14.

     Nisam znao da sam klaustrofobičan sve do ovog putovanja. Let velikom brzinom kroz katakombe u mrklom mraku, sa zaštitnim poljem koje oko mene blokira čak i vetar nastao zahvaljujući mom prolasku, osećaj kamena i tame svuda okolo - posle dvadeset minuta divljeg leta, prekinuo sam program za autopilota, spustio hoking-prostirku na pod lavirinta, isključio zaštitno polje, sišao sa prostirke i zavrištao.
     Ščepao sam lasersku svetiljku i zašarao svetlom po zidovima. Četvrtasti kameni hodnik. Ovde, izvan zaštitnog polja, naglo sam osetio toplotu. Tunel mora da se nalazio veoma duboko. Nije bilo stalaktita, stalagmita, šišmiša, ničeg živog... samo ta četvrtasta pećina koja se proteže u beskraj. Obasjao sam svetlom hoking-prostirku. Izgledala je mrtvo, potpuno inertno. U svojoj žurbi, mogao sam nepravilno da iziđem iz programa, da ga obrišem. Ako je tako, onda sam mrtav. Skretali smo i spuštali se do sada kroz dvadesetak račvanja; nije bilo nikakvog načina da ikada sam pronađem put napolje.
     Ponovo sam vrisnuo, mada je ovaj put to pre bio nameran urlik radi razbijanja napetosti, nego vrisak. Borio sam se sa osećajem da mi se zidovi i tama sve više približavaju. Snagom volje odupirao sam se mučnini.
     Ostalo je još tri i po sata. Tri i po sata ovog klaustrofobičnog košmara, jurnjave kroz crnilo, držanja za poskakujući leteći ćilim... i šta onda?
     Poželeo sam da imam neko oružje. Tada mi je to izgledalo besmisleno; nikakvo ručno oružje ne bi mi pružilo priliku čak ni protiv jednog jedinog vojnika Švajcarske Garde - čak ni protiv pripadnika teritorijalnih snaga - ali sada sam želeo da imam nešto. Izvukao sam mali lovački nož iz kožne kanije na mom opasaču, video sjaj čelika na snopu svetiljke i počeo da se smejem.
     Ovo je bilo besmisleno.
     Vratih nož na mesto, spustih se na prostirku i ukucah šifru 'nastavi'. Hoking-prostirka se ukruti, uzdiže i krenu s trzajem. Pohitah ka nečemu, veoma brzo.

     Otac Kapetan de Soja vidi ogromno obličje jedan trenutak pre njegovog iščezavanja, a onda počinje vrištanje. Dr. Čatkra stupa ka detetu koje uzmiče, De Soja ništa ne vidi od nje, čuje se nalet vazduha primetan čak i u svoj toj rici vetra unaokolo, i doktorkina glava sa kacigom kotrlja se i poskakuje kraj De Sojinih čizama.
     "Majko Božja", šapuće on u svoj otvoreni mikrofon. Telo dr Čatkre još stoji. Devojčica - Anea - tada vrišti i taj zvuk gotovo je izgubljen u urliku peščane oluje; kao da je silina tog vriska imala učinka na Čatkrino telo, leš pada na kamen. Bolničar, Kaf, viče nešto nerazgovetno i baca se ka devojčici. Ponovo tamna mrlja kretanja, više naslućena nego uočena, i bolničaru je ruka otrgnuta od tela. Anea trči ka stepeništu. De Soja poseže za detetom, ali sudara se sa nekakvim ogromnim, metalnim kipom sačinjenim od šiljaka i bodljikave žice. Šiljci probijaju njegov borbeni oklop - nemoguće! - ali on oseća da mu krv navire iz pet-šest ranica.
     "Ne!" vrišti devojčica ponovo. "Prestani! Naređujem ti!"
     Metalni kip visok tri metra okreće se usporeno. De Soja zbunjeno primećuje bukteće crvene oči koje odozgo zure u devojčicu, a onda metalne skulpture više nema. Sveštenik-kapetan stupa ka detetu, i dalje u želji da je ohrabri podjednako koliko i da je uhvati, ali izdaje ga leva noga i on pada na desno koleno, na široki kameni stepenik.
     Devojčica mu prilazi, dodiruje mu rame i šapuće - nekako čujna iznad zavijanja vetra i još goreg bolnog zavijanja ljudi koje dopire do njega kroz slušalice: "Biće sve u redu."
     Telo Oca Kapetana de Soje ispunjeno je osećanjem dobrobiti, um mu je pun radosti. On jeca.
