19. PRSTENOŠIN IZBOR

     Uzlar Rusta obavesti Prothala da su, prema ranjanskom običaju, mrtvi rastrgači Ranihina ostavljeni lešinarima. Ranjani nisu imali želju da odaju počast krešima ili da vređaju Zemlju sahranjujući ih, a pogrebne lomače su predstavljale opasnost od požara za Ravnicu. I zato su jahači mogli da se odmore čim su im se konji sklonili od zadaha smrti. Uzlar je vodio družinu prema jugu sve dok nije bio siguran da noćni vetar neće doneti nemir životinjama. Onda se družina ulogorila.
     Kovenant je nemirno spavao kao da leži sa vrhom koplja naslonjenim na stomak; a kada je zora došla, osećao se tako nedelotvorno kao da je čitavu noć proveo pokušavajući da uzvrati udarac gladi. Kada mu je nos ponovo osetio miris otrovnog amanibhavama, od tog osećaja oči mu zasuziše kao da je primio udarac.
     Nije verovao da će još dugo moći da se drži na nogama. Ali još nije imao odgovor koji mu je bio potreban. Nije došao ni do kakvog novog uvida, a zeleni ručni rad Morinmosa na njegovoj odori bio je nečitljiv. Nepogrešivi nagon mu je govorio da će naći ono što mu je nedostajalo u krajnjosti gladi. Pošto su mu sadruzi jeli i pripremili da ponovo putuju, turobno se popeo na Durina leđa i jahao sa njima. Oči su mu s vremena na vreme besmisleno curile, ali nije plakao. Osećao je da je sav nabijen strašću, ali je nije mogao pustiti van sebe. Tuga njegove gubavosti nije dopuštala takva olakšanja.
     Kao suprotnost hladnom pepelu njegovog raspoloženja, dan je bio veseo, pun blistavog sunca nezaklonjenog oblacima i toplog povetarca prema severu, dubokog neba i talasavih bregova. Uskoro se ostatak družine prepustio čarima Ravnice - vradžbini istkanoj ponositim lutanjem Ranihina. Opet i opet, moćni konji su kaskali ili se trkali kraj njih, bacajući postrance pogled na jahače sa smehom u očima i oštrim, titravim poklicima u grlima. Njihovo prisustvo dodalo je poletnost dugim koracima uzlara i kako je jutro promicalo, Dobrana i Žilan zapevaše zajedno:

     Trči, Ranihine:
     galopiraj, igraj se...
     jedi, pij, nek ti sjajna dlaka blista.
     Ti si srž zemlje.
     Neće te uzda krotiti ni tobom upravljati...
     neće te kandža ni očnjak bez kazne stići;
     ni kap konjske krvi bez trave što leči.
     Mi smo Ranjani, rođeni da služimo:
     grivenar timari,
     uzlar te štiti,
     Ljudom ognjište i san kali...
     noge nam ne nose srca daleko.
     Kopita ovenčana travom, zvezde na čelu;
     sapi i tetivo, ti zemni cvete:
     kraljevski Ranihine, galopiraj, trči...
     mi služimo repu nebeskom, grivi sveta.

     Čuvši pesmu, Ranihini stadoše da poskakuju oko družine i po okolini, trčeći glatko kao da zemlja teče pod njihovim nogama.
     U Penosledovim rukama, Pieten se promeškolji i otrese se sna za taj dan da bi gledao Ranihine sa prisenkom čežnje u praznim očima. Prothal i Mhoram su opušteno sedeli u sedlima, kao da prvi put otkako su napustili Veselkamen osećaju da je družina bezbedna. A niz Kovenantovo lice suze su tekle kao kapi po zidu.
     U njegovoj praznini, vrelina sunca ga je zbunjivala. Glava kao da mu je usplamtela, a od tog osećaja mu se činilo da je dignut u nesigurne visine, gde su silni ponori vrtoglave trave škljocali zubima za njegovim petama poput vukova. Ali prijanjak sedla držao ga je na Durinim leđima. Posle izvesnog vremena, zadremao je i zašao u san gde je plesao, plakao i vodio ljubav na naredbe satiričnog lutkara.
