7. LENA

     Sam u noći - sam jer nije mogao da deli spontani poriv za grljenjem u Kamendolu - Kovenant se najednom oseti kao da je u klopci, ugrožen. Pritisak tame stegao mu je pluća; činilo se da ne može da dođe do dovoljno vazduha. Zahvatila ga je klaustrofobija gubavca, gubavčev strah od gomile, od nepredvidljivog ponašanja. Berek! - frknuo je u sebi pun zajedljivog nemira. Ti ljudi želeli su da bude junak. Uz kruti trzaj gađenja, okrenuo se od skupa i zaputio pun jarosti između kuća kao da su mu stanovnici Kamendola naneli smrtnu uvredu.
     Berek! Grudi su mu se grčile na tu misao. Divlja magija! Bilo je to smešno. Zar ti ljudi nisu znali da je gubavac? Ništa za njega nije bilo nemogućnije od te vrste junaštva koju su pripisivali Bereku Troprstu.
     Ali poglavar Kletnik je rekao: On želi da ti budeš moj konačni neprijatelj. Odabrao je tebe da me uništi.
     U silovitoj zbunjenosti, nazreo je kraj prema kome ga je staza njegovog sna možda vodila; video je sebe neodoljivo uvučenog u sukob sa Opakim.
     Bio je u klopci. Razume se da nije mogao da glumi junaka u nekom tamo sanjanom ratu. Nije mogao toliko da se zaboravi; zaborav je predstavljao samoubistvo. Pa ipak, nije mogao ni da utekne tom snu, a da ne prođe kroz njega, nije mogao da se vratiti u stvarnost bez buđenja. Znao je šta će se desiti ukoliko stane i pokuša da ostane normalan. Već i na ovako malom rastojanju od svetlosti skupa osetio je tamnu noć kako udara prema njemu, kruži na širokim krilima po nebu nad njegovom glavom.
     Zaustavio se uz trzaj, zateturao da bi se naslonio na zid, dohvatio čelo šakama.
     Ne mogu - zadahta on. Sve njegove nade da bi ova Domaja mogla odagnati njegovu nemoć, na neki način zalečiti njegovo bolno srce, raspala se u pepeo.
     Ne mogu da nastavim.
     Ne mogu da stanem.
     Šta mi se dešava?
     Iznenada začu korake koji su trčali ka njemu. Poskočio je, uspravio se i video Lenu kako hita da mu se pridruži. Dok je prilazila, zamasi njenog kotlića sa oblučkom bacali su ludačke senke po njenoj figuri. Posle još nekoliko dugih koraka, usporila je, a zatim se zaustavila, držeći kotlić podignut tako da može jasno da ga vidi. "Tomase Kovenante", upita oprezno. "Zar ti nije dobro?"
     "Ne", obrecnuo se na nju. "Nije mi dobro. Ništa nije dobro, i nije bilo još od..." reči na trenutak zastadoše u njegovom grlu, "od kako sam se razveo." Zajapureno ju je gledao, izazivajući je da upita šta je to razvod.
     Način na koji je držala svetlo ostavljao je najveći deo njenog lica u tami; nije mogao da vidi kako je primila njegov izliv. Ali kao da ju je navodila neka unutrašnja saosećajnost. Kada je progovorila, nije pogoršavala njegov bol grubim pitanjima ili sažaljenjem. Blago je rekla: "Znam mesto gde možeš da budeš sam."
     Oštro je klimnuo. Da! Osećao je da njegovi uznemireni živci samo što ne puknu. Grlo mu je otežalo od nasilja. Nije želeo da bilo ko vidi šta mu se dešava.
     Blago, Lena dodirnu njegovu ruku i povede ga od Kamendola prema reci. Pod slabašnom svetlošću zvezda stigli su do obale Mithila, a zatim skrenuli nizvodno. Posle pola milje, stigli su do starog kamenog mosta koji je blistao vlažnim, crnim odrazom, kao da se upravo digao iz vode radi Kovenanta. Sugestivnost te misli natera ga da se zaustavi. Video je prelaz kao neku vrstu praga; krize su vrebale u tamnim bregovima iza dalje obale. Iznenada upita: "Kuda idemo?" Plašio se da ako pređe most neće biti u stanju da raspozna sebe kada se bude vratio.
