13. VEČERNJA

     Kada je kročio između skladnih čeljusti, Kovenant čvrsto stegnu štap levom rukom. Ulaz je nalikovao kakvom tunelu, vodeći ispod kule prema otvorenom dvorištu između nje i glavnine Konaka; bio je osvetljen samo nejasnom, odraženom sunčevom svetlošću sa oba kraja. U kamenu nisu postojali ni prozori ni vrata. Jedini otvori bili su mračni tuneli pravo iznad njih, koji su, izgleda, služili nekoj nameni u odbrani Veselkamena. Kopita konja odjekivala su na glatkom kamenu, ispunjavala tunel poput zveketa rata, pa je čak i lako kuckanje Kovenantovog štapa odzvanjalo unaokolo, kao da neke utvarne seni stupaju na oklevajući korak iza njega niz grlo Konaka.
     Onda eovod uđe u suncem obasjano dvorište. Ovde je živi kamen bio izdubljen do visine ulaza, tako da je prostor širok gotovo koliko i kula stajao otvoren prema nebu između visokih, golih zidova. Dvorište je bilo ravno i popločano, ali u njegovom središtu nalazio se široki potez zemljišta iz koga je rastao stari zlatan, a po jedan mali vodoskok iskrio se sa svake strane drevnog stabla. Pozadi se nalazilo još kamenih kapija poput one u osnovici kule, koje su takođe bile otvorene. To je bio jedini ulaz u Konak sa nivoa tla, ali u pravilnim razmacima iznad dvorišta drveni prelazi premošćavali su otvoreni prostor između kule i pravougaonih otvora na unutrašnjem licu Konaka. Pored toga, dvoja vrata sa svake strane tunela omogućavala su pristup kuli.
     Kovenant baci pogled uz glavninu Konaka. Senke su počivale po južnim i istočnim zidovima dvorišta, ali visine su još blistale u punom sjaju popodnevnog sunca, a iz tog ugla Veselkamen se činio dovoljno visok da obezbedi temelje za nebesa. Na trenutak, dok je gledao, strahopoštovanje ga nagna da poželi da je, poput Penosleda, naslednik Poglavarevog Konaka - da na neki način može da zadrži taj veličanstveni prizor za sebe. Želeo je da tu pripada. Ali, kada je prvobitno dejstvo Veselkamena na njega prošlo, počeo je da se odupire toj želji. Bilo je to samo još jedno zavođenje, a on je već izgubio previše lomne, a toliko neophodne nezavisnosti. Tvrdim mrgođenjem zatomio je poštovanje, pritisnuo šakom prsten. Činjenica da je ovaj skriven smirivala ga je.
     Tu je počivala jedina nada koju je mogao da zamisli, jedino rešenje njegove protivurečne nedoumice. Dogod skriva prsten, mogao je preneti poruku poglavarima, zadovoljiti neodložnu potrebu da ide dalje, a istovremeno izbeći opasna očekivanja, zahtev za moći koji nije mogao da ispuni. Penosled - a i Atiaran, možda i protiv svoje volje - pružili su mu određenu slobodu izbora. Sada je možda mogao da se sačuva - ukoliko uspe da izbegne dalja zavođenja i ako mu džin ne oda tajnu.
     "Penoslede", poče on, a onda se zaustavi. Dva čoveka su prilazila njemu i džinu iz glavnog dela Konaka. Podsećala su na stražare. Njihova pljosnata, nečitljiva lica nisu odavala nikakve znake mladosti ili starosti, kao da im je odnos prema vremenu nekako dvosmislen; odavali su takav utisak čvrstine u Kovenantovim očima da mu pažnja skrenu sa džina. Ravnomerno su se kretali preko dorišta, kao da su sačinjeni od oživotvorene stene. Jedan od njih pozdravi Penosleda, a drugi se zaputi dugim koracima prema Tomasu Kovenantu.
     Kada stiže do Kovenanta, on se neprimetno nakloni i reče: "Ja sam Banor od krvne garde. Zadužen sam za tebe. Odvešću te na pripremljeno mesto." Glas mu je bio nespretan, kao da mu se jezik nije mogao opustiti u narečju Domaje, ali kroz njegov ton Kovenant je mogao da razabere krutost koja je zvučala kao nepoverenje.
     To i čvrsti, nametljivi oreol krvnog gardiste naglo izazvaše u njemu nemir. On pogleda prema Penosledu i vide da ovaj upućuje drugom krvnom gardisti pozdrav pun poštovanja i starog prijateljstva. "Živeo, Koriče!" reče Penosled. "Krvnoj gardi donosim počast i odanost džinova Primoraca. Ovo su teška vremena i ponosni smo što u njima možemo ubrojati krvnu gardu među prijatelje."
     Ravnim glasom, Korik odvrati: "Mi smo krvna garda. Tvoje odaje su spremne, tako da možeš otpočinuti. Dođi."
     Penosled se nasmeši. "Baš dobro što je tako. Prijatelju moj, vrlo sam umoran." Sa Korikom, uputio se prema kapiji.
     Kovenant pođe za njima, ali mu Banor prepreči put snažnom rukom. "Ti ćeš poći za mnom", reče krvni gardista ravno.
     "Penoslede!" pozva Kovenant nesigurno. "Penoslede! Sačekaj."
     Preko ramena, džin odvrati: "Pođi za Banorom. Mir s tobom." Činilo se da nije svestan Kovenantove uznemirenosti; njegov ton izražavao je samo zahvalno olakšanje, kao da su mu odmor i Veselkamen bili jedini u mislima. "Srešćemo se opet - sutra." Krećući se kao da podrazumeva poverenje prema krvnoj gardi, pošao je za Korikom o glavni deo Konaka.
     "Tvoje mesto je u kuli", reče Banor.
     "U kuli? Zašto?"
     Krvni gardista sleže ramenima. "Ako postaviš to pitanje, biće ti odgovoreno. Ali sada moraš poći za mnom."
     Jedan trenutak, Kovenant je gledao Banora u oči i tamo video sposobnost krvnog gardiste, njegovu spretnost i spremnost da izvrši naređenje po svaku cenu. Taj prizor još više zaoštri Kovenantov nemir. Čak i oči Soranala i Baradakasa, kada su ga prvi put zarobili, misleći da je Besomuk, nisu sadržavale tako smireno i posvećeno obećanje prinude, nasilja. Drvograđani su bili oštri zbog svoje uobičajene blagosti, ali Banorov pogled nije skrivao nikakav nagoveštaj nekakvog zaveta mira. Pokoleban, Kovenant skrenu pogled. Kada Banor pođe prema jednim od vrata kule, sledio ga je nesigurno i uznemireno.