     Kada se probudio, bila je sredina popodneva, a najveći deo obzorja pred njima prekrivale su planine. Družina je dobro napredovala. Zapravo, konji su sada kaskali, kao da im ravnice pružaju više energije nego što mogu da zadrže u sebi. Na trenutak, pomislio je na Ljudom gde će ga, predviđao je, pogrešno i bezvredno poštovanje prema njegovom venčanom prstenu ponuditi Ranihinima kao budućeg jahača. To je svakako bio jedan od Prothalovih razloga što su odabrali da posete Ravnice Ra pre nego što se približe Planini Groma. Počastvujte prapoglavara, Prstenošu. Ah, u pakao! Pokušao je da zamisli sebe kako jaše Ranihina, ali njegova mašta naprosto nije mogla da napravi taj korak; više od svega drugog izuzev Andelejna, ogromni, opasni konji prepuni zemne moći predstavljali su suštinu Domaje. A Džoana je bila krotiteljka konja. Iz nekog razloga, u nosu ga je nešto zapeklo na tu misao i on pokuša da obuzda suze stezanjem zuba.
     Ostatak popodneva proveo je u posmatranju planina. Ove su rasle pred družinom kao da se vrhovi lagano propinju na prste. Zaokrećući u daljinu prema jugozapadu i severoistoku, venac nije izgledao tako visok kao planine iza Kamendola Mithil, ali je bio neravan i oštar, kao da su mu visoki vrhovi razbijeni da bi postali zlokobni, neprobojni. Kovenant nije znao šta se nalazi iza tih planina i nije želeo da zna. Njihova neprobojnost pružala mu je nepojmljivo smirenje, kao da se nalaze između njega i nečega što ne bi mogao da podnese da vidi.
     Sada su se brže odizale dok je družina jahala prema njima laganim trkom. Sunce je zaranjalo u zapadne zaravni kada su jahači zašli u podnožje strmoglavog ispusta planinskog venca. Leđa su im bila oblivena narandžastom i ružičastom bojom dok su prelazili poslednji uspon koji ih je doveo do široke, ravne čistine u podnožju litice.
     Bio je to, najzad, Ljudom.
     Podnožje litice na poslednjih dve stotine pedeset ili tri stotine stopa oštro se naginjalo ka unutra duž širokog pročelja u obliku poluovala, ostavljajući pećinu nalik dubokoj, okomitoj udubini u steni. Duboko u unutrašnjosti pećine, gde su bili zaštićeni od vremenskih neprilika, pa ipak izloženi svežem vazduhu, stajali su okrugli šatori ranjanskih porodica. A na prednjem delu, pod zaštitom litice, bila je zajednička oblast, otvoren prostor i vatre gde su Ranjani zajedno kuvali, razgovarali i plesali kada nisu bili na Ravnicama sa Ranihinima. Čitavo mesto se činilo surovo, kao da pokolenja Ranjana nisu za sebe izvojevala dobrodošlicu u stenju; jer Ljudom je bio samo središte, početak za nomadski narod koji je lutao po Ravnicama.
     Sedamdesetak Ranjana se okupilo da gleda prilazak družine. Gotovo svi su bili sunačari, mladi i stari Ranjani, kao i drugi kojima je bila potrebna bezbednost i sigurna postelja. Za razliku od uzlara i grivenara, nisu imali konopce za borbu.
     Ali tu je bila i Lita i lakim korakom je izišla da dočeka družinu sa tri druga Ranjana za koje je Kovenant pretpostavio da su takođe grivenari; nosili su venčiće od žutog cveća poput njenog, a konopce su držali u kosi umesto na zapešću. Družina se zaustavi, a Prothal sjaha pred grivenarima. Naklonio im se na ranjanski način, a oni zauzvrat izraziše gestovima dobrodošlicu. "Živeli opet, poglavari iz daleka", reče Lita. "Živeo Prstenoša, vrhovni poglavar, džin i krvna garda. Budite dobro došli na ognjište i postelju Ljudoma."
     Na njen pozdrav, sunačari nagrnuše ispod litice. Kako su jahači silazili sa konja, svakog je pozdravljao sunačar koji je nosio kiticu upletenog cveća. Pokretima obrednog dostojanstva pričvrstili su kitice na desni zglavak gostiju.
     Kovenant siđe sa Dure i otkri kako ispred njega stoji istovremeno stidljiva i ponosita Ranjanka stara ne više od petnaest ili šesnaest godina. Imala je lepu, crnu kosu koja joj je obgrlila ramena i meke, smeđe oči. Nije se smešila: činilo se da je puna strahopoštovanja što pozdravlja Prstenošu, nosioca belog zlata. Pažljivo je pružila ruke da položi cveće na njegovo zapešće.
