1. ZLATNI DEČAK

     Izišla je iz radnje i ugledala svog malog sina kako se igra nasred trotoara, tačno na putu sivom, ispijenom muškarcu koji je koračao ulicom poput kakve mehaničke olupine. Srce joj je na trenutak zadrhtalo. Onda je skočila napred, ščepala sina za ruku i uklonila ga s puta zla.
     Čovek je prošao ne osvrćući se. Kada mu ugleda leđa, ona siknu: "Gubi se! Odlazi odavde! Treba da se stidiš!"
     Tomas Kovenant nastavi da korača, ujednačeno poput satnog mehanizma navijenog do kraja, kome je to jedina svrha. Sam sebi on odvrati: "Da me bude stid? Stid? Lice mu se potom izobliči u divlju grimasu. Ne zaboravi! Ti si nečist prokažena!
     Video je da se ljudi kraj kojih je prolazio, ljudi koji su ga poznavali, čija su mu imena, kuće i rukovanja bili znani - sklanjaju u stranu ostavljajući mu širok prolaz. Neki čak kao da su zadržavali dah. Njegovo unutarnje urlanje prestade. Ovim ljudima nije bio potreban drevni obred upozorenja. Usredsredio se na obuzdavanje grča koji mu iznenada izobliči lice i pustio prave točkiće svoje volje da ga korak po korak ponesu dalje.
     Dok je koračao, neprestano je prelazio pogledom gore-dole po svom telu, proveravao da li su mu se na odeći pojavile kakve neočekivane poderotine ili ispupčenja, pregledao šake u potrazi za ogrebotinama, tražio potvrdu da se ništa nije dogodilo s ožiljkom koji mu se protezao od desnog dlana preko mesta gde su mu se nekada nalazili mali i domali prst. Mogao je da čuje lekare kako govore: "VPE, gospodine Kovenante. Vizuelni pregled ekstremiteta. Zdravlje vam od toga zavisi. Svi ti mrtvi nervni završeci nikada više neće ponovo oživeti - nećete ni biti svesni kada se povredite, ako ne steknete naviku da samog sebe zagledate. Neprestano to činiti - sve vreme samo na to mislite. Narednog puta možda nećete imati sreće."
     VPE. Ta tri slova zaokupila su mu ceo život.
     Lekari! - pomisli on sarkastično. Ali bez njih možda ne bi ni ovoliko poživeo. Nije imao pojma u kakvoj se opasnosti našao. Nebriga o samom sebi mogla bi ga stajati glave.
     Posmatrajući preneražena, zaplašena ili zaboravna lica - bilo je mnogo zaboravnih, iako je grad bio mali - koja su prolazila pored njega, žalio je što ne može biti siguran da mu izraz lica odražava odgovarajući prezir. Ali nervi u njegovim obrazima kao da su bili tek neodređeno živi, iako su ga lekari uveravali da je to samo privid osoben za sadašnju fazu njegove bolesti, i on nikada nije mogao zaboraviti na barikadu koju je postavio između sebe i sveta. Poput žena koje su svojevremeno rešile da porazgovaraju o njegovom romanu u svojim književnim klubovima i ustuknule od njega kao da su ugledale omanju sablast ili demona, i sada je osetio iznenadni izdajnički bol usled gubitka. Grubo ga je potisnuo pre no što je ovaj uspeo da ga izbaci iz ravnoteže.
     Približavao se svom odredištu, cilju potvrđivanja ili svečanog proglašenja do koga mu je bilo veoma stalo. Već je mogao da vidi natpis dva bloka ispred sebe: Telefonska kompanija Bel. Prepešačio je dve milje od Nebeske farme do grada u nameri da plati račun za telefon. Mogao je, razume se, novac da pošalje poštom, ali počeo je taj čin da shvata kao vid predaje, povlačenja pred sve izraženijim lišavanjem kome je bio izložen.
     Dok je bio na lečenju, njegova žena, Džoan, razvela se od njega - uzela njihovog maloletnog sina i odselila se iz države. Jedina stvar za koju je on, Tomas Kovenant, bio zainteresovan, a kojom se ona usudila da rukuje, bila su kola; i njih je uzela. Večinu odeće je ostavila. Zatim su njegovi najbliži susedi, koji su živeli na pola milje od njega na obe strane, počeli glasno da izražavaju svoje žalbe zbog njegovog prisustva među njima; a kada je odbio da proda imanje, jedan od njih odselio se iz okruga. Zatim, tri nedelje po njegovom povratku kući, prodavnica kolonijalne robe - upravo je prolazio pored nje, izlozi su joj bili pretrpani drečavim oglasima - počela je da mu dostavlja namirnice, bilo da ih je poručio ili ne, i, kako je pretpostavljao, nastaviće to da čini bez obzira na to da li će ih on plaćati ili ne.