     Devojčice nema. Ogromna prilika nadnosi se nad njim, i De Soja stiska pesnice, pokušava da ustane, znajući da je to uzalud - da se stvorenje vratilo da ga ubije.
     "Polako!" viče narednik Gregorijus. Grmalj pomaže De Soji da se osovi na noge. Sveštenik-kapetan ne može da stoji - leva noga mu krvari i beskorisna je - pa ga Gregorijus drži jednom džinovskom rukom dok pokriva okolinu energetskim zrakom.
     "Ne pucajte!" viče De Soja. "Devojčica je..."
     "Nestala", kaže narednik Gregorijus. Puca. Šiljak čiste energije zariva se u pucketavi kovitlac peska. "Prokletstvo!" Gregorijus diže sveštenika-kapetana preko oklopljenog ramena. Vrištanje na mreži sve je mahnitije.
     Hronometar i kompas govore mi da sam gotovo stigao. Ništa drugo ne navodi na takvu pomisao. Još letim naslepo, još se držim za krivudavu hoking-prostirku dok ona bira kojim će se račvanjem beskrajnog Lavirinta strmoglaviti. Nisam imao bogzna kakav osećaj da se tuneli uspinju ka površini, ali, opet, nisam imao nikakav osećaj osim vrtoglavice i klaustrofobije.
     Poslednja dva sata nosio sam naočari za noćni vid i osvetljavao trasu leta laserskom svetiljkom podešenom na najširi snop. Pri tri stotine klika na sat, kameni zidovi jure zabrinjavajuće brzo. Ali bolje i to nego tama.
     Još nosim naočari kada se pojavljuje prvo svetlo i zaslepljuje me. Skidam brzo naočari, odlažem ih u džep prsluka i trepćem kako bih odagnao utisnute slike. Hoking-prostirka me nosi ka kvadratu čiste svetlosti.
     Sećam se da je stari pesnik rekao da je Treća Pećinska Grobnica bila zatvorena više od dva i po veka. Sve Vremenske Grobnice na Hiperionu zaptile su svoje ulaze posle Pada, ali Treća Pećinska Grobnica imala je i kameni zid koji ju je zatvarao pred Lavirintom iza zatvorenog portala. Već sam satima upola iščekivao da naletim na taj kameni zid brzinom od gotovo tri stotine klika na sat.
     Kvadrat svetlosti brzo narasta. Shvatam da se tunel već neko vreme uspinjao i da se ovde uzdiže do površine. Ležim prućen po hoking-prostirci i osećam kako ona usporava dok se približava kraju svog programiranog plana leta. "Dobro si to obavio, starče", kažem glasno i čujem sopstveni glas prvi put posle one međuigre sa urlanjem od pre tri i po sata.
     Stavljam šaku nad niti za ubrzavanje, u strahu da ne dopustim prostirci da uspori do brzine hoda tamo gde bih mogao da predstavljam savršenu metu. Rekao sam da će mi biti potrebno čudo kako me Švajcarska Garda ne bi ubila; pesnik mi je čudo obećao. Vreme je.
     Pesak se kovitla na otvoru grobnice i prekriva ulaz kao suvi vodopad. Je li ovo to čudo? Nadam se da nije. Vojnici sasvim lako mogu da vide kroz peščanu oluju. Zaustavljam prostirku nešto pre ulaza, izvlačim maramu i naočari za sunce iz ranca, vezujem maramu preko nosa i ustiju, ponovo ležem ničice, stavljam prste na šare za let i lupkam po nitima za ubrzanje.
     Hoking-prostirka izleće kroz ulaz, na otvoreno.
     Smesta skrećem oštro udesno i uspinjem se i ponirem prostirkom u divljoj putanji za izbegavanje napada, znajući još dok to činim da su takvi napori beskorisni protiv autonišanjenja. Nije važno - moj poriv da ostanem živ nadvladava logiku.
     Ništa ne vidim. Oluja je toliko divlja da je sve što se nalazi dva metra od prednjeg ruba prostirke zaklonjeno. Ovo je bezumno... stari pesnik i ja nikada nismo raspravljali o mogućnosti da ovde bude peščana oluja. Ne mogu čak ni da odredim na kojoj sam visini.