     Vrata se otvoriše dok su se približavali i zatvoriše iza njih, iako Kovenant nije mogao da vidi ko ili šta ih pokreće. Dođoše na zavojito stepenište sa praznim središtem, uz koje se Banor ravnomerno peo dok posle stotinak ili više stepenika nije stigao do novih vrata. Iza njih, Kovenant se nađe u haotičnom lavirintu prolaza, stepeništa, vrata, koji uskoro u potpunosti pomutiše njegov osećaj za pravac. Banor ga je vodio čas tamo, čas ovamo u nepravilnim razmacima, gore i dole nebrojenim stepeništima, najpre širokim, pa zatim uskim hodnicima, sve dok on nije počeo da se plaši da ne bi bio u stanju da odatle iziđe bez vodiča. S vremena na vreme, nazreo bi druge ljude, pre svega krvne gardiste i ratnike, ali nije susreo nikoga od njih. Najzad, Banor zastade usred nečega što je naizgled predstavljalo hodnik sa slepim završetkom. Kratkim gestom, on otvori skrivena vrata. Kovenant pođe za njim u prostranu odaju za dnevni boravak sa balkonom pozadi.
     Banor je čekao dok Kovenant nije na kratko pogledao sobu, a onda reče: "Pozovi me ukoliko ti je išta potrebno", i iziđe zatvorivši vrata za sobom.
     Jedan trenutak, Kovenant se i dalje ogledao oko sebe; pravio je mentalni popis nameštaja da bi znao gde su opasni uglovi, ispusti, rubovi. Soba je sadržala krevet, kupatilo, sto postavljen hranom, stolice - jedna od njih bila je prekrivena raznom odećom - i tapiseriju na jednom zidu. Ali ništa od toga nije predstavljalo neposrednu opasnost i njegov pogled se ubrzo ponovo okrete vratima.
     Na njima nije bilo ručke, drške, kvake, vrpce za otvaranje - nijednog sredstva pomoću kojeg bi mogao da ih otvori.
     Šta, kog đavola...?
     Gurnuo ih je ramenom, pokušao da ih dograbi za ivicu i povuče; nije mogao ni da mrdne teški kamen.
     "Banore!" Jednim trzajem, njegov rastući strah pretvori se u bes. "Krvavog mu prokletstva! Banore. Otvori ta vrata!"
     Gotovo smesta, kamena vrata se otvoriše prema unutra. Banor je ravnodušno stajao u dovratku. Ravne oči nisu mu sadržavale nikakav izraz.
     "Ne mogu da otvorim vrata", zareža Kovenant. "Šta je to? Neki zatvor?"
     Banorova ramena se neprimetno digoše. "Zovi ovo kako god želiš. Moraš ostati ovde dok poglavari ne budu spremni da pošalju po tebe."
     "'Sve dok poglavari ne budu spremni.' A šta da radim u međuvremenu? Naprosto da sedim i mislim?"
     "Jedi. Odmaraj se. Radi šta god želiš."
     "Reći ću ti šta želim. Neću da ostanem ovde i da pošašavim od čekanja na ćefove tih tvojih poglavara. Došao sam ovde čak od Kevinovog Vidikovca da govorim sa njima. Rizikovao sam..." Sa naporom, on se zaustavi. Video je da njegovo penušanje ne ostavlja nikakav utisak na krvnog gardistu. On dograbi bes obema rukama i kruto reče: "Zbog čega sam zatvorenik?"
     "Donosioci poruka mogu biti prijatelji ili neprijatelji", odvrati Banor. "Možda si sluga Opačije. Mi se staramo za bezbednost poglavara. Krva garda ti neće dozvoliti da ih ugroziš. Želimo da te proverimo pre nego što ti dozvolimo da se slobodno krećeš."
     Vatru mu paklenu, prokle Kovenant u sebi. Baš mi je to trebalo. Iznenada mu se činilo da je soba iza njega puna mračnih, grabljivih misli kojima se toliko trudio da okrene leđa. Kako da se odbrani pred njima ako ne ide napred? Ali nije mogao da podnese da stoji tamo gde je bio, dok su mu svi strahi izloženi ravnodušnom Banorovom pogledu. On prisili sebe da se okrene. "Reci im da ne volim da čekam." Drhteći, prišao je stolu i digao kamenu bočicu kladenice.
     Kada je čuo kako su se vrata zatvorila, povukao je dug gutljaj kao čin prkosa. Onda, zuba stegnutih oko blagog pivskog ukusa kladenice, on se ponovo ogleda po sobi, sevajući očima oko sebe kao da izaziva mračne zloduhe da iziđu iz skloništa i da napadnu.
     Ovog puta, tapiserija mu privuče pažnju. Bila je gusto tkana u različitim bojama, među kojima su preovlađivali oštro crveno i nebesko plavo, i posle kratkog posmatranja on shvati da prikazuje legendu o Bereku Troprstu.
     Istaknuta u središtu stajala je figura Bereka u stilizovanom položaju koji je spajao borbu i lepotu. Oko tog osnovnog motiva bili su izrađeni prizori koji su pričali povest Poglavara-rodioca - njegovu neukaljanu odanost Kraljici, Kraljevu pohlepnu potragu za moći, Kraljičino odbacivanje sopstvenog muža, Berekova dostignuća u ratu, sakaćenje njegove ruke, njegovo očajanje na Planini Groma, pobedu ognjenih lavova. Čitava celina predstavljala je spasenje, iskupljenje dostignuto na samoj ivici uništenja ispravnošću - kao da se Zemlja sama umešala, da joj se moglo verovati da će se umešati, da ispravi moralnu neravnotežu rata.
     Oh, krvavog mu pakla! - zaječa u sebi Kovenant. Zar moram to da podnosim?
     Stežući kamenu flašu kao da je to jedina čvrsta stvar u sobi, on pođe prema balkonu.
     Kročio je u dovratak, oslonio se na kamen. Iza ograde balkona zjapio je ponor od tri ili četiri stotine stopa do podnožja planine. Nije se usuđivao da iskorači na balkon; nagoveštaji vrtoglavice već su mu grizli utrobu mučninom. Ali on natera sebe da gleda dovoljno dugo da bi mogao da prepozna okolinu.
