54.

     Šrajka više nije bilo kada smo izišli na drugu stranu portala.
     Trenutak kasnije, spustio sam pušku i pogledao oko sebe. Reka je tu bila široka i plitka. Nebo je bilo duboko plavo, tamnije od Hiperionovog lapis lazulija, a tornjevi stratokumulusa videli su se daleko na severu. Stubovi oblaka kao da su hvatali večernju svetlost, a jedan pogled iza nas otkrio nam je veliko sunce nisko na nebu. Imao sam osećaj da se pre bližimo sutonu nego da je upravo prošao osvit.
     Na rečnim obalama bilo je stenja, korova i pepeljaste zemlje. Sam vazduh mirisao je na pepeo, kao da smo se kretali kroz oblast uništenu šumskim požarom. Nisko rastinje davalo je potporu tom mišljenju. S naše desne strane, mnogo kilometara dalje, kako je izgledalo, uzdizao se pocrneli štitasti vulkan.
     "Božji Gaj, rekao bih", primeti A. Betik. "Ono je ostatak Drveta Sveta."
     Ponovo pogledah crni vulkanski konus. Nijedno drvo nije moglo da izraste toliko.
     "Gde je Šrajk?" upitah ja.
     Anea ustade i priđe mestu gde je stvorenje stajalo samo koji trenutak ranije. Prođe rukom kroz vazduh kao da je čudovište postalo nevidljivo.
     "Držite se!" rekoh ponovo. Splav je nailazio na skromni niz brzaka. Vratio sam se za kormilo i razvezao ga dok su android i devojčica uzeli motke sa obe strane. Poskakivali smo, pljuskali i pokušavali da održimo pravac, ali ubrzo smo prošli zapenjenu vodu.
     "To je bilo zabavno!" reče Anea. Bilo je to nešto najživlje što sam od nje čuo posle dosta vremena.
     "Aha", rekoh ja, "zabavno. Ali splav se raspada." Tu sam malo preterao, ali nije to bila baš sasvim hiperbola. Labavi trupci razvezivali su se spreda. Oprema nam je zvečala okolo, nepričvršćena na oborenoj tkanini mikrošatora.
     "Eno ravnog mesta gde možemo pristati", reče A. Betik, pokazavši na travnatu oblast duž desne rečne obale. "Brda ispred nas izgledaju strmija."
     Izvukoh dvogled i pogledah te crne hrbate. "U pravu si", rekoh. "Tamo napred možda nas čekaju pravi brzaci, a biće malo mesta za pristajanje. Da ovde prikačimo labave krajeve."
     Devojčica i android odguraše nas do desne obale. Iskočih i povukoh splav više na blatnjavu obalu. Oštećenja na prednjoj i bočnim stranama nisu bila ozbiljna, samo razlabavljene uzice od kože utvara i nekoliko rascepljenih dasaka. Bacih pogled uzvodno. Sunce se spustilo niže, mada se činilo da imamo još oko jedan sat svetla.
     "Da li ćemo večeras logorovati?" upitah, pomislivši da bi ovo moglo biti poslednje dobro mesto. "Ili da nastavimo dalje?"
     "Da nastavimo", reče Anea neumoljivo.
     Razumeo sam njen poriv. Još je bilo jutro, po vremenu na Kom-Rijadu. "Ne želim da nas mrak uhvati na brzacima", rekoh ja.
     Anea zažmiri u nisko sunce. "A ja ne želim da ovde sedim kada padne mrak", reče ona. "Hajde da prevalimo onoliko koliko budemo mogli." Pozajmila je od mene dvogled i razgledala je crne hrbate s naše desne strane, tamna brda s leve strane reke. "Ne bi smestili deo reke Tetis na reku sa opasnim brzacima, zar ne?"
     A. Betik se nakašlja. "Ja bih pretpostavio", reče on, "da je za vreme napada Proteranih na ovaj svet stvoreno dosta tekuće lave. Vrlo surovi brzaci možda su nastali zbog seizmičkih poremećaja koje takvo gađanje iz orbite izaziva."
     "Nisu to bili Proterani", reče Anea tiho.
     "Nego šta, malena?"
     "Nisu to bili Proterani", reče ona odrešitije. "TehnoSrž je sagradila brodove za napad na Mrežu... simulirala je invaziju Proteranih."