     "Na drugu stranu", reče Lena. "Tamo možeš da budeš sam. Naši ljudi ne prelaze često Mithil - govori se da zapadne planine nisu prijateljske, da je zlo Usudovog Pribega koji leži iza njih iskrivilo njihov duh. Ali ja sam išla po čitavoj zapadnoj dolini, u potrazi za kamenom za suru-pa-maerl slike, i nije me zadesilo nikakvo zlo. U blizini ima jedno mesto gde te niko neće uznemiravati."
     I pored sveg izgleda drevnosti, most je u Kovenantovim očima delovao nesigurno. Spojevi bez maltera delovali su slabašno, na okupu samo usled mračnih, varljivih senki zvezdane svetlosti. Kada je kročio na most, očekivao je da mu se noga oklizne, da kamenje zadrhti. Ali lukovi su bili mirni. Na vrhu prelaza zastao je da se nagne na niski bočni zid i spusti pogled u reku.
     Voda je crno tekla pod njim, gunđala dugu molitvu zarad oproštaja u moru. A on je gledao u nju kao da od nje traži hrabrost. Zar nije mogao naprosto da ne obraća pažnju na stvari koje ga ugrožavaju, da zaboravi suprotstavljene nemogućnosti, ludilo svog položaja - da se vrati u Kamendol i pretvara se sa zadovoljnom prepredenošću da je on Berek Troprst, ponovo rođeni.
     Nije mogao. Bio je gubavac; postojale su neke laži koje nije mogao izgovoriti.
     Sa oštrim trzajem mučnine otkri da je udarao pesnicom o zid. Trgao je šake uvis, pokušao da vidi da li se povredio, ali nejasne zvezde nisu mu pokazivale ništa.
     Iskrivivši lice, okrenuo se i sišao za Lenom na zapadnu obalu Mithila.
     Uskoro su stigli do cilja. Lena je neko vreme vodila Kovenanta pravo prema zapadu, zatim uz strmi breg nadesno, pa niz iskrzani procep ponovo prema reci. Pažljivo su se probijali neravnim tlom procepa kao da održavaju ravnotežu po probijenoj kobilici broda; njen izlomljeni trup dizao se sa obe njihove strane, sužavao im vidokrug. Dva stabla virila su sa strane poput katarki, a u blizini reke trup se spuštao prema pojasu glatkog peska koji je nestajao prema ravnoj stenovitoj izbočini koja je virila prema reci. Mithil je rogoborio oko te stene, kao da ga uznemiruje kratko sažimanje njegovih obala, a zvuk je klizio procepom poput morskog vetra što zavija kroz nasukanu olupinu.
     Lena se zaustavi na peskovitom dnu. Kleknuvši, iskopala je plitku jamu u pesku i ispraznila kotlić sa oblučkom u njega. Oganj-kamenovi davali su više svetla iz otvorene jame, tako da se dno procepa osvetlilo žutilom, i Kovenant uskoro oseti mirnu toplinu oblučka. Dodir sjaja kamenja činio ga je svesnim da je noć sveža, prikladna za sedenje kraj vatre. Čučnuo je pored oblučka uz drhtaj sličan poslednjem slabašnom stresanju pred neizbežni napad histerije.
     Pošto je prosula oblučak u pesak, Lena pođe prema reci. Tamo gde je stajala na ispustu, svetlo jedva da ju je dosezalo, a obličje joj je bilo tamno; ali Kovenant vide da joj je lice okrenuto nebu.
     Sledio je njen pogled uz crno pročelje planine i video da izlazi Mesec. Srebrni sjaj bledeo je zvezde duž ruba stene, tamnio dolinu senkom; ali uskoro senka prođe procepom i mesečina pade na reku, dajući joj izgled starog srebra. A kada se pun Mesec diže iza planina, zahvatio je Lenu i bacio belu izmaglicu poput milovanja preko njene glave i ramena. Stojeći mirno kraj reke, držala je glavu okrenutu prema Mesecu, a Kovenant ju je gledao sa čudnovatom, mrgodnom ljubomorom, kao da se ustremila ka ponoru koji pripada samo njemu.