     Balkon se nalazio na istočnom pročelju kule i gledao je u široku oblast zaravni. Kasno popodnevno sunce bacalo je senku uzvišenja prema istoku poput božanskog štita, a u prigušenom svetlu iza senke zaravni su se činile raznolike i raznobojne. Plavkasti travnjaci, uzorana mrka polja i svetlozeleni zasadi smenjivali su se prema obzorju, a među njima suncem posrebrene niti potoka tekle su prema istoku i jugu; nakupine naselja širile su lomnu mrežu obitavališta preko polja; ljubičasta vres i siva bujad ležala je u širokim potezima prema severu. Sa desne strane, Kovenant je mogao da vidi Belicu kako krivuda prema Trotgardu.
     Prizor ga podseti kako je stigao na to mesto - seti ga na Penosleda, Atiaran, utvare, Baradakasa, ubijenog Putnima - vrtoglavica sećanja uzvera se iz podnožja planine prema njemu. Atiaran ga je krivila za pokolj utvara. Pa ipak, odrekla se sopstvene želje za osvetom, pravednog gneva. Toliko joj je naneo zla...
     Povukao se nazad u odaju, teturavo seo za sto. Ruke su mu se toliko tresle da nije mogao da pije iz boce. Spustio ju je na sto, stegao obe pesnice i stisnuo zglavke preko tvrdog prstena koji je držao skrivenog na srcu.
     Neću da razmišljam o tome.
     Mrštenje nalik na krivljenje same lobanje dograbi mu čelo.
     Nisam Berek.
     Držao se toga sve dok zvuk opasnih krila nije stao da se povlači, a vrtoglavi bol u njegovoj utrobi da jenjava. Onda je otvorio ukočene prste. Ne obraćajući pažnju na njihovu nemoguću osetljivost, počeo je da jede.
     Na stolu je našao razne vrste hladnog mesa, sireva i voća, sa puno crnog hleba. Jeo je odlučno, drvenastim pokretima, poput lutke koja dela na osnovu naredbi njegove volje, sve dok nije prestao da oseća glad. Onda je svukao odeću i okupao se, pažljivo se trljajući i pregledajući telo da bi se uverio da nema skrivenih rana. Stao je da bira između odeće koja je ostavljena za njega i najzad našao bledoplavu odoru koju je mogao da zatvori vezivanjem dovoljno sigurno da sakrije prsten. Koristeći Atiaranin nož, pažljivo se obrijao. Potom, istom drvenastom odlučnošću, oprao je nošenu odeću u kadi i raširio je po naslonima stolica da se suši. Sve to vreme, misli su mu išle u ritmu:
     Neću...
     Nisam...
     Dok je radio, veče se primicalo Veselkamenu, a kada je završio stavio je stolicu na balkonski ulaz tako da je mogao da sedi i posmatra sumrak ne suočavajući se sa visinom. Ali tama kao da se širila iz neosvetljene sobe po čitavom svetu, kao da je njegova odaja izvor noći. Nedugo potom, prazni prostor za njegovim leđima kao da je vrveo lešinarima.
     Osećao je u dubini srca da previše mahnito želi da pobegne tom snu.
     Kucanje na vratima ga trže, ali morao je da se probija kroz tamu da odgovori na njega. "U... uđite." U trenutnoj zbunjenosti, mašio se za kvaku koje nije bilo. Onda se vrata otvoriše prema sjaju koji ga je zaslepio.
     Najpre je mogao da vidi samo tri prilike, jednu malo pozadi uz zid spoljašnjeg hodnika, a dve na vratima. Jedna od njih držala je po jedan plamteći drveni štap u svakoj ruci, a drugi je ispod ruku nosio po kotlić oblučka. Od bleštanja izgledalo je kao da se nadnose nad njega iz polusenke i on kroči nazad, naglo žmirkajući.
     Kao da je njegovo povlačenje bilo dobrodošlica, dvojica muškaraca uđoše u sobu. Iza njih, jedan neobično hrapav i tih glas reče: "Smemo li unutra? Ja sam poglavar Mhoram..."
     "Razume se", umeša se viši od dvojice glasom izbrazdanim i čvornovatim od starosti. "Njemu je potrebno svetlo, zar ne? Od tame se srce grči. Kako može da primi svetlo ako ne uđemo? A kada bi nešto znao, umeo bi sam da se zaštiti. Razume se. A nas se neće baš nagledati. Previše posla. Treba još ići i na večernju. Možda vrhovni poglavar ima posebna uputstva. Već kasnimo. Jer ne zna ništa. Razume se. Ali smo brzi. Od tame se srce grči. Obrati pažnju, mladiću. Ne možemo se vraćati tek da bismo iskupili tvoje neznanje."
     Dok je ovaj govorio, trzajući reči poput lenjih slugu sa poda svojih grudi, Kovenantove oči se razbistriše. Pred njim, viši čovek se razluči u uspravnu, ali prastaru priliku, uskog lica i sa bradom koja mu je visila poput pocepane zastave gotovo do pojasa. Imao je drvogradski ogrtač oivičen plavim i venčić od lišća oko glave.
     Njegov neposredni pratilac činio se jedva nešto starijim od dečaka. Mladić je bio odeven u smeđu kamendolsku tuniku sa plavilom utkanim u ramena poput naramenica, a lice mu je bilo čisto, veselo. Smešio se na starca sa izrazom zabavljanja i ljubavi.
     Dok je Kovenant proučavao par, čovek iza njih reče opominjuće: "On je gost, Birinaire." Starac zastade kao da se priseća pravila ponašanja i Kovenant pogleda iza njega u poglavara Mhorama. Poglavar je bio vitak čovek otprilike Kovenantove visine. Nosio je dugačku odoru boje stega vrhovnog poglavara sa trakom crnom poput katrana, a u desnoj ruci je držao dugačak štap.
     Onda starac pročisti grlo. "Ah, vrlo dobro", progunđa on. "Ali to traži vremena, a mi kasnimo. Treba postaviti Večernju. Pa pripreme za Veće. Razume se. Ti si gost. Budi nam dobro došao. Ja sam Birinair, Zubljonoša lillianrilla i srdočnik Poglavarevog Konaka. Ovo štene što se kliberi je Torm, oblučar rhadhamaerla i isto tako srdočnik Poglavarevog Konaka. A sada počuj. Pazi." Uz najviše dostojanstvo, pošao je prema krevetu. Nad njime u zidu je bio otvor za baklju. "Ove su napravljene za mlade neznalice kao što si ti", reče Birinair i gurnu upaljeni kraj jednog štapa u otvor. Plamen zamre; ali kada je uklonio štap, plamen se gotovo smesta vrati. On postavi neupaljeni kraj u otvor, a zatim pređe preko sobe da stavi drugi štap u suprotni zid.
