6. LEGENDA O BEREKU TROPRSTU

     Tmina se zgušnjavala nad dolinom. Ptice su se prikupljale da otpočinu tokom noći po drveću u podnožju bregova. Izvesno vreme pevale su i glasno se dozivale, ali uskoro njihova visoka graja pređe u tihi, zadovoljni mrmor. Dok su Lena i Kovenant prolazili iza spoljašnjih kuća Kamendola, ponovo su čuli kako reka u daljini nešto premišlja za svoj račun. Lena je bila ćutljiva, kao da razmišlja o nekom uzbuđenju ili veselju, a Kovenant je previše utonuo u zvukove sumraka oko sebe da bi išta govorio. Nastupajuća noć kao da je bila prepuna blagih veza - melema za samotnost tame. Tako su u tišini stigli do Leninog doma.
     Bila je to pravougaona građevina, masivnija od većine ostalih u Kamendolu, ali sa istim uglačanim odsjajem zidova. Toplo, žuto svetlo zračilo je iz prozora. Dok su se Lena i Kovenant primicali, neka krupna prilika prođe ispred jednog prozora i ode prema daljoj sobi.
     Na uglu kuće, Lena zastade da uzme Kovenanta za ruku i stegne je pre nego što ga je povela do vrata.
     Ulaz je bio zastrt teškom zavesom. Odmakla ju je i uvela ga u kuću. Tamo je zastala. On se žustro obazreo i primetio da se odaja u koju su ušli proteže čitavom dubinom kuće, ali da u svakom zidu ima dvoje vrata zastrtih zavesama. Središte su zauzimali kameni sto i klupe dovoljno prostrane da prime šest ili osam ljudi. Ali odaja je bila toliko velika da sto nije preovlađivao.
     Urezane u kamene zidove oko sobe, stajale su police, pune kamenih vrčeva i posuda, od kojih su neke očigledno služile za kuvanje i služenje jela, dok namenu drugih Kovenant nije mogao da pogodi. Nekoliko kamenih stolica stajalo je duž zidova. A toplo, žuto svetlo ispunjavalo je prostoriju, blistalo po glatkim površinama i odražavalo neobične boje i šare kamena.
     Svetlo je poticalo od vatri u nekoliko kamenih kotlića, po jednom u svakom uglu odaje i jednom na središtu stola; ali nije bilo titraja vatre - svetlo je bilo stameno poput njegovih kamenih izvora. A sa svetlom je stizao miris koji je podsećao na sveže raskopanu zemlju.
     Pošto je Kovenant ovlaš prešao pogledom po odaji, pažnju mu privuče njen dalji kraj. Tamo se, na ploči od kamena, uza zid, nalazio ogromni granitni kotao, visok upola koliko čovek. A nad kotlom, napregnuto zagledan u njegov sadržaj, stajao je ogroman čovek, prilika silna poput stuba, čvrsta poput stene. Leđa su mu bila okrenuta Leni i Kovenantu i činilo se da nije svestan njihovog prisustva. Nosio je kratku, smeđu tuniku sa smeđim pantalonama ispod nje, ali lisnati motiv utkan u materijal na njegovim ramenima bio je jednak Leninom. Pod tunikom, njegovi masivni mišići napinjali su se i rastezali dok je okretao kotao. Ovaj je delovao izuzetno teško, ali Kovenant je napola očekivao da ga taj čovek digne preko glave da bi prosuo sadržaj.
     Nad kotlom je počivala senka u koju blistavilo sobe nije prodiralo, a neko vreme čovek je gledao u tu tamu, proučavao je dok je okretao kotao. Onda poče da peva. Glas je bio previše tih da bi Kovenant mogao da razazna reči, ali dok je slušao on oseti neku vrstu prizivanja u zvuku, kao da sadržina kotla poseduje neku moć. Jedan trenutak ništa se nije dešavalo. Onda senka poče da bledi. Kovenantu se najpre učini da su se svetla u sobi izmenila, ali ubrzo vide kako iz kotla počinje da se pomalja nova svetlost. Sjaj je rastao i produbljivao se i najzad snažno zablista, učini da sva ostala svetla deluju tanušno.
     Uz konačni šapat nad svojim delom, čovek se uspravi i okrete. U novom sjaju činio se čak viši i širi nego ranije, kao da su mu udovi, ramena i razvijene grudi crpli snagu, stamenost, iz svetlosti; a čelo mu je bilo rumeno od vreline kotla. Videvši Kovenanta, iznenađeno se zagleda. Uznemiren pogled uvuče mu se u oči, a desna ruka dotače mu gustu, riđastu kosu. Onda je pružio ruku, dlanom napred, prema Kovenantu, i rekao Leni: "Pa, kćeri, dovodiš gosta. Ali ja se sećam da si danas ti zadužena za našu gostoprimljivost." Čudna moć koja je postojala prethodnog trenutka nestala je iz njegovog glasa. Zvučao je kao čovek koji ne govori mnogo sa ljudima. Ali iako se strogo obratio kćerki, u osnovi je delovao opušteno. "Znaš da sam za danas obećao još oblučka, a Atiaran, mati tvoja, pomaže pri dolasku na svet novog deteta Odone, družbenice Murinove. Gosta će uvrediti naša gostoljubivost - jer nemamo spreman obrok da poželimo dobrodošlicu kraju njegovog dana." Pa ipak, dok je stavljao primedbu Leni, njegove oči oprezno su odmeravale Kovenanta.
     Lena pognu glavu, pokušavajući, Kovenant je bio siguran, da deluje pogruženo zarad oca. Ali trenutak kasnije ona pohita preko sobe i zagrli krupnog čoveka. On se blago nasmeši njenom podignutom licu. Onda je, okrenuvši se Kovenantu, obznanila: "Trele, oče moj, dovodim stranca u Kamendol. Našla sam ga na Kevinovom Vidikovcu." Živahni sjaj blistao je u njenim očima, iako se trudila da joj glas zvuči formalno.
     "Tako", odvrati Trel. "Stranac - toliko vidim. I pitam se kakav ga je posao odveo na to zloguko mesto."
