23. KIRIL TRENDOR

     Prothal zadivljeno uze kovčežić. Prsti su mu petljali po bravicama. Kada je podigao poklopac, bledi, sedefni odsjaj poput neukaljane mesečine zablista iz kovčega. Blistanje je dalo njegovom licu izgled lepote dok je spuštao ruku u kovčežić da izvadi drevni svitak. Kada ga je podigao, družina vide da to svitak sija.
     Kvan i eovod kleknuše na jedno koleno ispred Kruga i nakloniše glave. Mhoram i Prothal su uspravno stajali kao da se susreću sa ispitivačkim pogledom gospodara svojih života. Posle trenutka zapanjenosti Lita se pridruži ratnicima. Samo Kovenant i krvna garda nisu pokazivali nikakve znakove poštovanja. Tuvorovi drugovi stajali su u položaju prividno nehajnog opreza, a Kovenant je bio neudobno naslonjen na zid i pokušavao da uspostavi kontrolu nad nemirnim stomakom.
     Ali nije bio slep na važnost svitka. Potajna nada borila se protiv njegove mučnine. Prišao joj je izdaleka. "Da li je Birinair znao - šta ćete naći? Da li je to razlog?"
     "Zašto je potrčao tamo?" Mhoram je govorio odsutno; celo njegovo biće, izuzev glasa, bilo je posvećeno svitku koji je Prothal držao poput moćnog talismana. "Možda je to moguće. Znao je stare mape. Nema sumnje da su nam date u okviru prvog Kruga da bismo, kada dođe vreme, našli put ovamo. Može biti da je njegovo srce videlo ono što naše oči nisu."
     Kovenant zastade, a onda upita, ponovo izdaleka: "Zašto si pustio pragrdane da pobegnu?"
     Ovoga puta, činilo se da su poglavari razabrali koliko je ozbiljan. Uputivši mu prodoran pogled, Prothal vrati svitak u kovčežić. Kada je poklopac zatvoren, Mhoram kruto odvrati: "Nepotrebna smrt, Neverniče. Nismo došli ovde da ubijamo pragrdane. Više bismo povredili sebe nepotrebnim ubijanjem nego što bismo se izložili riziku ako još nekoliko neprijatelja ostane u životu. Borimo se kada je to neophodno, a ne iz zadovoljstva ili besa. Zavet mira ne sme se prekršiti."
     Ali to nije bio odgovor na Kovenantovo pitanje. Uz napor, izneo je nade neposredno: "Nije bitno. Taj drugi Krug - on vam udvostručava moć. Mogli biste da me pošaljete nazad."
     Mhoramovo lice omekša, suočeno sa potrebom za smirenjem, za utehom pred nemogućim zahtevima u tom pitanju. Ali njegov odgovor Kovenantu bio je odrečan. "Ah, prijatelju moj, ti zaboravljaš. Nismo još ovladali ni prvim Krugom - ni posle pokolenja proučavanja. Najbolji u Znanstvigoru nisu uspeli da razotkriju središnje misterije. Sada ništa ne možemo učiniti sa tim novim Krugom. Možda ćemo, ukoliko preživimo pohod, nešto naučiti iz drugog u godinama koje dolaze."
     Onda je zastao. Na licu je imao izraz kao da bi želeo i dalje da govori, ali više nije pričao, dok Prothal ne uzdahnu: "Reci mu sve. Sada ne smemo dopustiti nikakve opsene."
     "Vrlo dobro", uzvrati Mhoram žurno. "Zapravo, naše posedovanje drugog Kruga u ova vremena je opasno. Jasno je iz prvog da je vrhovni poglavar Kevin pripremao Sedmicu pažljivim redosledom. Njegova namera bila je da drugi Krug ostane skriven sve dok ne bude sasvim ovladano prvim. Očevidno, neki vidovi njegovog Znanstva nose veliki rizik po one koji nisu najpre ovladali nekim drugim vidovima. I zato je sakrio Krugove i zaštitio ih silama koje se ne mogu probiti dok se ne ovlada ranijim Znanstvom. Sada je njegova namera prekršena. Sve dok potpuno ne ovladamo prvim, mnogo ćemo rizikovati ako pokušamo da upotrebimo drugi."
     Isprsio se i duboko udahnuo vazduh. "Ne žalimo se. I pored sve opasnosti, ovo otkriće bi moglo predstavljati veliki trenutak našeg doba. Ali možda neće u potpunosti biti blagoslov za nas."
     Tihim glasom, Prothal dodade: "Ništa ne optužujemo niti sumnjamo u bilo šta. Kako je iko mogao znati šta ćemo naći? Ali usud Domaje sada dvostruko počiva nad našim glavama. Ukoliko na kraju treba da porazimo poglavara Kletnika, moramo ovladati silama za koje nismo spremni. I tako nas isti izvor uči nadi i nevolji. Nemoj nas pogrešno shvatiti - rado se prihvatamo tog rizika. Ovladavanje Kevinovim Znanstvom je glavna svrha naših života. Ali moramo jasno staviti do znanja da postoji rizik. Vidim nadu za Domaju, ali vrlo malo za sebe."
     "Čak i taj vidik je mračan", dodade Mhoram napregnuto. "Može biti da nas je poglavar Kletnik naveo ovamo da bi nas izdale moći kojima ne umemo da upravljamo."
     Na to, Prothal oštro pogleda Mhorama. A onda, lagano, vrhovni poglavar klimnu da se slaže. Ali lice mu nije izgubilo izraz opuštanja, olakšanja njegovog bremena, koje mu je pružio prvi pogled na Krug. Pod njegovim dejstvom, činilo se da je dorastao teškoćama svog vremena. Sada će vreme vrhovnog poglavara Prothala, sina Dvilijanovog, biti valjano upamćeno - ukoliko družina preživi pohod. Njegova odlučnost gledala je napred dok je zatvarao kovčežić drugog Kruga; pokreti su mu bili oštri i odlučni. Dao je kovčežić Koriku, koji ga veza za gola leđa trakama prijanjka i pokri ga tunikom.