     Najednom leteći bedem oštar kao brijač prolazi na manje od metar udaljenosti od letećeg ćilima, smesta prolećem ispod nove grede od bodljikavog metala i shvatam da se umalo nisam sudario sa Šrajkovom Palatom. Krenuo sam tačno u suprotnom smeru - ka jugu - umesto da se nalazim na severu Doline. Gledam na kompas, vidim da sam zaista uradio nešto tako glupo i okrećem hoking-prostirku. Po onome što sam načas video od Šrajkove Palate, prostirka se nalazi na nekih dvadeset metara iznad nivoa tla. Zaustavljam ćilim, osećam kako ga vetar ljulja i zanosi, pa ga spuštam kao lift sve dok ne dodirne kamen očišćen vetrom. Onda ga dižem na tri metra, blokiram tu visinu i krećem ka severu jedva nešto brže od brzine hoda.
     Gde su vojnici?
     Kao odgovor na moje neizgovoreno pitanje, tamna obličja u borbenim oklopima promiču kraj mene. Trzam se dok ispaljuju svoje barokne energetske zračne puške i zatupaste flešetne pištolje, ali ne pucaju na mene. Pucaju preko sopstvenih ramena. To su vojnici Švajcarske Garde, a nešto ih je nateralo u bekstvo. Nikada nisam čuo ništa slično.
     Najednom shvatam da, osim zavijanja vetra, Dolinom odjekuju ljudski krici. Ne razumem kako je to moguće - vojnici bi, valjda, držali prikopčane kacige sa spuštenim vizirima u ovakvoj oluji. Ali krici su tu. Čujem ih.
     Mlaznjak ili letač najednom grmi jedva nešto više od deset metara iznad mene i njegovi automitraljezi pucaju sa obe strane - preživljavam zato što se nalazim neposredno ispod te stvari - i moram naglo da ukočim kada oluju ispred mene obasja strašni udar svetlosti i vreline. Letač, mlaznjak, šta god da je bio, naleteo je pravo na jednu od grobnica ispred mene. Nagađam da je u pitanju Kristalni Monolit ili Grobnica od žada.
     Nova pucnjava s moje leve strane. Letim desno, pa onda ponovo ka severozapadu, u pokušaju da zaobiđem grobnice. Iznenada čujem krike zdesna i pravo napred. Zraci prosecaju oluju. Ovaj put neko gađa mene. Gađa i promašuje? Kako je to moguće?
     Ne čekajući odgovor, spuštam hoking-prostirku kao ekspresni lift. Tresnuvši o tle, kotrljam se u stranu, zraci energije jonizuju vazduh na samo dvadeset centimetara iznad moje glave. Inercijalni kompas, i dalje na vrpci oko mog vrata, treska me po licu dok se kotrljam. Nema stenja iza kog bih se sakrio, nema kamenja; pesak je ovde ravan. Pokušavam da prstima iskopam rov dok se plavi zraci ukrštaju u vazduhu iznad moje glave. Oblaci malih projektila sukljaju gore praćeni osobenim zvukom kidanja. Da sam se sada nalazio u vazduhu, od hoking-prostirke i mene ostali bi samo komadići.
     Nešto ogromno stoji na nepuna tri metra od mene u uskovitlanom pesku. Noge su mu raširene i čvrsto ukopane. Liči na džina u bodljikavom borbenom oklopu - na džina sa previše ruku. Naboj plazme ga pogađa i na trenutak ocrtava obličje načičkano šiljcima. Stvar se ne topi, ne razleće se niti pada.
     Nemoguće. Jebote, nemoguće. Deo mog uma hladno beleži da u mislima izgovaram prostote kao što sam uvek činio u borbi.
     Ogromno obličje je nestalo. S moje leve strane čuju se krici, pravo napred eksplozije. Do đavola, kako da pronađem dete u ovoj klanici? I ako ga pronađem, kako da se vratim do Treće Pećinske Grobnice? Zamisao - zvana 'Plan' - bila je da pokupim Aneu za vreme čudesne diverzije koju je pesnik obećao, da pohitam ponovo ka Trećoj Pećini, a onda da ukucam poslednji autopilot-program za trideset klika dugo bekstvo ka Utvrđenju Hronos, na rubu Masiva Uzde, gde će me A. Betik i svemirski brod čekati za... tri minuta.
     Čak i u svoj toj zbrci, šta god, do đavola, bilo u pitanju, ne postoji način da orbitalni bakljobrodovi ili AA baterije na tlu promaše nešto toliko veliko kao što je brod, ako se zadrži duže od trideset sekundi, koliko smo mu dodelili da ostane na tlu. Čitava ova misija spasavanja je sjebana.