     Od vonja tog cveća zateturao se, zamalo povratio. Kitica je bila ispletena od amanibhavama. Njegov miris palio mu je nos poput kiseline, činio da se oseti toliko gladan da samo što ne povrati parčad praznine. Nije mogao da zaustavi suze koje su mu tekle iz očiju.
     Sa licem punim svečane ozbiljnosti, sunačarska devojka diže ruke i dodirnu njegove suze kao da su dragocene.
     Iza njega, Ranihini krvnih gardista su galopirali u slobodu Ravnica. Uzlari su odvodili konje družine da ih istimare, a još Ranjana je trkom stizalo na čistinu u znak odgovora na novost o dolasku pohoda. Ali Kovenant nije skidao pogled sa devojke, piljeći u nju kao da je ona neka vrsta hrane. Devojka najzad odgovori na njegov uporni pogled: "Ja sam sunačarka Veselica. Uskoro ću imati dovoljno znanja da se pridružim uzlarima." Posle kratkog oklevanja, dodala je: "Ja treba da brinem za tebe dok si ovde gost." Pošto on ništa nije odvratio, žurno je dodala: "Drugi bi te rado služili ako ne prihvataš moju dobrodošlicu."
     Kovenant je ćutao još jedan trenutak, obuzdavajući beskorisni bes. Ali onda je prikupio dovoljno snage za konačno odbijanje. "Ništa mi nije potrebno. Ne diraj me." Reči su mu vređale grlo.
     Ruka mu dodirnu rame. Obazreo se i otkrio Penosleda kraj sebe. Džin spusti pogled na Kovenanta, ali se obraćao bolu odbijanja na Veseličinom licu. "Ne budi tužna, mala sunačarko", promrmlja on. "Kovenant Prstenoša nas kuša. On ne govori iz srca."
     Veselica se zahvalno nasmeši Penosledu, a onda reče sa naglom drskošću: "Nisam ja tako mala, džine. Tvoja veličina te je prevarila. Još malo pa sam stigla do uzlanja."
     Činilo se da je bio potreban trenutak da njeno ćeretanje dopre do Penosleda. Onda se njegova kruta brada trže. Iznenada, počeo je da se smeje. Njegovo veselje je raslo; odjekivalo je o liticu nad Ljudomom sve dok se nije činilo da i sama planina deli njegovo veselje, a zarazni zvuk se širio sve dok se svi u njegovoj okolini nisu smejali i ne znajući zbog čega. Jedan dugi trenutak, oko njega se širila bura kao da mu oduvava otpatke sa duše.
     Ali Kovenant se okrete, nesposoban da izdrži bučnu težinu džinovog veselja. Vatru mu paklenu, zarežao je. Pakla mu i krvi. Šta mi to radiš? Nije doneo nikakvu odluku, a sada se činilo da se potrošila i njegova sposobnost za samoporicanje.
     I zato je, kada se Veselica ponudila da ga povede do njegovog mesta na gozbi koju su pripremili sunačari, samo otupelo krenuo za njom. Odvela ga je pod glomazni ispust litice do središnje čistine sa logorskom vatrom koja je gorela u njenom srcu. Najveći deo družine već je ušao u Ljudom. Bile su tu još dve vatre, a Ranjani su podelili družinu u tri grupe: krvna garda je sedela oko jedne vatre; Kvan i njegovih četrnaest ratnika oko druge, a u središte Ranjani su pozvali Prothala, Mhorama, Penosleda, Lauru, Pietena i Kovenanta da se pridruže grivenarima. Kovenant je seo prekrštenih nogu na glatki kameni podu, na suprotnom kraju kruga od Prothala, Mhorama i Penosleda. Četiri grivenara sela su pored poglavara, a Lita se smestila blizu Kovenanta. Ostatak kruga popunjavali su uzlari koji su stigli iz Ravnica sa grivenarskim učiteljima.
     Većina sunačara bila je zauzeta oko vatri za kuvanje dublje u pećini, ali po jedan je stajao iza svakog gosta i čekao da ga služi. Veselica je posluživala Kovenanta i pri tom je pevušila laku melodiju koja ga podseti na jednu drugu pesmu koju je nekada čuo.

     Ima nečeg u lepoti
     Što niče iz duše posmatrača
     Poput cveta.

     Pod dimom upaljenog drveta i vonjem kuvanja učinilo mu se da može osetiti Veseličinu čistu, travnatu mirišljavost.
