50.

     "Role!"
     Bilo je to najmanje jedan sat pre osvita na Kom-Rijadu. I A. Betik i ja sedeli smo na stolicama u sobi gde je Anea spavala. Ja sam zadremao. A. Betik je bio budan - činilo se da je uvek tako - ali ja sam prvi stigao do kreveta devojčice. Svetla očitavanja biomonitora bila su jedino osvetljenje kreveta. Napolju, oluje prašine urlale su satima.
     "Role..." Očitavanja su pokazivala da joj je temperatura spala, bol nestao, a ostao je samo neravnomeran EEG.
     "Tu sam, malena." Uzeo sam je za ruku. Prsti joj nisu više bili grozničavo vreli.
     "Video si Šrajka?"
     To me je iznenadilo, ali shvatio sam na tren da tu na delu nije morala da bude vidovitost ili telepatija. A. Betiku sam javio radiom da sam ga ugledao. Mora da su zvučnici komunikatora bili uključeni, a Anea je bila dovoljno budna da to registruje.
     "Aha", rekoh ja, "ali u redu je. Nije ovde."
     "Ali video si ga."
     "Da."
     Ona me ščepa za ruku obema šakama i uspravi se na krevetu. Video sam da joj tamne oči sijaju na slabom svetlu. "Gde, Role? Gde si ga video?"
     "Na splavu." Slobodnom rukom gurnuo sam je natrag na jastuke. Jastučnica i njena potkošulja bile su natopljene znojem. "U redu je, malena. Nije ništa uradio. Ostao je tamo kada sam otišao."
     "Je li okrenuo glavu, Role? Da li te je pogledao?"
     "Pa, jeste, ali..." Zaćutao sam. Tiho je zastenjala i stala da okreće glavu levo-desno na jastuku. "Malena... Anea... u redu je..."
     "Ne, nije u redu", reče devojčica. "Oh, Bože, Role. Zamolila sam ga da pođe sa mnom. Te poslednje noći. Da li si znao da sam ga zamolila da pođe sa nama? Rekao je ne..."
     "Ko je rekao ne?" upitah ja. "Šrajk?" A. Betik priđe iza mene. Napolju, crveni pesak udarao je u prozore i klizna vrata.
     "Ne, ne, ne", reče Anea. Obrazi su joj bili vlažni, mada nisam znao je li to bilo od suza ili od pada temperature. "Otac Glaukus", reče ona, glasom gotovo nečujnim zbog buke vetra. "Te poslednje noći... zamolila sam Oca Glaukusa da pođe sa nama. Nije trebalo to da tražim, Role... on nije bio deo mojih... mojih snova... ali tražila sam, a kad sam već tražila, trebalo je da budem uporna..."
     "U redu je", rekoh ja i sklonih joj vlažni pramen kose sa čela. "Sa Ocem Glaukusom sve je u redu."
     "Nije", reče devojčica i tiho zastenja. "Mrtav je. Stvar koja nas goni ubila ga je. Njega i Čitčatuke."
     Ponovo pogledah tablu monitora. I dalje je pokazivala pad temperature, uprkos njenom bulažnjenju. Pogledah A. Betika, ali android je napeto zurio u dete.
     "Hoćeš da kažeš da ih je Šrajk ubio?" upitah ja.
     "Ne, nije Šrajk", reče ona tiho i prisloni ručni zglob uz usne. "Bar mislim da nije. Ne, nije to bio Šrajk." Najednom, ona mi ščepa šaku obema rukama. "Role, voliš li me?"
     Za trenutak, mogao sam samo da zurim. A onda, ne izvlačeći šaku, rekoh: "Naravno, malena. Hoću reći..."
     Anea me tada pogleda kao da me prvi put zaista vidi otkad se probudila i uzviknula moje ime. "Ne, prekini", reče ona. Tiho se nasmeja. "Izvini. Za tren sam pogrešila vreme. Naravno da me ne voliš. Zaboravila sam kada smo bili... ko smo sada jedno drugome."
     "Ne, u redu je", rekoh ja, ne shvatajući. Potapšah je po ruci. "Zaista marim za tebe, malena. Isto tako i A. Betik, pa ćemo..."
