4. KEVINOV VIDIKOVAC

     Ispružio se na tlu i dugo ostao tako da leži, dobrodošlicom pozdravljajući toplinu sunca što mu je prodirala do kostiju u koje se uvukla hladna magla. Vetar oko njega zviždukao je tihu monodiju, ali ga nije dodirivao; uskoro pošto se okončala drama izazvana prolaskom Kletnika, začuo je pev udaljenih ptica. Ležao je napomičan i duboko disao, prikupljajući snagu - zahvalan suncu što sija i noćnoj mori što se okončala.
     Na kraju se, međutim, prisetio da se u njegovoj neposrednoj blizini u trenutku kada se dogodila nesreća na ulici zateklo nekoliko ljudi. Bili su neobično tihi; i sam grad kao da je zamukao. Policijska kola mora da su ga teže povredila nego što je toga bio svestan. Teskoba gubavca natera ga da se podigne na kolena i osloni o šake.
     Shvatio je da se nalazi na nekoj glatkoj kamenoj ploči. Bila je nepravilno kružnog oblika, široka deset stopa i okružena zidom visokim tri stope. Nad njim se nadnosilo ničim narušeno plavetnilo neba. Prostiralo se nalik na kupolu od ivice do ivice zida, kao da je ploča na neki nemoguć način lebdela na nebesima.
     Ne. Knedla mu zastade u grlu. Gde...?
     Zatim se začu zadihani glas: "Zdravo!" Nije mogao da odredi odakle dolazi; zvučao je nekako neodređeno usled udaljenosti, nalik na halucinaciju. "Zdravo!"
     Srce stade da mu poskakuje u grudima. Šta je ovo?
     "Ti na Kevinovom vidikovcu! Da li ti je nešto potrebno?"
     Do đavola, šta je sada ovo?
     Iznenada je začuo struganje iza sebe. Mišići mu se zgrčiše; bacio se ka zidu i u trenu okrenuo, prislonivši leđa uz njega.
     Nasuprot njemu, s druge strane provalije od slobodnog vazduha naspram zida, uzdizala se planina. Njeni obronci polazili su uglavnom sa nivoa stena, a završavali se vrhom obasjanim suncem koji je još bio prekriven snegom i nalazio se visoko iznad njega; vrletne litice ispunjavale su polovinu vidika sa ploče. Njegov prvi utisak bio je da se obronak nalazi veoma blizu, ali već trenutak kasnije shvatio je da možda ne bi mogao ni da dobaci kamen do nje.
     U zidu je postojao procep i to tačno u pravcu planine. Tihi zvuk struganja kao da je dopirao pravo iz tog procepa.
     Želeo je da pređe preko ploče i potraži izvor šumova. Ali srce mu je suviše snažno lupalo; nije mogao ni da se pokrene. Plašio se onoga što je mogao da ugleda.
     Zvuk se sada čuo iz veće blizine. Pre no što je uopšte mogao išta da preduzme, neka devojka promoli glavu i ramena kroz pukotinu, poduprevši se rukama o stenu. Kada ga je ugledala, zastala je da mu uzvrati pogled.
     Njena dugačka, gusta kosa - smeđa, prošarana vlasima boje svetlog meda - vijorila se oko nje na povetarcu; koža joj je bila veoma preplanula, a u tamnoplavo tkanje njene haljine bili su na ramenima utkani beli listovi. Dahtala je i bila rumena u obrazima, kao da se do njega uspela teškom mukom, ali je ipak presrela Kovenantov pogled sa iskrenim čuđenjem i zanimanjem.
     Izgledalo je kao da nema više od šesnaest godina.
     Otvorenost njenog znatiželjnog pogleda samo još više pojača njegov nemir. Zurio je u nju kao da je kakva prikaza.
     Posle kraćeg oklevanja ona zadahta: "Kako si?" Zatim uzbuđeno nastavi. "Nisam znala da li će biti bolje da sama odmah dođem ili da prvo potražim pomoć. Sa brda sam ugledala neki sivi oblak iznad Kevinovog vidikovca na kome kao da se vodila bitka. Videla sam te kako stojiš, a onda padaš. Nisam znala šta da preduzmem. A onda sam pomislila, bolje je odmah pružiti makar i malu pomoć, nego veliku prekasno. I tako sam došla." Zatim je ućutala, da bi već u sledećem trenutku ponovo upitala: "Kako si?"
     Kako sam?