     Dok je zubljonoša bio zauzet, Torm spusti jedan kotlić na sto, a drugi na stalak pokraj lavora za pranje. "Pokrij ih kada budeš želeo da spavaš", reče on laganim glasom.
     Kada je završio, Birinair primeti: "Od tame se srce grči. Čuvaj je se, goste."
     "Ali ljubaznost je kao kada piješ sa planinskog potoka", promrmlja Torm, smešeći se kao na neku skrivenu šalu.
     "Tako je", reče Birinair i napusti sobu. Torm zastade da namigne Kovenantu i da šapne: "Nije on tako težak svat kao što bi mogao da misliš." Onda je i on otišao, ostavljajući Kovenanta nasamo sa Mhoramom.
     Mhoram zatvori vrata iza njih i Kovenant prvi put dobro zagleda jednog poglavara. Mhoram je imao izvijena usta koja su zračila čovečnošću, a osmeh pun ljubavi prema srdočnicima lebdeo mu je na usnama. Ali dejstvo osmeha stajalo je u protivteži sa njegovim očima. Bile su to opasne oči - sivo-plavih dužica poprskanih zlatom - koje kao da su prodirale kroz izgovore sve do tajne srži predumišljaja koje su ovi sadržali - oči koje kao da su i same skrivale nešto moćno i neznano, kao da bi Mhoram bio u stanju da iznenadi i samu sudbinu ako bi bio doveden do poslednjeg uporišta. A između tih opasnih očiju i ljubaznih usta četvrtasta oštrica nosa posredovala je poput kormila koje je upravljalo plovidbom njegovih misli.
     Onda Kovenant primeti Mhoramov štap. Krajevi su mu bili okovani metalom poput Žezla zakona, koje je nazro u Drulovim čvornovatim prstima, ali nije bilo rezbarija kakve su naglašavale Žezlo. Mhoram ga prebaci u levu ruku dok je desnicom upućivao Kovenantu pozdrav dobrodošlice. Onda je prekrstio ruke na grudima, držeći štap u šupljini ispod lakta.
     Usne mu iskrivi mešavina zabavljanja, stidljivosti i opreznosti dok je govorio. "Dopusti da počnem ispočetka. Ja sam Mhoram, sin Variolov. Budi dobro došao u Veselkamen, Tomase Kovenante, Neverniče i nosioče poruke. Birinair je srdočnik i glavni lillianrill Poglavarevog Konaka - ali svejedno ima vremena pre Večernje. Zbog toga sam došao - iz nekoliko razloga. Najpre, da ti poželim dobrodošlicu, drugo, da odgovorim na pitanja stranca u Domaji i treće, da te upitam za cilj koji te dovodi veću. Izvini ukoliko delujem suviše formalno. Stranac si, i ja ne znam kako da ti odam počast."
     Kovenant je želeo da odgovori. Ali još je bio zbunjen tamom; nije imao dovoljno vremena da pročisti glavu. Zatreptao je prema poglavaru na trenutak, a onda rekao tek da popuni tišinu: "Onaj vaš krvni gardista mi ne veruje."
     Mhoram se suvo nasmeši. "Banor mi je rekao da veruješ da te držimo kao zatvorenika. To je takođe razlog što sam odlučio da razgovaram sa tobom večeras. Nije naš običaj da ispitujemo goste pre nego što otpočinu. Ali moram da ti kažem reč ili dve u vezi sa krvnom gardom. Kako bi bilo da sednemo?" On uze stolicu za sebe i sede sa štapom preko kolena tako prirodno kao da je ovaj deo njega.
     Kovenant sede za sto, ne skidajući pogled sa Mhorama. Dok se smeštao, poglavar nastavi: "Tomase Kovenante, reći ću ti otvoreno: pretpostaviću da si prijatelj - ili bar da nisi neprijatelj - sve dok ne budeš proveren. Gost si i zaslužuješ valjan odnos. A mi smo dali i zavet mira. Ali ti si za nas stranac isto toliko koliko i mi za tebe. A krvni gardisti su dali zavet koji ni u kom pogledu nije kao naš zavet. Zakleli su se da će služiti poglavare i Veselkamen - da će nas štititi pred svakom opasnosti snagom vernosti." Uzdahnuo je kao iz daljine. "Ah, ponižavajuće je biti služen na taj način - prkoseći vremenu i smrti. Ali pustimo to. Moram ti reći dve stvari. Prepušteni obavezama zaveta, krvni gardisti bi te sasekli istog trenutka kada bi digao ruku protiv ma kog poglavara - da, i protiv ma kog stanovnika Veselkamena. Ali Veće poglavara im je naredilo da te uzmu u zaštitu. Radije nego da prekrše tu naredbu - radije nego da dozvole da te zadesi ma kakvo zlo - Banor ili bilo koji drugi krvni gardista život bi dao za tvoju odbranu."
     Kada je Kovenantovo lice stalo da odražava sumnju, poglavar reče: "Uveravam te u to. Možda bi za tebe bilo dobro kada bi pitao Banora u vezi sa krvnom gardom. Njegovo nepoverenje možda te neće uznemiravati - jednom kada ga budeš shvatio. On potiče iz naroda Haručai koji živi visoko u Zapadnik-planinama, iza prolaza koje sada zovemo Čuvarevim procepom. U prvim godinama vrhovnog poglavarstva Kevina, sina Lorikovog, oni dođoše u Domaju - dođoše i ostadoše da daju zavet ravan zaklinjanju koje vezuje čak i bogove." Na trenutak, kao da je bio izgubljen u razmišljanju o krvnoj gardi. "Bili su narod vrele krvi, snažnih sokova i plodan, uzgajan za oluju i bitku - a sada zavetovanom odanošću pretvoren u askete, bez žena i ostareo. Reći ću ti, Tomase Kovenante - njihova posvećenost ima nepredvidljivu cenu: takvo jednoumlje ne pada im lako, a jedino zadovoljstvo im je ponos neprekinute, čiste službe. Na kraju, međutim, dokučiti gorčinu sumnje..." Mhoram ponovo uzdahnu, a onda se postiđeno nasmeši. "Raspitaj se o Banoru. Ja sam premlad da ti ispričam priču kako treba."