     Sada je koračao pored suda, čiji su stari, sivi stubovi izgledali ponosni zbog svog tereta od pravde i zakona - bila je to zgrada u kojoj je, preko zastupnika, razume se, bio lišen porodice. Čak je i ulazno stepenište bilo uglačano kako bi zgradu štitilo od mrlja ljudskog taloga koji je puzao uz i niz njega, tražeći pravdu. Zahtev za razvod povoljno je rešen pošto nijedan milosrdni zakon ne može da natera ženu da podiže svoje dete pored čoveka kakav je on. Da li je bilo suza? - pitao je uspomenu na Džoan. Da li si bila hrabra? Da li ti je laknulo? Kovenant se odupro želji da pobegne pred opasnošću. Pogledavši u pravcu razjapljenih džinovskih glava na vrhovima stubova suda, učinilo mu se da izražavaju neko čudno gađenje, kao da se spremaju da povrate na njega.
     Gradić nije brojao više od pet hiljada stanovnika i zato nije imao ni veliko poslovno središte. Kovenant prođe ispred robne kuće kroz čiji je izlog ugledao nekoliko gimnazijalki koje su se raspitivale za cenu bižuterije. Oslanjale su se o tezgu u izazovnim položajima i Kovenant oseti da mu se i protiv njegove volje steglo grlo. Uhvatio je sebe kako zamera devojkama na tako izazovnim bokovima i grudima - oblinama namenjenim milovanjima drugih muškaraca, a ne njegovim. On je bio impotentan. Usled propadanja nerava, njegova seksualna moć postala je samo još jedan od amputiranih delova. Bila mu je uskraćena čak i mogućnost da olakša požudu; mogao je do besvesti u sebi da dočarava želje, ali nije bio u stanju ništa da preduzme. Bez ikakvog upozorenja, odjednom se setio svoje žene i sećanje na nju gotovo je pomračilo sunčevu svetlost, trotoar i ljude ispred njega. Ugledao ju je u jednom od onih neprozirnih noćnih ogrtača koje joj je kupio, dok joj se grudi izazovno ocrtavaju ispod tankog materijala. Srce mu je zavrištalo: Džoan, kako si to mogla da učiniš? Zar je bolesno telo važnije od svega ostalog?
     Obuhvativši rukama svoja ramena poput davitelja, potisnuo je sećanje. Takve misli predstavljale su slabost koju sebi nije mogao da dopusti; morao ih je izbiti iz glave. Bolje je biti ogorčen, pomisli on. Ogorčenost preživljava. Izgleda da je još samo nju bio u stanju da iskusi.
     Obeshrabren, otkri da je prestao da se kreće. Stajao je nasred trotoara stisnutih pesnica, dok su mu se ramena tresla. Grubo natera sebe da se ponovo pokrene. Već pri prvom koraku sudario se s nekim.
     Nečist prokažena.
     Na trenutak je ugledao nešto žuto-smeđe; osoba na koju je naleteo kao da je bila odevena u prljavu, crvenkasto-smeđu odoru. Ipak nije zastao da se izvini. Nastavio je da korača kako ne bi morao da se suoči sa strahom i gnušanjem tog građanina. Posle sasvim kratkog vremena, njegovi koraci ponovo postadoše prazni i mehanički.
     Upravo je prolazio kraj ureda kompanije za elektrodistribuciju - koja je bila poslednja u nizu razloga zbog kojih je lično došao da plati račun za telefon. Pre dva meseca poslao je ček elektrodistribuciji - suma je bila zanemarljiva; trošio je krajnje malo električne energije - ček mu je vraćen. U stvari, koverat nije ni bio otvoren. Na priloženoj cedulji stajalo je da je nepoznata osoba platila njegove troškove za struju za najmanje godinu dana unapred.
     Posle borbe sa samim sobom, shvatio je da ako se ne odupre sličnim nastojanjima okoline, uskoro uopšte neće imati razloga da zalazi među ljude. I zato je danas peške prevalio dve milje do grada kako bi lično platio račun za telefon - da bi pokazao ostalima kako ne namerava da dopusti da ga liše ljudskosti. Besan što su ga izopštili, tražio je načina da im prkosi, da brani prava svoje obične, smrtne krvi.
     I to lično, pomisli on. A šta ako je zakasnio? Ako je račun već plaćen? Zbog čega je onda lično dolazio?