     Dok je mlitavo sedeo na kamenu, poslednji odsjaji sunca pleli su narandžastu boju i zlato po svodu poput strasnog oproštaja. Onda je sunce nestalo. Noć se raširila ravnicama; logorske vatre pružale su jedinu svetlost u Ljudomu. Vazduh je bio pun žurbe i tihog razgovora poput povetarca sa brega punog mirisa Ranihina. Ali hrana koje se Kovenant užasavao nije odmah došla. Najpre su neki uzlari plesali.
     Njih troje izvodilo je tačku unutar kruga gde je sedeo Kovenant. Plesali su oko vatre sa visokim, propinjućim pokretima i pevali rzavu pesmu uz složeni ritam pljeskanja sunačara. Glatki pokreti udova, nagle provale plesa, tamna boja kože, sve je to činilo da izgleda kao da oživljava puls Ravnica, kao da ga plesači ubrzavaju kako bi ga ljudsko oko moglo videti. Uz to, neprekidno su saginjali tela, tako da je vatra bacala senke nalik konjima po zidovima i svodu.
     Povremeno bi plesači skočili blizu Kovenantu i on je tada mogao da čuje njihovu pesmu:

     Kopita ovenčana travom, zvezde na čelu;
     sapi i tetivo, ti zemni cvete:
     kraljevski Ranihine, galopiraj, trči.
     Mi služimo repu nebeskom, grivi sveta.

     Javio mu se utisak da reči i ples izražavaju neko tajno znanje, neku viziju koju je želeo da podeli s drugima. Taj osećaj mu je bio odbojan; otrgao je oči sa plesača prema užarenim ugarcima vatre. Kada se ples završio, produžio je da pilji u srce vatre sa pogledom prepunim nejasne uznemirenosti.
     Onda sunačari doneše hranu i piće u krugove. Koristeći široke listove kao tanjire, nagomilali su kuvano meso i divlje krompire pred goste. Obrok je bio zamirisan retkim biljkama koje su Ranjani koristili u kuvanju i uskoro članovi pohoda navališe na gozbu. Zadugo su jedini zvuci u Ljudomu poticali od služenja i hranjenja.
     Usred gozbe, Kovenant je sedeo poput zakržljalog drveta. Nije uzeo ništa od onoga što mu je Veselica nudila. Piljio je u vatru; u njoj je bio jedan ugarak koji je crveno plamteo, poput noćnog sjaja njegovog prstena. U umu je vršio svojevrstan VPE, proučavao udove s kraja na kraj; a srce mu se treslo u ubeđenju da će iznenada otkriti neku sasvim neočekivanu gubavu tačku. Delovao je kao da će se raspasti.
     Posle izvesnog vremena, ljudi ponovo počeše da govore. Prothal i Mhoram su vratili lisnate tanjire sunačarima i skrenuli pažnju na grivenare. Kovenant uhvati odlomke njihovog razgovra. Raspravljali su o njemu - o poruci koju im je doneo, o ulozi koju je igrao u sudbini Domaje. Njihov fizički spokoj neobično je odudarao od ozbiljnosti njihovih reči.
     Pokraj njih, Penosled je opisivao Laurine i Pietenove muke jednom grivenaru.
     Kovenant se mrštio na vatru. Nije mu bilo potrebno da spusti pogled da bi video krvavu promenu koja mu je obuzela prsten; mogao je da oseti zračenje zla sa metala. Sakrio je burmu ispod pesnice i drhtao.
     Kameni svod se nadnosio nad njim poput surovog krila otkrovenja, kao da čeka trenutak njegove najveće bespomoćnosti da se baci na njegov izloženi vrat. Bio je bezdano gladan.
     Počinjem da ludim, mrmljao je prema plamenovima.
     Sunačarka Veselica ga je nagovarala da jede, ali on nije reagovao.
     Na drugoj strani kruga Prothal je objašnjavao naume učesnika pohoda. Grivenari su pometeno slušali, kao da imaju muka da vide vezu između zala iz daljine i Ravnica Ra. Zato im je vrhovni poglavar pričao o tome šta je učinjeno Andelejnu.
     Pieten je piljio praznim i neusredsređenim pogledom u noć, kao da čeka izlazak Meseca. Pokraj njega, Laura je tiho razgovarala sa uzlarima oko sebe, zahvalna na ranjanskoj gostoljubivosti.
