže pred tonom kojim je Mhoram rekao prijatelju moj. Nije mogao da dozvoli sebi da bude ičiji prijatelj. A uzdržao se i od poriva da upita šta je uzrokovalo da Tamarantin štap postane tako silovit u njegovim rukama. Plašio se odgovora na to pitanje. Da sakrije lecanje, grubo se okrenuo i otišao da potraži Penosleda.
     Džin je sedeo leđima oslonjen o poslednji uspravni, ugašeni komad Vitog Drvograda. Prljavština i krv zamračili su mu lice; koža mu je imala boju procepa u srcu drveta. Ali rana na čelu preovlađivala je njegovim izgledom. Razderano meso visilo mu je preko obrva poput listova bola, a kroz ranu su curile kapljice sveže krvi, kao da se probijaju iz pukotine njegove lobanje. Desnom rukom obgrlio je veliku mešinu sa alem-vinom, a oči su mu sledile Lauru koja je pazila malog Pietena.
     Kovenant priđe džinu; ali pre nego što je mogao da progovori, Penosled reče: "Jesi li ih pogledao? Znaš li šta im je učinjeno?"
     Pitanje podiže crnu jeku u Kovenantovom umu. "Znam za nju."
     "A Pieten? Mali Pieten? Dete?"
     Kovenant nespretno sleže ramenima.
     "Razmišljaj, Neverniče!" Glas mu je bio pun uskovitlanih magluština. "Ja sam izgubljen. Ti možeš da shvatiš."
     Uz napor, Kovenant odvrati: "Ista stvar. Upravo ono što je učinjeno i nama. I Lauri." Trenutak kasnije turobno dodade: "I jamnicima." Penosledove oči pobegoše u stranu, a Kovenant nastavi: "Svi ćemo samo uništavati - sve ono što želimo da sačuvamo. Suština Kletnikovog metoda. Pieten je poklon za nas - primer onoga šta ćemo učiniti Domaji ako pokušamo da je spasemo. Kletnik ima toliko poverenja. A proročanstva poput toga se sama ispunjavaju."
     Na to, Penosled se zagleda u Kovenanta kao da mu je Nevernik upravo uputio kletvu. Kovenant pokuša da gleda džina u oči, ali neočekivani stid ga natera da obori glavu. Gledao je u travu koju su spalile različite sile. Nagorelost trave bila je neobična. Neka mesta nisu delovala toliko neispravno koliko druga - očevidno je poglavarski oganj nanosio manje bitna oštećenja nego moć pragrdana.
     Trenutak potom Penosled reče: "Zaboravljaš da postoji razlika između proroka i vidovnjaka. Sagledavanje budućnosti nije proroštvo."
     Kovenant nije želeo da razmišlja o tome. Da promeni temu, on upita: "Zašto nisi stavio malo gline vidarke na čelo?"
     Ovog puta Penosled skrenu pogled. Kao iz daljine, on reče: "Nije ni malo ostalo." Ruke su mu se otvarale i zatvarale u gestu bespomoćnosti. "Drugi su umirali. I drugima je bila potrebna glina vidarka da spasu ruke i noge. I..." glas mu na trenutak zatitra. "I pomislio sam da bi se moglo pomoći malom Pietenu. On je samo dete", bio je uporan Penosled, digavši pogled sa optužbom koju Kovenant nije mogao da shvati. "Ali jedan jamnik je umirao lagano - u takvom bolu." Nova kapljica krvi probi se sa njegovog čela i poče da mu se sliva niz obrvu. "Kamena mu i mora!" zaječa on. "Nisam to mogao da izdržim. Srdočnik Birinair odvojio je za mene nešto gline vidarke, uprkos svim ranama koje je trebalo lečiti. Ali ja sam je dao jamniku. Ne Pietenu - jamniku. Zbog bola."
     Naglo, on zabaci glavu i povuče dug gutljaj alem-vina. Nadlanicom je obrisao krv sa čela.
     Kovenant je napeto gledao džinovo unakaženo lice. Zbog toga što nije mogao naći drugih reči za svoje saosećanje, on upita: "Kako su ti ruke?"
     "Moje ruke?" Penosled je na trenutak delovao zbunjeno, ali se onda seti. "Ah, kaamora. Prijatelju moj, ja sam džin", objasni on. "Obična vatra ne može me povrediti. Ali bol - bol nas podučava mnogim stvarima." Trzaj gađenja prema samom sebi pređe mu preko usana. "Priča se da su džinovi sagrađeni od granita", promumla on. "Nemoj se brinuti za mene."
     Gonjen naglim porivom, Kovenant odvrati: "U delovima sveta sa koga ja dolazim postoje sitne starice koje sede pokraj puta i čitavog dana kuckaju komade granita malim gvozdenim čekićima. Potrebno je dugo vreme - ali one konačno razbiju velike komade u male."
     Penosled nakratko razmisli pre nego što je odvratio: "Da li je to proročanstvo, prapoglavaru?"
     "Ne pitaj me. Ne bih prepoznao proročanstvo ni da padne preko mene."
     "Ni ja", reče Penosled. Mračni osmeh diže mu uglove usta.
     Ubrzo potom, Mhoram sazva družinu na obrok koji su pripremili on i Prothal. Kroz izmaglicu potisnutog ječanja, ratnici se uspentraše na noge i pođoše prema vatri. Penosled se teturavo uspravi. Kovenant je sledio Lauru i Pietena da bi nešto pojeo.
     Prizor i miris hrane iznenada prizvaše u Kovenantu potrebu za odlukom. Bio je prazan, šupalj od gladi, ali kada je posegao da uzme malo hleba, video je kako mu je ruka ukaljana krvlju i pepelom. Ubijao je - hleb mu ispade iz prstiju. Sve je ovo pogrešno, mrmljao je. Jelo je vrsta priznavanja - predavanja fizičkoj stvarnosti Domaje. To nije smeo da dozvoli.
     Moram da razmislim.
     Praznina u njemu tištila ga je svojim zahtevima, ali on ih je odbijao. Ispio je gutljaj kladenice da pročisti grlo, a onda se okrenuo od vatre sa gestom odbijanja. Poglavari i Penosled ga upitno pogledaše, ali nisu ništa prozborili.
     Bilo mu je neophodno da podvrgne sebe probi, da otkrije odgovor koji će mu povratiti sposobnost da preživi. Uz grimasu, odlučio je da gladuje sve dok ne otkrije ono što mu je potrebno. Možda će u gladi postati dovoljno razborit da reši osnovne protivurečnosti svoje nedoumice.