     "Borio se sa sivim oblakom", odgovori Lena.
     Zagledan u tog otvorenog, čilog čoveka, čija je mišićava ruka sa takvom čvrstom blagošću počivala na Leninom ramenu, Kovenant je očekivao da se ovaj nasmeje na tako besmislenu izjavu - čovek koji se bori protiv oblaka. Trelovo prisustvo delovalo je čvrsto i zemljano, poput potvrde zdravog razuma koji je svodio moru o Kletniku na nestvarnost koja joj je i priličila. I zato se Kovenant nađe izbačen iz ravnoteže kada je čuo kako Trel savršeno ozbiljno pita: "Ko je pobedio?"
     Pitanje prisili Kovenanta da nađe novi oslonac. Nije bio spreman da se bavi sećanjima na poglavara Kletnika - ali istovremeno je osećao nejasno ubeđenje da ne bi mogao da slaže Trela. Otkri da mu se grlo osušilo i nespretno odgovori: "Preživeo sam."
     Trel jedan trenutak ništa nije rekao, ali kroz ćutanje Kovenant oseti da je njegov odgovor uvećao čovekov nemir. Trelove oči skrenuše u stranu, a zatim se vratiše na sabesednika kada je rekao: "Shvatam. A kako ti je ime, stranče?"
     Žustro, Lena se nasmeši Kovenantu i odgovori umesto njega: "Tomas Kovenant. Kovenant od Kevinovog Vidikovca."
     "Šta, devojko?" upita Trel. "Jesi li proročica, da možeš da govoriš umesto nekoga ko je viši od tebe?" A onda reče Kovenantu: "Pa, Tomase Kovenante od Kevinovog Vidikovca - imaš li ti i drugih imena?"
     Kovenant je već bio spreman da odgovori odrečno kada je uhvatio željno zanimanje za pitanje u Leninim očima. Zastao je. Jednim skokom dokučivanja, shvatio je da je on za nju uzbudljiv kao da je zaista Berek Troprst - da su ga za njenu žeđ za tajanstvima i moćima, sveznajućim poglavarima i bitkama po oblacima, njegova neobičnost i neobjašnjivo pojavljivanje na Vidikovcu učinili nalik otelotvorenju velikih događaja iz junačke prošlosti. Poruka njenog pogleda iznenada je bila jasna; u napetosti svoje radoznalosti ona se držala nade da će joj se on razotkriti, dati joj da baci pogled na njegov visoki poziv da bi je primirio zbog mladosti i neznanja.
     Ta zamisao ispuni ga je čudnim odjecima. Nije bio naviknut na takvo laskanje; pružalo mu je osećaj moći na koji nije bio naviknut. Hitro potraži neku visokoparnu titulu koju bi mogao dati sebi, neko ime kojim bi mogao zadovoljiti Lenu, a da se ne predstavi lažno Trelu. Onda dobi nadahnuće. "Tomas Kovenant", reče on kao da se diže da odgovori na izazov. "Nevernik."
     Smesta je osetio da se tim imenom izložio većem broju izazova nego što je trenutno mogao odmeriti. Usled tog čina oseti se uobraženo, ali Lena ga nagradi ozarenim pogedom, a Trel dostojanstveno prihvati izjavu. "Pa, Tomase Kovenante", odvrati on, "dobrodošao u Kamendol Mithil. Molim te, prihvati gostoprimstvo ovog doma. Moram sada da odnesem oblučak kao što sam obećao. Možda će se žena moja, Atiaran, ubrzo vratiti. A ukoliko je podsetiš, Lena će se možda setiti da ti ponudi osveženje dok mene nema."
     Dok je govorio, Trel se ponovo okrenuo kamenom kotlu. Obavio je ruke oko njega i digao ga sa postolja. Dok mu se igra crvenih i žutih plamenova odražavala u kosi i bradi, on ponese kotao prema vratima. Lena požuri ispred njega da pridrži zavesu, i trenutak potom Trela više nije bilo, dok Kovenant ostade sa sećanjem na kratki pogled u unutrašnjost kotla. Bio je pun sitnih, okruglih kamenova nalik finom šljunku, a svi oni kao da su plamteli.
     "Prokletstvo", prošapta Kovenant. "Koliko je teška ta stvar?"
     "Tri čoveka ne bi mogli da dignu kotao ni kada je prazan", odvrati Lena ponosito. "Ali kada oblučak gori, moj otac ga lako diže. On je oblučar od rhadhamaerla, duboko u znanstvu kamena.
     Kovenant je piljio u nju jedan trenutak, zgranut Trelovom snagom.
     Onda Lena reče: "Sada ti moram ponuditi osveženje. Hoćeš li se oprati ili okupati? Jesi li žedan? Imamo dobre kladenice."
     Njen glas ponovo pokrenu titraje Kovenantovih živaca. Njegovo instinktivno nepoverenje prema Trelovoj moći rasu se pred shvatanjem da on ima i sopstvenu moć. Ovaj svet ga je prihvatao; posvećivao mu je važnost. Ljudi poput Trela i Lene bili su spremni da ga uzmu onoliko ozbiljno koliko on to želi. Samo je trebalo da se i dalje kreće, da sledi staze sna prema Veselkamenu - štagod to bilo. Osetio je vrtoglavicu od izgleda koji su mu bili na raspolaganju. Na vrhuncu zaleta, odlučio je da učestvuje u sopstvenoj važnosti, da uživa dok traje.
     Da prikrije nalet novih osećanja, rekao je Leni da bi želeo da se opere. Ona ga povede iza zavese u drugu odaju, gde se voda neprekidno slivala iz proreza u zidu. Klizna ustava od kamena slala je vodu bilo u lavor za umivanje bilo u veliku kadu, oboje od kamena. Lena mu pokaza fini pesak koji je mogao da koristi kao sapun, a onda ga ostavi. Voda je bila hladna, ali on zaroni u nju ruke i glavu gotovo u ushićenju.