     Kola su ga udarila...!
     Šake su mu bile samo izgrebane i u modricama, kao da je njima ublažio pad. Od udara ga je pomalo bolela glava. Ali odeća mu nigde nije bila iscepana, nigde nije primećivao ni najmanji znak da su ga kola udarila i da ga je udarac odbacio preko kolovoza.
     Ukočenim prstima stisnuo je grudi, stomak i noge, ali nigde nije osetio nikakav probadajući bol. Izgleda da nije bio ozbiljnije povređen.
     Ali ta kola mora da su ga negde udarila.
     Pa onda?
     Zurio je u devojku kao da njene reči nisu imale nikakvo značenje.
     Suočena s njegovim ćutanjem, skupila je snagu i uspentrala se kroz pukotinu, te se našla pred njim, dok se iza nje uzdizala planina. Primetio je da na sebi ima tamnoplavu žensku košulju nalik na tuniku, u struku stegnutu belim konopcem. Na nogama je nosila sandale uvezane oko zglavaka. Bila je vitka, lepo građena; njene dopadljive oči bile su širom otvorene, odražavajući bojazan, nesigurnost, nestrpljivost. Načinila je dva koraka prema njemu kao da je neka preteća prilika, a zatim je kleknula kako bi iz što veće blizine ispitala zašto je gleda tako zapanjeno kao da ništa ne shvata.
     Šta li je ovo, do đavola?
     Oprezno, s puno poštovanja, ona ga upita: "Kako bih mogla da ti pomognem? Stranac si ovde, u Domaji - to mi je jasno. Borio si se s oblakom zla. Naredi mi." Njegovo ćutanje ju je izgleda obeshrabrilo. Spustila je pogled. "Zar ne želiš da razgovaraš sa mnom?"
     Šta se to sa mnom događa?
     U narednom trenutku, ona se zagrcnu od uzbuđenja, pokazavši sa strahopoštovanjem prema njegovoj desnoj šaci. "Troprst! Zar su legende oživele?" Čuđenje obasja njeno lice. "Berek Troprst!" zadahta ona. "Je li to istina?"
     Berek? U prvi mah nije mogao da se seti gde je već čuo to ime. A onda mu je sinulo. Berek! Sav u panici shvatio je da noćna mora nije gotova, već da su i ova devojka i poglavar Kletnik Opaki deo istog iskustva.
     Ponovo je ugledao tamu kako se puzavo primiče iza blistavog plavog neba. Nadnela se nad njim i zalepetala prema njegovoj glavi lešinarskim krilima.
     Gde...?
     Nespretno, kao da su mu zglobovi napola ukočeni od straha, on se podiže na noge.
     Istog časa ispod njega se rasprostre nepregledan predeo i nasrnu na njegov vid poput toljage veselja i užasa. Nalazio se na kamenoj platformi četiri hiljade stopa ili čak više iznad tla. Ptice su klizile i kružile ispod njega. Vazduh je bio čist i jasan poput kristala; posmatran kroz njega, veliki potez okolnog predela izgledao je neizmerno velik, tako da su ga oči zabolele kada je pokušao celog da ga obuhvati. Brda su se protezala u daljinu neposredno ispod njega; ravnice su se odmotavale u pravcu obzorja na obe strane; jedna reka, srebrnasto se presijavajući na sunčevoj svetlosti, pravila je okuku izlazeći između brda s njegove leve strane. Sve je bilo obasjano prolećem, kao da je tek rođeno s rosom toga jutra.
     Krvavog mu pakla!
     Od visine ga je uhvatila vrtoglavica i on posrnu. Lešinarska krila tame lupala su ga po glavi. Od visinske bolesti zemlja poče da se ljulja pod njim.
     Nije znao gde se nalazi. Nikada ranije nije bio ovde. Kako je dospeo ovamo? Udarila su ga policijska kola i Kletnik ga je dopremio ovamo. Kletnik ga je dopremio ovamo?
     Dopremio me ovamo?
     Nepovređenog?
     Okrenuo se užasnut prema devojci i planini. U tri drhtava koraka stigao je do pukotine u tom čardaku. I tada se uverio da se nalazi na vrhu tananog kamenog šiljka - dugačkog najmanje pet stotina stopa - koji se nakrivo uzdizao iz osnove stene poput ukrućenog prsta koji optužuje nebo. U gornju površinu stuba bile su usečene stepenice, strme poput spuštenih lestvica od konopca.