     Sve napušteno oružje raščišćeno je sa čistine i prikupljeno u gomilu. On mu priđe i stade da traži sve dok nije našao Atiaranin kameni nož. Onda je, gonjen mračnim porivom, prišao konjima da vidi da li je Dura povređena. Kada je shvatio da je nedirnuta, osetio je nejasno olakšanje. Nije želeo da pod bilo kojim okolnostima bude prisiljen da jaše Ranihina.
     Ubrzo potom, ratnici dovršiše obrok. Umorno su se pokrenuli da nastave pohod.
     Kada je Kovenant pojahao Duru, začuo je krvne gardiste kako oštro zvižde Ranihinima. Poziv kao da je na trenutak visio u vazduhu. A onda, iz raznih smerova oko čistine, ogromni konji stigoše galopom - grive i repovi vijorili su kao usplamteli, kopita tutnjala u dugim, moćnim koracima u ritmu trka - devet jurišnika označenih zvezdom, brzih i silnih poput životnog bila Domaje. Kovenant je u njihovom ponositom njištanju čuo uzbuđenje zbog povratka kući, prema ravnicama Ra.
     Ali pripadnici pohoda koji su tog jutra napustili mrtvi Viti Drvograd imali su malo ponosa ili nostalgije za domom u svom držanju. Kvanov eovod sada je bio manji za šest ratnika, a preživeli su bili ispijeni zamorom i bitkom. Činilo se da nose sopstvene senke na licima dok su jahali severno prema reci Mithil. Konje bez jahača poveli su sa sobom da pruže odmor slabijim atovima. Među njima, Srdosolja Penosled je koračao kao da na plećima drži teret svih izginulih. U pregibu jedne ruke nosio je Pietena, koji je zaspao čim se Sunce ukazalo na istočnom obzorju. Laura je jahala iza poglavara Mhorama, držeći mu se za peševe odore. Izgledala je pogureno i lomno iza njegovog mrgodnog lica i uspravnog držanja, ali je on delio sa njom iznureni izraz, izgled neizražene tuge. Pred njima je išao Prothal, a njegova ramena govorila su istom onom nepokolebivom snagom koju je Atiaran koristila da natera Kovenanta da hoda od Kamendola Mithil sve do reke Opčarnice.
     Kovenant se nejasno pitao koliko će još morati da sledi izbor drugih ljudi. Ali ostavio se te misli i pogledao krvne gardiste. Oni su bili jedini pripadnici družine koji nisu izgledali povređeni bitkom. Kratke odore visile su im, doduše, u dronjcima; bili su prljavi kao i svi ostali; jedan od njih je poginuo, a nekoliko ih je ranjeno. Branili su poglavare, naročito Variola i Tamarantu, sve do granica izdržljivosti; ali krvni gardisti su bili neumorni i neustrašivi, bez ikakve žalosti. Banor je jahao na živahnom Ranihinu bez uzda pokraj Kovenanta i pazio ga nepotkupljivim okom.
     Konji družine mogli su da idu samo laganim, teturavim hodom, ali čak je i taj slabašni korak doveo jahače do gaza na Mithilu pre podneva. Ostavivši atove da se napoje i da pasu, svi osim krvnih gardista zaronili su u struju. Trljajući se finim peskom sa dna reke, sprali su sa sebe krv, prljavštinu, bol smrti i duge noći u širokoj struji Mithila. Čista koža i oči pojaviše se ispod prljavštine bitke; manje rane koje nisu zalečene glinom vidarkom otvoriše se i prokrvariše dok nisu postale čiste; parčad iscepane odeće otplovi van domašaja. Među ostalima, Kovenant je udarcima izbeleo odoru, istrljao i zgrebao mrlje sa puti kao da pokušava da se otarasi dejstva ubijanja. I ispio je velike količine vode da bi utolio bolnu prazninu gladi.
     A onda, kada su ratnici bili gotovi, prišli su konjima da uzmu novu odeću iz vreća. Pošto su se obukli i ponovo uzeli oružje, stali su kao stražari dok su se međnik Tuvor i krvna garda kupali.
     Krvni gardisti uspeli su da uđu u reku i da iziđu iz nje bez pljuskanja, a prali su se bez šuma. Posle nekoliko trenutaka bili su odeveni u nove odore i nanovo na leđima Ranihina. Ranihini su se osvežili tako što su prešli u Andelejn i valjali se po travi dok su se njihovi jahači kupali. Sada je družina bila spremna za putovanje. Vrhovni poglavar Prothal dade znak i družina pojaha prema istoku južnom obalom reke.
     Ostatak dana bio je lak za jahače i njihove konje. Pod kopitima je bila meka trava, sa jedne strane bistra voda, mirišljava životnost u vazduh, a bliski prizor samog Andelejna kao da je pulsirao silovitim sokom. Ljude Domaje isceljivao je već i sam prizor Bregova. Ali dan je bio težak za Kovenanta. Bio je gladan, a životna suština Andelejna samo ga je još više izgladnjivala.
     Klonio je pogled od njega što je bolje mogao, odbijajući taj prizor kao što je odbijao hranu. Njegovo mršavo lice bilo je pokriveno krutim linijama, a oči šuplje od odlučnosti. Sledio je dvostruku stazu: njegovo telo tvrdoglavo je jahalo Duru, držeći položaj u družini; ali umom je lutao po ponorima, a njihova mračna, prazna ništavnost ga je vređala.
     Neću...
     Želeo je da preživi.
     Nisam...
     S vremena na vreme, aliantha je počivala na samom njegovom putu poput ličnog poziva Domaje, ali on nije popuštao zavođenju.
     Kovenante, mislio je. Tomase Kovenante. Gubavče, nečisti prokažena. Kada ga drhtaj gladi natera da se pokoleba, setio se Drulovog okrvavljenog stiska na prstenu i njegova odlučnost se učvrsti.
     S vremena na vreme, Laura ga je gledala sa smrću Vitog Drvograda u očima, ali se on samo čvršće obuzdavao i jahao dalje.
     Više nikada neću ubijati.
     Morao je da dobije nekakav odgovor.
     Te noći, otkrio je da je promena preplavila njegov prsten. Sada su svi dokazi da se suprotstavlja crvenoj navali potpuno nestali. Burma mu je plamtela potpuno grimiznim sjajem pod vladavinom Meseca, plamtela mu je hladno na ruci kao u pohlepnom odgovoru na Drulovu moć. Sledećeg jutra, počeo je jahanje za taj dan kao čovek rastrzan između suprotnih polova ludila.