     Kada je završio, obazre se za peškirom, ali nije video nijedan. Eksperimentišući, nadneo je ruku iznad blistavog kotla koji je osvetljavao prostoriju. Topla, žuta svetlost brzo mu je osušila prste, a on se potom nadneo nad kotao, trljao vodu sa lica i vrata, tako da mu je uskoro čak i kosa bila suva. Silom navike, izvršio je VPE, ispitujući gotovo nevidljive tragove tamo gde su mu ruke bile povređene. Onda je odgurnuo zavesu sa puta i ponovo ušao u središnju odaju.
     Otkrio je da se Leni pridružila još neka žena. Dok se vraćao, čuo je Lenu kako govori: "Kaže da ništa ne zna o nama." Onda ga druga žena pogleda i on smesta pogodi da je to Atiaran. Lisnati motiv na ramenima njene dugačke, smeđe haljine bio je izgleda neka vrsta porodičnog znaka; nisu mu bili potrebni takvi znaci da bi zapazio pripadnost istoj porodici u načinu na koji je starija žena dodirivala Lenino rame, ili u sličnosti držanja. Ali tamo gde je Lena bila sveža i vitkih linija, puna nenarušene svežine, Atiaran je delovala složeno, gotovo protivurečno samoj sebi. Svoju meku površinu i punu figuru nosila je kao branu čvrstoj snazi iskustva unutar nje, kao da živi sa svojim telom na osnovu stare i teške nagodbe. A njeno lice nosilo je znakove te nagodbe; čelo joj se činilo prerano prekriveno linijama, a duboke, krupne oči kao da su se otvarale prema unutra, ka umornom bojištu sumnji i teskobnih premišljanja. Gledajući u nju preko kamenog stola, Kovenant oseti dvostruki utisak turobne brige - posledicu znanja i strahova pred više toga nego što znaju drugi ljudi - i nesvesne lepote koja bi preporodila njeno lice samo kada bi se nasmešila.
     Posle kratkog oklevanja, starija žena dodirnu srce i diže ruku prema Kovenantu kao što je to učinio Trel. "Živeo, goste, i dobro došao. Ja sam Atiaran, družbenica Trelova. Govorila sam sa Trelom i sa Lenom, kćeri svojom - nema potrebe da mi se predstavljaš, Tomase Kovenante. Neka ti je ugodno u našem domu."
     Setivši se svog ponašanja - i novostečene odlučnosti - Kovenant odvrati: "Počastvovan sam."
     Atiaran se blago nakloni. "Prihvatanje ponuđenog počastvuje nudioca. A ljubaznost je uvek dobrodošla." Onda, kao da je ponovo oklevala, nesigurna kako da nastavi. Kovenant je gledao kako se stari sukobi vraćaju u njene oči, pomislivši kako bi taj pogled imao izuzetnu moć kada ne bi bio okrenut prema unutra. Ali uskoro je donela odluku i rekla: "Nije običaj naših ljudi da zamaraju goste teškim pitanjima pre obeda. Ali hrana nije spremna" - bacila je pogled prema Leni - "a ti si za mene stran, Tomase Kovenante, stran i uznemirujući. Govorila bih sa tobom ako mogu, dok Lena priprema nešto od hrane što nam je na raspolaganju. Čini mi se da nosiš nužnost koja ne bi trebalo da čeka."
     Kovenant neodređeno sleže ramenima. Osetio je drhtaj uznemirenosti kada je pomislio na njena pitanja i pripremio se da pokuša da odgovori na njih, a da ne izgubi novostečenu ravnotežu.
     Tokom stanke, Lena poče da hoda po sobi. Prilazila je policama da uzme tanjire i zdele za sto i pripremala neka jela na kamenoj ploči koju je odozdo grejala činija oblučka. Često je okretala oči prema Kovenantu dok se kretala, ali on to nije svaki put primećivao. Atiaran mu je obuzela pažnju.
     Najpre je nesigurno promrmljala: "Jedva da znam kako da počnem. Tako je mnogo prošlo, a ja sam naučila toliko malo od onoga što poglavari znaju. Ali to što imam mora biti dovoljno. Niko ne može da me odmeni." Ispravila je ramena. "Mogu li da ti vidim ruke?"
     Setivši se Lenine prve reakcije, Kovenant podiže desnu ruku.
     Atiaran obiđe oko stola sve dok nije bila dovoljno blizu da ga dotakne, ali to nije učinila. Umesto toga, poče da mu ispituje lice. "Troprst. Kao što je Trel rekao. A neki kažu da će se Berek Troprst, Srdomil i Rodilac poglavarski, vratiti u Domaju kada se za to ukaže potreba. Znaš li za te stvari?"
     Kovenant osorno odvrati: "Ne."
     I dalje zagledana u njegovo lice, Atiaran reče: "Tvoja druga ruka?"
     Zbunjen, digao je levicu. Spustila je oči na nju.
     Kada ju je videla, siknula je, ugrizla se za usnu i koraknula unazad. Na trenutak, činila se neobjašnjivo prestravljena. Ali ovladala je sobom i upitala uz tiho podrhtavanje glasa: "Od kog metala je taj prsten?"
     "Šta? Ovo?" Njena reakcija je zaprepastila Kovenanta, a u svom iznenađenju on se zagleda u složeno sećanje na Džoanu kako govori: Ovim prstenom te venčavam, i starog prosjaka u žućkastoj odori kako uzvraća: Budi što jesi, budi što jesi. Tama mu zapreti. Začuo je sebe kako odgovara kao da je neko drugi, neko ko nije imao nikakve veze sa gubavošću i razvodom: "To je belo zlato."
     Atiaran zaječa i stavi ruke na slepoočnice kao da oseća bol. Ali ponovo je ovladala sobom i bleda hrabrost dođe u njene oči. "Samo ja", reče ona, "samo ja u čitavom Kamendolu Mithil znam značenje ovoga. Čak i Trel ne poseduje to znanje. A ja znam premalo. Odgovori, Tomase Kovenante - da li je to istina?"
     Trebalo je da ga bacim, promrmlja on gorko. Gubavac nema pravo da bude sentimentalan.