     U jednom vrtoglavom trenutku on tupo pomisli: moram se izvuči odavde. Ništa od ovoga mi se ne događa.
     A onda se cela ludost situacije odbi od njega, pogodi ga, doletevši iz vrtoglavog vazduha nalik na kondorove kandže. On posrnu; ždrelo se razjapi pod njim. On poče u sebi da vrišti:
     Ne!!
     Dok je posrtao, devojka ga uhvati za ruku, povukavši ga unazad. On se zanese i stropošta na kamenu podlogu čardaka, privuče kolena uz grudi, pokri glavu.
     Ludost! - povika on u sebi, nerazumljivo.
     U lobanji mu se tama migoljila poput mučnine. Predelom njegova uma goreli su prizori ludila.
     Kako?
     Nemoguće!
     Prelazio je ulicu. Očajnički se hvatao za to. Bilo je upaljeno zeleno svetlo.
     Gde?
     Udarila su ga policijska kola.
     Nemoguće!
     Krenula su pravo na njega i udarila ga.
     I nisu ga povredila?
     Lud. Počeo sam da ludim ludim ludim.
     I nisu ga povredila?
     Noćna mora. Ništa od ovoga se ne događa, ne događa, ne događa.
     Kroz divlji kovitlac bede što ga je obuzela nečija šaka iznenada steže njegovu. Stisak je bio čvrst i izražavao je hitnju; kao da ga je zakačilo sidro.
     Noćna mora! Ja sanjam. Sanjam!
     Ta misao protutnja kroz njegovu paniku poput otkrovenja. Sanjam! Razume se da je sanjao. Divlje žonglirajući, on poče da prikuplja pojedinosti. Udarila su ga policijska kola - od udarca je izgubio svest. Potres. Možda je u nesvesti ostao satima - danima. A za to vreme, dok nije bio pri svesti, on je sanjao.
     To je bio pravi odgovor. Uhvatio se za njega kao za šaku kojom je devojka stezala njegovu. To mu je malo smirilo vrtoglavicu, pojednostavilo njegov strah. Ali ni taj odgovor mu nije bio dovoljan. Tama se i dalje rojila oko njega kao da je bio strvina koju je Kletnik ostavio za sobom.
     Kako?
     Kako to da sanjaš takve snove?
     Nije mogao čak ni da misli o tome; ako nastavi, poludeće. Pobegao je od sličnih pitanja kao da su mu već počele i kosti od njih da trule.
     Ne razmišljaj o tome. Ne pokušavaj da razumeš. Ludilo - ludilo predstavlja jedinu opasnost. Preživi! Nastavi. Učini nešto. Ne osvrći se.
     Naterao je sebe da otvori oči; kada je uspeo da usredsredi pogled na sunčevu svetlost, tama je počela da se povlači, da nestaje u pozadini da bi na kraju ostala da lebdi iza njega kao da čeka da se on okrene i suoči se s njom, padne joj u zamku.
     Devojka je klečala pored njega. Obema šakama držala je njegovu osakaćenu desnu šaku, a u očima joj je blistala zabrinutost poput suza. "Bereče", promrmlja ona bolno kada im se pogledi sretoše, "oh, Bereče. Kakva te je to bolest snašla? Ne znam šta da preduzmem."
     Već je dovoljno učinila - pomogla mu je da ovlada sobom, da se odupre privlačnoj sili opasnih pitanja na koja nije umeo da odgovori. Ali prsti su mu bili kruti; delimično uopšte nije osećao njen dodir. Zatim se malo podigao i seo, mada mu se od tog napora zavrtelo. "Imam lepru", reče on slabim glasom. "Ne dodiruj me."
     Ona oklevajući olabavi stisak, kao da nije bila sigurna da on misli ono što je rekao, kao da nije sigurna da on zna šta govori.
     On povuče šaku s naporom, ali to je ispalo dosta grubo jer je bio slab.
     Ona zagrize donju usnu, brižno. Zatim se povukla i sela leđima okrenuta naspramnom zidu, kao da se uplašila da ga je nečim uvredila.
     Ali mogao je da primeti da je zaokupljena njime. Nije uspela dugo da ćuti. Posle nekoliko trenutaka, nežno je upitala: "Zar niko ne sme da te dodirne? Ništa loše nisam mislila. Ti si Berek Troprst, poglavar-rodilac. Ne vidim da te je spopala neka bolest. Ne mogu da podnesem da se toliko mučiš."