     Ali u podnevnom povetarcu osećao se ukus leta. Vazduh je otoplio i zamirisao zrelošću zemlje. Cveće je poverljivo cvetalo, a ptice ćeretavo pevale. Kovenanta je lagano obuzimala klonulost. Mlitavost je popuštala konce njegove volje. Samo ga je navika da jaše držala na Durinim leđima; otupeo je za takva složena razmišljanja. Jedva da je primetio kada je reka počela da skreće prema severu i da se udaljava od družine i kada su bregovi počeli da bivaju viši. Te noći je duboko spavao, bez snova, a sledećeg dana jahao je otupelo i bez briga.
     Bio je kao u nekom polusnu. Nesvesno je lutao po divljini; nalazio se u opasnosti, a to nije ni znao. Otupelost je bila prvi korak neizbežne logike, zakon gubavosti. Sledeća je bila gangrena, zadah trulog živog mesa tako užasan da ga ni neki lekari nisu mogli podneti - zadah koji je opravdavao odbacivanje gubavaca na način kome se nisu mogli suprotstaviti nikakvo sažaljenje ili nepostojanje predrasuda. Ali Kovenant je putovao snom sa umom punim sanjanja.
     Kada je počeo da se oporavlja - rano popodne trećeg dana posle Vitog Drvograda, osamnaestog otkako je družina napustila Veselkamen - zatekao je sebe zagledanog u šumu Morinmos. Družina je stajala na poslednjem vrhu brega pre nego što je zemlja potpadala pod mračnu zaštitu drveća.
     Morinmos je počivao u podnožju brega poput mora koje je prigrlilo kopno; rubovi su mu grabili padine kao da je drveće steglo obronke korenovima i odbilo da se povuče. Mračno, raznoliko zelenilo šume širilo se do obzorja na severu, istoku i jugu. Imalo je preteći izgled; činilo se kao da izaziva pohod da pokuša da prođe kroz njega. Vrhovni poglavar Prothal zastade na vrhu brda, pa je dugo gledao u šumu, odmeravajući vreme potrebno za jahanje oko Morinmosa sa tajanstvenim opasnostima drveća.
     Najzad je sjahao. Obazreo se po jahačima, a oči su mu bile pune mogućeg besa dok je govorio. "Sada ćemo se odmoriti. Onda ćemo ujahati u Morinmos i nećemo stati sve dok ne stignemo do druge strane - putovanje od skoro čitavog dana i noći. Tokom tog jahanja, ne smemo pokazati nikakvo sečivo niti napraviti ma kakvu iskru. Čujete li? Svi mačevi da budu u koricama, sve strele u tobolcima, svi noževi skriveni u odeći, svi vrhovi koplja povezani. A svaka iskra ili titraj vatre ugašeni. Neću da bude grešaka. Morinmos je divljačniji od Grimerdora - i niko ne zalazi u tu šumu bez straha. Drveće je patilo vekovima i nije zaboravilo srodstvo sa Garotinim Čestarom. Molite se da nas svejedno ne zdrobi." Zastao je, pregledajući družinu sve dok nije bio siguran da su ga shvatili. Onda dodade blaže: "Moguće je da u Morinmosu još postoji Šumnik - iako je to znanje izgubljeno posle Obesvećenja."
     Nekoliko ratnika nape se na reč Šumnik. Ali Kovenant, koji tek što je izišao iz obamrlosti, nije osećao ništa od strahopoštovanja koje se, izgleda, očekivalo od njega. On upita kao jednom ranije: "Da li vi obožavate drveće?"
     "Obožavamo?" Prothal je delovao zbunjeno. "Reč mi je nejasna."
     Kovenant se upilji u njega.
     Trenutak kasnije vrhovni poglavar produži. "Pitaš li da li poštujemo šume? Razume se. Drveće je živo, a u svim živim bićima ima zemne moći, u svakom kamenu i zemlji, vodi i drvetu. Svakako shvataš da smo mi sluge te moći. Mi se staramo za život u Domaji." Osvrnuo se ka šumi, a onda nastavio: "Zemna moć uzima mnogo oblika između drveta i kamena. Kamen je temeljac sveta, a koliko mi razumemo - ma kako to bilo oskudno - taj oblik moći nema svest o samom sebi. Ali drvo je drugačije.
     U svoje vreme, u najmračnijoj, izgubljenoj daljini prošlosti, gotovo čitava Domaja bila je Jedina Šuma - jedna moćna šuma od Trotgarda i Melenkurion Nebozora sve do Sarangravske ravnice i Primorja. I ta Šuma je bila budna. Poznala je novi život koji su ljudi doneli u Domaju i poželela mu dobrodošlicu. Osećala je bol kada su ljudi - slepi, budalasti trenuci u drevnoj istoriji Domaje - sekli i spaljivali drveće da naprave mesta na kome će ploditi svoju ludost. Ah, teško je ponositi se ljudskom istorijom. Pre nego što se lagano uviđanje proširilo Šumom, tako da je svako drvo znalo za opasnost, stotine milja života bile su uništene. Po našem računu, za to delo bilo je potrebno mnogo vremena - više od hiljadu godina. Ali drveću to mora da se činilo kao naglo ubistvo. Na kraju tog razdoblja preostala su samo četiri mesta u Domaji gde se duša Šume još zadržala - preživela, drhtava u svom strašnom bolu - i odlučila da se odbrani. Potom su mnogo vekova poživeli Džinove šume, Grimerdor, Morinmos i Garotin Čestar, a njihova svest je opstajala pod negom Šumnika. Pamtili su, a nijedan čovek, grdan ili jamnik koji se usudio da zađe u njih nije preživeo.
     Sada su čak i ta doba prošlost. Ne zmamo da li Šumnici još žive - iako bi samo budala poricala da Kaeroil Divogornik još kroči Garotinim Čestarom. Ali svest koja je omogućavala drveću da uzvrati udarce nestaje. Poglavari su branili šume otkako je Berek Troprst prvi put uzeo žezlo zakona - nismo dopuštali da drveće nestaje. Pa ipak, njegov duh posustaje. Razdvojen i rasparčan, zajednički duh Šuma umire. A slava sveta postaje manja no što je bila."
     Prothal zastade na trenutak pre nego što je zaključio. "U znak pokornosti prema preostalom duhu i poštovanja prema zemnoj moći mi tražimo dopuštenje da toliko mnoštvo zađe odjednom u šumu. A jednostavna je opreznost što nećemo ni najmanje da joj naudimo. Duh nije mrtav. A moć Morinmosa mogla bi zdrobiti hiljadu hiljada ljudi ako drveće bude probuđeno bolom."