     "Ćuti", reče Anea. Oslobodi šaku i spusti mi prst na usne. "Ćuti. Za tren sam bila izgubljena. Mislila sam da smo... Kao što ćemo biti..." Ona se zavali dublje u jastuke i uzdahnu. "Bože moj, ovo je noć pre Božjeg Gaja. Poslednja noć našeg putovanja..."
     Nisam bio siguran da je počela da govori suvislo. Sačekao sam.
     A. Betik reče: "Č. Anea, da li je Božji Gaj naše sledeće odredište na reci?"
     "Mislim da jeste", reče devojčica; sada je više zvučala kao dete koje sam poznavao. "Da. Ne znam. Sve bledi..." Ona se ponovo uspravi. "Ne juri nas Šrajk, znate. Niti Paks."
     "Naravno da nas Paks juri", rekoh ja, pokušavajući da je nateram da se ukopča u stvarnost. "Jure nas još od..."
     Anea je nepopustljivo odmahivala glavom. Kosa joj je visila u vlažnim bičevima. "Ne", reče ona tiho, ali veoma čvrsto. "Paks nas progoni zato što mu Srž govori da mi za njega predstavljamo pretnju."
     "Srž?" rekoh ja. "Ali ona je... još od Pada, ona je..."
     "Živa i opasna", reče Anea. "Pošto je Gledstonova sa ostalima uništila sistem dalekobacača koji je Srži obezbeđivao njenu neuronsku mrežu, ona se povukla... ali nikada nije otišla daleko, Role. Zar ne možeš da uvidiš to?"
     "Ne", rekoh ja. "Ne mogu. Gde se nalazila ako već nije daleko otišla?"
     "U Paksu", reče devojčica jednostavno. "Moj otac - njegova ličnost u Majčinoj Šrenovoj Petlji - objasnio mi je to pre nego što sam rođena. Srž je sačekala da Crkva živne pod Polom Direom... papom Tejarom I. Dire je bio dobar čovek, Role. Moja majka i čika Martin poznavali su ga. On je nosio dve kruciforme... svoju i kruciformu Oca Lenara Hojta. Ali Hojt je bio... slab."
     Potapšah je po ručnom zglobu. "Ali kakve to veze ima sa..."
     "Slušaj!" reče devojčica i povuče ruku. "Sutra nam se sve može dogoditi na Božjem Gaju. Mogu da poginem. Svi možemo da izginemo. Budućnost nikada nije pisana... samo naznačena. Ako ja poginem, a ti preživiš, hoću da objasniš čika Martinu... bilo kome ko će te saslušati..."
     "Nećeš ti poginuti, Anea..."
     "Slušaj, bogamu!" reče devojčica molećivo. Ponovo je imala suze u očima.
     Klimnuo sam glavom, spreman da je saslušam. Činilo se kao da je čak i zavijanje vetra oslabilo.
     "Tejar je bio ubijen u devetoj godini svoje vladavine. Moj otac je to predskazao. Ne znam da li su to bili agenti TehnoSrži... oni koriste kibride... ili naprosto vatikanska politika, ali kada je Lenar Hojt vaskrsnuo iz njihovih zajedničkih kruciformi, Srž je dejstvovala. Srž je bila ta koja je obezbedila tehnologiju što omogućuje kruciformi da oživljava ljudska bića bez gubljenja pola ili idiotluka, kao kod plemena Bikura na Hiperionu..."
     "Ali kako?" rekoh ja. "Kako su AI Srži umele da pripitome simbiot kruciforme?" Uvideo sam odgovor pre nego što sam i završio rečenicu.
     "Oni su stvorili kruciforme", reče Anea. "Ne sadašnja Srž, već UI koju će stvoriti u budućnosti. Ona je te stvari poslala natrag kroz vreme na Hiperion baš kao i Vremenske Grobnice. Parazite su testirali na izgubljenom plemenu... Bikurama... i uvideli probleme..."
     "Male probleme", rekoh ja, "poput uništavanja organa za razmnožavanje i inteligencije posle vaskrsavanja."