     Dok je Penosled opisivao pojedinosti užasa koji su zadesili dvoje preživelih sa Vitog Drvograda, čelo mu se napreglo od napora da zadrži osećanja.
     Vatra je sjala poput vrata iza kojih čeka nepodnošljiva opasnost. Kovenantov vrat bio je krut od ranjivosti, a oči su mu prazno piljile, poput čvorova u drvetu.
     Zelene mrlje na njegovoj odori obeležavale su ga poput upozorenja koje je govorilo: gubavac, nečist prokažena.
     Bližio se kraju VPE. Iza njega je bila nemogućnost verovanja da je Domaja stvarna. Ispred njega je bila nemogućnost verovanja da nije stvarna.
     Iznenada, Veselica uđe u krug i suoči se sa njime, sa rukama na bokovima i očima koje su sevale. Stajala je malo rastavljenih nogu, tako da je video okrvavljene ugarke vatre između njenih butina.
     Digao je pogled prema njoj.
     "Moraš jesti", grdila ga je. "Već si polumrtav." Ramena su joj se ispravila, zategla tuniku preko njenih grudi. Podsetila ga je na Lenu.
     Prothal je govorio: "Nije nam ispričao sve što se desilo na Svetkovini. Uništavanje utvara nije sprečeno - pa ipak, mi verujemo da se on na neki način borio protiv pragrdana. Njegova pratilja krivila je i sebe i njega zbog zla koje je zadesilo ples."
     Kovenant je drhtao. Kao Lena - pomislio je. Lena?
     Tmina skoči na njega poput kandži vrtoglavice. Lena?
     Jedan trenutak, pogled su mu zamračili urlanje i mračne vode. Onda je skočio na noge. To je učinio Leni - to je učinio? Gurnuo je devojku u stranu i skočio prema vatri. Lena! Zamahnuvši štapom kao sekirom, udario je po plamenovima. Ali nije mogao da se odbrani od sećanja, nije mogao da ih odbaci. Štap se iskrivi od siline udarca, izlete mu iz ruku. Iskre i ugljevlje se rasprštaše, razleteše u svim pravcima. To joj je učinio! Mašući polupesnicom prema Prothalu, on kriknu: "Grešila je! Nisam mogao drugačije!" - a mislio je: Leno! Šta sam to učinio? - "Ja sam gubav!"
     Oko njega, ljudi poskakaše na noge. Mhoram hitro priđe Kovenantu, pruži ruku da ga obuzda. "Lagano, Kovenante", reče on. "U čemu je stvar? Mi smo gosti."
     Ali još dok se bunio, Kovenant je znao da Atiaran nije grešila. Video je sebe kako ubija tokom bitke kod Vitog Drvograda i u ludosti pomišlja da je ubijanje za njega nešto novo, nešto bez presedana. Ali nije reč bila o nečemu u šta se iznenada izmetnuo; tako je bilo od početka sna, od početka. Skokom uviđanja, video je da nema razlike između onoga što su pragrdani učinili sa utvarama i onoga što je on učinio Leni. Služio je poglavara Kletnika od prvog dana u Domaji.
     "Ne!" siknu on kao da se kuva u kiselini. "Ne. Neću to više činiti. Neću više da budem žrtva. Neće na mene da čekaju deca." Tresao se od siline besa dok je vrištao na sebe: silovao si je! Smrdljivi, prokleti kopilane!
     Osećao se slabašno, kao da mu uviđanje onoga što je učinio nagriza kosti.
     Mhoram napeto reče: "Neverniče! Šta nije u redu?"
     "Ne!" ponovi Kovenant. "Ne!" Pokušavao je da viče, ali glas mu je zvučao udaljeno, obogaljeno. "Neću... da podnosim... ovo. Nije u redu. Preživeću! Da li me čujete?"
     "Ko si ti?" siknu grivenarka Lita kroz stegnute zube. Brzim trzajem glave, zamahom zapešća, izvukla je konopac iz kose i držala ga u borbenom položaju.
     Prothal joj uhvati ruku. Njegov stari glas čegrtao je autoritetom i dostojanstvom. "Oprosti, grivenarko. Ova stvar te prevazilazi. On drži divlju magiju što uništava mir. Moramo oprostiti."
     "Oprostiti?" Kovenant pokuša da vikne. Noge su ga izdale, ali nije pao. Banor ga je otpozadi držao uspravnog. "Ne možete mi oprostiti."
     "Tražiš li ti da budeš kažnjen?" upita Mhoram u neverici. "Šta si to učinio?"