     "Ima li i drugih opasnosti?" upita Kvan. "Hoće li nam biti potrebno oružje?"
     "Ne. Sledbenici poglavara Kletnika naneli su silno zlo šumama u ranije doba. Možda je Grimerdor izgubio moć, ali Morinmos se seća. A noćas je mlad mesec. Čak ni Drul Stenotočac nije toliko lud da naredi trupama da zađu u Morinmos u to doba. A Opaki nikada nije bio takva budala."
     Tiho, jahači sjahaše. Neki ljudi eovoda hranili su konje, dok su drugi pripremali brzi obrok. Uskoro je čitava družina jela osim Kovenanta. A posle obroka, dok su krvni gardisti stražarili, pripadnici pohoda polegaše da se odmore pred dugo putovanje kroz šumu.
     Kada su se ponovo digli i bili spremni za put, Prothal dugim koracima ode na vrh brda. Povetarac je tamo bio jači; lepršao je njegovom odorom sa crnom lentom kada je podigao žezlo i glasno podviknuo: "Živeo, Morinmose! Šumo Jedine Šume! Neprijatelju naših neprijatelja! Morinmose, živeo!" Glas mu izgubljeno utonu u prostranstvo šume, bez odjeka. "Mi smo poglavari - dušmani tvojih neprijatelja i proučavatelji znanstva lillianrilla! Moramo da prođemo!
     Počuj, Morinmose! Mi mrzimo sekiru i vatru koji te povrediše! Tvoji neprijatelji su naši neprijatelji. Mi nikada nismo uneli sečivo, sekiru, plamen ili vatru da te dirnemo - niti ćemo to ikada učiniti. Morinmose, počuj! Pusti nas da prođemo!"
     Njegov povik nestade u dubinama šume. Najzad je spustio ruke, a onda se okrenuo i vratio družini. Uzjahao je konja, još jednom ozbiljno pogledao jahače. Na njegov znak, pojahali su prema čvornovatim rubovima Morinmosa.
     Činilo se da padaju u šumu poput kamena. Jedan trenutak, još su krivudali padinom brega iznad drveća; već u sledećem prodirali su u mračne dubine, a sunčeva svetlost se sklopila iza njih poput nedostižnih dveri. Birinair je išao na čelu družine, sa štapom žezlonoše položenim na leđa konja; na začelju je jahao međnik Tuvor na ranihinskom pastuvu Marniju - jer Ranihini nisu imali čega da se plaše pred starodrevnim gnevom Morinmosa, a Marni je mogao da vodi Birinaira ukoliko ostareli srdočnik zaluta. Iza Tuvora su stupali Prothal i Mhoram, sa Laurom za Mhoramovim leđima; a iza njih bili su Kovenant i Penosled. Džin je još nosio usnulo dete. Potom su sledili Kvan i eovod, zbijeni među krvnim gardistima.
     Bilo je dovoljno prostora da prođu. Drveće sa krošnjama prošaranim tamom i crvenosmeđim deblima bilo je široko razmaknuto, ostavljajući mesta između sebe za sitnije rastinje i životinje; jahači su se probijali bez teškoća. Ali drveće nije bilo visoko. Dizalo se petnaestak ili dvadeset stopa na zdepastim deblima, a zatim se širilo u stranu čvornovatim, povijenim granama otežalim od lišća, tako da je družina bila u potpunosti obavijena tminom Morinmosa. Grane su se preplitale među sobom sve dok se nije činilo da svako drvo stoji ruku teško oslonjenih o ramena srodnika. A sa grana su visile velike zavese i trake mahovine - mračne, guste, vlažne mahovine koja se slivala odozgo poput lagane krvi uhvaćene i zamrznute dok je isticala. Mahovina je visila pred jahačima kao da pokušava da ih skrene, da im prepreči put. A po dubokom, mahovinom prekrivenom tlu konjska kopita nisu pravila ni zvuka. Jahači su išli tiho kao da su prevedeni u priviđenje.
     Nagonski izbegavajući mračni dodir mahovine, Kovenant je čkiljio u večni sumrak šume. Koliko je uspevao da razabere u svim pravcima, bio je okružen grotesknom srdžbom mahovine, granja i debala. Ali iza granica neposrednih čula mogao je da vidi još - da vidi, namiriše, a u tišini šume i da čuje - usnulo srce drveća. Tu su stabla premišljala o tamnim sećanjima - širokom, pupećem prskanju samosvesti, kada je duh drveća veličajno počivao na stotinama milja bogate zemlje; oštrom udaru bola, užasa i neverice koji se širio poput talasa na okeanu sve dok i najudaljeniji listić Domaje nije zadrhtao, kada je počeo pokolj drveća, kada su korenje, granje i sve ostalo bivali sasecani i gutani sekirama i plamenom, a debla odvlačena; o strci i agoniji životinja, koje su takođe ginule ili su ostajale bez doma, zdravlja i nade; i o čistoj pesmi Šumnika, čija je melodija podučavala o tajnom, gnevnom zadovoljstvu drobljenja, uzvraćanja udaraca sićušnim ljudima i kušanju njihove krvi na korenju; o laganoj slabosti koja je okončala čak i tu silovitu radost i ostavila drveće bez ičega izuzev sopstvenih krutih sećanja i očaja dok je posmatralo kako mu bes uranja u san.
     Kovenant je osećao da drveće ne zna ništa o poglavarima i prijateljstvu; poglavari su bili odveć novi u Domaji da bi bili upamćeni.
     Ne, nego je slabost, nedostatak duha, propustila jahače - slabost, tuga, bespomoćni san. Tu i tamo, mogao je da čuje drveće koje je još bilo budno i koje je žudelo za krvlju. Ali bilo ga je premalo, premalo. Morinmos je mogao samo da sanja, lišen snage zbog sopstvene drevne smrtnosti.
     Šaka mahovine ga zakači i ostavi mu vlagu na licu. Obrisao je kapi kao da su kiselina.