     Ali Atiaranino uzbuđenje ponovo mu privuče pažnju. Odavala je utisak da više zna o tome šta mu se dešava nego on sam - da je uplovio u svet koji je, na neki mutni, zlokobni način, pripremljen za njega. Njegov stari bes je rastao. "Razume se da je istina", zareža on. "Šta je s tobom? Pa to je samo prsten."
     "To je belo zlato." Atiaranin odgovor zvučao je izgubljeno, kao da je upravo doživela veliku nesreću.
     "Pa šta?" Nije mogao da shvati šta je uznemirilo tu ženu. "To ništa ne znači. Džoana..." Džoana ga je više volela od žutog zlata. Ali to je nije sprečilo da se razvede.
     "To je belo zlato", ponovi Atiaran. "Poglavari pevaju drevnu pesmu-znanstvenicu o nosiocu belog zlata. Sećam se samo jednog dela; ide ovako:

     A onaj ko nosi belo zlato divlje magije
     Taj je paradoks -
     Jer on je sve i ništa,
     Heroj i budala,
     Moćan, bespomoćan -
     I jednom reči istine ili izdajstva,
     Spašće ili prokleti Zemlju
     Jer on je lud i normalan,
     Hladan i strastan,
     Izgubljen i nađen.

     Znaš li tu pesmu, Kovenante? Nema belog zlata u Domaji. Zlato nikada nije pronađeno na Zemlji, iako se kaže da ga je Berek znao i spevao pesme. Ti dolaziš sa drugog mesta. Kakva te užasna svrha dovodi ovamo?"
     Kovenant oseti kako ga pretražuje očima ne bi li našla neki propust, nekakav nedostatak koji bi razotkrio laž pred njenim strahom. Ukočio se. Imaš moć, rekao je Opaki, divlju magiju - ali nikada nećeš znati šta je to. Zamisao da je njegova burma neka vrsta talismana izazivala je u njemu mučninu, poput mirisa ružine esencije. Osetio je divlju želju da viče. Ništa od svega ovoga se ne dešava! Ali znao je samo za jedan odgovor koji je vredeo: ne razmišljaj o tome, sledi put, preživi. Susreo je Atiaran na njenom sopstvenom tlu. "Sve svrhe su užasne. Imam poruku za Veće poglavara."
     "Kakvu poruku?" zahtevala je da zna.
     Posle oklevanja od samo jednog trenutka, zarežao je: "Sivi Krvnik se vratio."
     Kada je čula da Kovenant izgovara to ime, Lena ispusti kamenu zdelu koju je nosila i pobeže u majčino naručje.
     Kovenant je stajao i mrštio se na razbijenu zdelu. Tečnost koja je bila u njoj svetlucala je na glatkom kamenom podu. Onda je čuo Atiaran kako ječi u stravi: "Otkud ti to znaš?" Pogledao ju je i video kako se dve žene grle poput dece kojima je zapretio demon iz njihovih najstrašnijih snova. Gubavac, nečist prokažena! - pomisli gorko. Ali dok je gledao, Atiaran kao da je očvršćivala. Čeljust joj se stegla, unezvereni pogled stegao. I pored sveg straha, bila je jaka žena koja umiruje dete - i priprema se da presretne opasnost. Ponovo je upitala: "Otkud ti to znaš?"
     Nagnala ga je da se oseća kao da se brani, pa je odgovorio: "Sreo sam ga na Kevinovom Vidikovcu."
     "Ah, avaj!" jeknu ona i zagrli Lenu. "Avaj za mlade na ovome svetu! Usud Domaje počiva na njima. Pokolenja će umirati u agoniji, a za one koji žive postojaće samo rat, užas i bol! Avaj Leno, kćeri moja. Rođena si u zlo vreme i za tebe neće biti mira niti spokoja kada bitka dođe. Ah, Leno, Leno."
     Njen bol dirnu nebranjenu tačku u Kovenantu i grlo mu odeblja. Glas joj je ispunio njegovu ličnu predstavu Opustošenja Domaje tužbalicom kakvu nikada ranije nije čuo. Prvi put je osetio da Domaja sadrži nešto dragoceno što je u opasnosti da bude izgubljeno.
     Ta mešavina saosećanja i gneva još mu više zateže živce. Titrao je još oštrijim tonom, treperio. Kada pogleda Lenu, vide da se iz njene panike već diglo novo strahopoštovanje prema njemu. Nesvesna ponuda u njenim očima plamtela je i više ga uznemiravala no ikad.
     Držao se mirno dok Atiaran i Lena nisu lagano pustile jedna drugu. Onda upita: "Šta znaš o svemu ovome? O onome što mi se dešava?"
     Pre nego što je Atiaran mogla da odgovori, jedan glas pozva pokraj kuće: "Živela! Atiaran, kćeri Tiarane. Trel Oblučar reče nam da je tvoj posao za danas gotov. Dođi i pevaj za Kamendol!"
     Na trenutak, Atiaran je mirno stajala i dolazila sebi. Onda uzdahnu: "Ah, posao mog života upravo je počeo", i okrete se prema vratima. Držeći odmaknutu zavesu, ona reče u noć: "Još nismo jeli. Doći ću kasnije. Ali posle okupljanja moram govoriti sa Krugom staraca."
     "Biće im rečeno", odgovori glas.
     "Dobro", reče Atiaran. Ali umesto da se vrati do Kovenanta, ostala je na vratima i još neko vreme gledala u tamu. Kada je najzad spustila zavesu i okrenula je Kovenantu, oči su joj bile vlažne i u njima je stajao pogled za koji je najpre pomislio da predstavlja poraz. Ali onda je shvatio da se ona samo priseća poraza. "Ne, Tomase Kovenante", reče ona tužno, "ništa ne znam o tvojoj sudbini. Možda bih znala, da sam ostala duže u Znanstvigoru - da sam imala snage. Ali tamo sam prevazišla sopstvene granice i vratila se kući. Znam deo starog znanstva koje Kamendol Mithil i ne nagađa, ali to je premalo. Sve što se mogu setiti za tebe jesu nagoveštaji o divljoj magiji koja uništava mir:

     divlja magija urezana u kamenu svakom,
     sadržana da je belo zlato razuzda ili usmeri...