     Ali Kovenant je gledao na ostatke kratkovečnog ustrojstva svoje nade, srušene poput dečije kućice za lutke, i nije imao čvrstog tla na kome je mogao da ih sahrani. Bio je praviše slab i umoran da bi mislio o tome. Dugo je stajao naslonjen tamo gde se zatekao, glave pognute kao da pokušava da dešifruje mapu na odori.
     I pored opasnosti, družina se odmorila i jela u tunelu. Prothal je procenio da je ostajanje na mestu gde su se našli bilo podjednako neizvesno kao i bilo šta drugo što su mogli da učine; i zato je, dok su krvni gardisti držali stražu, hrabrio drugove da otpočinu. Onda je i sam legao, namestio glavu na ruke i činilo se da je smesta pao u dubok san, tako silno miran i tih da je više delovao kao priprema, a ne odmor. Sledeći njegov primer, najveći deo družine sklopio je oči, iako su usnuli tek plitkim snom. Ali Mhoram i Lita ostadoše budni. On je gledao u nisku vatru kao da traga za vizijom, a ona je sedela nasuprot njemu sa ramenima pogrbljenim pod tegobnom masom planine - nemoćna da se odmori u podzemlju kao da nedostatak otvorenog neba i travnjaka vređa njenu ranjansku krv. Oslonjen o zid, Kovenant ih je posmatrao, a onda je malo spavao dok napetost njegovog prstena nije počela da slabi sa zalaskom Meseca.
     Posle toga Prothal se prenu, budan i oprezan, i podiže družinu na noge. Čim su svi ponovo jeli, on ugasi logorsku vatru. Namesto nje, upalio je jednu od lillianrillskih baklji. Ova se opasno lelujala i poskakivala u gustom vazduhu, ali je on radije koristio nju nego štap da obasjava tunel. Uskoro su učesnici pohoda ponovo marširali. Nemoćni da učine drugačije, ostavili su mrtve da leže na kamenu odaje sa Krugom. Bila je to jedina počast koju su mogli odati Birinairu i pobijenim ratnicima.
     Ponovo su krenuli u tamu, a vodio ih je vrhovni poglavar kroz beskonačne, crne lavirinte prolaza u dubini stenja Planine Groma. Vazduh je postao gušći, vreliji, pogubniji. I pored povremenih uspona, njihov glavni smer vodio je naniže, prema bezdanim temeljima planine, svakom neviđenom, nemerenom miljom sve bliže silnim, sahranjenim, usnulim, tegobnim zlima, užasnim kostima Zemlje. Koračali su dalje i dalje kao da su ih začarali tmina i neprobojna noć. Probijali su se u teškoj tišini, kao da su im usne ukočene od potisnutog ječanja. Nisu mogli ništa videti. To ih je pogađalo poput najveće nesreće.
     Kada su se primakli živom srcu Jazbiništa, određeni zvuci postadoše glasniji, razgovetniji - udaranje nakovanja, brektanje peći, bolno ječanje. S vremena na vreme prošli bi kroz udar vrelog, vlažnog vazduha, nalik na silom istisnuti dah iz masovnih grobnica. A do njihove svesti se probi i novi šum - zvuk bezdanog ključanja. Dugo su se primicali tom dubokom klokotanju, ne mogavši ni da naslute šta bi to moglo biti.
     Kasnije su prošli pored njegovog izvora. Put ih je vodio po rubu ogromne pećine. Zidovi su joj bili teskobno osvetljeni uzavrelim narandžastim morem kamene svetlosti. Duboko ispod njih počivalo je jezero istopljenog kamena.
     Posle duge tame njihovog putovanja, blistava svetlost vređala im je oči. Rastuća, razjedajuća vrelina jezera grabila ih je kao da pokušava da ih skine sa njihovog visokog položaja. Duboki zvuk ključanja brektao je u vazduhu. Ogromni mlazevi magme brizgali su prema tavanici, a zatim padali u jezero poput tornjeva koji se ruše.
     Nejasno, Kovenant začu kako neko govori: "Demonija je u danima vrhovnog poglavara Lorika ovde odbacivala svoje neuspešne pokušaje u rasplođavanju. Govori se da je gnusoba Demonije - i grdana koji su je opsluživali - prelazila sve granice. Navela ih je na rasplođavanje koje je stvorilo i pragrdane i Putnime. I naterala ih je da pobacaju sve slabe i nepotpune u ponore poput ovog - toliko su se silno grozili neviđenog nepostojanja očiju."
     Uz groktanje, on okrenu lice zidu i provuče se iz pećine do prolaza iza nje. Kada je spustio ruke sa oslonca kamena, prsti su mu se trzali uz bokove kao da proverava stranice kovčežića.
     Prothal odluči da tu otpočinu, odmah iza pećine kamene svetlosti. Družina je pojela brzi, hladni obrok, a zatim nastavila u tamu. Posle tog prolaza, dvaput su skrenuli, pošli uz dugi nagib i posle dužeg vremena zatekli se na ispustu iznad neke raseline. Njen usek se spuštao na njihovu levu stranu. Kovenant se probijao odsutno, vrteći glavom u naporu da razbistri misli. Pragrdani su mu se kovitlali po mislima poput slika mržnje prema samom sebi, poput zlih slutnji. Da li je osuđen da vidi sebe čak i u takvim stvorenjima? Ne. Stegao je zube. Ne. U svetlosti upamćenog brizganja lave, počeo je da se plaši da je već propustio priliku - priliku da padne...