     A onda je sunce zašlo za Morinmosom i čak je i ta slaba svetlost nestala. Kovenant se nagao napred u sedlu, sada sav napet, uplašen da će se Birinair izgubiti ili da će se uteturati u zavesu od mahovine i ugušiti. Ali kako je tmina curila u vazduh kao da kaplje sa granja koje ih je okruživalo, promena zahvati šumu. Postepeno, na deblima je rastao srebrni sjaj - rastao i jačao kako je noć ispunjavala šumu, sve dok svako drvo nije titralo u tmini poput izgubljene duše. Srebrno svetlo bilo je dovoljno jako da osvetli jahačima put. Preko titravih likova odsjaja, prostirke mahovine visile su poput senki u bezdanu - crne rupe u praznini - dajući drveću izbrazdani, gubavi izgled. Ali družina se zbila i jahala dalje kroz noć osvetljenu samo odsjajem drveća i crvenim plamom Kovenantovog prstena.
     Osećao je kako drveće užasnuto mumla na uvredu koju je predstavljala njegova burma. Njen treptavi, crveni odsjaj ga je užasavao. Prsti mahovine dodirivali su mu lice mekim, ispitivačkim pipanjem. Stegao je ruke preko srca, pokušavajući da se uvuče u sebe, da se skupi i prođe neprimećen - jahao je kao da nosi sekiru ispod odore i da se užasava da je drveće ne otkrije.
     Dugo jahanje proticalo je poput džaranja po rani. Neprekidno titranje se najzad slilo u jedno i družina je konačno jahala kroz sivilo dana. Kovenant uzdrhta, obazre se unutar sebe. Od onoga što je video zaneme. Osećao je da je posuda njegovog besa prepuna tame.
     Ali bio je zahvaćen u mrežu nerešivih okolnosti. Tama je bila čaša koju nije mogao ni da ispije ni da odbaci.
     A drhtao je od gladi.
     Jedva se uzdržavao da ne počne da uzvraća udarce vlažnom grebanju mahovine.
     Družina je i dalje putovala večnim sumrakom Morinmosa. Svi su bili ćutljivi, prigušeni granjem koje ih je gutalo; a u presićenoj tišini, Kovenant se osećao izgubljeno kao da se izgubio u drevnoj Šumi koja je prekrivala čitavu Domaju. Sa nejasnim besom, saginjao se i izbegavao dodire mahovine. Vreme je prolazilo, a on je osećao sve jaču želju da vrišti.
     Onda, konačno, Birinair mahnu žezlom iznad glave i ispusti slabašni povik. Konji shvatiše; zateturaše se u umorni trk pokraj snažnih koraka Ranihina. Jedan trenutak, drveće kao da se povuče, kao da se sklanjalo pred ludilom družine. Onda jahači izbiše na sunce. Nađoše se pod podnevnim nebom na padini koja se lagano spuštala prema reci što im je počivala pravo na putu. Birinair i Marni su ih nepogrešivo doveli do gaza na Lunjinstanu.
     Hrapavo vičući od olakšanja, ratnici podbodoše atove i družina pohita niz padinu silovitim galopom. Ubrzo, konji pljusnuše u struju, prskajući sebe i zadovoljne jahače svežim kapima Lunjinstana. Na južnoj obali, Prothal naredi zaustavljanje. Prolaz kroz Morinmos bio je okončan.
     Jednom kada je stala, družina okusi cenu prolaska. Bdenje bez hrane oslabilo je jahače. Ali konji su bili u gorem stanju. Drhtali su od iscrpljenosti. Pošto im se dugi trk okončao, vratovi i leđa im se pognuše; jedva da su imali snage da jedu ili piju. I pored rzavog hrabrenja Ranihina, dva mustanga iz eovoda srušiše se postrance u travu, a drugi su stajali unaokolo na nesigurnim nogama poput ždrebaca. "Odmor - odmor", reče Prothal glasom punim reumatičnog nemira. "Danas ne idemo dalje." Koračao je između konja, dodirivao ih starim rukama i pevušio pesmu za jačanje.
     Samo su Ranihini i krvni gardisti bili bez traga zamora. Penosled spusti malog Pietena u Laurine ruke, a onda se umorno svali poleđuške u krutu travu. Otkako je družina napustila Viti Drvograd, bio je neprirodno ćutljiv; izbegavao je da govori kao da se plaši da će ga glas izdati. Sada se činilo da oseća sve tegobe puta bez podrške priča i smeha.
     Kovenant se pitao hoće li ikada ponovo čuti džina kako se smeje.
     Mrgodno je posegao da uzme štap sa Durinih leđa i prvi put primetio šta je Morinmos učinio sa njegovom belom odorom. Bila je poprskana i išarana tamnozelenim mrljama - tragovima mahovine.
     Mrlje je primio kao uvredu. Mršteći se, obazreo se po družini. Ostali jahači mora da su je spretnije izbegavali; na njima nije bilo nimalo zelenih ispisa mahovine. Jedini izuzetak bio je poglavar Mhoram; svako rame njegove odore nosilo je tamnu traku poput amblema.
     Kovenant grubo protrlja zelenu boju. Ali ona je bila suva i čvrsto upijena. Tama mu je mrmljala u ušima poput udaljenog šuma lavine. Ramena mu se pogrbiše kao daviteljeva. Okrenuo se od članova pohoda, zagazio u reku. Stegavši ruke oko odore, pokušao je da skine mrlje šume.
     Ali tragovi su postali deo tkanine, bili su neizbrisivi; držali su se njegove odore, ispisali je poput karte, mape neznanih oblasti. U napadu osujećenosti, stade da udara reku pesnicama. Ali struja obrisa talase kao da nikada nisu ni postojali.
     Stajao je uspravan u struji dok je sa njega sve kapalo. Srce mu je naporno radilo u grudima. Na trenutak je osećao da njegov gnev mora da se prelije preko ruba ili da se razbije na samom dnu.
     Ništa od ovoga se ne dešava - vilica mu je podrhtavala. Ne mogu to podneti.
     Onda je začuo slabašni uzvik iznenađenja družine. Trenutak kasnije, Mhoram tiho naredi: "Kovenante. Dođi."
     Sikćući pobunu protiv toliko stvari da nije mogao sve ni da ih nabroji, on se okrenu. Svi pripadnici pohoda bili su okrenuti na drugu stranu od njega, a pažnja im je bila posvećena nečemu što nije mogao videti zbog vode u očima.
     Mhoram ponovi: "Dođi."
     Kovenant obrisa oči, gacajući dođe do obale i pope se iz reke. Probijao se između ljudi eovoda dok se sa njega sve slivalo, sve dok nije stigao do Prothala i Mhorama.
     Pred njima je stajala neka čudna žena.