     Konačno, kada je mesečina prešla reku i došla do istočne doline, Lena spusti glavu i vrati se krugu oblučka. Ne srećući Kovenantov pogled, upita blago: "Da odem?"
     Dlanovi su svrbeli Kovenanta kao da želi da je lupi zbog samog predloga da možda ostane. Ali istovremeno se plašio noći; nije želeo da se suoči sam sa njom. Nespretno se digao na noge, napravio nekoliko koraka od nje. Mršteći se prema masivu procepa, borio se da zvuči neutralno kada je pitao: "Šta hoćeš?"
     Njen odgovor, kada je došao, bio je tih i siguran. "Želim da saznam više o tebi."
     Zatreptao je, povio glavu kao da su ga kandže zahvatile iz vazduha. Onda se ponovo naglo uspravio.
     "Pitaj."
     "Jesi li oženjen?"
     Na to se silovito okrenuo, kao da mu je zabola nož u leđa. Pod vrelim nemirom njegovih očiju i njegovih iskeženih zuba zastala je, oborila pogled i okrenula glavu. Videvši njenu nesigurnost, osetio je da ga je njegovo lice ponovo izdalo. Nije želeo režeće krivljenje svojih crta. Želeo je da se suzdrži, da se ne odaje na taj način - ne pred njom. Pa ipak je ona otežavala njegovu nevolju više od svega drugog na šta je do sada naišao. Upinjući se da uspostavi kontrolu nad sobom, zarežao je: "Da. Ne. Nije bitno. Čemu pitanje?"
     Pod njegovim užagrenim pogledom, Lena se spustila na pesak, sela na stopala pokraj oblučka i stala da ga gleda iskosa, ispod obrva. Pošto ništa nije odmah uzvratila, on poče da korača gore-dole po pojasu peska. Dok je hodao, okretao je i silovito trzao burmu.
     Trenutak potom, Lena odgovori kao da je to nevažno: "Ima jedan čovek koji želi da me venča. To je Triok, sin Tulerov. Iako nisam njegovih godina, zavetovao mi se, tako da neću učiniti drugi izbor kada za to dođe vreme. Ali kada bih sada bila njegove starosti, bila bih udata za njega. Oh, dobar je on čovek na svoj način - dobar stočar, hrabar u odbrani svog stada. I viši je od većine. Ali ima previše čuda u svetu, previše moći koju treba upoznati i lepote koju treba deliti sa drugima i stvarati - a ja još nisam videla Ranihine. Ne bih mogla da se udam za stočara koji za ženu ne želi ništa više od jedne suru-pa-maerl. Radije bih išla u Znanstvigor kao što je to učinila Atiaran, mati moja, i ostala bih i ne bih pokleknula na kakve god probe da me stavi Znanstvo, sve dok ne postanem poglavarka. Kažu da takve stvari mogu da se dese. Da li i ti misliš tako?"
     Kovenant jedva da ju je čuo. U svom uzbuđenju koračao je peskom, razgnevljen i sasečen neželjenim sećanjima na Džoanu. Pokraj njegove izgubljene ljubavi, Lena i srebrna noć Domaje kao da su gubili na značaju. Praznina njegovog sna iznenada postade vidljiva njegovom unutrašnjem pogledu, poput nezaklonjene divljine, novi obrt pustoši gubavosti. Ovo nije bila stvarnost - bilo je to mučenje koje je nametnuo sebi u podsvesnoj, nevoljnoj pobuni protiv bolesti i gubitka. Sebi samom je zaječao: da li prokaženost ovo čini? Da li je odbačenost takav šok? Tako mu pakla! Ne želim to više. Osećao je da je na samom rubu vrištanja. U naporu da uspostavi kontrolu nad sobom, spustio se na pesak leđima okrenut Leni i obgrlio kolena koliko god je čvršće mogao. Ne mareći za nemir u glasu, upitao je: "Kako se tvoj narod venčava?"