     Posle izvesnog vremena iscrpljenost ga ponovo zahvati. Prothal naredi pauzu radi odmora na samom ispustu, a Kovenant iznenadi samoga sebe time što je gotovo zaspao toliko blizu provalije. Ali vrhovni poglavar je sada hitao prema cilju i nije dozvolio družini da se dugo odmara. Sa treptavom bakljom, ponovo je poveo učesnike pohoda napred, kroz tamu prema tami.
     Kako se putovanje vuklo dalje, njihova pomna pažnja poče da popušta. Pun mesec je dolazio, a negde ispred Drul se pripremao za njih. Prothal se kretao kao da je željan poslednje kušnje, vodeći ih ispustom brzim koracima. Kao ishod toga, usamljeni pragrdan sve ih je iznenadio.
     Sakrio se u uskoj napuklini u zidu procepa. Kada je Kovenant prošao tuda, on skoči na njega, baci se svom težinom na njegove grudi. Njegovo tamno, bezoko lice bilo je prazno od opakosti. Još dok je bio u letu, on se maši za Kovenantovu levicu.
     Silina napada obori Kovenanta unatraške prema procepu. Jedan titraj vremena nije bio svestan te opasnosti. Pragrdan mu je zaokupio svu pažnju. Privukao je ruke blizu lica, vlažno mu njuškajući oko prstiju kao da nešto traži, a zatim je pokušao da zabije Kovenantovu šaku sa prstenom u krecava usta.
     Kovenant se zatetura još jedan korak; noga mu promaši ispust. U tom trenutku, on shvati da je ispod njega gladni ponor. Nagonski, zatvorio je pesnicu pred pragrdanom i nije obraćao pažnju na njega. Uhvativši se za štap svom snagom polušake, on gurnu njegov kraj prema Banoru. Krvni gardista je već posezao za njime.
     Banor dohvati štap.
     Delić sekunde Kovenant se držao.
     Ali na njegovoj levici počivala je puna težina pragrdana. Štap mu se otrže iz zahvata. Dok se stvorenje upinjalo da mu odgrize prsten, sunovratio se u procep.
     Pre nego što je stigao da vrisne od užasa, tresnu ga sila poput stene, izbi mu vazduh iz pluća, ostavi ga da mučno dahće dok se premetao. Stegnutih grudi i grčeći se kao da će povratiti, nemoćan da vikne, izgubio je svest.
     Kada se digao posle udarca, borio se za vazduh sa licem u hrpi prljavštine. Ležao je na strmoj padini od škriljca, gline i kamenčića, a obrušavanje izazvano njegovim padom pokrilo mu je lice. Jedan dugi trenutak nije mogao da se pokreće osim da se grči i kašlje. Ti napori su ga potresali, ne oslobađajući ga.
     A onda, sa drhtavim naporom, on se preturi, podiže glavu. Iskašljao je prljavštinu i otkrio da može da diše. Ali još nije uspevao da vidi. Bio je potreban dugi trenutak da mu ta činjenica prodre do svesti. Proverio je lice, otkrio da su mu oči nepokrivene i otvorene. Ali nisu primale ništa izuzev potpune i očajne tame. Bilo je to kao da je oslepeo od panike - kao da su mu optički živci obamrli od užasa.
     Neko vreme zaista ga je uhvatila panika. Bez vida, osećao je kao da ga prazni vazduh usisava, kao da se davi u živom pesku. Noć je tukla oko njega golim krilima poput lešinara koji su se oborili na njegovo mrtvo meso.
     Srce mu je udarima označavalo teške trzaje straha. Drhtao je, počivajući na kolenima, napušten, lišen očiju, svetlosti i razuma krajnjošću užasa, a dah mu je grcao u grlu. Ali kada prvi nalet panike minu, prepoznao ga je. Strah - bilo je to osećanje koje je poznavao, deo uslova njegovog postojanja. A srce mu je i dalje kucalo. Uz zastajkivanje, kao da je ranjeno, još mu je održavalo život.
     Iznenada, grčevito, digao je pesnice i počeo da udara po kamenju sa obe strane glave, treskao u ritmu bila kao da udarcima pokušava da istera racionalnost iz prljavštine. Ne! Ne! Moram da preživim!
     Ta tvrdnja ga primiri. Preživi! Bio je gubavac, priviknut na strah. Znao je kako da se snađe sa njim. Disciplina - disciplina.
     Pritisnuo je rukama kapke; obojene tačke se pojaviše na crnilu. Nije bio slep. Video je tamu. Pao je daleko od jedinog svetla u katakombama; razume se da nije mogao da vidi.
     Pakla mu i krvi.
     Nagonski je protrljao ruke, lecajući se na modrice koje je naneo sebi.
     Disciplina.
     Bio je sam - sam - bez svetla, negde u podnožju ispusta, na procepu mnogo milja udaljenim od najbližeg otvorenog neba. Bez pomoći, prijatelja, spasa, za njega je spoljašnjost planine bila nedostižna kao da je prestala da postoji. Sam beg je bio nedostižan osim ako...
     Disciplina.
     ...osim ako ne nađe neki način da umre.
     Vatru mu paklenu!
     Žeđ. Glad. Povreda - gubitak krvi. Nabrajao je mogućnosti kao da prolazi kroz VPE. Mogao bi da padne kao žrtva neke gnusobe rasplođene u tom mraku. Ludilo, da. Bilo bi to lako poput gubavosti.
     Ponoćna krila tukla su mu oko ušiju, vrtoglavo se kovitlala preko njegovog slepog pejsaža noći. Ruke su mu nesvesno grabile oko glave, trgale za nekim načinom da ga odbrane.
     Prokletstvo!
     Ništa od svega ovoga mi se ne dešava.
     Disciplina!