     "Da li tražim?" Kovenant se upinjao da se priseti nečega. Onda je otkrio. Znao je šta da radi. "Ne. Zovi Ranihine."
     "Šta?" siknu Lita srdito. A svi Ranjani ponoviše njen protest.
     "Ranihini. Pozovi ih."
     "Jesi li ti lud? Pripazi se, Prstenošo. Mi smo Ranjani. Mi ne zovemo - mi služimo. Oni dolaze kad ih je volja. Nisu oni za tvoje pozive. I ne dolaze noću."
     "Zovi, kad ti ja kažem! Ja! Zovi ih!"
     Nešto u njegovoj užasnoj hitnji je pokoleba. Stala je da okleva, upiljivši se u njega u zbunjenom besu, pobuni i neočekivanoj samilosti, a onda se okrenula na peti i dugim koracima izišla iz Ljudoma.
     Oslonjen o Banora, Kovenant se istetura ispod nepodnošljive težine planine. Družina i Ranjani pošli su za njim poput traga zgromljene uvređenosti. Iza njih, crveni mesec upravo je izbio iznad planinske padine; a daleke Ravnice, vidljive iza podnožja planine ispred Ljudoma, već su bile zapljusnute grimizom. Okrvavljena poplava kao da je brisala crte zemlje, pretvarala stenje, zemlju i travu u raspadanje i gorku krv.
     Ljudi se raširiše sa obe strane zaravni tako da je otvoreni teren bio osvetljen logorskim vatrama.
     Lita je koračala kroz noć, idući prema Ravnicama sve dok se nije obrela blizu naspramne ivice čistine. Kovenant je stao i zagledao se u nju. Nesigurno, ali odlučno, oslobodio se Banorovog oslonca - stajao je sam poput galije posle brodoloma što ju je plima ostavila naherenu nemoguće visoko na grebenu. A onda, krećući se odrvenelim pokretima, pošao je prema Liti.
     Ispred njega, okrvavljeni predeo mesečine počivao je poput mrtvog mora, povlačio ga u sebe kako je priticao sa svakim stepenom mesečevog izlaska. Prsten mu je hladno plamteo. Osećao je da je on magnetna stena. I nebo i zemlja podjednako su bili obojeni grimizom, a on je koračao napred kao da je pol prema kome se okretala crvena noć - kao da su on i njegov prsten sila koja goni plimu naopake noći. Uskoro se zaustavio na središtu otvorene zaravni.
     Prekrivač tišine obujmi posmatrače.
     Ispred njega, grivenarka Lita raširi ruke kao da priziva tamu prema sebi. Naglo, ona oštro kriknu. "Kelenbhrabanal marushyn! Rushyn hynyn kelenkoor rillynarunal! Ranyhin Kelenbhrabanal!" Onda je jednom zviznula. Zvuk odjeknu o litice poput vriska.
     Jedan dug trenutak tišina je gušila zaravan. Prkosnim koracima, Lita pođe nazad prema Ljudomu. Dok je prolazila kraj Kovenanta, ona prasnu: "Pozvala sam." Trenutak potom već je bila iza njega i on se sam suoči sa opsadom mesečine.
     Ali ubrzo se razleže tutnjava kopita. Ogromni konji grmeli su u daljini; zvuk je narastao kao da se sama brda valjaju prema Ljudomu. Približavalo se na desetine Ranihina. Kovenant napregnu kolena da bi se održao uspravno. Srce kao da mu je bilo preslabo da nastavi da kuca. Bio je neodređeno svestan neme napetosti posmatrača.
     Onda dalja ivica zaravni kao da poče crveno da narasta i na čistinu izbi talas Ranihina - gotovo stotinu jurišnika koji su galopirali rame uz rame prema Kovenantu poput zida.
     Povik zaprepašćenja i divljenja dopre od Ranjana. Samo su retki među najstarijim grivenarima ikada videli toliko Ranihina.
     A Kovenant je znao da gleda najponositiju put Domaje. Plašio se da će ga izgaziti.
     Ali tutnjavi zid skrenu na levu stranu, trčeći oko njega sve dok nije bio potpuno okružen. Sa grivama i repovima koji su lepršali, zvezdama na čelu što su hvatale svetlo vatre dok su oni sevali kraj njega, stotinu Ranihina grmelo je po travnjaku i okruživalo ga. Zvuk njihovih kopita grmeo mu je u ušima.