     Bila je tanka i sitna - visoka tek Kovenantu do ramena - i odevena u tamnosmeđu tuniku koja joj je ostavljala gole ruke i noge. Koža joj je bila toliko preplanula da je poprimila boju zemlje. Dugačka crna kosa bila joj je vezana u rep teškim konopcem. Efekat je bio oštar, ali ga je ublažavao mali venac od žutog cveća oko njenog vrata. I pored svoje visine, stajala je ponosito, prekrštenih ruku i nogu malo rastavljenih, kao da bi mogla da zabrani družini ulazak u ravnice Ra samo kada bi to htela. Gledala je kako Kovenant prilazi kao da čeka na njega.
     Kada je zastao i pridružio se Mhoramu i Prothalu, digla je ruku i uputila im nespretni pozdrav dobrodošlice, kao da to za nju nije prirodan pokret. "Živeo, Prstenošo", reče ona čistim, rzavim glasom. "Belo zlato je znano. Odajemo počast i tvoje smo sluge. Budi dobro došao."
     Stresao je vodu sa čela i upiljio se u nju.
     Pošto ga je pozdravila, okrenula se sa obrednom odmerenošću prema svakom od ostalih. "Živeo, vrhovni poglavare Prothale. Živeo, poglavare Mhorame. Živeo, stožerniče Kvane." Svako od njih joj je otpozdravio, kao da je prepoznaju za sebi ravnu.
     Onda reče: "Ja sam grivenarka Lita. Vidimo vas. Govorite. Ravnice Ra nisu otvorene za svakoga."
     Prothal napravi korak napred. Digavši žezlo, prineo ga je obema šakama čelu i duboko se naklonio. Na to, žena se slabašno nasmeši. Digavši sopstvene dlanove uz čelo, odgovorila je istim naklonom. Ovog puta, pokreti su joj bili glatki, prirodni. "Ti nas znaš", reče ona. "Dolaziš iz daleka, ali nisi neznalica."
     Prothal odvrati: "Znamo da su grivenari prvi staratelji Ranihina. Među Ranjanima, vi ste najcenjeniji. A ti znaš nas."
     Sada je stajao blizu nje, a blaga pogurenost njegove starosti nagla ga je prema njoj. Njena smeđa koža i njegova plava odora naglašavali su jedno drugo kao zemlja i nebo. Ali ona je još zadržavala dobrodošlicu. "Ne", uzvrati ona. "Ne znam. Dolazite iz daleka. Neznani."
     "Pa ipak, govoriš naša imena."
     Slegla je ramenima. "Mi smo oprezni. Posmatramo vas otkako ste izišli iz Morinmosa. Čuli smo šta pričate."
     Mi? - upita se Kovenant prazno.
     Polako, njene oči pređoše preko družine. "Poznajemo one što ne spavaju - krvnu gardu." Činilo se da nije srećna što ih vidi. "Oni odvode Ranihine u opasnost. Ali sluge smo. Dobro su došli." Onda joj se pogled spusti na dva pala konja, a nozdrve joj uzdrhtaše. "Žurili ste?" upita ona, ali ton joj je govorio da će prihvatiti malo opravdanja za stanje mustanga. Na to, Kovenant shvati zbog čega je oklevala da poželi dobrodošlicu poglavarima, iako mora da su joj bili znani, bar preko predanja ili po čuvenju; nije želela da ma ko od onih što zlostavljaju konje zađe u ravnice Ra.
     Vrhovni poglavar odgovori sa dostojanstvom. "Da. Zuboša živi."
     Lita se u trenutku pokoleba. Kada joj se oči okrenuše prema Kovenantu, bile su nabijene nagoveštajima udaljenog straha. "Zuboša", jeknu ona. "Neprijatelj Domaje i Ranihina. Da. Belo zlato zna. Prstenoša je ovde." Naglo, njen ton otvrdnu. "Da spase Ranihine da ne budu rastrgnuti." Pogledala je Kovenanta kao da traži od njega obećanja.
     Nije mogao da joj da nijedno. Besno je stajao dok je sa njega kapalo, previše natopljen glađu da odvrati odricanjem, slaganjem ili stidom. Uskoro se ona zbunjeno povuče. Rekla je Prothalu: "Ko je on? Kakva vrsta čoveka?"
     Sa dvosmislenim osmehom, Prothal reče: "To je prapoglavar Tomas Kovenant, Nevernik i nosilac belog zlata. Stranac je u Domaji. Ne sumnjaj u njega. Preokrenuo je bitku u našu korist kada su nas napale sluge Zuboše - jamnici i pragrdani, i grifon oplođen negde u nekom neznanom bezdanu zla."
     Lita klimnu neobavezujuće, kao da nije shvatila sve njegove reči. Ali onda reče: "Žurba postoji. Ni sa kakvim delanjem protiv Zuboše ne sme se odugovlačiti niti se ono sme sprečavati. Bilo je i drugih znakova. Zveri rastrgači pokušavale su da zađu u Ravnice. Vrhovni poglavare Prothale, budi dobro došao u Ravnice Ra. Pohitajte svom brzinom do Ljudoma. Moramo većati."
     "Vaša dobrodošlica nas počastvuje", odvrati vrhovni poglavar. "Uzvraćamo počast prihvatanjem. Stići ćemo do Ljudoma prekosutra - ako konji prežive."
     Na njegove oprezne reči Lita se lako nasmeja. "Otpočinućete uz gostoljubivost Ranjana pre nego Sunce po drugi put zađe. Nismo služili Ranihine baš bez ikakvog znanja. Uzlari! Gore! Evo ogleda za vaše grivenanje."
     Odjednom se pojaviše četiri prilike; iznenada su ustale iz trave u labavom polukrugu oko družine kao da su iznikle iz tla. Njih četvoro, tri muškarca i jedna žena, bili su tanani poput grivenarke Lite i kao ona odeveni u smeđe preko preplanule kože; ali nisu nosili cveće, a oko zglavaka su im bili omotani kratki konopci.
     "Dođite, uzlari", reče Lita. "Nemojte se više šunjati oko ovih jahača. Čuli ste kada sam im poželela dobrodošlicu. Sada se pobrinite za njihove konje i za njihovu bezbednost. Moraju stići do Ljudoma pre noći sledećeg dana." Četiri Ranjana koraknuše napred, a Lita reče Prothalu: "Ovo su moji uzlari - Žilan, Hurn, Dobrana i Rusta. Oni su lovci. Dok naučne načine Ranihina i znanja grivenara, štite ravnice od opasnih zveri. Mnogo sam vremena provela sa njima - umeće da se pobrinu za vaše atove."