     Obuze ga detinjasta ideja. Dograbio ju je obema rukama kao da je reč o viziji. Da! Brzo je promenio položaj, tako da je sedeo na škriljčanom obronku. Petljao je po pojasu sve dok nije našao Atiaranin nož. Pažljivo ga obuhvativši zahvatom bez polovine prstiju, počeo je da se brije.
     Bez vode ili ogledala, bio je opasno blizu toga da prereže sebi vrat, a suvoća brade mu je zadavala bol kao da koristi nož da izdelje lice u novi oblik. Ali rizik i bol bili su deo njega; u vezi sa njima nije bilo ničeg nemogućeg. Ukoliko se poseče, prljavština njegove kože izazvaće infekciju skoro trenutno. To ga je smirivalo poput iskazivanja njegove ličnosti.
     Na taj način, naterao je tamu da se povuče, da ukloni zube.
     Kada je završio, ovladao je odlučnošću dovoljno da ispita svoj položaj. Želeo je da zna na kakvom se mestu našao. Pažljivo, ispitivački, počeo je da pretražuje okolnu padinu na rukama i nogama.
     Pre nego što je prešao tri stope preko ravnog kamena, našao je telo. Meso mu je bilo meko kao da nije dugo mrtvo, ali grudi su mu bile hadne i klizave, a ruka mu se vratila nazad, vlažna i zaudarajući na trulu krv.
     Trgao se prema padini, napregao se da ostane nepokretan dok su mu pluća teško disala, a kolena drhtala. Pragrdan - pragrdan koji ga je napao. Slomio je vrat prilikom pada. Šok tog otkrića sledio ga je poput naglog otvaranja opasnih vrata; osećao je da je okružen opasnostima koje nije mogao imenovati. Kako je to stvorenje znalo da napadne baš njega? Da li je moglo stvarno da namiriše belo zlato?
     Onda prsten poče da mu blista. Krvavo zračenje preobrazilo ga je u traku mutne vatre na njegovom domalom prstu, grimiznu lentu. Ali nije bacao svetlost - nije mu omogućavao čak ni da vidi prst na kome je stajao. Zlokobno je blistao pred njim, izložen očima skrivenim u tami, ali mu nije pružao ništa izuzev užasa.
     Nije mogao zaboraviti šta to znači. Drulov okrvavljeni Mesec dizao se pun nad Domajom.
     To ga natera da uzdrhti na škriljčanoj padini. U vratu je imao osećaj da će povratiti, kao da mu je stomak nakljukan užasom. Čak mu se činilo da ga i nekontrolisano šištanje vlastitog disanja označava kao metu za napad kandžama i zubima tako nevidljivim u tami da nije mogao ni da ih predstavi sebi. Bio je sam, bespomoćan, odbačen.
     Ukoliko ne pronađe neki način da upotrebi moć prstena.
     Trgao se od te misli u gađenju istog trenutka kada mu je pala na um. Ne! Nikad! Bio je gubavac; njegova sposobnost da preživi zavisila je od potpunog prepoznavanja, prihvatanja njegove suštinske nemoći. Ništa ne bi moglo biti tako kobno za njega - ništa mu ne bi tako bolno uništilo telo i um - kao opsena moći. Moć u snu. A pre nego što umre postao bi isto onako smrdljiv i deformisan kao onaj čovek u leprozarijumu.
     Ne!
     Bolje da se smesta ubije. Sve bi bilo bolje od toga.
     Nije znao koliko se vremena pijano vrzmao po tami pre no što je začuo slabašni zvuk - udaljen, klizav i zloslutan, kao da je ponoć koja ga je okruživala počela tiho da diše kroz zube. Ošamutila ga je poput udarca po srcu. Prezajući se u slepom strahu, pokuša da je odagna. Lagano, postajala je jasnija - tihi, sipljivi zvuk, slično prigušenom izdisanju mnogih grla. Zagadio je vazduh poput pošasti, naterao mu kožu da se naježi.
     Dolazili su po njega. Znali su gde je zbog njegovog prstena i dolazili su po njega.
     Pred očima mu se pojavio hitri prizor Putnima sa gvozdenim šiljkom u srcu. Zatvorio je prsten u desnu ruku. Ali čim je to učinio znao je koliko je to uzaludno. Mahnito je počeo da pretražuje škriljac ne bi li našao neko oružje. Onda se setio noža. Činio mu se previše lagan da bi mu mogao pomoći. Ali on ga dograbi i pođe, uzmahujući njime desnom rukom, jedva svestan toga što traži.
     Jedan trenutak petljao je oko sebe, ne obraćajući pažnju na buku koju je pravio. Onda mu prsti pronađoše štap. Banor mora da ga je bacio i on je pao kraj njega.
     Sipljivi zvuk se primicao. Bio je to šum mnogih bosih nogu koje se kližu preko kamena. Dolazili su po njega.
     Štap! - bio je to štap žezlonoše. Baradakas mu ga je dao. U času tame, seti se Žezlonošinog štapa. Kada bi mogao da ga pripali...
     Ali kako?
     Crni vazduh bio je prepun neprijatelja. Njihovi koraci kao da su klizili ka njemu odozgo.
     Kako? - očajnički je povikao u sebi, pokušavajući da natera štap da se upali čistom snagom volje. Baradakase!
     Stopala su se i dalje primicala. Mogao je da čuje hrapavo disanje iza njihovog siktavog prilaska.
     Goreo je za njega tokom Svetkovine proleća. Tresući se od hitnje, on pritisnu kraj štapa uz okrvavljeni ugarak svoga prstena. Crveni plamen se smesta rascveta na drvetu, postade bledonarandžast i žut, blistavo sinu. Nagla svetlost ga je zaslepila, ali on skoči na noge i podiže štap iznad glave.