     "Dobro", rekoh ja. Zaboravio sam da je Martin Silenus otprilike rekao isto pred kraj Speva. Taj deo nije mi bio jasan kada sam učio poemu. Sada je sve to bilo nevažno. "Ali stopljena brda još su tu, a možda nas čekaju i gadni brzaci. Brzaci ili pravi vodopadi. Možda nećemo moći da prođemo splavom kroz njih."
     Anea klimnu glavom i stavi dvogled natrag u moj ranac. "Ako ne budemo mogli, nećemo moći. Propešačićemo i proplivati kroz sledeći portal. Ali da brzo sredimo splav i da odmaknemo što više možemo. Ako ugledamo gadne brzake, odguraćemo se do najbliže obale."
     "To će možda pre biti litica nego obala", rekoh ja. "Ta lava opako izgleda."
     Anea slegnu ramenima. "Onda ćemo se popeti i nastaviti da pešačimo."
     Priznajem da sam se divio detetu te večeri. Znao sam da je umorna, bolesna, obrvana nekim osećanjem koje nisam mogao da shvatim, i premrla od straha. Ali nikada je nisam video spremnu da odustane.
     "Pa", rekoh ja, "bar Šrajka više nema. To je dobar znak."
     Anea me je samo pogledala. Ali pokušala je da se osmehne.

     Popravka je potrajala samo dvadeset minuta. Ponovo smo vezali spojeve, preneli deo središnjih potpora napred i prostrli tkaninu mikrošatora kao neku vrstu obloge da bi nam moge ostale suve.
     "Ako mislimo da putujemo po mraku", reče Anea, "trebalo bi da ponovo postavimo katarku sa fenjerom."
     "Aha", rekoh ja. Sačuvao sam dugačku motku upravo za tu svrhu i sada sam je uglavio u ležište i čvrsto joj vezao osnovu. Nožem sam isekao udubljenje za dršku fenjera. "Da ga upalim?" upitah.
     "Još ne", odvrati Anea, obazrevši se prema suncu koje je zalazilo iza nas.
     "Dobro", rekoh ja, "ako već treba da poskakujemo kroz brzake, opremu moramo da držimo u rancima, a najvažnije stvari da spakujemo u nepromočive vreće za rame." Uradismo to. U svoju vreću za rame stavio sam rezervnu košulju, dodatni namotaj užeta, sklopljenu plazma pušku, ručnu svetiljku i laser-svetiljkicu. Hteo sam da bacim beskorisni komlog u običan ranac, a onda pomislio: Beskoristan je, ali nije mnogo težak, pa sam ga umesto toga namaknuo oko ručnog zgloba. U klinici na Kom-Rijadu napunili smo do kraja komlog, laser i baterije ručne svetiljke.
     "Sve spremno?" upitah, spreman da nas ponovo odgurnem u struju. Naš splav je izgledao bolje sa svojim novim podom i katarkom, spakovanim i privezanim rancima za slučaj brzaka, fenjerom pripravnim da bude upaljen na pramcu.
     "Spremno", reče Anea.
     A. Betik klimnu glavom i osloni se o motku. Krenusmo sa obale prema sredini reke.

     Struja je bila brza - najmanje dvadeset ili dvadeset pet klika na sat, a sunce se još nalazilo iznad horizonta kada smo zašli u područje crne lave. Rečne obale pretvorile su se u strmine sa obe strane, i mi smo poskakivali po malobrojnim virovima zapenjene vode, da bismo svaki put izišli odatle suvi, visoko iznad površine, a ja sam počeo da tragam za mestom na obali gde bismo mogli da pristanemo kada smo čuli riku vodopada ili divljih brzaka ispred nas. Postojala su tu mesta - jaruge i zaravni - ali tle je napred bilo vidljivo nepristupačnije. Primetio sam da ovde po jarugama ima više rastinja - zimplavi i kržljave sekvoje - a nisko sunce bojilo je više grane bogatim svetlom. Počeo sam da mislim na to kada ćemo da ručamo... večeramo... šta već bude, da izvadimo i spremimo nešto iz naših rančeva, kada A. Betik javi: "Brzaci pred nama."
     Nagnuh se nad kormilo i pogledah. Stene u reci, bela voda, nešto pene. Godine koje sam proveo na baržama na Kansu pomogle su mi da procenim dužinu brzaka. "Biće u redu", rekoh. "Raširite noge i pomerite se malo prema središtu ako mnogo zagusti. Jako gurajte kada vam kažem da gurnete. Trik je u tome da prednji deo ostane upravljen tamo gde mi to želimo, ali možemo to da izvedemo. Ako padnete u vodu, plivajte prema splavu. Uže je spremno." Jednom čizmom stajao sam na smotanom užetu.