     Gotovo nehajnim tonom ona reče: "To je prosta stvar, kada čovek i žena odaberu jedno drugo. Pošto se dvoje sprijatelje, ukoliko žele da se uzmu to kažu Krugu staraca. A starci čekaju da prođe jedno godišnje doba da bi se uverili da je prijateljstvo dvoje sigurno, bez skrivene ljubomore ili lažnih obećanja koji bi ih skrenuli sa njihovog puta u kasnijim godinama. Onda se Kamendol okupi u središtu, a stariji uzmu dvoje za ruke i pitaju: 'Želite li da delite život, u radosti i tuzi, radu i odmoru, miru i borbi, da obnovite Domaju?'
     Dvoje odgovaraju: 'Život sa životom, biramo da podelimo blagoslove i službu Domaji.'"
     Jedan trenutak, njen zvezdani glas zastao je u dubokom poštovanju. Onda je nastavila: "Kamendol poviče zajedno: 'Dobro je! Neka bude života, radosti i moći dok godine traju!' Onda se dan provodi u veselju, a novi sadruzi uče ljude novim igrama, plesovima i pesmama, tako da se sreća Kamendola obnavlja, a međusobne veze i sreća ne nestaju u Domaji."
     Nakratko je zastala pre nego što će produžiti: "Venčanje Atiaran, matere moje, sa Trelom, ocem mojim, bilo je veliki dan. Starci koji nas podučavaju mnogo su puta govorili o tome. Svaki dan tokom sezone provere, Trel se peo na planine, tragao zaboravljenim putevima i izgubljenim pećinama, skrivenim gudurama i novostvorenim procepima za orkrestom - dragocenom stenom sa mnogim moćima. Jer u to vreme bila je suša na Južnim zaravnima i život Kamendola grcao je u gladi.
     A onda, u veče pre venčanja, našao je blago - parče orkresta manje od pesnice. A u vreme radosti, kada su izgovorene obredne reči, on i Atiaran, mati moja, spasli su Kamendol. Dok je ona pevala duboku molitvu Zemlji - pesmu znanu u Znanstvigoru, ali davno zaboravljenu među našim ljudima - on je uzeo orkrest u ruke u zdrobio ga snagom prstiju. Kada se kamen raspao u prašinu, grmljavina odjeknu među planinama, iako nije bilo oblaka, a jedna munja iskoči iz prašine u njegovoj ruci. Plavo nebo smesta je pocrnelo od olujnih oblaka i kiša poče da pada. I tako je glad prekinuta, a Kamendolci su se smešili danima što će doći kao ponovo rođeni."
     Iako je stezao noge svom snagom, Kovenant nije mogao da ovlada vrtoglavim besom. Džoana! Lenina priča učinila mu se kao podrugivanje njegovim bolovima i greškama.
     Ne mogu...
     Jedan trenutak, donja vilica zadrhta mu od napora da progovori. Onda je skočio na noge i pohitao prema reci. Kada je prešao kratko rastojanje, pognuo se i dograbio kamen iz peska. Skočivši na ispust, zavitlao je kamen prema vodi svom snagom.
     Ne mogu!...
     Odgovorio mu je slabašni pljusak, ali zvuk namah zamre pod besciljnom tužbalicom reke, a talasi su već bili minuli.
     Najpre blago, Kovenant reče reci: "Dao sam Džoani čizme za jahanje kao venčani poklon." A onda, divlje tresući pesnicama, povikao je: "Čizme za jahanje! Da li te moja nemoć iznenađuje?"
     Neviđena, ne razumevajući, Lena se diže i pođe prema Kovenantu, jedne ruke pružene kao da želi da primiri nasilje zgrbljeno u njegovim leđima. Ali zastala je na nekoliko koraka od njega, tražeći pravu stvar koju bi rekla. Trenutak potom, prošaptala je: "Šta se desilo sa tvojom ženom?"
     Kovenantova ramena se trgoše. Grubim glasom reče: "Nema je."
     "Kako je umrla?"
     "Ne ona - ja. Napustila me je. Razvela se. Ostavila. Kada mi je bila potrebna."