     Stajao je na dnu dugačke padine koja je ispunjavala polovinu dna procepa. Taj labavo nagomilani škriljac spasao mu je život, jer je popustio pod udarom njegovog pada i skotrljao ga naniže umesto da ga zadrži tamo gde je tresnuo. Ispred i iza njega, obronci procepa dizali su se u visinu daleko izvan domašaja njegovog plamena. U blizini, pragrdan je ležao iskrivljen na leđima, crna koža mu je bila nakvašena krvlju.
     Prema njemu se po dnu procepa usredsređeno tiskala nespretna družina jamnika.
     Još su bili trideset jardi daleko, ali čak i na tom rastojanju iznenadio ga je njihov izgled. Nisu delovali kao drugi jamnici koje je video. Razlika nije bila samo u odeći, iako su ova stvorenja bila nakinđureno i drečavo nagizdana poput kraljevske garde, elitne i opscene. Bili su fizički drugačiji. Bili su stari - prerano, neprirodno ostareli. Oči su im bile upale, a dugački udovi povijeni kao da su im kosti iskrivljene za kratko vreme. Glave su im visile na vratovima koji su još delovali dovoljno debelo da budu jaki i uspravni. Njihove teške, zadebljane ruke drhtale su kao paralisane. Svi skupa su zaudarali na zlo, na žrtvovanje. Ali primicali su se napregnutom odlučnošću, kao da im je obećano mirenje sa smrću kada budu obavili taj poslednji zadatak.
     Otresajući se iznenađenja, on preteći izmahnu štapom. "Ne dirajte me!" prosiktao je kroz zube. "Nazad! Pogodio sam se...!"
     Jamnici nisu davali znak da su ga čuli. Ali ga nisu napali. Kada su mu bili gotovo na dohvat ruke, raširili su se na obe strane, nespretno ga okružili. A onda, otvorivši put na jednu stranu i zatvorivši ga na drugu, poterali su ga u smeru iz koga su došli.
     Čim je shvatio da nameravaju da ga odvedu negde bez borbe, počeo je da sarađuje. Intuitivno je znao kuda su krenuli. Zbog toga se uz njihovo mučno gonjenje lagano zaputio duž pocepa sve dok nije stigao do stepeništa u kamenom zidu. Bio je to primitivan put, grubo isklesan u kamenu, ali je bio dovoljno širok da se nekoliko jamnika penje uz njega rame uz rame. Mogao je da zauzda vrtoglavicu hodajući blizu zida, daleko od procepa.
     Peli su se nekoliko stotina stopa pre nego što su stigli do otvora u zidu. Iako se stepenište nastavljalo naviše, jamnici ga poteraše kroz taj otvor. Našao se u uskom tunelu na čijem je kraju blistala kamena svetlost. Stvorenja su ga sada brže gonila, kao da žure da stignu sa njime do gubilišta.
     A onda ga zapljusnu nalet vreline i zadah sumpora. Kročio je iz tunela u Kiril Trendor.
     Prepoznao je uglačani kameni sjaj facetovanih zidova, vlažni zadah poput sumpora koji guta trulo meso, nekoliko ulaza, usplamtelu igru svetlosti po nakupljenim stalaktitima visoko gore. Slika je bila živa u njemu kao da je upravo prevedena iz more. Jamnici su ga uterali u odaju, a zatim stali iza njega da zatvore ulaz.
     Po drugi put, sreo se sa Drulom Stenotočcem.
     Drul je čučao na niskom prestolu u središtu pećine. Stezao je Žezlo zakona u obe ogromne šake, a Kovenant ga je najpre prepoznao tek po Žezlu. Drul se izmenio. Zahvatila ga je neka bolest. Kada je opazio Kovenanta, počeo je piskavo da se smeje. Ali glas mu je bio slabašan, a smeh mu je imao prizvuk histerije. Nije se dugo smejao; činilo se da je suviše iscrpljen da bi to izdržao. Poput jamnika koji su doterali Kovenanta, bio je ostareo.
     Ali šta god da im je naudilo, njemu je nanelo još više štete. Udovi su mu bili toliko iskrivljeni da je jedva stajao; pljuvačka mu se nekontrolisano slivala niz mlohave usne; a znojio se obilno, kao da više ne može da izdrži vrelinu sopstvenog staništa. Stezao je Žezlo zakona na način koji je izražavao silovitu posesivnost i očaj. Samo mu se oči nisu izmenile. Sjale su crveno, bez dužica i zenica, i činilo se da previru poput zlokobne lave, željne proždiranja.
     Kovenant oseti neobičnu mešavinu samilosti i gađenja. Ali imao je samo trenutak vremena da se pita šta se desilo sa Drulom. Onda je morao da se pripremi. Vrhovni jamnik poče bolno da se tetura prema njemu.
     Ječeći od bola u udovima, Drul zastade na nekoliko koraka od Kovenanta. Odvojio je jednu ruku sa Žezla ukrašenog prefinjenim runama da bi uperio prst u Kovenantovu burmu. Kada je progovorio, neprekidno se drhtavo obazirao preko ramena, kao da se obraća nekom nevidljivom posmatraču. Glas mu je bio izvitoperen i uništen kao i ruke i noge.
     "Moj!" zahroptao je. "Obećao si. Moj. Poglavar Drul, Žezlo i prsten. Obećao si. Učini ovo, rekao si. Učini ono. Nemoj zdrobiti. Čekaj sada." Opako je otpljunuo. "Ubij kasnije. Obećao si. Prsten ako učinim što si rekao. Rekao si." Zvučao je poput bolesnog deteta. "Drul, poglavar Drul! Moć! Sada moja!"
     Obilno slineći, posegao je za Kovenantovim prstenom.
     Kovenant je reagovao u trenutnom gađenju. Plamtećim štapom, zadao je brzi udarac, odbio Drulovu ruku.
     Pri udarcu, njegov štap se razlete u cepke kao da je Drulova put od usijanog železa.