     "Imam lepru", ponovi on, pokušavši da prikupi snagu. Ali izraz njenog lica rečito mu je govorio da ta reč njoj ništa ne znači. "Bolestan sam - razboleo sam se. Ti ni ne slutiš kako je to opasna bolest."
     "Ako te dodirnem, hoću li se i ja... 'razboleti'?"
     "Ko to zna?" A onda, gotovo ne verujući svojim očima i ušima, on upita: "Zar ne znaš kakva je to bolest?"
     "Ne", odvrati ona i na licu joj se ponovo javi malopređašnji začuđeni izraz. "Ali ne plašim se."
     "Treba da se plašiš!" odbrusi on. Razbesnelo ga je devojčino neznanje ili je možda u pitanju bila nevinost. Iza njenih reči čuo je krila koja su lepetala kao luda. "To je bolest od koje se raspadaš. Raspadaš se dok ti prsti, palčevi, šake, stopala, ruke i noge ne istrunu i otpadnu. Usled nje oslepiš i poružniš."
     "Može li se izlečiti? Možda poglavari..."
     "Nema leka."
     Želeo je da nastavi, da ispljune bar deo gorčine koju je Kletnik ostavio u njemu. Ali bio je suviše iscrpen da bi se mogao razbesneti. Morao je da se odmori i razmisli, da istraži u čemu se sve sastoji njegova nedoumica.
     "Kako onda mogu da ti pomognem? Ne znam šta da preduzmem. Ti si Berek Tro..."
     "Nisam", uzdahnu on. Devojka nešto zausti, a on na njeno zaprepašćenje ponovi: "Nisam."
     "Ko si onda? Imaš znak - tvoja šaka, jer legenda kaže da se Berek Zemljorod može vratiti. Jesi li poglavar?"
     Jednim umornim pokretom on je spreči da mu dalje postavlja pitanja. Morao je da razmisli. Ali kada je sklopio oči i oslonio glavu o čardak, osetio je kako se u njemu skuplja strah. Morao je da se pokrene, krene napred - utekne duž staze sna.
     On ponovo usredsredi pogled na devojčino lice. Prvi put je tada primetio da je lepa. Čak i njen strah, način na koji se hvatala za njegove reči, bio je lep. A i uopšte se nije plašila gubavaca.
     Posle još jednog trenutka oklevanja, on reče: " Ja sam Tomas Kovenant."
     "Tomas Kovenant?" Izgovorila mu je ime krajnje nespretno. "Čudno ime - čudno ime koje odgovara tvojoj čudnoj odeći. Tomas Kovenant." Zatim mu se lagano naklonila.
     Neobično, pomisli on nežno. Jednon drugom bili su neobični. Još nije bio načisto s čim će morati da se nosi u ovom snu. Moraće da otkrije na čemu je. Ravnajući se po devojčinom ponašanju, on upita: "Ko si ti?"
     "Ja sam Lena", odvrationa formalno, "kćer Atairane. Moj otac je Trel, oblučar rhadhamaerla. Naš se dom nalazi u Kamendolu Mithil. Da li si bio u Kamendolu?"
     "Nisam." Hteo je da je pita šta je to Kamendol, ali palo mu je na pamet važnije pitanje. "Gde..." Reč mu zastade u grlu kao da je ustupak tami. "Gde se nalazimo?"
     "Na Kevinovom vidikovcu." Skočivši lako na noge, ona raširi ruke prema zemlji i prema nebu. "Pogledaj."
     Zaškrgurtavši zubima u znak rešenosti, Kovenant se okrenu i kleknu uz obod čardaka. Oslonivši grudi o obod, natera sebe da pogleda.
     "Ovo je Domaja", reče Lena radosno, kao da ju je pogled na okolno tlo uzbuđivao. "Prostire se daleko van domašaja pogleda na sever, zapad i istok, mada se u starim pesmama kaže da je vrhovni poglavar Kevin ovde stajao i video čitavu Domaju i sve njene ljude. I tako je ovo mesto dobilo naziv Kevinov vidikovac. Zar je moguće da ti to ne znaš?"
     Uprkos hladnom povetarcu, Kovenant se znojio. Usled vrtoglavice mu je bubnjalo u slepoočnicama i samo zahvaljujući čvrstoj ivici kamena priljubljenoj uz njegovo srce uspevao je da ostane pribran. "Ništa ne znam", zaječa on u ponor pod njim.