     Nisu mi se dopadale crne litice od lave niti stene sa desne strane reke pred nama, ali reka je iza ovog nezgodnog dela izgledala šira i blaža. Ako nam ovo bude jedino iskušenje, verovatno ćemo moći da nastavimo u noć, koristeći fenjer i laser širokog snopa da bismo sebi osvetljavali put.
     Svi smo bili usredsređeni na to da splav na odgovarajući način uđe u brzake i pokušavali smo da izbegnemo nekoliko stena koje su se uzdizale iz zapenjene vode, kada je sve počelo. Da nije bilo vrtloga koji nas je dvaput okrenuo oko ose, bilo bi gotovo pre nego što bismo uopšte shvatili šta se dešava. I ovako, umalo se nije završilo na isti način.
     Anea je radosno vikala. Ja sam se cerio. Čak se i A. Betik osmehivao. Znao sam iz iskustva da blagi brzaci izazivaju takvu reakciju. Brzaci klase V obično samo izazovu grč strave na licima ljudi, ali bezopasno truckanje poput ovoga bilo je zabavno. Dovikivali smo uputstva jedno drugome - Gurni! Oštro udesno! Izbegni taj kamen! - Anea je bila nekoliko koraka desno od mene, A. Betik nekoliko koraka dalje na levoj strani, i samo što nas je ščepao snažan vrtlog nizvodno od velikog kamena koji smo izbegli, kada sam digao pogled i video da su katarka i fenjer na prednjoj strani najednom iseckani u komade.
     "Šta je to, koga đavola?" imao sam vremena da kažem, kada me preplaviše stara sećanja, a sa njima i refleksi za koje sam mislio da su mnogo godina ranije atrofirali.
     Obrtali smo se prema mojoj levoj strani. Vrisnuh: "Dole!" iz sve snage, napustih kormilo i bacih se naglavačke prema Anei. Oboje se skotrljasmo sa splava u vodu.
     A. Betik je reagovo skoro istog trena, bacivši se naniže, prema krmi splava, a monovlakna koja su presekla katarku i fenjer kao meki maslac mora da su ga promašila za samo nekoliko milimetara. Izronio sam iz vode dok su mi čizme grebale po kamenju, sa podlakticom oko Aneinih grudi, na vreme da vidim kako podvodno monovlakno preseca splav na dva dela, a onda ga preseca iznova dok je vrtlog nosio trupce u krug. Vlakna su bila nevidljiva, naravno, ali takva moć sečenja značila je samo jedno. Video sam taj trik kada je upotrebljen na mojim drugarima iz brigade na Ursusu; pobunjenici su razapeli monovlakno preko druma i prosekli autobus koji je vozio trideset momaka iz gradskog bioskopa, obezglavivši ih sve do jednog.
     Pokušah da viknem A. Betiku, ali voda je hučala i napunila mi je usta. Zamlatarah da dohvatim stenu, promaših je, uskobeljah se na noge sa osloncem na dnu i uhvatih se za sledeći kamen. Mošnice su mi se skupile na pomisao o tim prokletim žicama pod vodom, ispred mog lica...
     Android vide da je splav rasečen i treći put, pa zaroni u plitku vodu. Struja ga prevrnu i on nagonski podiže levu ruku kada mu je glava nestala pod vodom. Načas briznu krv kada mu je ruka bila odsečena neposredno ispod lakta. Glava mu se pojavi iznad vode, ali nije jeknuo kada je zgrabio oštar kamen desnom šakom i zadržao se. Leva ruka i šaka koja mu se još grčila nestale su nizvodno sa vidika.
     "Oh, Isuse!" dreknuh. "Prokletstvo... prokletstvo!"
     Anea diže lice iz vode i pogleda me izbezumljenim očima. Ali tamo nije bilo panike.
     "Da li si dobro?" viknuh da bi me čula usred buke brzaka. Monovlakno seče tako glatko da možete da ostanete bez noge, a da to i pola minuta ne znate.
     Ona klimnu glavom.
     "Drži se za moj vrat!" dreknuh. Morao sam da oslobodim levu ruku. Uhvatila se za mene i koža joj je već bila hladna od ledene vode.