     Ali Drul ispusti hroptavi urlik besa i tresnu krajem Žezla zakona o pod. Kamen poskoči pod Kovenantovim nogama; on se zatetura unazad i tresnu uz udar od koga mu se učini da mu je stalo srce.
     Ležao je ošamućen i bespomoćan. Kroz potmulu huku u ušima, čuo je Drulov vrisak: "Ubijte ga! Dajte prsten!" On se otkotrlja u stranu. Znoj mu zamuti vid; nejasno, vide da su se jamnici ustremili na njega. Osećao je da mu je srce paralisano u grudima i nije mogao da se digne na noge. Hropćući da dođe do vazduha, on pokuša da otpuzi van njihovog domašaja.
     Prvi jamnik ga uhvati za vrat, a onda naglo zaječa i preturi se na bok. Još jedan jamnik pade; ostali se zbunjeno povukoše. Jedan od njih preplašeno vrisnu: "Krvna garda! Poglavare Drule, pomozi!"
     "Budalo!" uzvrati Drul uz kašalj kao da su mu pluća u dronjcima. "Kukavico! Ja sam moć! Ubij ih!"
     Kovenant se uspentra na noge, obrisa znoj sa očiju i otkri da kraj njega stoji Banor. Odora krvnog gardiste visila mu je rastrgana sa ramena, a velika modrica iznad obrve zatvorila mu je oko. Ali ruke su mu bile napete, spremne. Stajao je na vrhovima prstiju, spreman da skoči u svakom pravcu. Ravne oči sadržavale su mu potmuli odblesak bitke.
     Kovenant oseti silan nalet olakšanja, tako da mu je došlo da zagrli Banora. Posle duge, mračne kušnje, osećao je da je naglo spasen, gotovo iskupljen. Ali njegov mrgodni glas nije sadržavao osećanja: "Gde si, kog vraga, toliko dugo?"
     Jamnici su prilazili napred lagano, preplašeni, i opkolili Kovenanta i Banora. Drul je besneo na njih uz hrapavo dahtanje.
     Nad njima, stalaktiti su veselo plesali.
     Sa zapanjujućom ravnodušnošću, Banor odgovori da je nezgodno pao pošto je ubio pragrdana i da je izgubio svest. Onda nije mogao da nađe Kovenanta u tami. Gonjen vrištavim Drulovim naredbama, jedan jamnik napade Kovenanta sa leđa. Ali Banor se okrete sa lakoćom i udarcem noge obori stvorenje. "Plamen tvog štapa te je otkrio", nastavi on. "Odabrao sam da te sledim." Zastao je da bi skočio na dva najbliža napadača. Oni se žurno povukoše. Kada je ponovo progovorio, njegov strani haručaijevski ton sadržavao je prizvuk konačne iskrenosti. "Uzdržao sam se od pomoći, čekajući dokaz da nisi neprijatelj poglavara."
     Nešto u ravnodušnom licu bez svojeg ja, kojim se Banor okretao prema smrti, probi se do Kovenanta. On odgovori bez jeda: "Izabrao si zgodno vreme da me proveravaš."
     "Krvna garda zna za sumnju. Mi zahtevamo da budemo sigurni."
     Drul prikupi snagu da besomučno vrisne: "Budale! Crvi! Uplašeni od samo dvojice!" Otpljunuo je. "Hodite! Gledajte! Poglavar Drul ubija."
     Jamnici se ukloniše, a Drul bolno pođe napred. Držao je Žezlo zakona ispred sebe poput sekire.
     Banor poskoči, zadavši munjevito udarac nogom u Drulovo lice.
     Ali i pored obogaljenog stanja, Drul Stenotočac bio je pun sile. Činilo se da nije ni osetio Banorov napad. U nespretnom besu, digao je Žezlo da zada udarac koji će spržiti Banora i Kovenanta tamo gde stoje. Protiv te vrste moći koju je on nosio bili su bespomoćni.
     Pa ipak, Banor se postavio ispred Kovenanta da primi udarac na sebe. Lecajući se, Kovenant je čekao na bol koji će ga osloboditi.
     Ali Drul je već previše zakasnio. Propustio je priliku, zanemario druge opasnosti. Još dok je dizao Žezlo, družina pohoda, koju su vodili međnik Tuvor i vrhovni poglavar Prothal, probi se u Kiril Trendor.
     Delovali su izubijano, kao da su upravo prošli kroz okršaj sa Drulovim spoljnjim odbranama, ali su bili čitavi i čvrstih ruku, a u odaju su uleteli poput odlučnog talasa. Prothal zaustavi Drulov udarac povikom punim autoriteta. Pre nego što su jamnici uspeli da se priberu, eovod se obori na njih, potera ih iz pećine. U trenutku, Drul je bio okružen širokim prstenom ratnika i krvnih gardista.
     Povlačio se lagano, sa zbunjenim izrazom, sve dok se nije našao u polučučnju na svome prestolu. Obazreo se po krugu kao da ne može da shvati šta se dogodilo. Ali njegove čvornovate šake držale su Žezlo stiskom turobnim poput smrti.
     A onda, groteskno, njegove oči boje lave poprimiše prepreden izraz. Trzavo klimajući glavom preko ramena, prosiktao je bolnim glasom: "Hej - ovo je u redu. U redu. Bolje od obećanja. Svi oni - ovde. Svi mali poglavari i beznačajna krvna garda - ljudska bića. Spremni da ih zdrobim." Počeo je da se smeje, ali se zacenio od napada kašlja. "Da zdrobim!" siknuo je kada je ponovo uspostavio kontrolu nad sobom. "Da zdrobim svojom moći." Iz vrata su mu dopirali zvuci poput lomljenja kostiju. "Moć. Mali poglavari. Moćni Drul. Bolje od obećanja."