     Lena ga zaplašeno okrznu pogledom, a zatim se ponovo zagleda u Domaju. Pokazavši vitkom rukom prema severozapadu, ona reče: "Ono tamo je reka Mithil. Pored nje se nalazi naš Kamendol, ali zaklanja ga ova planina. Ona dolazi iz planinskog venca Južnika koji se pruža iza nas, da bi se zatim spojila sa Crnom rekom. Ona predstavlja severnu granicu Južnih zaravni, gde zemljište nije mnogo plodno i gde živi malo ljudi. U Južnim zaravnima postoji samo pet Kamendolova. Ali u ovim brdima koja se protežu ka severu živi nešto Drvograđana.
     Istočno od tih brda nalaze se ravnice Ra." Glas joj zaiskri kada nastavi: "To je dom divljih slobodnih konja, Ranihina, i njihovih negovatelja Ranjana. Galopiraju i po pedeset milja preko Ravnica i neće da služe nikome koga sami ne izaberu.
     Ah, Tomase Kovenante", uzdahnu ona, "moj je san da vidim te konje. Većina mojih sunarodnika je suviše zadovoljna - ne putuju i mnogi nisu videli ništa osim Drvograda. Ali ja želim da hodim ravnicama Ra i da vidim konje kako galopiraju."
     Posle duže pauze, ona nastavi: "Ove planine sačinjavaju oblast Južnika. Iza njih su pustare i Siva pustinja. Tamo nema ni života ni prolaza; cela Domaja prostire se na sever, zapad i istok od nas. A mi stojimo na Kevinovom vidikovcu, gde je stajao najveći od starih poglavara tokom poslednje bitke, pre no što je nastupilo Opustošenje. Naš se narod toga seća, te izbegava stražu kao mesto lošeg predskazanja. Ali moja majka Atiaran dovela me je ovamo kako bi me učila o Domaji. Za dve godine biću dovoljno stara da pohađam Znanstvigor i da sama učim, kao i moja majka. Znaš li da je", reče ona ponosno, "moja majka učila sa znanstvozornicima?" Pogledala je Kovenanta kao da očekuje da to na njega ostavi snažan utisak. A onda je spustila pogled i promrmljala: "Ali ti si poglavar i sve to znaš. Slušaš me samo zato da bi mogao ismejati moje neznanje."
     Pod uticajem čarolije njenog glasa i pod pritiskom vrtoglavice, na trenutak je imao viziju kako mora da je izgledala Domaja pošto je Kevin izveo ritual obesvećenja. Iza svetlog jutra video je ogoljena brda, razrovano tle, obilne vode kako se razlivaju iz rečnog korita, a preko svega toga gustu tminu tišine - nigde ptica, insekata, životinja, nigde ljudi, ničeg živog što bi podiglo makar kakav list, zamrmorilo, zarežalo ili prst pomaklo da popravi štetu. Znoj mu tada poteče u oči i zamagli vid poput suza. Povukao se od tog prizora i ponovo seo, oslonivši se leđima o zid. "Ne", promrmlja on obrativši se Leni i u isto vreme pomislivši: ti to ne razumeš. "Istrošio sam sav svoj smeh - odavno."
     Kao da je sada shvatao kojim putem mora krenuti napred, kako bi izbegao mračno ludilo što je lebdelo nad njim. Za vreme te kratke vizije Opustošenja, pronašao je stazu sna, usputne prelaze, tako da neće morati da postavlja niti da odgovara na određena pitanja, te reče: "Moram poći do Veća poglavara."
     Video joj je na licu da želi da ga upita zbog čega. Ali kao da je osetila da na nema prava da se raspituje o njegovim namerama. Pomenuvši Veće samo je potvrdio da je bila u pravu što se tiče njegovog položaja. Ona krenu ka stepeništu. "Dođi", reče. "Moramo poći do Kamendola. Tamo ćemo naći načina da te prebacimo u Veselkamen." Po izrazu na njenom licu zaključio je da bi volela da pođe s njim.
     Ali pri pomisli na silaženje niz stepenice sav se stresao. Kako da ih savlada? Nije mogao čak ni da pogleda preko ivice čardaka, a da mu se ne zavrti u glavi. Kada Lena ponovi: "Dođi", on odmahnu glavom. Nije imao hrabrosti. S druge, pak, strane, morao je da se pozabavi nečim. Na Lenino iznenađenje, on upita: "Pre koliko vremena je došlo do Opustošenja?"