     Na tu pomisao srce mu zadrhta. Na brzinu je ponovio VPE, a zatim vratio pogled na obešeni znak Telefonske kompanije Bel, udaljene pola bloka od njega. Dok je išao dalje, svestan pritiska da se odupre teskobi, primetio je da mu kroz um promiče melodija koja prati njegove korake. Potom se prisetio i reči:

     Zlatni dečače sa stopom od pamuka,
     Daj da ti pomognem usred tvojih muka.
     Ako te poguram stići ćeš k'o san
     Ali baš si ti šeprtljav deran!

     Ta poskočica se podsmešljivo kikotala u njegovom umu, a njen grubi ritam nasrtao je na njega poput uvreda, praćen laganom striptiz muzikom. Pitao se postoji li kakva gojazna boginja negde na tajanstvenim nebesima vaseljene, koja oblikuje njegovu burlesknu sudbu: Ako te poguram (poruga) stići ćeš k'o san - ali baš si ti šeprtljav deran! (bolno ismevanje). Oh, pa u redu, zlatni dečače.
     Ipak nije bio u stanju da se podrugivanjem oslobodi ove misli, jer je nekada i on bio neka vrsta zlatnog dečaka. Bio je srećno oženjen. Imao je sina. U ekstazi i neznanju napisao je roman koji se godinu dana zadržao na svim bestseler listama. On mu je omogućio da sada ne oskudeva u novcu.
     Bio bih još imućniji, pomisli on, da sam bio svestan da pišem jednu takvu knjigu.
     Ali on to nije znao. U vreme kada je još pisao knjigu nije čak ni verovao da će za nju pronaći izdavača - bili su to dani neposredno pošto se oženio Džoanom. Ni ona ni on nisu razmišljali o novcu ili uspehu. Njegovu maštu zapalila je čista iskra stvaralaštva; a topla čarolija njenog ponosa i gorljivosti podsticali su ga da plamti poput električnog luka, i to ne nekoliko sekundi ili delića sekundi, već čitavih pet meseci, divlje ispuštajući energiju koja je izgleda ni iz čega stvorila taj predeo zemlje pukom silom svoga sjaja - brda i litice, drveće povijeno pod snažnim naletima vetra, ljude mračnih strasti, sve je to predala postojanju ona bela munja koja je zaparala nebesa vinuvši se iz gromobrana njegovog pisanija. Kada je završio, osećao se tako isceđen i zadovoljan kao da je celokupnu životnu ljubav izrazio tim jednim činom.
     Nisu to bila laka vremena. Građenje visina i provalija bilo je veoma mučno, tako da je svaka reč koju je napisao poprimala oblik sasušene, crne krvi. A on nije bio čovek koji je voleo visine; nesputani izlivi osećanja nisu bili osobeni za njega. Ali ovo je bilo veličanstveno. Usredsređivanje na takvu žestinu bila je jedna od najčistijih stvari koje su mu se ikada dogodile. Stameni jedrenjak njegove duše bezbedno je savladao duboki i opasni okean. Kada je poslao rukopis, učinio je to s nekom vrstom spokojnog poverenja.
     Za vreme tih meseci dok je pisao, a potom čekao, živeli su od njene plate. Ona, Džoana Maht Kovenant, bila je tiha ženica o kojoj su više izražavale njene oči i ten nego reči koje je govorila. Koža joj je imala neki zlatni ton usled kojeg je delovala toplo i dragoceno poput silfa ili sukube radosti. Ali ona nije bila ni krupna ni snažna, tako da Tomas Kovenant nije prestajao da se čudi što ih ona oboje izdržava kroteći konje.
     Izraz kroćenje, međutim, nije baš na pravi način oslikavao njenu veštinu u postupanju sa životinjama. U njenom radu nije bilo ispitivanja snage, nisu postojali žestoki pastuvi divljih očiju kojima pena ide na nozdrve. Kovenantu se činilo da ona ne kroti konje; ona ih je zavodila. Od njenog dodira opuštali su im se zgrčeni mišići. Njen mrmoravi glas smanjivao im je napetost u uglovima ušiju. Kada bi se popela na gola leđa, stisak njenih nogu bledeo je žestinu njihovog nerazumnog straha. Kada god bi joj konj izmakao kontroli, ona bi jednostavno skliznula s njegovih leđa i ostavila ga na miru dok ne izduva grč divljaštva koji ga je obuzeo. Zatim bi ponovo počela rad s tom životinjom. Na kraju bi ga povela u žestok galop po Nebeskoj farmi, kako bi konju pokazala da se može napregnuti do krajnjih granica ne suprostavljajući se njenoj vlasti.
     Posmatrajući je, Kovenanta se osećao utučeno pred njenom veštinom. Čak i pošto ga je naučila da jaše, nije uspeo da prevlada strah od konja.