     "Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo", izgovorio sam poput mantre dok sam slobodnom rukom petljao oko vreće o ramenu. Pištolj mi je bio u futroli, priklješten ispod mog desnog kuka uz rečno dno. Ovde je bilo plitko... na nekim mestima manje od metra dubine... jedva dovoljno vode da se zaroni i potraži zaklon ako neki snajperista pripuca. Ali to je bilo nevažno - svaki pokušaj da zaronimo odneo bi nas nizvodno, pravo u monovlakna.
     Video sam da se A. Betik grčevito drži nekih osam metara nizvodno. Levu ruku digao je iznad vode. Krv mu je štrcala iz patrljka. Video sam kako krivi lice i gotovo gubi oslonac na steni dok je bol počinjao da se probija kroz šok. Da li androidi umiru kao ljudi? Oterao sam tu misao od sebe. Krv mu je bila veoma crvena.
     Pretražio sam skamenjenu lavu i polja stena ne bih li ugledao blesak umirućeg sunca na metalu. Sada će uslediti metak ili naboj snajpera. Nećemo to čuti. Bila je to divna zamka - školski primer. A ja sam nas bukvalno usmerio ka njoj.
     Pronašao sam laser-svetiljku u vreći, pustio vreću i stegao cilindar lasera zubima. Petljajući levom rukom pod vodom, raskopčao sam opasač i izvukao ga iz vode. Klimnuo sam silovito glavom Anei da zgrabi pištolj slobodnom rukom.
     I dalje okačena levom rukom o moj vrat, ona otkopča preklopnik i izvuče pištolj. Znao sam da ga ona nikada neće upotrebiti, ali to sada nije bilo važno. Bio mi je potreban opasač. Zapetljao sam, stavio laser pod bradu i zadržao ga tu dok sam levom rukom zatezao opasač.
     "Betiče!" vrisnuh.
     Android diže pogled prema nama. U očima mu se videla agonija. "Hvataj!" vrisnuh, zamahnuh rukom iznad glave i dobacih mu kožni opasač. Pri tom umalo nisam izgubio laser-svetiljku, ali zgrabio sam ga kada je pao u vodu i ščepao ga levom šakom.
     Android nije mogao da pusti kamen za koji se držao desnom rukom. Levu više nije imao. Ali patrljkom koji je krvario i prsima zaustavio je bačeni opasač. Bacio sam ga savršeno... ali, opet, imao sam samo jednu priliku.
     "Medkomp!" dreknuh, pokazavši glavom na vreću koja se uzdizala i spuštala kraj mene. "Podvez, odmah!"
     Mislim da me nije čuo, ali nije ni morao. Privukavši se uz kamen, pokušavajući da se uglavi na njegovoj strani okrenutoj uzvodno, namaknuo je kožni opasač oko leve mišice ispod lakta i snažno zategnuo zubima. Na opasaču nije bilo rupice toliko nisko, ali on ga je zategnuo trzajem glave, obavio ga ponovo i opet zategnuo.
     Do tada sam ja već uključio laser-svetiljku, podesio snop na najšire rasipanje i obasjao reku.
     Žica je bila od monovlakna, ali nije bila superprovodnik. On ne bi zasvetlucao. Ova žica jeste. Mreža zagrejane žice, svetlucava i crvena poput ukrštenih laserskih snopova, pružala se iznad reke tamo-amo i ulazila u nju. A. Betik je doplutao ispod nekoliko svetlucavih žica. Druge su nestajale u vodi levo i desno od njega. Prva vlakna počinjali su oko metar ispred Aneinih nogu.
     Pomerih široki snop i obasjah prostor iznad, levo i desno od nas. Tamo ništa nije svetlucalo. Žice iznad A. Betika sijale su nekoliko sekundi dok su zračile toplotom, a onda nestajale kao da ih nikada nije ni bilo. Ponovo sam ih zasuo širokim snopom, vrativši ih u postojanje, a onda ukucao uži snop. Vlakno koje sam naciljao zasjalo je crvenom bojom, ali nije se istopilo. Nije bilo superprovodnik, ali slaba energija koju sam mogao da upotrebim pomoću lasera-svetiljke nije bila dovoljna da ga prekine.
     Gde je snajperista? Možda je ovo samo pasivna zamka. Godinama stara. Niko ne čeka u zasedi.