     Premlad? - upita se u sebi Kovenant. Koliko si star? Ali nije postavio to pitanje; plašio se da bi priča koju bi Mhoram mogao ispričati bila isto onako zavodljiva kao i Penosledova pripovest o Bezemljašima. Trenutak kasnije, on sabra deliće pažnje i reče: "Moram da govorim sa Većem."
     Mhoram ga pogleda pravo u oči. "Poglavari će se prikupiti sutra da čuju i tebe i Srdosolju Penosleda. Želiš li da govoriš sada?" Poglavareve oči poprskane zlatom kao da su plamtele od usredsređenosti. Neočekivano, on upita: "Jesi li neprijatelj, Neverniče?"
     Kovenant se trže u sebi. Mogao je da oseti Mhoramov ispitivački pogled kao da mu njegova vrelina pali um. Ali bio je odlučan da izdrži. "Ti si vidovnjak i prorok. Ti reci meni."
     "Da li me je Kvan tako nazvao?" Mhoramov osmeh bio je obezoružavajući. "Pa, pokazao sam proročku domišljatost kada sam dopustio da me uznemiri najobičniji crveni mesec. Možda te je zapanjila moja govornička moć." A onda odgurnu u stranu tiho omalovažavanje samog sebe i napeto ponovi: "Jesi li neprijatelj?"
     Kovenant uzvrati pogled poglavaru, nadajući se da su mu oči čvrste, nepopustljive. Neću, mislio je. Nisam... "Nisam prema vama ništa po sopstvenom izboru. Imam... poruku za vas. Ovako ili onako, primoravan sam da je donesem ovamo. A putem su se odigrale neke stvari koje bi vas mogle zanimati."
     "Reci mi", uzvrati Mhoram sa blagom hitnjom.
     Ali njegov pogled podseti Kovenanta na Baradakasa - na Atiaran - na vremena kada su govorili: Zatvoren si - mogao je da vidi Mhoramovo zdravlje, njegovu opasnu hrabrost, njegovu životnu ljubav prema Domaji. "Ljudi me to stalno pitaju", promrmlja on. "Zar ti ne možeš da kažeš?"
     Trenutak kasnije, odgovorio je sebi: razume se da ne. Šta oni znaju o gubavosti? Onda razabra razlog koji je stajao iza Mhoramovog pitanja. Poglavar je želeo da ga čuje kako govori, želeo njegov glas da bi razlučio istinu od laži. Mhoramove uši umele su da razlikuju iskrenost ili neispravnost odgovora.
     Kovenant se obazre prema sećanju na Kletnikovu poruku, a onda se okrete na drugu stranu u samoodbrani. "Ne - pričuvaću je za Veće. Jednom je dovoljno za takve stvari. Jezik će mi se pretvoriti u pesak ako budem morao da je izgovorim dvaput."
     Mhoram klimnu kao da to prihvata. Ali gotovo smesta upita: "Objašnjava li tvoja poruka kaljanje Meseca?"
     Nagonski, Kovenant pogleda preko balkona.
     Tamo, jedreći mučno nad obzorjem poput broda zaraženog kugom, počivao je krvlju ukaljan Mesec. Njegov odsjaj obujmio je zaravni poput kakve krvave utvare. Nije mogao da obuzda drhtaj u glasu kada odvrati: "To nam se on pokazuje - to je sve. Samo nam pokazuje šta ume." Duboko u grlu, vikao je: Vatru mu paklenu! Kletniče! Utvare su bile bespomoćne! Šta radiš na bis, siluješ decu?
     "Ah", zaječa poglavar Mhoram, "ovo nam dolazi u rđavo vreme." Kročio je sa sedišta i navukao drvenu pregradu preko ulaza na balkon. "Ratovnija broji manje od dve hiljade. Krvnih gardista je samo pet stotina - bedno za bilo koji zadatak izuzev odbrane Veselkamena. A ima samo pet poglavara. Od tih, dvojica su stari, na samoj granici moći, a nijedan nije ovladao sa više od najmanjeg dela Kevinovog prvog kruga. Slabiji smo nego ijedan zemljorod u svim dobima Domaje. Zajedno bismo jedva uspeli da nateramo kržljavu travu da raste na Kuraš Plenetoru.
     Bilo nas je više", objasni on i vrati se na sedište, "ali u poslednjem pokolenju gotovo svi najbolji iz Znanstvigora odabrali su obred neomeđenja. Ja sam prvi koji je prošao proveru u petnaest godina. Avaj, muči me pomisao da će nam sada biti potrebna dodatna snaga." Stezao je štap sve dok mu se zglavci nisu zabeleli, a na trenutak njegove oči nisu skrivale nepriliku u kojoj se našao.
     Mrgodno, Kovenant uzvrati: "Onda reci prijateljima da se dobro pripreme. Neće vam se dopasti ono što imam da kažem."
     Ali Mhoram se lagano opusti, kao da nije čuo Kovenantovo upozorenje. Prst po prst, popustio je stisak sve dok mu štap nije nedirnut rukama ležao u krilu. Onda se blago nasmešio. "Tomase Kovenante, nisam baš bez ikakvih razloga pretpostavio da nam nisi neprijatelj. Nosiš štap lillianrilla i nož rhadhamaerla - da, a štap je video borbu protiv jakog neprijatelja. A ja sam već pričao sa Srdosoljom Penosledom. Drugi su imali poverenja u tebe. Ne mislim da bi mogao da se probiješ dovde bez poverenja."
     "Vatru mu paklenu!" usprotivi se Kovenant. "Sve si to naopačke shvatio." Bacao je reči poput kamenova na svoju lažnu sliku. "Prisilili su me da dođem. Nije to bilo moja zamisao. Nisam imao nikakvog izbora još otkako je ova stvar počela." Prstima je dirnuo grudi da se podseti da je jedan razlog ipak imao.
     "Protiv volje", reče Mhoram blago. "Znači da postoji dobar razlog da nosiš ime 'Nevernik'. No, pustimo to. Saslušaćemo tvoju priču sutra na Veću. No, bojim se da sam pružio malo prilike za tvoja pitanja. Ali vreme za Večernju je došlo. Hoćeš li poći sa mnom? Ako želiš, možemo govoriti uz put."