     Zemlja se trese i prasak ispunjava Dolinu. Ili je nešto ogromno otišlo u vazduh - u najmanju ruku, skladište municije - ili se nešto mnogo veće od letača srušilo. Divlji crveni sjaj osvetljava čitav severni deo Doline, pupoljci plamena vide se čak i kroz peščanu oluju. Naspram tog sjaja vidim mnoštvo oklopljenih prilika koje beže, pucaju, lete, padaju. Jedno obličje manje je od ostalih i nije oklopljeno. Bodljikavi džin stoji kraj njega. Manje obličje, i dalje ocrtano naspram vatrenog sjaja čistog uništenja, napada džina i treska malim pesnicama po njegovim bodljikama i šiljcima.
     "Sranje!" Puzim ka hoking-prostirci, ne mogu da je pronađem u oluji, otirem pesak iz očiju, puzim ukrug i osećam tkaninu pod desnim dlanom. Za samo nekoliko sekundi, koliko nisam bio na prostirci, pesak ju je gotovo zatrpao. Kopajući kao pomahnitali pas, otkrivam šare za let, aktiviram prostirku i letim ka zamirućem sjaju. Dve prilike više nisu vidljive, ali zadržao sam toliko prisebnosti da pogledam kompas. Dva zraka energije prže vazduh - jedan samo nekoliko centimetara iznad mog prućenog tela, drugi par milimetara ispod prostirke.
     Sranje! Prokletstvo!" vičem, ne obraćajući se nikome određenom.

     Otac Kapetan de Soja samo je polusvestan dok poskakuje na oklopljenom ramenu narednika Gregorijusa. De Soja upola naslućuje druga tamna obličja koja jure kroz oluju sa njima i povremeno ispaljuju naboje plazme ka nevidljivim metama, i pita se da li je to ostatak Gregorijusovog odreda. Tonući u nesvesticu i budeći se iz nje, on očajnički želi da ponovo vidi devojčicu, da razgovara sa njom.
     Gregorijus gotovo naleće na nešto, zaustavlja se, naređuje svom odredu da se prikupi. Oklopno borbeno vozilo 'skarabej' spustilo je svoj kamuflažni štit i nalazi se nakrivljeno na steni. Leva gusenica nedostaje, a doboši zadnjih minitopova stopljeni su kao vosak u plamenu. Desni plastični mehur razbijen je i zjapi.
     "Ovde", dahće Gregorijus i pažljivo spušta Oca Kapetana de Soju kroz mehur. Sekund kasnije, narednik se i sam uvlači unutra, osvetljava unutrašnjost skarabeja zrakom baklje iz svog energetskog oružja. Vozačevo sedište izgleda kao da ga je neko poprskao crvenom bojom. Zadnje pregrade poprskane su nasumičnim bojama, nalik na neku besmislenu prehedžirsku 'apstraktnu umetnost' koju je Otac Kapetan de Soja jednom video u muzeju. Osim što je ovo metalno platno oslikano ljudskim delićima.
     Narednik Gregorijus se zavlači dublje u nakrivljenog skarabeja i oslanja kapetana bakljobroda o nižu pregradu. Još dve prilike u borbenim odelima provlače se kroz razbijeni mehur.
     De Soja otire krv i pesak iz očiju i kaže: "Dobro sam." Nameravao je to da kaže zapovedničkim tonom, ali glas mu je slab, gotovo dečji.
     "Da, ser", reži Gregorijus. Narednik izvlači medicinski komplet iz džepa opasača.
     "Ne treba mi to", kaže De Soja slabo. "Odelo..." Sva borbena odela poseduju sopstvenu supstancu za zatvaranje i poluinteligentne doktorske ušivače. De Soja je siguran da se odelo već pobrinulo za tako male ubode i posekotine. Ali sada spušta pogled.
     Leva noga gotovo mu je amputirana. Omnipolimerski borbeni oklop otporan na udar i rezistentan na energiju visi u dronjcima, kao iskrzana guma na jevtinom točku. Vidi belasanje sopstvene bedrenjače. Odelo se steglo u grubi podvez oko gornjeg dela njegove butine i spaslo mu život, ali na grudnom oklopu on ima još pet-šest ozbiljnih ubodnih rana, a medicinska svetla na njegovim prsima trepere crvenom bojom.
     "Oh, Isuse", šapuće Otac Kapetan de Soja. To je molitva.
     "U redu je", kaže narednik Gregorijus i steže sopstveni podvez oko butine. "Prebacićemo vas začas do bolničara, a onda ćemo vas dići do brodske bolnice, ser." Gleda prema dvema prilikama u borbenim odelima, koje iscrpljene čuče iza prednjih sedišta. "Ki? Retig?"