     "Ne znam", odvrati ona staloženo. "Ali ljudi iz Južnih zaravni vratili su se preko planina iz golih Pustara pre dvanaest pokolenja. Kaže se da ih je Vrhovni poglavar Kevin upozorio - da su zato pobegli na vreme i živeli u izgnanstvu u divljini s kojom su se hrabro uhvatili ukoštac, kao i sa rhadhamaerl predanjem tokom pet stotina godina. To je nasleđe koje se ne zaboravlja. Kada navrši petnaest godina svako od nas polaže Zavet Mira i živimo zarad života i lepote Domaje."
     Jedva da ju je čuo; nije ga baš naročito zanimalo ono što je govorila. Ali bio mu je potreban zvuk njenog glasa da ga smiri dok je u sebi sakupljao snagu. S naporom je došao do još jednog pitanja koje je nesmetano mogao da postavi. Duboko uzdahnuvši, on reče: "Šta si radila u planinama - zašto si bila tako visoko da si mogla da me ovde vidiš?"
     "Ispitivala sam kamenje", odvrati ona. "Učim suru-pa-maerl. Poznaješ li tu veštinu?"
     "Ne", reče on između dva daha. "Pričaj mi o tome."
     "To je veština koju učim od Asense, majčine sestre, a ona ju je naučila od Tomala, najboljeg Majstora u našem Kamendolu. On je takođe izvesno vreme učio u Znanstvigoru. Suru-pa-maerl je veština pravljenja slika od kamenja bez obrade i oblikovanja. Hodam brdima i tragam za oblicima oblutaka i kamenja. Kada otkrijem oblik koji razumem, ponesem ga kući i nađem mu mesto, usklađujući ga i povezujući sa ostalim oblicima dok ne nastane novi oblik.
     Ponekad, kada sam veoma hrabra, izglačam neravnine kako bi spojevi ispali čvršći. Na taj način ponovo uspostavljam slomljene tajne Zemlje i ljudima darujem lepotu."
     Kovenant neodređeno promrmlja: "Mora da je to teško - smisliti oblik, pa tek onda pronaći kamenje koje se u njega uklapa."
     "Ne radi se to tako. Ja posmatram kamenje i tragam za oblicima koji se već nalaze u njima. Ja ne tražim od Zemlje da mi da konja. Veština se sastoji u tome da čovek nauči da vidi šta je Zemlja izabrala da ponudi. Možda će to biti konj."
     "Voleo bih da vidim tvoj rad", Kovenant nije vodio računa o tome šta govori. Stepenište ga je pozivalo poput zavodljivog lica zaborava, u kom gubavci smetnu s uma da treba voditi računa o samozaštiti, o svojim šakama i stopalima, svojim životima.
     Ali on je sanjao. Da bi se san produžio trebalo mu se predati i teći uporedo s njim dok se ne završi. Morao je sići ako je hteo da preživi. Ta je potreba prevagnula nad svim ostalim stvarima.
     Iznenada, grčeći se, on stade na noge. Posadivši se čvrsto u središte kruga, prestao je da obraća pažnju na planinu i nebo, na bezdan pod sobom, i stao čestito da se zagleda. Drhteći, opipao je one još žive nerve da bi video da li ga negde nešto boli ili žiga, pretražio je odeću u potrazi za ispupčenjima, poderotinama, pregledao ukočene šake.
     Morao je da ostavi to stepenište za sobom.
     Mogao je uspešno da ga savlada jer sve je ovo bio samo san - nije ga moglo ubiti - a i zato što više nije mogao da podnese svu tu tamu što mu lepeće oko ušiju.
     "Čuj me", obrecnu se on na Lenu. "Ja moram poći prvi. I nemoj tako zbunjeno da me gledaš. Rekao sam ti da imam lepru. Šake i stopala su mi ukočeni - ništa ne osećam. Ne mogu da se uhvatim za nešto. A baš nisam ni - ljubitelj visina. Mogao bih pasti. Ne želim da se nađeš poda mnom. Ti..." On se lecnu, a zatim grubo nastavi: "Bila si dobra prema meni, a od toga sam se već odvikao."
     Ona se trgnu zbog njegove grubosti. "Zašto si ljut? Čime sam te uvredila?"
     Time što si bila dobra prema meni, odbrusi on u sebi. Lice mu je bilo sivo od straha kada se okrenuo, spustio na kolena i šake i natraške provukao kroz pukotinu.