     ali značenje takvih navoda, ili tokova tih vremena, ja ne poznajem. To je dvostruki razlog da te odvedem pred Veće." Onda se zagleda pravo u njegovo lice i dodade: "Reći ću ti otvoreno, Tomase Kovenante - ukoliko si došao da izdaš Domaju, samo se poglavari mogu nadati da te zaustave."
     Da izdam? To je bila još jedna sasvim nova pomisao. Trebalo je da prođe trenutak pre nego što je shvatio šta Atiaran govori. Ali pre nego što je mogao da se pobuni, Lena se umeša umesto njega: "Majko! Borio se protiv sivog oblaka na Kevinovom Vidikovcu. Videla sam. Kako možeš da sumnjaš u njega?" Njena odbrana zaustavi njegovu ratobornu reakciju. Bez ikakve namere, stavila ga je na lažno tlo. Nije dospeo dovde da se bori protiv poglavara Kletnika.
     Trelov povratak zaustavi odgovor koji bi Atiaran možda dala. Veliki čovek stajao je u dovratku jedan trenutak, gledajući između Atiaran, Lene i Kovenanta. On naglo reče: "Tako. Došlo je teško vreme za nas."
     "Da, Trele, mužu moj", promrmlja Atiaran. "Teško vreme."
     Onda mu pogled uhvati krhotine kamene posude na podu. "Teško vreme, zaista", blago prekori on, "kada se kameno posuđe razbija, a parčad ostavlja da ga drobe noge."
     Ovoga puta Lena se ozbiljno postidela. "Izvini, oče. Uplašila sam se."
     "Nije važno." Trel joj priđe i položi krupne šake, lake od ljubavi, na njena ramena. "Neke rane se mogu zaceliti. Danas se osećam snažno."
     Na to, Atiaran se zahvalno zagleda u Trela, kao da se upravo poduhvatio nekog herojskog zadatka.
     Na Kovenantovo nerazumevanje, ona reče: "Sedi, goste naš. Hrana će uskoro biti spremna. Dođi, Leno." Njih dve počeše da se maju oko kamena za kuvanje.
     Kovenant je gledao dok je Trel počinjao da prikuplja komadiće slomljene posude. Oblučarev glas blago je brundao, pevao drevnu podzemnu pesmu. On nežno odnese komadiće do stola i stavi ih kraj lampe. Onda je seo. Kovenant sede pokraj njega, pitajući se šta će se dogoditi.
     Pevajući pećinsku pesmu kroz stegnute zube, Trel poče da sklapa odlomke kao da je kotlić slagalica. Stavljao je parče po parče na njegovo mesto i svako je ostajalo tamo gde ga je stavio bez ikakvog lepka koji bi Kovenanta video. Trelovi pokreti bili su puni napora, dodir mu je bio blag na svakom komadiću, ali kotlić kao da je brzo rastao u njegovim rukama, a parčići su se savršeno uklapali, ostavljali samo mrežu finih, crnih linija da obeležavaju pukotine. Uskoro su svi komadići bili na mestu.
     Onda njegov duboki ton pređe u novu lestvicu. Počeo je da miluje kamenu posudu prstima i gde god bi dodir prošao, crna znamenja loma nestajala su kao obrisana. Lagano je pokrio milovanjem svaki inč posude. Kada je dovršio spoljašnjost, počeo je da gladi unutrašnju površinu. Najzad je digao posudu i prešao dodirima podnožje. Pažljivo je okretao kotlić među prstima obe ruke i proveravao da ništa nije propustio. Onda je prestao da peva, blago spustio posudu i sklonio šake. Bila je potpuna i čvrsta kao da nikada nije ispuštena.
     Kovenant odvoji pogled pun strahopoštovanja sa posude i okrete ga ka Trelovom licu. Oblučar je delovao iscrpljeno od napora, a napregnuti obrazi bili su mu izbrazdani suzama. "Popravljanje je teže od razbijanja", promrmlja on. "Ovo ne mogu da učinim svakog dana." Umorno je presavio ruke na stolu i položio glavu na njih.
     Atiaran je stala iza muža i počela da mu masira teške mišiće ramena i vrata, očiju punih ponosa i ljubavi. Nešto u njenom izrazu navede Kovenanta da oseti kako dolazi iz vrlo siromašnog sveta, gde niko ne zna ili ne mari da popravlja kamene posude. Pokuša da kaže sebi da sanja, ali nije želeo da to sluša.
     Posle neme pauze pune poštovanja prema Trelovom delu, Lena poče da postavlja sto. Uskoro je Atiaran donela činije sa hranom sa kamena za kuvanje. Kada je sve bilo spremno, Trel podiže glavu i umorno ustade. Sa Atiaran i Lenom stajao je kraj stola. Atiaran reče Kovenantu: "Običaj je našeg naroda da ustanemo pre jela, u znak poštovanja prema Zemlji, iz koje dolaze život, hrana i moć." I Kovenant ustade, osećajući se nespretno i neodgovarajuće. Trel, Atiaran i Lena zatvoriše oči i pognuše glave na trenutak. Onda su seli. Kada je i Kovenant to učinio, počeli su da raspodeljuju hranu.
     Bio je to obilan obrok: bilo je tu hladne usoljene govedine prekrivene sosom koji se pušio, divljeg pirinča, suvih jabuka, crnog hleba i sira; Kovenantu je dat visok vrč pića koje je Lena zvala kladenica. Taj napitak bio je bistar i prozračan kao voda, blago penušav i neodređeno je mirisao na alianthu; ali imao je ukus finog piva kome je uklonjena sva gorčina. Kovenant je slistio priličnu količinu pre nego što je shvatio da ono dodaje još oštrije vibracije njegovim već ustreptalim živcima. Mogao je da oseti kako se zateže. Bio je prepun neuobičajenih pritisaka. Uskoro je postao nestrpljiv da dočeka kraj obroka, nestrpljiv da napusti kuću i raširi se po noćnom vazduhu.
     Ali Lenina porodica jela je lagano, a nad njima kao da je visio nekakav veo. Jeli su sa takvom odlučnošću kao da taj obrok označava kraj sve njihove zajedničke sreće. U tišini, Kovenant shvati da je to posledica njegovog prisustva. On ih je uznemiravao.