     Nisam ni za sekund poverovao u to. Video sam kako A. Betik gubi oslonac na kamenu dok struja pokušava da ga odvuče ispod površine.
     "Sranje", rekoh. Zataknuvši laser za kaiš pantalona, zgrabih Aneu levom rukom. "Drži se."
     Desnom rukom privukoh se više uz klizavu stenu. Bila je trouglasta i vrlo glatka. Uglavivši telo sa strane okrenute uzvodno, povukoh Aneu tamo. Struja me je udarala poput nekoga ko se neprestano baca na mene telom. "Možeš li da se držiš?" dreknuh.
     "Aha!" Lice joj je bilo belo. Kosa joj je bila slepljena za lobanju. Video sam joj ogrebotine na obrazu i slepoočnici, kao i modricu koja joj se pojavljivala kod brade, ali nije bilo nikakvog drugog traga povrede.
     Potapšah je po ramenu, uverih se da se čvrsto drži rukama za kamen, pa se pustih. Nizvodno, video sam splav - sada iseckan u pet-šest segmenata - kako se tumba u okuci brzaka kod litica od lave.
     Odskakujući i grebući po dnu, pokušavajući da stojim dok me je struja bacala i nosila, uspeo dam da dođem do malog A. Betikovog kamena, a da odatle ne zbacim ni sebe ni njega. Ščepah ga i uhvatih se tamo, primetivši da mu je košulja gotovo iskidana oštrim kamenjem i strujom. Krv mu je kuljala iz desetak ogrebotina na plavoj koži, ali ono što sam želeo da vidim bila je njegova leva ruka. Zastenjao je kada sam mu podigao ruku iz vode.
     Podvez je pomogao da se krvarenje uspori, ali to nije bilo dovoljno. Crvenilo se kovitlalo u vodi obasjanoj suncem. Pomislih na dugine ajkule sa Mare Infinitusa i stresoh se.
     "Hajde", rekoh, podigavši ga donekle, odvojivši mu hladnu šaku od kamena. "Idemo."
     Kada sam stao, voda mi je dopirala samo do pojasa, ali imala je silinu nekoliko vatrogasnih šmrkova. Nekako, uprkos šoku i ozbiljnom gubitku krvi, A. Betik mi je pomogao. Čizme nam zagrebaše po oštrom kamenju na rečnom dnu.
     Gde je hitac snajperiste? Lopatice su me žigale od napetosti.
     Najbliža rečna obala nalazila nam se zdesna - koliko sam mogao da vidim nizvodno, ta ravna, travnata izbočina predstavljala je poslednje mesto za lako pristajanje. Bila je privlačna. Isuviše privlačna.
     Osim toga, Anea se još držala za kamen osam metara uzvodno.
     A. Betik mi je prebacio zdravu ruku preko ramena i sada smo posrtali i bacli se napred, upola plivali, upola puzali uzvodno, dok je voda tukla u nas i prskala nam u lica. Kada smo stigli do Aneinog kamena bio sam gotovo slep. Prsti su joj bili beli od hladnoće i napora.
     "Obala!" viknu ona dok sam joj pomagao da se osovi na noge. Prvi korak naveo nas je u rupu i struja joj je udarala po grudima i vratu, prekrivši joj lice belom penom.
     Odmahnuh glavom. "Uzvodno!" dreknuh i nas troje krenusmo suprotno struji, dok nas je voda udarala i penila se sa obe strane. Samo nas je moja manijakalna snaga u tim trenucima održala uspravne i u pokretu. Svaki put kada bi struja zapretila da nas obori, da nas odvuče, zamišljao sam da sam čvrst kao Drvo Sveta koje je nekada stajalo na jugu, sa korenjem koje prodire duboko u kameno tle. Uočio sam oboreno deblo možda dvadesetak metara naviše, kraj desne obale. Kada bismo mogli da se zaklonimo iza toga... Znao sam da moram da stavim podvez medkompa na A. Betikovu ruku za samo nekoliko minuta, inače će umreti. Ako pokušamo da stanemo ovde i to učinimo usred reke, rizikovaćemo da medkomp, vreća za rame i sve ostalo nestane nizvodno. Ali nisam želeo da ležim izložen na toj privlačnoj izbočini travnate obale...
     Monovlakna. Izvukoh lasersku svetiljku iz kaiša i obasjah njegovim širokim snopom reku uzvodno. Nije bilo žica. Ali mogle bi da se nalaze ispod vode, da čekaju da nas preseku kod nožnih članaka.