     Prothal se suoči ravno sa jamnikom. Pružio je žezlo Mhoramu i kročio prema prestolu sa Tuvorom pokraj sebe. Stajao je uspravno; držanje mu je bilo smireno i čisto. Održavane godinama samoporicanja, oči mu nisu ni titrale niti plamtele. Kao suprotnost, Drulove crvene duplje bile su ispijene iskustvom nebrojenih zasićenja - halapljivom navikom na moć. Kada je vrhovni poglavar progovorio, čak je i čegrtanje njegovog starog glasa zračilo autoritet i odlučnost. Tiho je rekao: "Predaj se. Drule Stenotočče, počuj me. Žezlo zakona nije tvoje. Nije namenjeno tebi. Njegova snaga se mora koristiti samo za zdravlje Domaje. Daj ga meni."
     Kovenant se pokrenu da bi stao blizu vrhovnog poglavara. Osećao je da mora da bude blizu Žezla.
     Ali Drul samo promrmlja: "Moć? Da je predam? Nikad." Usne su mu se i dalje kretale, kao da se dogovara o nekim tajnim planovima.
     Prothal je ponovo stao da ga nagovara: "Predaj ga. Radi sebe samog. Zar si slep za samog sebe? Zar ne vidiš šta ti se dešava? Ta moć nije namenjena tebi. Ona te uništava. Koristio si Žezlo na pogrešan način. Koristio si kamen Zlozemlja. Takve sile su smrtonosne. Poglavar Kletnik te je izdao. Daj Žezlo meni. Trudiću se da ti pomognem."
     Ali ta pomisao uvredi Drula. "Da pomogneš?" zakašljao se. "Budalo! Ja sam poglavar Drul! Gospodar! Mesec je moj. Moć je moja. Vi ste moji. Mogu da zdrobim! Starac - mali poglavar. Puštam te da živiš da me zasmeješ. Pomoć? Ne, igraj. Igraj za poglavara Drula." Preteći je izmahnuo Žezlom. "Zasmej me. Pustiću te da živiš."
     Prothal se sabra i reče tonom naredbe: "Drole Stenotočče, pusti Žezlo." Napravio je jedan korak napred.
     Uz trzaj poput grča histerije, Drul podiže Žezlo da udari.
     Prothal pojuri napred, pokuša da ga zaustavi. Ali Tuvor stiže do jamnika prvi. Dohvatio je kraj Žezla.
     Drhteći od besa, Drul udari okovanim krajem Žezla u Tuvorovo telo. Krvava svetlost blesnu. U tom trenutku meso međnika postade prozirno; družina je mogla da vidi kako mu kosti plamte poput suvih grančica. Onda je pao, zateturavši se unazad, da bi se sručio u Kovenantovo naručje.
     Njegova težina bila je prevelika da bi je Nevernik zadržao; Kovenant pade na kamen pod njom. Držeći Tuvora u rukama, posmatrao je vrhovnog poglavara.
     Prothal se uhvatio ukoštac sa Drulom. Zgrabio je Žezlo obema rukama da bi sprečio Drula da ga udari. Hrvali su se da bi zadobili vlast nad njim.
     Činilo se da je borba nemoguća za Prothala. I pored oronulosti, Drul je zadržao nešto od snage jamnika. I bio je pun moći. A Prothal je bio star.
     Sa Tuvorom u naručju, Kovenant nije mogao ništa da učini. "Pomozi mu!" povika on Mhoramu. "Poginuće!"
     Ali Mhoram okrenu leđa Prothalu. Klekao je pored Kovenanta da vidi može li da pomogne Tuvoru. Dok je pregledao međnika, rekao je hrapavo: "Drul pokušava da ovlada Žezlom uz pomoć zlobe. Vrhovni poglavar ume da peva jače pesme nego što je ta."
     Zgrožen, Kovenant povika: "Poginuće! Moraš mu pomoći!"
     "Da mu pomognem?" Mhoramove oči opasno blesnuše. Bol i napeto uzdržavanje izoštrili su mu glas kada je rekao: "Ne bi dočekao moju pomoć sa dobrodošlicom. On je vrhovni poglavar. I pored mog zaveta..." Na trenutak se zagrcnuo sa grlom punim strasti, "...zdrobio bih Drula." Upotrebio je Drulovu reč, zdrobiti, takvom silovitošću da je to ućutkalo Kovenanta.
     Teško dišući, Kovenant stade da posmatra borbu vrhovnog poglavara. Bio je prestravljen opasnošću, cenom koju su oba poglavara bila spremna da plate.
     Onda bitka izbi oko njega poput erupcije. Jamnici su napadali Kiril Trendor iz nekoliko smerova. Očigledno, Drul je uspeo da pošalje nečujni poziv; njegovi stražari su se odazvali. Prve sile koje su stigle do odaje nisu bile velike, ali ih je bilo dovoljno da uposle čitavu družinu. Samo se Mhoram nije uključio u borbu. Klečao je pokraj Kovenanta i gladio lice međnika, kao da ga je sledilo Tuvorovo umiranje.
     Oštro vičući da nadjača zveckanje oružja, Kvan je naređivao ratnicima da naprave odbrambeni prsten oko prestola i poglavara. Gubici i iscrpljenost uzeli su danak od eovoda, ali nepokolebljivi Kvan vodio je ljude kao da ga je nevolja poglavara učinila neosetljivim na slabost. Izmešani sa krvnim gardistama, ljudi njegovog eovoda su uzvraćali, napadali, borili se, podsticani njegovim povicima.
     Od sve veće opasnosti Kovenantu se zavrte u glavi. Prothal i Drul su se žestoko borili nad njim. Borba oko njega svakim trenutkom bivala je sve žustrija i mahnitija. Tuvor mu je izdisao u naručju. A on nije mogao da učini ništa oko svega toga, nije mogao da pomogne nikome od njih. Uskoro će im odstupnica biti odsečena i svi njihovi napori ispašće uzaludni.