     Da olakša sebi, pokušao je da poveća znanje o svome položaju. "Imam pitanje", reče kruto. Jednim pokretom obuhvatio je čitav Kamendol. "Nema drveta. Ima mnogo stabala po čitavoj dolini, ali ne vidim da makar malo koristite drvo. Da li je drveće sveto ili tako nešto?"
     Posle kratkog oklevanja Atiaran odvrati: "Sveto? Znam za tu reč, ali njeno značenje mi je nejasno. U Zemlji je Moć, u drveću, rekama, zemljištu i kamenu, i mi je poštujemo zbog života koji pruža. Zato smo dali zavet mira. Da li to pitaš? Ne koristimo drvo zbog toga što je znanstvo drveta, lillianrill, izgubljeno za nas, a nismo se potrudili da ga nanovo zadobijemo. U progonstvu naših ljudi, kada je Opustošenje zadesilo Domaju, izgubljene su mnoge dragocene stvari. Naš narod zadržao je znanje rhadhamaerla u planinskom vencu Južnika i po Pustarama, i to nam je omogućilo da izdržimo. Činilo se da nam znanstvo drveta ne pomaže i zaboravljeno je. Sada kada smo se vratili u Domaju, znanstvo kamena nam je dovoljno. Ali drugi su zadržali lillianrill. Videla sam Viti Drvograd, u bregovima daleko prema severu i istoku od nas, i to je pristalo mesto - njegov narod shvata drvo i cveta. Ima nešto trgovine između Kamendola i Drvograda, ali ne trguje se drvetom i kamenom."
     Kada je zastala, Kovenant oseti razliku u novom ćutanju. Trenutak je prošao pre nego što je bio siguran da može da čuje udaljeni žamor glasova. Ubrzo Atiaran to potvrdi, rekavši Trelu: "Ah, okupljanje. Obećala sam da ću pevati večeras."
     Ona i Trel zajedno ustadoše, a on reče: "Tako. A onda ćeš govoriti sa Krugom staraca. Ja ću obaviti neke pripreme za sutra. Vidiš...", pokazao je u sto, "biće lep dan - nema senke preko srca kamena."
     Gotovo nasuprot sebi, Kovenant pogleda tamo gde je Trel pokazao. Ali nije mogao da vidi ništa.
     Primetivši njegov zbunjeni pogled, Atiaran reče blago: "Nemoj biti iznenađen, Tomase Kovenante. Niko osim Rhadhamaerla ne može da predvidi vreme u kamenovima na takav način. A sada pođi sa mnom i ja ću ti pevati legendu o Bereku Troprstu." Dok je govorila, digla je kotao sa oblučkom sa stola da ga ponese sa sobom. "Leno, hoćeš li oprati kameno posuđe?"
     Kovenant se diže na noge. Bacivši pogled na Lenu, video je kako joj se lice krivi u žalostivoj poslušnosti; očigledno je želela da pođe sa njima. Ali i Trel vide njen izraz i reče: "Prati našeg gosta, Leno, kćeri moja. Neću imati toliko posla da ne mogu da se pobrinem za posuđe."
     Zadovoljstvo je smesta preobrazi i ona poskoči da se obesi oko očevog vrata. On joj na trenutak uzvrati zagrljaj, a zatim je spusti na pod. Ona se ispravi, iznenada pokušavajući da deluje čedno, i priđe majci.
     Atiaran reče: "Trele, naučićeš kćerku da misli da je kraljica." Ali uzela je Lenu za ruku da pokaže da se ne ljuti, pa su zajedno prošle kraj zavese. Kovenant ih je spremno sledio i izašao iz kuće u zvezdanu noć sa osećajem opuštanja. Pod otvorenim nebom bilo je više mesta za samoposmatranje.
     Bilo mu je neophodno ispitivanje. Nije mogao da shvati, da razumno objasni svoje rastuće uzbuđenje. Kladenica koju je ispio kao da je obezbedila žižu za njegovu energiju; poskakivala mu je u venama poput mahnitog satira. Osetio se neobjašnjivo ugrožen nadahnućem, kao da je pre žrtva nego izvor sopstvenog sna. Belo zlato! Misle li oni da sam lud?
     Možda je i bio lud. Možda je u tom trenutku lutao u demenciji, mučeći sebe lažnim tugama i zahtevima, nametanjem privida. Takve stvari dešavale su se gubavcima.
     Nisam! - povika on u sebi, gotovo vrisnu naglas. Znam razliku - znam da sanjam.
     Prsti mu se trznuše od želje za nasiljem, ali je uvukao sveži vazduh duboko u pluća i ostavio sve iza sebe. Znao je kako da preživi san. Ludilo je bilo jedina opasnost.
     Dok su zajedno hodali između kuća, Lenina glatka ruka okrznu njegovu. Koža mu ustrepta na dodir.
     Žamor ljudi brzo je postajao glasniji. Uskoro Lena, Atiaran i Kovenant stigoše do kruga i zađoše u okupljalište stanovnika Kamendola.
     Bilo je osvetljeno desetinama kotlića sa oblučkom koje su ljudi nosili u rukama i pri toj rasveti Kovenant je mogao da vidi sasvim jasno. Muškarci, žene i deca okupili su se na rubu kruga. Kovenant je nagađao da se bukvalno čitav Kamendol sjatio da čuje Atiaran kako peva. Većina ljudi bila je niža od njega - i prilično niža od Trela - i imala je tamnu kosu, smeđu ili crnu, opet kao Trel. Ali bili su od zdepaste sorte, širokih ramena, a čak i žene i deca odavali su utisak fizičke snage; vekovi rada sa kamenom oblikovali su ih da odgovaraju svom poslu. Kovenant oseti isti onaj nejasni strah koji je osetio pred Trelom. Izgledali su prejako, a on nije imao ništa osim čudnovatosti da ga zaštiti ako se okrenu protiv njega.