     Krug im se sužavao dok su trčali. Vrtoglava silina zahvati njegov strah, stade da ga okreće u krug sa njima kao da pokušava da okrene lice prema svima odjednom. Srce mu je bolno udaralo. Nije mogao da se okreće dovoljno brzo da održi korak sa njima. Od napora se zateturao, izgubio ravnotežu, pao na kolena.
     Ali sledećeg trenutka bio je ponovo uspravan, sa nogama ukopanim naspram vrtoglavice njihovog kruženja, a lice mu se iskrivilo kao da vrišti - krik izgubljen u grmljavini ranihinskih kopita. Ruke su mu bile raširene kao da se opiru naspramnim zidovima noći.
     Lagano, mučno, krug se zaustavi uz toptanje i rzanje. Ranihini se okrenuše prema unutrašnjosti kruga i prema Kovenantu. Oči su im kolutale, a nekolicini se videla pena na gubicama. U prvi mah nije mogao da razume njihova osećanja.
     Od posmatrača dopre nagli krik. Prepoznao je Laurin glas. Okrenuo se i video Pietena kako trči prema konjima, dok se Laura upinjala da ga stigne, predaleko da bi ga uhvatila. Dete je iznenadilo svakoga; svi su gledali Kovenanta. Sada je Pieten stigao do kruga i stao da se provlači između mahnitih nogu Ranihina.
     Izgledalo je da će zasigurno biti zgažen. Glava mu nije bila veća od njihovih kopita, a konji su udarali nogama, poskakivali. Onda Kovenant ugrabi priliku. Nagonskim skokom, dograbio je Pietena ispod jednog od konja.
     No, njegova šaka bez polovine prstiju nije mogla da zadrži stisak; Pieten mu izlete i pruži se po zemlji. Dete smesta skoči na noge. Bacilo se na Kovenanta i stalo da ga udara svom snagom.
     "Oni te mrze!" besnelo je. "Odlazi!"
     Mesečina je padala na zaravan kao da skače sa padina planine. U grimiznom sjaju, Pietenovo sitno lice delovalo je poput pustoši.
     Dete se borilo, ali ga Kovenant diže sa tla, stisnu ga uz grudi obema rukama. Držeći Pietena u zagrljaju, digao je pogled prema Ranihinima.
     Sada je shvatao. U prošlosti, bio je previše zauzet razmišljanjem kako da ih izbegne, te nije mogao da primeti na koji način reaguju na njega. Nisu mu pretili. Ti veliki borbeni atovi bili su prestravljeni - prestravljeni od njega. Njihove oči su bežale od njegovog lica, oko sebe su prskali penom. Mišići njihovih nogu i grudi su podrhtavali. Pa ipak su kao u agoniji prilazili. Njihova stara uloga se preokrenula. Umesto da biraju jahače, predavali su se njegovom izboru.
     Gonjen nekim porivom, on odvoji levu ruku od Pietena i pruži hladno crveni prsten prema jednom od konja. Ovaj se trže i pognu kao da je Kovenant bacio na njega zmiju, ali je ostao na svome mestu.
     Kovenant ponovo dograbi Pietena. Otpor deteta sada je bio slabiji, kao da ga je Kovenantovo grljenje lagano davilo. Ali Nevernik ga je i dalje držao. Divlje je piljio prema Ranihinima i lelujao se kao da ne može da održi ravnotežu.
     Ali već je doneo odluku. Video je da Ranihini prepoznaju njegov prsten. Stežući Pietena uz srce poput kacige, povikao je glasom hrapavim poput jecaja: "Čujte! Da napravim jednu nagodbu s vama. Dobro upamtite. Vatru mu paklenu! Dobro upamtite. Nagodbu. Čujte. Ne mogu da podnesem - raspadam se. Raspadam." Stisnuo je Pietena. "Vidim - vidim šta vam se dešava. Plašite se. Mene se plašite. Mislite da sam neka vrsta... dobro. Slobodni ste. Ne biram ni jednog od vas."
     Ranihini su ga gledali u strahu.
     "Ali morate da učinite neke stvari za mene. Morate da se povučete!" Taj krik zamalo mu oduze poslednji ostatak snage. "Vi... Domaja..." Dahtao je, molio: Ostavite me na miru! "Ne tražite toliko." Ali znao je da mu je potrebno još nešto od njih u zamenu za njegovo obuzdavanje, nešto više od njihove spremnosti da trpe njegovo neverovanje.