     Kovenant smesta klimnu. I pored umora, bio je željan prilike da bude aktivan, da nečim zaokupi misli. Neugodnost propitivanja bila je jedva nešto manja od neprijatnosti pitanja koja je želeo da postavi o belom zlatu. Kako bi izbegao složene ranjive tačke, on ustade i reče: "Povedi me."
     Poglavar se nakloni u znak da ga je čuo i smesta pođe ispred Kovenanta u hodnik pored sobe. Tamo su našli Banora. On je stajao uza zid u blizini vrata, ruku nemarno prekrštenih preko grudi, ali je krenuo da im se pridruži kada su Mhoram i Kovenant ušli u hodnik. Gonjen naglim porivom, Kovenant ga presrete. Pogleda Banora u oči, gurnu krvnog gardistu u grudi krutim prstom i reče: "Ni ja ne verujem tebi." Onda se u gnevnom zadovoljstvu ponovo okrenu poglavaru.
     Mhoram je zastao dok je Banor ušao u Kovenantovu sobu da uzme jednu baklju. Onda krvni gardista zauze položaj jedan korak iza Kovenantovog levog ramena, a poglavar Mhoram ih povede niz hodnik. Uskoro se Kovenant ponovo izgubio; složenost kule zbunjivala ga je potpuno poput lavirinta. Ali ubrzo stigoše do hodnika koji kao da se završavao slepim zidom od kamena. Mhoram dodirnu kamen krajem štapa i ovaj se pokrenu prema unutra, otvorivši se nad dvorištem između kule i glavnine Konaka. Od tih dveri protezao se prelaz do otvora oivičenog stubovima.
     Kovenant baci pogled na razjapljeni bezdan dvorišta i povuče se. "Ne", promrmlja on, "zaboravite. Ja ću lepo da ostanem ovde, ako nemate ništa protiv." Krv mu poput stida pojuri u lice, a potočić znoja slio mu se hladno niz leđa. "Nisam dobar na visini."
     Poglavar ga je radoznalo posmatrao jedan trenutak, ali nije dovodio u pitanje njegovu reakciju. "Vrlo dobro", reče samo. "Ići ćemo drugim putem."
     Preznojen napola od olakšanja, Kovenant je sledio Mhorama dok je ovaj išao nazad jednim delom puta, a onda krenuo složenim spustom do jednih vrata u osnovici kule. Tamo su prešli preko dvorišta.
     Onda se Tomas Kovenant prvi put našao u glavnom telu Veselkamena.
     Oko njega, Konak je bio blistavo osvetljen bakljama i oblučkom. Zidovi su mu bili dovoljno visoki i široki za džinove, a njihova prostranost davala je snažan kontrast teskobnosti kule. U prisustvu tolikog isklesanog, veličanstvenog i živog granita, tolike mase planinske stene koja je premošćavala takve otvorene, osvetljene hodnike, osetio je oštro svoju slabost, bednu, lomnu ljudskost. Ponovo je osetio da su ga tvorci Veselkamena prevazišli.
     Ali Mhoram i Banor nisu delovali slabo pred njim. Poglavar je gazio napred kao da su ti hodnici njegov prirodni element, kao da njegova ponizna put cveta u službi sveg tog drevnog sjaja. A Banorova lična čvrstina kao da je narasla, kao da je unutar sebe nosio nešto što se gotovo izjednačavalo sa trajnošću Veselkamena. Između njih, Kovenant se oseti napola bestelesno, lišen neke suštinske stvarnosti.
     Režanje mu skoči na usne, a ramena mu se pogrbiše dok je gušio te misli. Mrgodnim naporom, prisilio je sebe da se usredsredi na površinske pojedinosti oko sebe.
     Krenuli su naniže hodnikom koji je išao pravo, ali sa postepenim zavojima, kao da je uklesan prema prostiranju zrnaca stene - prema srcu planine. Iz njega, sporedni hodnici granali su se u različitim razmacima, neki su pravo sekli između litice i litice, a drugi su samo povezivali središnji hodnik sa spoljašnjim prolazima. Kroz te hodnike, sve veći broj muškaraca i žena slivao se u središnji hodnik, a svi su išli, pogodi Kovenant, na Večernju. Neki su nosili štitnike i trake ratnika; drugi kamendolsku i drvogradsku odeću koja je bila poznata Kovenantu. Neki mu se učiniše na izvestan način povezani sa lillinrillom i rhadhamaerlom; ali mnogi su se, izgleda, bavili prozaičnijim zanimanjima održavanja grada - kuvanjem, čišćenjem, građenjem, opravkama, žetvom. Rasuto po gomili bilo je nekoliko krvnih gardista. Mnogi ljudi su klimali i smešili se sa poštovanjem poglavaru Mhoramu, a ovaj je uzvraćao pozdrave u svim smerovima, često pozdravljajući po imenu one koji su ga oslovljavali. Ali iza njega, Banor je nosio baklju i koračao nepopustljivo kao da je sam u Konaku.
     Kako se gužva zgušnjavala, Mhoram priđe zidu sa leve strane, a onda stade na jednim vratima. Otvorivši ih, okrenu se Banoru i reče: "Moram poći do vrhovnog poglavara. Odvedi Tomasa Kovenanta do mesta među ljudima u Svetom Opklonu." Kovenantu je dodao: "Banor će te sutra dovesti do Zabrana u odgovarajuće vreme." Uz pozdrav, on ostavi Kovenanta sa krvnim gardistom.
     Sada je Banor vodio Kovenanta kroz Veselkamen. Posle određenog rastojanja, hodnik se svršavao, cepajući se pod pravim uglom prema levoj i desnoj strani na lukove oko širokog zida, a u taj vezni hodnik ljudi su se slivali iz svih pravaca. Vrata dovoljno velika da propuste džinove presecala su zakrivljeni zid u pravilnim razmacima; kroz njih su ljudi hitro prolazili, ali bez nereda ili gužve.
     Sa svake strane svih vrata stajao je po jedan oblučar i žezlonoša; a kada se Kovenant primakao jednim vratima, mogao je da čuje kako čuvari vrata govore: "Ako ima zla na tvom srcu, ostavi ga ovde. Nema mesta za njega unutra." Tu i tamo bi neko od ljudi posegao i dodirnuo čuvara kao da mu predaje nekakav teret.