     Zabavljali su se međusobnim razgovorom, očigledno čekajući Atiaran, i ničim nisu odavali da primećuju Kovenanta. Nevoljan da privuče pažnju na sebe, držao se spoljnih rubova okupljališta. Lena zastade sa njime. Atiaran joj je dala kotlić sa oblučkom, a onda otišla kroz gužvu prema središtu kruga.
     Pošto je prešao pogledom po skupu, Kovenant skrenu pažnju na Lenu. Stajala je sa desne strane, a vrh njene glave bio je na inč ili dva iznad njegovog ramena; kotlić sa oblučkom držala je obema rukama uz struk, tako da joj je svetlost naglašavala grudi. Očigledno je bila nesvesna efekta, a njega dlanovi ponovo zasvrbeše neodoljivom i zastrašujućom željom da je dotakne.
     Kao da je osetila njegove misli, digla je pogled prema njemu sa svečanom blagošću na licu, od koje mu srce poskoči kao da je preveliko za rebra koja su ga držala. Nespretno je odvojio pogled, upravivši ga ka krugu, ali ništa ne videći. Kada je vratio pogled na nju, činilo se da radi upravo ono što je i on radio - pretvarala se da gleda drugde. Stegao je vilice i prisilio se da čeka da se nešto dogodi.
     Uskoro skup postade tih. U središtu otvorenog kruga Atiaran je stajala na niskom kamenom podijumu. Naklonila je glavu skupu, a ljudi uzvratiše ćutke, podigavši kotliće sa oblučkom. Svetla kao da su se prikupila oko nje poput oreola.
     Kada su se kotlići spustili i kada je poslednji titraj tiskanja skupa prestao, Atiaran poče: "Večeras se osećam starom - sećanja mi se čine zamućena i ne sećam se svih pesama koje bih volela da pevam. Ali ono čega se sećam pevaću i ispričaću vam priču, kao što sam vam pričala ranije, tako da možete da podelite onaj deo znanstva koji posedujem." Na to, skupom prođe tihi smeh - vesela počast Atiaraninom nadmoćnom znanju. Ostala je da ćuti, glave pognute ne bi li skrila strah koji joj je znanje donelo, sve dok ljudi ponovo nisu ućutali. Onda je digla pogled i rekla: "Pevaću vam legendu o Bereku Troprstu."
     Posle poslednje kratkotrajne stanke, smestila je pesmu u tišinu dobrodošlice poput grubog i retkog dragulja.

     U ratu ljudi odu k'o senke boje što po travi linu,
     Ostavivši živote u zelenom kraju:
     Dok Zemlja nariče u grimiznom sjaju,
     Snovi ljudi, zvezde i šapat bespomoćno minu.

     U crvenoj senci sred plama i jada,
     U crvenoj lokvi što pod njim je skrita,
     Berek skota žanje poput zrelog žita
     Al' čuvar sveg lepog poslednji je sada.

     Poslednji u senci poraza da mine,
     Poslednji da kuša ponor očajanja,
     I pusti oružje da leži sred granja
     Svoju troprst šaku sa bitke da skine.

     Livadama Domaje dušmanin je stao
     Izdajnik sad drsko hoda tu za njime,
     A Berek je bežao ispred gadne plime
     Dok Planinom Groma nije zaplakao.

     Bereče! Zemljorode! - pomozi, prikloni
     Bojnu pomoć protiv mrskoga tog gada!
     Zemlja daje i klicanju Moći zvoni,
     Odzvanja, Zemljorode! Pomozi i pokloni,
     Domaju poštedi od smrti i jada.

     Kovenant uzdrhta od pesme, kao da ova skriva neku sablast koju bi trebalo da razabere. Ali Atiaranin glas ga je opčinio. Nijedan instrument nije joj pomagao u pevanju, ali pre nego što je dovršila i prvi stih, znao je da joj i nije potreban. Jasna nit melodije bila je protkana neočekivanim sazvučjima, nagoveštenim harmonijama, jekom nemih glasova, tako da se sa svakim rastućim motivom činilo kao da se širi u tri ili četiri pevačice, grla odvojenih i sjedinjenih s pesmom.
     Počela je molskom lestvicom od koje je pozlaćena, draguljima zvezda ukrašena noć treptala poput pogrebne pesme; a kroz nju duvao je crni vetar gubitka, u kome stvari slavljene i poštovane u čitavom Kamendolu kao da zatreptaše i ugasiše se. Dok je slušao, Kovenant oseti da čitav skup plače sa pesmom, nariče kao u jedan glas u nemoj tuzi pod silinom pevača.
     Ali žalopojka joj nije dugo ostala u glasu. Posle stanke koja se otvorila prema noći poput otkrovenja, Atiaran pređe u hrabri refren: "Bereče! Zemljorode!" i promena je ponese visoko u dursku lestvicu koja bi bila previše prodorna za bilo koji glas manje nabrekao nagoveštajima, manje čvrsto istkan od njenog. Osećajni naboj skupa nije jenjavao, ali se u trenutku iz tuge rodila radost i zahvalnost. A dok se Atiaranina poslednja nota orila iz njenog grla poput odavanja počasti planinama i zvezdama, ljudi digoše kotliće sa oblučkom i zvonko uzviknuše:
     "Bereče! Zemljorode! Živeo!"
     A onda, lagano, počeše da spuštaju svetla i da se tiskaju napred, prilazeći bliže Atiarani da čuju njenu priču. Zajednički poriv bio je toliko jednostavan i jak da i Kovenant napravi nekoliko koraka pre nego što se pribra. Iznenada se obazre oko sebe - usredsredi oči na blage, treptave zvezde, oseti varljivi vonj oblučka. Zajednička reakcija Kamendola preplašila ga je; nije smeo da dozvoli sebi da se izgubi u njoj. Želeo je da se okrene i ode, ali morao je da čuje priču o Berekovu i zato je ostao tamo gde jeste.
     Čim su se ljudi smestili, Atiaran otpoče.