     Nije predvideo takav ishod pogodbe.
     Drul je lagano potiskivao Prothala. "Igraj!" besneo je.
     Tuvor uzdrhta; oči mu se otvoriše. Kovenant spusti pogled sa Prothala. Tuvorove usne se pokrenuše, ali nije izišao nikakav zvuk.
     Mhoram pokuša da mu ublaži muke. "Me boj se. Ovo zlo će biti prevladano - nalazi se u rukama vrhovnog poglavara. A tvoje ime će biti upamćeno sa najvišim počastima gde god je na ceni poverenje."
     Ali Tuvorov pogled bio je prikovan za Kovenanta i on uspe da prošapće jednu reč: "Istina?" Čitavo telo mu se napelo od napora, ali Kovenant nije znao da li je tražio obećanje ili presudu.
     Pa ipak, Nevernik odgovori. Nije mogao da odbije krvnog gardistu, nije mogao da porekne zahtev takve silne vernosti. Reč mu se zaglavila u grlu, ali je on prisili da iziđe napolje. "Da."
     Tuvor ponovo zadrhta i izdahnu uz kratki roptaj, kao da se tetiva njegovog zaveta otkinula. Kovenant ga dograbi za ramena, prodrma; nije bilo odgovora.
     Na prestolu, Drul je prisilio Prothala da se spusti na kolena i sada je povijao vrhovnog poglavara unazad da ga prelomi. U osujećenosti i besu, Kovenant zaurla: "Mhorame!"
     Poglavar klimnu, skoči na noge. Ali nije napao Drula. Podigavši žezlo iznad glave, gromko je povikao glasom koji se probio kroz jeku bitke: "Melenkurion abatha! Minas mill khabaal!" S kraja na kraj, iz njegovog žezla briznu blistava vatra.
     Sila reči trže Drula, odbaci ga unazad jedan korak. Prothal ponovo stade na noge.
     Novi jamnici nadirali su u Kiril Trendor. Kvan i njegov eovod bili su potisnuti nazad prema prestolu. Najzad, Mhoram im priskoči u pomoć. Žezlo mu je mahnito plamtelo kada je napao. Oko njega, krvni gardisti su se borili poput vihora, skakali su i udarali jamnike takvom brzinom da su se stvorenja sudarala jedna s drugim kada bi pokušala da uzvrate udarce.
     Ali Drulovi branitelji i dalje su nadolazili, slivali se u pećinu. Družina poče da se davi u rastućem pokolju.
     Onda Prothal povika preko odaje: "Imam ga! Mesec je slobodan!"
     Stajao je slavodobitno na prestolu, sa Žezlom zakona u rukama. Drul je ležao podno njegovih nogu, jecav, poput odlomka stene. Između grčeva bola, stvorenje je stenjalo: "Daj ga nazad. Hoću ga."
     Prizor utera jamnicima strah u kosti. Trgli su se, pribili uza zidove odaje.
     Oslobođeni bitke, Kvan i njegovi ratnici se okrenuše Prothalu i ispustiše umorni poklič radosti. Glasovi su im bili hrapavi i iscrpljeni, ali su slavili pobedu vrhovnog poglavara kao da je upravo izvojevao budućnost Domaje.
     Pa ipak, nad njihovim glavama razigrana svetla Kiril Trendora nastavljala su svoje vrtoglavo putovanje.
     Kovenant baci pogled na prsten. Njegovo srebro i dalje je plamtelo krvlju. Možda je Mesec i bio slobodan; on nije.
     Pre nego što je jeka pokliča zamrla - pre no što je iko stigao da se pokrene - novi zvuk zaori se nad njima. Počeo je blago, a zatim se širio dok nije ispunio odaju poput obrušavanja tavanice. Bio je to smeh - smeh poglavara Kletnika, sav treptav od radosti i neizrecive mržnje. Njegova ponižavajuća težina dominirala je nad svima, sahranjivala ih u njihovoj bespomoćnosti; paralisala ih je, naizgled ih odsecala od sopstvenog daha i otkucaja srca. Dok se prikupljala nad njima, bili su izgubljeni.
     Čak je i Prothal zastao. I pored pobede, delovao je starački i nemoćno, a oči su mu imale neusredsređen pogled, kao da se zagledao u sopstveni kovčeg. A Kovenant, koji je poznavao taj smeh, nije mu se mogao odupreti.
     Ali poglavar Mhoram se pokrenu. Skočivši na presto, on zavitla Žezlom oko glave sve dok vazduh nije zapištao, a plavo sevanje odskočilo naviše prema nakupljenim stalaktitima. "Onda se pokaži, Opaki!" povikao je. "Ako si toliko siguran, suoči se sada sa nama! Da li se plašiš da oprobaš sudbu sa nama?"
     Smeh poglavara Kletnika rasprsnu se još silovitijim prezirom. Ali Mhoramov prkos razbio je njegove čini. Prothal dodirnu Mhoramovo rame. Ratnici dohvatiše mačeve, postaviše se u mrgodnoj spremnosti iza poglavara.
     Novi jamnici ulazili su u odaju, iako nisu napadali. Kada ih je ugledao, Drul se diže na obogaljene ruke. Njegove krvave oči još su ključale, držale se mahnitosti i zlobe do samog kraja. Uz kašalj, kao da će povratiti sopstveno srce, on zabrekta: "Žezlo. Vi ne znate. Ne umete da ga upotrebite. Budale. Nema spasa. Nikome. Ja imam armije. Imam kamen." Divljačkim naporom, nadjačao je smeh. "Kamen Zlozemlja. Moći i moći. Zdrobiću. Zdrobiti." Mahnuvši slabašnom rukom prema stražarima, on vrisnu napregnutu naredbu: "Zdrobi!"
     Podigavši oružje, jamnici pokuljaše napred.