     Uz uglađeno klimanje družini, uzlari odmah priđoše konjima i počeše da ih pregledaju.
     "A sada", nastavi Lita, "ja moram poći. Vest o vašem dolasku mora preći ravnicu. Sunačari se moraju pripremiti za vas. Sledite Rustu. On je najbliži grivenanju. Živeli, poglavari! Obedovaćemo skupa u veče novog dana."
     Ne čekajući na odgovor, grivenarka se okrenu prema jugu i otrča. Hitala je iznenađujućom brzinom; posle nekoliko trenutaka izbila je na vrh brega i nestala sa vidika.
     Gledajući je kako ide, Mhoram reče Kovenantu: "Kažu da grivenar može da trči sa ranihinom - kratko vreme."
     Iza njih uzlar Hurn progunđa: "Kažu - i istina je."
     Mhoram se okrete uzlaru. Ovaj je stajao kao da čeka da progovori. Delovao je prilično slično Liti, iako mu kosa nije izrasla toliko dugo, a crte su mu imale oštar izgled. Kada je privukao pažnju poglavara Mhorama, on reče: "Postoji trava koja će zalečiti vaše konje. Moram vas napustiti da je donesem."
     Blago, poglavar odvrati: "Znanje je tvoje. Učini kako je najbolje."
     Hurnove oči se raširiše, kao da nije očekivao blage reči od ljudi koji zlostavljaju konje. Onda je, nesiguran u svoje pokrete, pozdravio Mhorama na poglavarski način. Mhoram uzvrati ranjanskim naklonom. Hurn se nasmeši i upravo se spremao da otrči kada Kovenant naglo upita: "Zbog čega ne jašete? Imate sve te Ranihine."
     Mhoram se hitro pokrenu da zadrži Kovenanta. Ali šteta je već nanesena. Hurn se upilji kao da je čuo svetogrđe, a njegovi snažni prsti strgnuše konopac sa zglavka i zategoše ga između pesnica poput garote. "Mi ne jašemo."
     "Pazi, Hurne", reče uzlar Rusta blago. "Grivenarka im je poželela dobrodošlicu."
     Hurn se obazre na svog druga, a onda grubo ponovo veza konopac oko zglavka. Okrenuo se od družine i uskoro nestao kao da je iščezao u zemlji.
     Dograbivši Kovenanta za ruku, Mhoram reče ozbiljnim glasom: "Ranjani služe Ranihine. To je osnovni cilj njihovih života. Nemoj ih vređati, Neverniče. Oni se brzo naljute - a najsmrtonosniji su lovci u čitavoj Domaji. Moglo bi ih biti stotinu nadomak moga glasa, a ti nikada ne bi primetio. Ukoliko bi pošli da te ubiju, poginuo bi ništa ne sluteći."
     Kovenant oseti silinu upozorenja. Činilo se da je ono naselilo okolnu travu očima koje su zlobno virile. Osetio se izloženo, kao da je njegova odora sa zelenom mapom meta smrtonosnih namera skrivenih u zemlji. Ponovo je drhtao.
     Dok je Hurn bio odsutan, ostali uzlari su radili sa konjima - timarili ih, navodili ih da uzmu vode i hrane. Pod njihovim rukama, većina mustanga se primirila. Zadovoljni što su im atovi u dobrim rukama, poglavari odoše da porazgovaraju sa Kvanom i Tuvorom; a oko njih, ratnici počeše da pripremaju hranu.
     Kovenant prokune mirise. Ležao je na krutoj travi i pokušavao da gledanjem u nebo primiri prazninu koja ga je glodala. Iznurenost ga je zahvatala i on odrema izvesno vreme. Ali uskoro ga trže novi miris koji natera glad da počne da mu grize utrobu. Dopirao je iz hrpe bogatih cvetova sa stabljikama nalik paprati koje su konji žvakali - trave za isceljivanje koje im je uzlar Hurn doneo. Ukusni vonj cveća dočara na trenutak Kovenantu sliku njega samog kako se pružio na ruke i kolena i žvaće poput konja, i on progunđa sa potisnutom divljinom: "Prokleti konji jedu bolje od nas."
     Uzlar Rusta se čudno nasmeši i reče: "Ta trava je otrovna za ljude. To je amanibhavam, cvet zdravlja i ludila. Konje isceljuje, ali muškarce i žene... ah, oni joj nisu dorasli."
     Kovenant odvrati sevanjem očiju i pokuša da priguši ječanje gladi. Osećao je naopaku želju da okusi travu; slasno je pevala njegovim čulima. Ali mu je pomisao da je gurnut tako nisko bila gorka i on je vario njenu oporost umesto hrane.
     Biljke su očevidno činile čuda konjima. Uskoro su se ovi normalno hranili i pojili - a delovali su dovoljno čvrsto da ponovo ponesu jahače. Članovi pohoda dovršiše obrok, a onda spakovaše zalihe. Uzlari izjaviše da su konji spremni za putovanje. Ubrzo su se jahači našli na južnom putu prema niskim brežiljcima Ra, sa Ranjanima koji su lako kaskali pokraj njih.
     Pod kopitima konja travnati tereni su se valjali i promicali poput blagih talasa, odajući družini utisak brzine. Jahali su preko krute trave uz kratke, niske padine i niz njih, duž plitkih dolina između gustiša i šumaraka pokraj potočića, preko širokih zaravni. Bila je to neravna zemlja. Osim verne alianthe, po terenu nije raslo drugo voće niti kultura ma koje biljke osim amanibhavama. Pa ipak su ravnice delovale kao da su pune osnovne životne sile, kao da je niske, hitre brežuljke obrazovao puls tla, a da je kruta trava dovoljno bogata da prehrani bilo šta što može da podnese njenu hranljivost. Kada sunce poče da zalazi, vres po padinama bregova ljubičasto zablista. Krda antilopa iziđoše iz šume da piju na potocima, a gavranovi su se galamdžijski jatili nad širokim cicanim drvećem razbacanim po zaravnima.
     Ali jahači su najveći deo pažnje poklanjali Ranihinima. Bilo da su galopirali poput slavobitnih barjaktara ili skupa kaskali u večernjoj igri, veliki konji odavali su izgled veličanstvenosti, kao da je samo tlo po kome su grmeli ponosno na njihovo postojanje. Dozivali su u oštroj radosti nosače krvnih gardista, a ovi ratni konji poigravali su se svojim kopitima, kao da ne mogu da se uzdrže od oduševljenja što su se vratili kući. Onda su Ranihini bez jahača odjurili, puni vesele krvi i neobuzdane energije, njišteći dok su trčali. Njihovo dozivanje golicalo je vazduh životnošću.