     Kada je stigao do vrata, Banor dade baklju žezlonoši. Žezlonoša je zagasi tako što je otpevušio deo pesme i sklopio ruke nad plamenom. Onda je vratio štap Banoru, a krvni gardista uđe u Opklon sa Kovenantom iza sebe.
     Kovenant se nađe na balkonu koji je kružno opasivao unutrašnjost ogromne šupljine. U njoj nije bilo rasvete, ali se osvetljenje slivalo unutra sa svih otvorenih vrata, a nad balkonom na kome je Kovenant stajao bilo ih je šest drugih i do svih su vodila mnogobrojna otvorena vrata. Mogao je da vidi sasvim jasno. Balkoni su stajali u uspravnim redovima kao u amfiteatru, a pod njima, na preko stotinu stopa niže, nalazilo se ravno dno šupljine. Na jednoj strani stajala je uzdignuta pozornica, a ostatak dna je bio pun ljudi. I balkoni su bili puni, ali srazmerno bez gužve; svako je imao čist pogled prema pozornici.
     Nagla vrtoglavica zalepeta prema Kovenantovoj glavi iz okolnog vazduha. Uhvatio se za ogradu u visini prsa, oslonio napaćeno srce na nju. Veselkamen je izgledao pun vrtoglavica; gde god da pođe, morao je da se suočava sa liticama, procepima, ponorima. Ali ograda je bila od smirujućeg granita. Grleći je, suzbio je strah, digao pogled da bi skinuo oči sa dna Opklona.
     Bio je nejasno iznenađen kada je otkrio da šupljina nije otvorena prema nebu; završavala se zaobljenom kupolom nekoliko stotina stopa iznad najvišeg balkona. Pojedinosti na tavanici bile su nejasne, ali mu se učinilo da može da razazna figure uklesane u kamen, džinovska obličja koja su nejasno plesala.
     Onda svetlosti počeše da nestaju. Jedna po jedna, vrata su se zatvarala, a tama je ispunjavala šupljinu poput nanovo stvorene noći. Uskoro je Opklon bio zaptiven bez ikakve svetlosti, a u praznini tihi zvuci kretanja i disanja ljudi širili su se poput nemirnog duha. Crnilo kao da je izdvojilo Kovenanta. Osećao se neukotvljeno, kao da je bačen u daleki svemir, dok je masivni kamen Konaka visio nad njim kao da je čitava njegova silna tonaža navaljena upravo na njegova leđa. I protiv svoje volje, on se naže prema Banoru, dodirnu čvrstog krvnog gardistu ramenom.
     Onda plamen zatrepta na pozornici - dva plamena, baklja lillianrilla i kotlić oblučka. Svetlosti su im bile sićušne u ogromnoj šupljini, ali su otkrivale Birinaira i Torma koji su stajali sa po jedne strane pozornice, držeći svoje vatre. Iza svakog srdočnika nalazile su se dve prilike u plavoj odori - poglavar Mhoram sa prastarom ženom iza Birinaira, kao i neka žena i jedan starac odeven u plavo. Njegovo uspravno držanje poricalo je starost koju su mu odavali seda kosa i brada. Intuitivno, Tomas Kovenant pogodi: to je on - vrhovni poglavar Prothal.
     Čovek podiže žezlo i udari njegovim metalnim delom tri puta o kamenu pozornicu. Držao je glavu visoko dignutu dok je govorio, ali mu je glas podsećao da je star. I pored ponositog držanja i čvrstog duha, bilo je reumatičnog bola starosti u njegovom glasu dok je govorio: "Ovo je večernja služba Poglavarevog Konaka - drevnog Veselkamena, rukom džinova isklesanog odredišta svega onoga u šta verujemo. Budite dobro došli, vi jakih srca i slabih, svetli i tamni, krv, kost i žila, um i duša, u dobru ili zlu. Mir neka bude sa vama i u vama. Ovo vreme je posvećeno službi u ime Zemlje."
     Njegovi pratioci odvratiše: "Neka bude isceljenja i nade, srca i zavičaja za Domaju i za sve ljude u službi Zemlje - za vas pred nama, vas, neposredne učesnike u zemnoj moći i znanstvu, lillianrile i rhadhamaerle, učitelje, znanstvozornike i ratnike - i za vas nad nama, vas ljude i svagdanje nosioce ognjišta i letine života - i za vas među nama, vas džinove, krvnu gardu, strance - i za vas odsutne Ranihine, Ranjane, Kamendolce i Drvograđane, svu braću i sestre zajedničkog zaveta. Mi smo poglavari Domaje. Neka ste dobro došli i budite što jeste."
     Onda poglavari zapevaše u tami Svetog opklona. Vatre srdočnika su bile male u ogromnom, visokom, pretrpanom svetilištu - male, pa ipak, i pored skromnih razmera, oštre, blistave, poput neukaljane hrabrosti. I u toj svetlosti poglavari zapevaše himnu:

     Sedam krugova znanstva drevnog
     Zaštita Domaje, zid i vrata:
     I jedan vrhovni poglavar da zakon nosi
     Da čuva neokaljanu bit zemne moći.

     Sedam Krugova da pobede zlo
     Kobi za zlehude stvorove noći:
     I jedan čisti poglavar da nosi žezlo
     Da štiti Domaju od Kletnikove izdajničke moći

     Sedam vrsta pakla za izdatu grudu,
     Za izdajnike Domaje, ljude i skote:
     I jedan hrabri poglavar da prkosi usudu
     Da odagna crnu pošast od cveta lepote.

     Dok je jeka njihovih glasova nestajala, vrhovni poglavar Prothal ponovo progovori. "Mi smo novi čuvari Zemlje - sledbenici i pomoćnici zemne moći; zavetovali smo se i zakleli da ćemo povratiti Kevinovo znanstvo i da ćemo isceliti Zemlju od svega što je ogoljeno ili neprirodno, nakazno, bez osnova ili izopačeno. I isto tako zakleti i posvećeni, u jednakoj ravnoteži sa svim ostalim zadacima i obećanjima - zakleti nasuprot svim htenjima koje nam nameće naše nametljivo ja, zakleti zavetu mira. Jer uzdržanost je jedino jemstvo koje možemo dati da nećemo ponovo obesvetiti zemlju."
     Ljudi koji su stajali pred pozornicom odvratiše u jedan glas: "Nećemo ponovo obesvetiti Domaju, iako nas napor ovladavanja sobom trese na lozi života. Niti ćemo počinuti dok senka naše nekadašnje ludosti ne bude dignuta sa srca Domaje, a tamu nadvlada rast i život."