     "Čujte - čujte. Ako mi zatrebate, bolje dođite. Da ne moram da budem junak. Dobro upamtite." Oči su mu krvarile suzama, ali nije plakao.
     "I... i ima još jedna stvar. Još jedna. Lena..." Lena! "Jedna devojka. Ona živi u Kamendolu Mithil. Kćerka Trela i Atiaran. Hoću... hoću da jedan od vas pođe do nje. Noćas. I svake godine. Na poslednju noć punog meseca pre sredine proleća. Ranihini su ono... o čemu ona sanja."
     Otresao je suze iz očiju i video da ga Ranihini gledaju kao da su shvatili sve što je pokušao da kaže.
     "A sada idite", dahnu on. "Imajte milosti prema meni."
     Uz nagli, gromki, jedinstveni njisak, svi Ranihini se propeše oko njega, zamahaše kopitima po vazduhu iznad njegove glave kao da daju obećanja. Onda se okrenuše, njišteći od olakšanja, i pojuriše od Ljudoma. Mesečina kao da ih nije doticala. Pređoše ividu zaravni i nestadoše kao da su sa dobrodošlicom dočekani u naručje zemlje.
     Skoro smesta, Laura stiže do Kovenanta. Lagano, prepustio joj je Pietena. Uputila mu je dug pogled koji nije umeo da pročita, a onda se okrenula. Sledio ju je, gazeći kao da je preopterećen komadićima samog sebe. Mogao je da čuje zapanjenost Ranjana - zapanjenost prejaku da bi osetili ma kakvu uvredu onim što je učinio. Prevazišao ih je; mogao je to da čuje. "Propeli su se pred njim", leteo je šapat. Ali nije mario. Bilo mu je muka na neki izopačeni način od osećaja da nije ovladao ničim, da ništa nije dokazao, ništa rešio.
     Lord Mhoram iskorači da bi mu se pridružio. Kovenant nije uzvrati Mhoramov pogled, ali je razabrao prizvuk čuđenja u poglavarovom glasu kada ovaj reče: "Prapoglavaru - ah! Nikada smrtnom muškarcu ili ženi nije ukazana takva počast. Mnogi su došli do ravnice, ponuđeni su Ranihinima - i odbijeni. A kada je ponuđena poglavarka Tamaranta, moja mati, pet Ranihina je došlo da je pogleda - pet. Bila je to veća počast nego što je ona mogla sanjati. Nismo te mogli čuti. Jesi li ih odbio? Odbio?"
     "Odbio", zabrunda Kovenant. Oni me mrze.
     Promakao je pokraj Mhorama i odšepao u Ljudom. Nesigurnim pokretima, poput broda slomljene kobilice, pošao je prema najbližoj kuvarskoj vatri. Ranjani su mu pravili mesta, gledali sa strahopoštovanjem na licima kako prolazi. Nije mario. Stigao je do vatre i dograbio prvu hranu koju je video. Meso mu iskliznu iz troprste šake i zato ga je dograbio levicom i stao da ga proždire.
     Jeo je bez izraza, gutao hranu u krupnim zalogajima i uzimao još pregrštima. Onda je poželeo da popije nešto. Obazreo se, otkrio da Penosled stoji u blizini sa vrčem alem-vina patuljastim u njegovoj ogromnoj šaci.
     Kovenant uze vrč i isprazni ga. Onda je obamrlo stajao bez pokreta i čekao dejstvo alem-vina.
     Ono brzo stiže. Uskoro, izmaglica poče da mu ispunjava glavu. Sluh mu je delovao šuplje, kao da sluša Ljudom sa dna bunara. Znao je da će se obeznaniti - gladno je želeo da se obeznani - ali pre nego što je izgubio svest, bol u grudima ga natera da kaže: "Džine - potrebni su mi prijatelji."
     "Zašto smatraš da ih nemaš?"
     Kovenant zatrepta i vide sve što je učinio u Domaji. "Ne budi smešan."
     "Onda ipak veruješ da smo stvarni."
     "Šta?" Kovenant je pokušavao da rukom bez prstiju uhvati značenje reči džina.
     "Misliš da možemo da ti ne oprostimo", objasni Penosled. "Ko bi ti radije oprostio od tvog sna?"
     "Ne", reče Nevernik. "Snovi - nikad ne opraštaju."
     Onda je izgubio svetlost vatre i Penosledovo toplo lice i oteturao se u san.