     "Beše jednom da se nikad ne vrati veliki rat u najstarijim danima, u doba koje obeležava početak sećanja ljudske vrste - pre nego što su rođeni drevni poglavari, pre nego što Džinovi pređoše preko Mora novorođenog sunca da stvore družinu Kamenbraće - vreme pre zaveta mira, pre Opustošenja i poslednje bitke vrhovnog poglavara Kevina. Bilo je to vreme kada su Grdani koji služe Demoniju bili napredna i uzvišena rasa, a jamnici su kovali i topili divne metale da trguju njima u otvorenom prijateljstvu sa svim narodima Domaje. U to vreme, Domaja je bila jedna velika nacija, a njom su vladali Kralj i Kraljica. Bili su divan par, bogat ljubavlju i čašću, i mnogo godina držali su zamah u slozi i miru.
     Ali posle izvesnog vremena senka pade po srcu kralja. Okusio je moć nad životom i smrću onih koji su ga služili i naučio da je želi. Uskoro gospodarenje za njega postade žudnja, neophodna kao hrana. Noći je provodio u mračnim pohodima za još većom moći, a danju je koristio tu moć, postajući sve željniji i suroviji kako ga je obuzimala veća žudnja.
     Ali Kraljica pogleda svoga supruga i užasnu se. Želela je samo da se zdravlje i blagostanje poslednjih godina ponovo vrate. Ali nikakav nagovor, nikakav uticaj njene moći nisu mogli da raskinu zagrljaj surovosti koji je ponižavao kralja. I najzad, kada je videla da će dobro Domaje sigurno umreti ukoliko njen suprug ne bude zaustavljen, ona raskinu sa njime i suprotstavi mu sopstvene moći.
     Onda dođe do rata u Domaji. Mnogo koji su osetili ujed Kraljevog biča stadoše uz Kraljicu. A mnogi koji su mrzeli smrt i voleli život takođe joj se pridružiše. Glavni među njima beše Berek - najjači i najmudriji od svih Kraljičinih prvaka. Ali strah od Kralja spustio se po Domaji i čitavi gradovi digoše se da se bore za njega, ubijajući da zaštite sopstveno ropstvo.
     Bitka se raširila preko cele Domaje i jedno vreme činilo se da bi Kraljica mogla pobediti. Njeni junaci bili su silni, a nijedan nije bio moćniji od Bereka, za koga se govorilo da je parnjak svakom Kralju. Ali dok je bitka besnela, jedna senka, sivi oblak sa istoka, pade preko trupa. Kraljičini branioci bili su pogođeni u samo srce i snaga ih napusti. Ali njeni neprijatelji nađoše moć ludila u senci. Zaboravili su na čovečnost - sekli su i gazili, grizli, kidali, sakatili i napredovali sve dok navala sivila nije preplavila junake, i Berekovi drugovi jedan po jedan predadoše se očaju i smrti. I tako je bitka trajala sve dok Berek nije ostao poslednji preživeli među onima koji su mrzeli senku.
     Ali on se borio i dalje, ne hajući za sopstvenu sudbinu i za brojnost neprijatelja, i duše su padale mrtve pod njegovim mačem poput jesenjeg lišća na vetru. Najzad sam kralj, ispunjen strahom i ludilom senke, izazva Bereka i oni se sukobiše. Moćno je udarao Berek, ali je senka skretala njegov mač. I tako je bitka bila ujednačena sve dok jedan udarac Kraljeve sekire ne zaseče Berekovu šaku. Onda Berekov mač pade na zemlju i on se obazre - obazre se i vide senku, i sve hrabre drugove mrtve. Vrisnuo je silnim krikom očajanja i, okrenuvši se, pobegao sa bojišta.
     I tako je trčao, smrt ga je lovila, a sećanja na senku bila su na njemu. Tri dana je trčao - bez prestanka, bez odmora - i tri dana su Kraljeve trupe bile iza njega poput ubilačke zveri, dahćući za krvlju. Na izmaku snaga i na vrhuncu očajanja popeo se na Planinu Groma. Uspevši se uz kamenitu padinu, bacio se na vrh ogromne stene i zaplakao: 'Avaj za Zemlju. Zbačeni smo i nema prijatelja koji će nas iskupiti. Lepota će potpuno nestati iz Domaje.'
     Ali stena na kojoj je ležao odvrati: 'Postoji Prijatelj za srce koje ima mudrosti da ga vidi.'
     'Kamenje mi nije prijatelj', povika Berek. 'Vidiš, moji neprijatelji pljačkaju Domaju, a nijedan drhtaj ne trza tlo ispod njihovih gnusnih nogu.'
     'Možda je i tako', reče stena. 'Živi su koliko i ti i neophodno im je tlo na kom će stajati. Pa ipak, postoji Prijatelj za tebe u Zemlji, ukoliko zavetuješ dušu njenom ozdravljenju.'
     Onda se Berek podiže na steni i pogleda neprijatelje koji su mu bili blizu. Zavetovao se, zapečativši zavet krvlju osakaćene ruke. Zemlja odvrati grmljavinom; sa planinskih visova dođoše ogromni ognjeni lavovi, proždirući sve na svome putu. Kralj i sve njegove trupe bili su uništeni, a samo Berek ostade da stoji nad stihijom na steni sličnoj visokom brodu na moru.
     Kada je stihija prošla, Berek je odao počast ognjenim lavovima Planine Groma, obećavši poštovanje, povezanost i službu za Zemlju kako od sebe, tako i od svih pokolenja koje će doći za njim u Domaju. Noseći prvu zemnu moć, načinio je Žezlo zakona od grane Jedinog Drveta i njom počeo isceljenje Domaje. U svoje vreme, Bereku Troprstu dato je ime Srdomil i on postade poglavar-rodilac, prvi od drevnih poglavara. Oni koji su sledili njegv put napredovali su u Domaji tokom dve hiljade godina."
     Jedan dug trenutak vladala je tišina nad skupom kada je Atiaran završila. Onda svi zajedno, kao da im je bilo tuklo jedinstvenim otkucajima, stanovnici Kamendola počeše da se slivaju napred, pružajući ruke da je dodirnu i odaju počast. Raširila je ruke da zagrli što veći broj prijatelja, a oni koje nije mogla da dosegne grlili su jedni druge, deleći jedinstvo zajedničkog odziva.