     U naletu prvog uzbuđenja spustio je noge na stepenice zatvorenih očiju. Ali nije smeo da krene dalje zatvorenih očiju; navika koju je stekao kada je oboleo od lepre da posmatra sebe i potreba da mu sva čula budu budna bile su suviše jake. Međutim, kada je otvorio oči, od visine mu se zavrtelo u glavi. Stoga se trudio da mu pogled ostane prikovan za stenu pred njim. Već pri prvom koraku shvatio je da mu najveća opasnost preti od ukočenosti stopala. Usled ukočenosti šaka nije znao da li se dovoljno čvrsto uhvatio za kamen, tako da još pre no što je prešao pedeset stopa već je tako čvrsto stezao ivice da su ga ramena zabolela. Ali šake je mogao da vidi, da vidi da su položene na stenu, da je bol koji je osećao u zglavcima i laktovima stvaran. Stopala, međutim, nije mogao da vidi - sve dok ne bi spustio pogled. Tek kada bi u članku osetio pritisak od težine vlastitog tela, mogao je biti siguran da mu se stopalo nalazi na stepeniku. Svaki korak naniže predstavljao je čisto nagađanje. Ako oseti iznenadno savijanje noge, moraće da se uhvati rukama i da spusti na nevidljivi stepenik veći deo stopala. Pokušao je da udara stopalima napred ne bi li pomoću proizvedenog zvuka zaključio da li mu se palčevi nalaze uz ivicu narednog stepenika; ali kada bi promašio, potkolenicama ili kolenima udario bi o uglove kamenja, pa bi od oštrog bola gotovo pokleknuo.
     Spuštajući se stepenik po stepenik, zureći u šake dok mu se znoj slivao niz čelo, proklinjao je sudbu zbog koje je izgubio dva prsta - dva prsta koji bi ga mogla spasti ako stopala otkažu. Kao dodatak tome, nedostatak polovine desne šake stvarao mu je utisak da se njome slabije drži, da mu se težina premešta na levu stranu stepeništa. Da bi to nadoknadio, stalno je pomalo zahvatao desnim stopalom na tu stranu, te usled toga i promašivao stepenike.
     Nikako nije uspevao da odagna znoj iz očiju. Zaslepljivao ga je, ali plašio se da oslobodi jednu šaku i obriše čelo, plašio se čak i da zatrese glavom, da ne bi izgubio ravnotežu. Mučili su ga grčevi u leđima i ramenima. Morao je da škrguće zubima kako ne bi počeo da doziva upomoć.
     Kao da je osetila šta se s njim događa, Lena povika: "Pola puta!"
     On nastavi da puzi naniže, stepenik po stepenik.
     Nemoćno je primetio da se kreće sve brže. Mišići su ga izdavali - pritisak kome su bila izložena njegova kolena i laktovi postao je suviše veliki - bio je primoran da se zaustavi i odmori, mada ga je užas što ga je ispunjivao terao da nastavi, da završi već jednom s tim silaženjem. U jednom ludom trenutku čak je pomislio da se jednostavno okrene i skoči, sa nadom da je dovoljno blizu da se dočeka na padinu brda i preživi. A onda je začuo zvuk Leninih koraka koji su se primicali njegovoj glavi. Poželeo je da posegne naviše i uhvati je za članke, natera je da ga spase. Ali onda mu se čak i ta nada učini jalova i on ostade na istom mestu drhteći.
     Teško je disao kroz stisnute zube, tako da gotovo nije čuo Lenin povik:
     "Tomase Kovenante! Drži se! Još samo pedeset stepenika!"
     Uz drhtaj od koga se umalo nije odvojio od stene on nastavi da silazi.
     Poslednje korake napravio je u glasnom haosu koji su pravili grčevi i znojavo slepilo - a onda se našao na tlu, ležeći u podnožju Vidikovca i dahćući od bolova u udovima. Dugo je proveo ležeći zaklonjenog lica i osluškujući vazduh koji je u naletima ulazio u njegova pluća i izlazio iz njih poput jecaja - slušao je dok se taj zvuk nije utišao i on bio u stanju tiše da diše.
     Kada je konačno podigao pogled, ugledao je plavo nebo, dugački, crni prst Kevinovog Vidikovca kako pokazuje put podnevnog sunca, uznoseću padinu brda i Lenu koja se nadnosila nad njim tako da mu je kosom gotovo dodirivala lice.