     "Da, naredniče?" Niža od dve prilike diže glavu.
     "Melik i Ot?"
     "Mrtvi, naredniče. Ta stvar ih je sredila kod Sfinge."
     "Ostanite na mreži", kaže narednik Gregorijus i ponovo se okreće ka De Soji. Podoficir skida rukavicu i ogromnim prstima dodiruje jednu od većih ubodnih rana. "Boli li vas ovo, ser?"
     De Soja odmahuje glavom. Ne oseća dodir.
     "U redu", kaže narednik, ali ne izgleda zadovoljno. Počinje sa pozivima na taktičkoj mreži.
     "Devojčica", kaže Otac Kapetan de Soja. "Moramo pronaći devojčicu."
     "Da, ser", kaže Gregorijus, ali nastavlja sa pozivima na različitim kanalima. De Soja sada sluša i može da čuje brbljanje.
     "Pazite! Hriste! Vraća se..."
     "Sveti Bonaventura! Sveti Bonaventura! Izlazite u svemir! Ponavljam, izlazite u..."
     "Škorpion jedan-devet svim kontrolorima... Isuse... Škorpion jedan-devet, levi motor ne radi, svim kontrolorima... ne mogu da vidim Dolinu... skrećem..."
     "Džejmi! Džejmi! Oh, Bože..."
     "Skidajte se sa mreže! Tako vam krsta, održavajte komunikacionu disciplinu! Skidajte se sa jebene mreže!"
     "Oče naš, iže jesi na nebesi, da svjati sja ime tvoje..."
     "Jebote, šta... o, sranje... jebiga, pogođen je, ali... sranje..."
     "Mnoštvo uljeza... ponavljam... mnoštvo uljeza... ne obazirite se na kontrolu vatre... tu je mnoštvo..." Ovo prekidaju krici.
     "Komanda Jedan, javi se. Komanda Jedan, javi se."
     Dok oseća kako svest otiče iz njega kao krv koja mu se skuplja ispod iskidane noge u lokvi, De Soja spušta vizire. Taktički displej je besmislena zbrka. On uključuje komunikacioni kanal uskog snopa sa komandnim letačem Zapovednice Barns-Avni. "Zapovednice, ovde Otac Kapetan de Soja. Zapovednice?"
     Linija više nije operativna.
     "Zapovednica je mrtva, ser", kaže Gregorijus dok stiska ampulu sa adrenalinom uz De Sojinu golu mišicu. Sveštenik-kapetan ne može da se seti kada su mu skinuli rukavice i borbeni oklop. "Video sam kako njen letač uleće na taktičkom pre nego što je sve otišlo do đavola", nastavlja narednik dok privezuje oklembešenu De Sojinu nogu za gornji deo butne kosti kao kada neko privezuje olabavljeni teret. "Ona je mrtva, ser. Pukovnik Brajdsan ne odgovara, Kapetan Ranije ne odgovara sa bakljobroda. K-tri ne odgovara."
     De Soja se bori da ostane svestan. "Šta se dešava, naredniče?"
     Gregorijus se naginje bliže. Viziri su mu podignuti i De Soja prvi put vidi da je džin crnac. "Imali smo u marincima frazu za ovo, pre nego što sam se priključio Švajcarskoj Gardi, ser."
     "Čarli Foks", kaže Otac Kapetan de Soja i pokušava da se osmehne.
     "Tako to zovete vi, učtivi tipovi iz mornarice", saglasan je Gregorijus. On maše preostaloj dvojici vojnika i pokazuje na slomljeni mehur. Oni ispuzavaju napolje. Gregorijus diže De Soju i iznosi ga napolje kao bebu. "U marincima, ser", nastavlja narednik, koji se čak nije ni zadihao, "mi smo to zvali čupava frka."
     De Soja oseća kako se gubi. Narednik ga spušta na pesak.
     "Da ste ostali sa mnom, kapetane! Prokletstvo, čujete li me? Zaboga, ostanite sa mnom!" viče Gregorijus.
     "Pazite kako se izražavate, naredniče", kaže De Soja i oseća kako klizi u nesvesticu, ali nije kadar niti voljan da učini bilo šta da se tome odupre. "Ja sam sveštenik, upamtite... Uzaludno pominjanje imena Božjeg smrtni je greh." Crnilo se zatvara oko njega i Otac Kapetan de Soja ne zna da li je tu poslednju rečenicu uopšte izgovorio naglas ili ne.