     Uskoro Sunce zađe na zapadu, poželevši zbogom Ravnicama narandžastim plamenom. Kovenant ga je gledao kako odlazi sa mrgodnim zadovoljstvom. Osećao je zamor od konja - zamor od Ranihina, Ranjana, krvnih gardista, poglavara i pohoda, zamor od nespokoja života. Želeo je tamu i san, i pored okrvavljenog plama prstena, novog mladog mesečevog srpa i kragujskih krila užasa.
     Ali kada je Sunce zašlo, Rusta reče Prothalu da će družina morati da produži sa jahanjem. Postojala je opasnost, rekao je. Drugi Ranjani su ostavili upozorenja u travi. Družina će morati da jaše sve dok ne bude bezbedna - još nekoliko milja. I tako su putovali dalje. Kasnije, Mesec se diže, a njegova tanka cepka pretvori noć u krv, dozivajući jezivi odgovor Kovenantovog prstena i njegove gladne duše.
     Onda Rusta uspori jahače, upozori ih da ćute. Onoliko kradomice koliko je to bilo moguće, zaokoliše južnom stranom brega i zastadoše neposredno ispod vrha. Družina sjaha, ostavi nekoliko krvnih gardista da paze na konje i pođe za uzlarima na vrh brega.
     Zemlja prema severu ležala je niska i ravna. Uzlari su neko vreme provirivali prema njoj, a onda pokazaše. Kovenant se borio sa zamorom očiju i grimiznom tminom sve dok mu se nije učinilo da vidi jednu tamnu mrlju kako se kreće južno preko zaravni.
     "Kreši", prošapta Hurn. "Žuti vukovi - Zubošin soj. Prešli su Lunjinstan."
     "Čekajte nas", dahnu Rusta. "Bićete bezbedni."
     On i ostali uzlari nestadoše u noći.
     Nagonski, družina se zbila i bolnim očima stala da pilji kroz slabašno crveno svetlo koje kao da je curilo poput znoja iz pokretne tame ravnice. Napeto, ćutke su stajali, jedva dišući.
     Pieten je sedeo u Laurinim rukama, budan poput posmrtnog bdenja.
     Kovenant je kasnije saznao da je čopor brojao petnaest velikih žutih vukova. Plećke su im sezale čoveku do pojasa; imali su krupne čeljusti, nanizane zakrivljenim zubima za kidanje, i žute, proždrljive oči. Radosno su sledili trag dva ranihinska ždrebeta koja su štitili samo pastuv i njegova kobila. Predanja Ranjana kažu da je dah takvih kreša dovoljno vreo da sažeže zemlju, a po travi ostavljaju trag bola gde god ih odvede njihovo lutanje. Ali Kovenant je sada video samo tamu kako se primiče, sve veću iz trenutka u trenutak.
     Onda se njegovim nesigurnim očima učini da se pozadina čopora nakratko uskomešala u pometnji; a kada su vukovi produžili, učinilo mu se da može da vidi dve ili tri crne tačke kako nepokretno leže u ravnici.
     Čopor se ponovo uskomeša. Ovog puta, tišinu procepi nekoliko oštrih urlika iznenađenja i straha. Oštro režanje iznenada se zaguši. Sledećeg trenutka, čopor pohita pravo prema družini, ostavivši još pet tačaka iza sebe. Ali sada je Kovenant bio siguran da su tačke mrtvi vuci.
     Još tri kreša pade. Sada je mogao da vidi tri prilike kako skaču od mrtvih i trče za preživelima.
     Nestali su u senkama u podnožju brega. Iz tame dopreše zvuci borbe - besno režanje, škljocanje čeljusti koje su promašile cilj, krckanje kostiju.
     Onda tišina ponovo preplavi noć. Napetost družine postade oštrija, jer nisu mogli ništa da vide; senka stiže gotovo do vrha brega na kome su stajali.
     Iznenada čuše bat mahnitog trka. Išao je pravo prema njima.
     Prothal skoči napred. Digao je žezlo, a sa njegovog vrha usplamte plavi oganj. Iznenadna svetlost otkri usamljenog kreša koji je hrlio prema njima sa mržnjom u očima.
     Tuvor stiže do Prothala trenutak pre Penosleda. Ali džin produži napred da presretne napad vuka.
     Onda, bez opomene, uzlarka Dobrana iskoči iz skrovišta pravo ispred vuka. Izvela je pokret glatko kao da pleše. Dok je ustajala, nagli trzaj oslobodi njen konopac. Kada je kreš skočio na nju, ona nabaci omču konopca oko njegovog vrata i spretno koraknu u stranu, okrenuvši se dok je to činila da bi se uprla nogama. Silina napada vuka kada je naleteo na njenu omču slomi mu vrat. Trzaj je odiže sa nogu, ali se ona lako otkotrlja na stranu, i dalje potežući konopac, i stade na noge u položaj da dovrši kreša ako je ovaj još živ.
     Eovod je posmatrao njenu predstavu uz tihi žamor divljenja. Ona baci pogled prema njima i stidljivo se nasmeši u plavoj svetlosti Prothalovog žezla. Onda se okrenula da pozdravi ostale uzlare kada ovi iskočiše iz senke brda. Bili su nepovređeni, dok su vukovi bili mrtvi.
     Spustivši žezlo, Prothal se nakloni ranjanskim uzlarima. "Valjano učinjeno", reče on. Oni mu se nakloniše zauzvrat.
     Kada je ugasio žezlo, crvena tmina se vrati na vrh brega. U krvavoj svetlosti, jahači ponovo pođoše ka konjima. Ali Banor zakorači do mrtvog vuka i skide Dobranin konopac sa njegovog vrata. Držeći omču u borbenom položaju, on je zategnu.
     "Dobro oružje", reče uz nespretnu ravnodušnost. "Ranjani su obavili valjan posao njime u danima kada se vrhovni poglavar Kevin otvoreno borio protiv Opačije." Nešto u njegovom tonu podseti Kovenanta da su krvni gardisti bili pohotni muškarci bez žena već dve hiljade godina.
     Onda, gonjen nekim mračnim porivom, Banor zateže mišiće, a konopac se prekide. Neprimetno slegavši ramenima, on baci komade na mrtvog kreša. Njegov pokret imao je konačnost proročanstva. Ne bacivši pogled na uzlarku Dobranu, napustio je vrh brega da uzjaše Ranihina koji ga je odabrao.