     Njen posao nije bio naročito unosan, ali prehranjivao je nju i njenog muža, sve do onog dana kada su dobili od izdavača pismo u kome Kovenanta obaveštavaju da će mu objaviti roman. Toga je dana Džoan odlučila da je došlo vreme za dete.
     Usled uobičajenog kašnjenja pri izdavanju knjiga, morali su još skoro godinu dana da žive od predujma na račun Kovenantovih tantijema. Džoan je nastavila da radi na ovaj ili onaj način sve dok je bila sigurna da to neće ugroziti bezbednost deteta koje je nosila. Kada joj je telo reklo da je kucnuo čas, napustila je posao. Tog trenutka, njen se život okrenuo prema unutra, u toj meri se usredsredila na nošenje bebe da je njen pogled okrenut prema svetu često ostajao prazan i osenčen iščekivanjem.
     Pošto se dečak rodio, Džoan je objavila da će se zvati Rodžer, po njenom ocu i po ocu njenog oca.
     Rodžer! - zareža u sebi Kovenant dok se približavao vratima telefonske kompanije. To mu se ime nikada nije dopadalo. Ali ljubav i ponos koje je osetio kada je ugledao detinje lice svoga sina, tako brižno i lepo izvajano, ljudsko i savršeno, prostrelili su mu srce bolom - da, bio je ponosan, što je kao otac učestvovao u toj tajni. A sada njegov sin više nije bio s njim - otišao je sa Džoanom, a on čak nije znao ni gde se nalaze. Zašto nije mogao da zaplače?
     Narednog trenutka neko ga povuče za rukav. "Hej, gospodine," začu jedan plašljivi, užurbani glasić. "Hej, gospodine." Okrenuo se s povikom koji mu je zastao u grlu - Ne dodiruj me! Nečist prokažena! - ali zaustavilo ga je lice dečaka koji ga je uhvatio za rukav i koji ga nije puštao. Dečak nije imao više od osam ili devet godina - nema sumnje da je bio suviše mali da bi se toliko uplašio. Lice mu je bilo musavo, bledo-sivo od straha i uzdržavanja, kao da je bio primoran da učini nešto što ga je užasavalo.
     "Hej, gospodine", poče on tiho, a zatim ga ponizno zamoli još tišim glasom: "Izvolite. Uzmite." Potom tutnu neki stari list hartije u Kovenantovu ukočenu šaku. "Rekao mi je da vam dam ovo. Treba da pročitate šta piše. Molim vas, gospodine."
     Kovenantovi prsti se nevoljno sklopiše oko hartije. On? razmišljao je glupo zureći u dečaka. On?
     "On." Dečak upre drhtavim prstom u pravcu iz koga je stigao Kovenant.
     Kovenant se osvrnu i ugleda starca u prljavoj, žućkastoj odori koji je stajao pola bloka odatle. Mrmljao je, gotovo pevušio neku nejasnu, glupavu melodiju; usta su mu bila otromboljena, a usne i vilice mu se nisu pomerale kako bi oblikovale ono što je mrmljao. Dugačka, raščupana kosa i brada vijorili su mu se oko glave na laganom povetarcu. Lice mu je bilo okrenuto prema nebu; činilo se da zuri pravo u sunce. U levoj šaci držao je drveno čanče kakvo nose prosjaci. Desnom je stezao dugačak drveni štap, na čijem vrhu je bio pričvršćen znak na kome je pisalo: "Čuvaj se."
     Čuvaj se?
     U jednom čudnom trenutku, sam taj znak kao da je zračio opasnost usredsređenu na Kovenanta. Kroz taj znak prolazile su opasnosti usmerene prema njemu, užasne opasnosti plovile su kroz vazduh put njega, vrišteći poput lešinara. A među njima, gledajući u njegovom pravcu kroz vrisak, bile su oči - dva oka poput očnjaka, trula i smrtonosna. Posmatrala su ga s postojanom, hladnom i gladnom zluradošću, usredsređenom na njega kao da je on i samo on predstavljao crkotinu za kojom su tragale. Pakost je iz njih kapala poput otrova. U tom je trenutku zadrhtao od neobjašnjivog straha koji ga je obuzeo.
     Čuvaj se!
     Ali to je bio samo znak, samo slepčev proglas pričvršćen za drveni štap. Kovenant se strese, a vazduh pred njim se raščisti.
     "Treba to da pročitate", ponovi dečak.
     "Ne dodiruj me", promrmlja Kovenant kako bi mu ovaj pustio ruku. "Ja sam gubav."
     Ali kada se okrenuo, dečaka više nije bilo.