     Pokušavajući da isključim sopstvenu maštu, povukoh nas sve uzvodno nasuprot silini reke. Laserska svetiljka klizila mi je iz ruke. A. Betik mi se sve slabije držao oko ramena. Anea mi je visila o levoj mišici kao da joj je to jedina nada da preživi. To i jeste bila njena jedina nada da preživi.
     Mučili smo se tako manje od deset metara uzvodno, kada je voda ispred nas eksplodirala. Umalo se nisam preturio unazad. Aneina glava potonula je ispod površine i ja je izvukoh gore, zgrabivši joj natopljenu košulju mahnitim prstima. A. Betik kao da je klonuo uz mene.
     Šrajk je eksplodirao iz reke odmah uzvodno ispred nas, plamtećih crvenih očiju, podignutih ruku.
     "Svetog mu sranja!" Ne znam ko je od nas viknuo. Možda svi.
     Okrenusmo se, uz osvrtanje, dok su prsti sa sečivima sekli vazduh samo nekoliko centimetara iza nas.
     A. Betik pade. Zgrabih ga ispod ruke i izvukoh napolje. Iskušenje da se predam toj struji i krenem sa njom nizvodno bilo je veoma snažno. Anea se saplete, uspravi i pokaza na desnu obalu. Klimnuh glavom i počesmo da se upinjemo da joj priđemo.
     Iza nas, Šrajk je stajao usred reke i sve metalne ruke bile su mu podignute i uzmahane nalik na repove škorpiona. Kada sam se osvrnuo, nestao je.
     Svi smo pali po desetak puta pre nego što sam pod nogama osetio blato umesto kamena. Gurnuh Aneu naviše, na obalu, a onda se okrenuh i prevalih A. Betika na travu. Reka mi je još hučala oko struka. Nisam se trudio da i sam ispuzim napolje, već sam bacio vreću na travu, dalje od vode. "Medkomp", prodahtah, pokušavajući da se izvučem. Ruke su mi bile gotovo neupotrebljive. Donji deo trupa utrnuo mi je od ledene vode.
     Aneini prsti takođe su bili hladni - zapetljali su oko čičak-trake medkompa i rukava-podveza - ali uspela je da to izvede. A. Betik je bio u nesvesti kada mu je prikačila flastere za dijagnozu, skinula moj kožni opasač i zategla mu rukav oko amputirane podlaktice. Rukav zašišta i zategnu se, a onda ponovo zašišta kada mu je ubrizgao sedativ ili stimulans. Svetla monitora užurbano su žmirkala.
     Pokušah ponovo, uspeh da izvučem gornji deo tela na obalu i pridigoh se iz reke. Zubi su mi cvokotali kada sam rekao Anei: "Gde... je... pištolj?"
     Ona odmahnu glavom. I njeni zubi su cvokotali. "Izgubila sam ga... kada se... pojavio... Šrajk..."
     Imao sam samo toliko energije da klimnem glavom. Reka je bila prazna. "Možda je otišao", rekoh, stežući vilice između reči. Gde je termalno ćebe? Otišlo je nizvodno, u rancu. Sve što mi nije bilo u vreći o ramenu, nestalo je.
     Podigavši glavu, pogledah nizvodno. Poslednja svetlost dana obasjavala je krošnje drveća, ali kanjon je već bio u pomrčini. Neka žena hodala niz stene od lave prema nama.
     Podigoh laser i podesih ga na uski snop.
     "Ne bi valjda to upotrebio na meni?" upita žena kao da se zabavlja.
     Anea diže pogled sa dijagnostike medkompa i zagleda se u priliku. Žena je nosila grimiznocrnu uniformu koja mi nije bila poznata. Nije bila krupna. Kosa joj je bila kratka i tamna; lice joj je bilo bledo na sve slabijem svetlu. Desna šaka sve do iznad ručnog zgloba kao da joj je bila odrana i ispunjena kostima od ugljeničnih vlakana.
     Anea zadrhta, ne od straha, već od nekog dubljeg osećanja. Oči joj se suziše i mogao bih da opišem izraz devojčice u tom trenu kao nešto između divljeg i neustrašivog. Njena hladna šaka stegnu se u pesnicu.
     Žena se nasmeja. "Nekako sam očekivala nešto zanimljivije", reče i stupi sa stene na travu.