     Zgrožena, Lena se pitala: "Zašto bi se takva stvar desila dok još ima života?"
     "Nisam živ." Čula je kako se bes penje u njegov glas. "Ja sam gubavac. Nečist prokažena. Gubavci su ružni i prljavi. I odvratni."
     Njegove reči ispunile su je užasom i pobunom. "Kako to može biti?" Zaječala je. "Ti nisi - odvratan. kakav je to svet kada sme sa tobom tako da postupa?"
     Mišići mu poskočiše još više u ramenima, kao da su mu ruke stegnute na vratu nekog demona-mučioca. "Stvaran. To je stvarnost. Činjenica. Ona vrsta stvari koja te ubija ako ne poveruješ u nju." Sa gestom odbijanja prema reci, jeknuo je: "Ovo je mora."
     Lena usplamte naglim besom. "Ne verujem u to. Može biti da je tvoj svet takav - ali Domaja - ah, Domaja je stvarna."
     Kovenantova leđa stegoše se i zastadoše i on reče sa neprirodnom mirnoćom: "Pokušavaš li ti da me izludiš?"
     Njegov zlokobni ton zgranuo ju je, prestravio. Jedan trenutak, njena hrabrost posustade; osetila je da se reka i procep sklapaju oko nje poput čeljusti klopke. Onda se Kovenant naglo okrete i udari bolni šamar preko njenog lica.
     Od siline udarca zateturala se prema svetlu oblučka. Sledio ju je hitro, lica iskrivljenog u divlje cerenje. Kada je povratila ravnotežu i bacila poslednji jasan, prestravljen pogled na njega, bila je sigurna da namerava da je ubije. On te pomisli se ukočila. Stajala je glupo i bespomoćno dok joj se približavao.
     Kada je stigao do nje, dograbio je rukama prednji deo njene runike i rascepio tkaninu poput gaze. Nije mogla da se pokrene. Jedan trenutak je piljio u nju, u njene visoke, savršene dojke i kratke gaćice, sa mrgodnim trijumfom u očima, kao da je upravo razotkrio neku podlu zaveru. Onda joj je dograbio rame levom rukom i rascepio gaćice desnom, prisilivši je da legne dok ju je otkrivao.
     Sada je želela da se odupre, ali udovi nisu hteli da joj se pokrenu; bila je bespomoćna u svojoj patnji.
     Trenutak kasnije svalio je teret svoje težine na njene grudi i slabine joj prostreli divlja, bela vatra koja probi njeno ćutanje i natera je da vrisne. Ali čak i dok je vriskala znala je da je za nju prekasno. Nešto što je njen narod smatrao darom bilo joj je oteto.
     Ali Kovenant se nije osećao kao otimač. Vrhunac ga je preplavio kao da je upao u Mithil tečnog besa. Gušeći se od strasti, gotovo se obeznanio. Onda se činilo kao da vreme protiče kraj njega, a on je mirno ležao tokom trenutaka koji su, što se njega ticalo, mogli biti i sati - sati tokom kojih se njegov svet mogao srušiti, jer niko nije obraćao pažnju na njega.
     Najzad se setio mekoće Leninog tela pod sobom, osetio slabe drhtaje njenog jecanja. Sa naporom se podigao i stao na noge. Kada ju je pogledao u svetlosti oblučka, video je krv na njenim slabinama. Naglo, glavu mu zahvati vrtoglavica, neravnoteža, kao da je provirio preko ruba ponora. Okrenuo se i pohitao teturavim, nemirnim korakom prema reci, prućio se po steni i povratio sadržinu utrobe u vodu. A Mithil obrisa bljuvotinu čisto kao da se ništa nije desilo.
     Ležao je nepokretno na steni dok ga je preplavljivala iscrpljenost prenapregnutih živaca. Nije čuo da se Lena diže, kupi ostatke odeće, govori ili penje iz izlomljenog procepa. Ništa nije čuo izuzev duge tužbalice reke - ništa nije video izuzev pepela sagorele strasti - ništa nije osećao izuzev vlažnosti stene na svome obrazu, nalik na suze.