     A Prothal se vrati: "Ali nema drhtaja u službi Domaji. Služba omogućuje službu, baš kao što poniznost večno pokreće uslužnost. Moći ćemo da idemo od znanja do znanja i do još veličajnijeg znanja, ako se hrabrost drži, i posvećenost drži, i ako mudrost ne potpadne pod senku. Mi smo novi čuvari Domaje - sledbenici i pomoćnici zemne moći.

     Jer nećemo otpočinuti
     niti skrenuti sa puta,
     izgubiti veru
     ili odustati
     sve dok Sivka ne postane Plava
     a Ril i Maerl budu mlade i čiste
     kao drevna Luralin.

     Na to čitav skup uzvrati pevanjem istih reči, stih po stih, za vrhovnim poglavarom; a mnogostruki glas zajednice odzvanjao je svetim Opklonom kao da je njegov reumatični glas otvorio slavinu neke skrivene, podzemne strasti. Dok je taj moćni zvuk trajao, Prothal ponizno saže glavu.
     Ali kada se okonča, on zabaci glavu i raširi ruke kao da hoće da ogoli grudi osudama. "Ah, prijatelji moji!" povika on. "Pomoćnici, sledbenici Domaje - zbog čega smo doživeli takav neuspeh u razjašnjavanju Kevinovog znanstva? Ko je među nama na bilo koji način unapredio znanje naših predaka? Držimo prvi Krug u rukama - čitamo njegov tekst, a najvećim delom i razumemo reči - pa ipak ne prodiremo u tajne. Neka greška u nama sprečava nas, neka lažna naklonost, neko pogrešno delanje, neki osnovni amalgam naših htenja. Ne sumnjam da je naše stremljenje čisto - to je stremljenje vrhovnog poglavara Kevina - a pre njega Lorika, Damelona i Srdomila - ali je mudrije, jer mi više nikada ne bismo u ludom očajanju digli ruku protiv Domaje. Ali šta onda? Gde grešimo, kada ne možemo dokučiti ono što nam je dato?"
     Jedan trenutak pošto mu je glas zadrhtao i prekinuo se, svetilište je bilo tiho, a praznina je treptala poput plača, kao da su u njegovim rečima ljudi razabrali sebe, prepoznali greške koje je opisao kao sopstvene. Ali onda se diže novi glas. Srdosolja Penosled reče ponosito: "Moj poglavaru, nismo stigli do samog kraja. Istina, posao naših života bio je dokučivanje i prikupljanje znanja naših predaka. Ali naš rad otvara nam vrata budućnosti. Naša deca i njihova deca biće na dobitku jer nismo izgubili srce, jer su vera i hrabrost najveći darovi koje možemo dati naslednicima. A Domaja sadrži tajanstva o kojima ništa ne znamo - tajanstva puna kako nade, tako i opasnosti. Budite vesela srca, Kamenbraćo. Vaša vera dragocenija je od svih stvari."
     Ali nemate vremena! - zaječa u sebi Kovenant. Vera! Deca! Kletnik će vas uništiti. U njemu, njegova predstava o poglavarima zakovitla se, promeni. Oni nisu bili nadmoćna bića, tvorci sudbine; bili su smrtnici poput njega samog, upoznati sa nemoći. Kletnik će ih uništiti...
     Tokom jednog trenutka pustio je ogradu kao da namerava da vikne poruku usuda okupljenim ljudima. Ali vrtoglavica se smesta probi kroz njegov otpor, udari ga iz praznine. Teturajući, naleteo je na ogradu, a onda poleteo nazad da se uhvati za Banorovo rame.
     - da je raspon njihovih dana u Domaji najviše -
     Moraće da im pročita smrtnu presudu.
     "Vodi me odavde", jeknu hrapavo. "Ne mogu to podneti."
     Banor ga pridrža, povede. Naglo, vrata se otvoriše prema blistanju spoljašnjeg hodnika. Kovenant napola pade kroz dovratak. Bez ijedne reči, Banor ponovo pripali baklju na jednoj od plamtećih zublji usađenih u zid. Onda uze Kovenanta za ruku da mu pruži oslonac.
     Kovenant otrže ruku. "Ne diraj me", zadahta nerazgovetno. "Zar ne vidiš da sam bolestan?"
     Ni titraj osećanja nije zasenio Banorov ravnodušni izraz. Ravnodušno se okrenuo i poveo Kovenanta od svetog Opklona.
     Kovenant ga je sledio, nagnut napred i držeći se za stomak kao da pati od mučnine. - da je raspon - Kako da im pomogne? Nije umeo ni sebi samom da pomogne. Zbunjen i očajnog srca, odšepao je do sobe u kuli i stajao glupo dok je Banor vraćao baklju u držač, zatvorivši vrata za sobom poput presude. Onda se dohvati za slepoočnice kao da mu se um cepa na pola.
     Ništa od svega ovoga se ne dešava, ječao je. Kako mi to rade?"
     Grčeći se u sebi, okrenuo se da pogleda tapiseriju, kao da bi ova mogla da sadrži nekakav odgovor. Ali ona mu je samo otežavala nevolju, vređala ga poput reskog udarca. Krvavog mu pakla! Berek - zaječa. Mislite li da je to tako lako? Mislite li da je dovoljno obično ljudsko očajanje, da će ukoliko se osećate dovoljno rđavo nešto kosmičko ili bar čudotvorno obavezno doći i spasti vas? Prokleti bili! Pa on će ih uništiti! U stvari ste i svi vi skupa gubavci, nečist prokažena, a čak niste ni svesni toga!
     Prsti mu se zgrčiše poput divljih kandži i on skoči napred, stavši da čupa tapiseriju kao da pokuša da strgne najcrnju laž sa kamena sveta. Teška tkanina nije htela da se pocepa u njegovom zahvatu bez polovine prstiju, ali ju je svukao sa zida. Uklonivši silovito zastor sa ulaza na balkon, on izvuče tapiseriju u noć umrljanu grimizom i svali je preko ograde. Padala je poput mrtvog lista zime.
     Nisam Berek!
     Zadihan od napora, uđe natrag u sobu i vrati pregradu pred okrvavljenom noći. Zbacio je odoru sa sebe, navukao sopstveni veš, zatim pogasio vatre i popeo se u krevet. Ali meki, čisti dodir pokrivača koji je osetio na koži nije mu pružio utehu.