     "Da", reče Anea. Ponovo me uze za ruku. "Srž je bila u stanju da otkloni te probleme pomoću svoje tehnologije. Tehnologije koju su dali Crkvi pod njenim novim papom... Lenarom Hojtom. Julijem VI."
     Počeo sam da shvatam. "Faustovska pogodba..." rekoh ja.
     "Krajnja faustovska pogodba", reče devojčica. "Sve što je Crkva morala da učini da bi stekla Vaseljenu bilo je da proda svoju dušu."
     "I tako je rođen Protektorat Paksa", reče A. Betik tiho. "Politička moć zahvaljujući parazitu..."
     "Srž nas progoni... progoni mene", nastavi dete. "Ja predstavljam pretnju za njih, a ne samo za Crkvu."
     Lagano zavrteh glavom. "Kako to da ti predstavljaš pretnju za Srž. Jedno obično dete..."
     "Jedino dete koje je bilo u vezi sa odbeglom kibridnom ličnošću pre nego što sam rođena", šapnu ona. "Moj otac je bio na slobodi, Role. Ne samo u datasferi ili megasferi... već i u metasferi. Slobodan u široj psihocerbermreži zbog koje je čak i Srž bila prestravljena..."
     "Lavovi, tigrovi i medvedi", promrmlja A. Betik.
     "Baš tako", reče Anea. "Kada je ličnost mog oca prodrla u megasferu Srži, on je upitao AI, Umona, čega se to Srž plaši. Rekli su da se ne upuštaju dalje u metasferu zbog toga što je ona puna lavova, tigrova i medveda."
     "Ne shvatam, malena", rekoh ja. "Izgubio sam nit."
     Ona se nagnu napred i stisnu mi šaku. Njen dah na mom obrazu bio je topao i sladak. "Role, ti poznaješ Spev čika Martina. Šta se dogodilo sa Zemljom?"
     "Sa Starom Zemljom?" rekoh glupavo. "U Spevu, AI Umon rekao je da su tri elementa Srži vodila rat... razgovarali smo već o tome."
     "Ispričaj mi ponovo."
     "Umon je rekao Kitsovoj ličnosti... tvom ocu... da su Prevrtljivi želeli da unište čovečanstvo. Stabilni... njegova grupa... želeli su da ga spasu. Oni su izlažirali uništenje Stare Zemlje u crnoj rupi i ukrali je, da bi je odneli ili u Magelanove Oblake, ili u Herkulov Grozd. Ultimativni, treća grupa, nisu nimalo marili za to šta će se dogoditi sa Starom Zemljom ili sa čovečanstvom dok god njihov projekt Ultimativne Inteligencije bude u mogućnosti da urodi plodom."
     Anea je čekala.
     "A Crkva se slaže sa onim u šta svi drugi veruju", nastavih donekle neuverljivo. "Da je Staru Zemlju progutala Crna Rupa i da je ona umrla onda kada se to navodno i dogodilo."
     "U koju verziju ti veruješ, Role?"
     Udahnuh duboko. "Ne znam", rekoh. "Mislim da bih voleo da Stara Zemlja još postoji, ali to mi se nekako ne čini važno."
     "A šta ako postoji i treća mogućnost?" upita Anea.
     Staklena vrata iznenada zazvečaše i zatresoše se. Spustih šaku na plazma pištolj, upola iščekujući da Šrajk zagrebe po staklu. Tamo je samo zavijao pustinjski vetar. "Treća mogućnost?"
     "Umon je lagao", reče Anea. "AI je slagala mog oca. Nijedan element Srži nije preselio Zemlju... ni Stabilni, ni Prevrtljivi... ni Ultimativni."
     "Dakle, bila je uništena", rekoh ja.
     "Ne", reče Anea. "Moj otac to tada nije razumeo. Kasnije jeste. Stara Zemlja preseljena je u Magelanove Oblake, tačno, ali to nije učinio nijedan element Srži. Oni nisu posedovali tehnologiju, energetske resurse, niti taj nivo kontrole nad Prazninom Koja Spaja. Srž ne može čak ni da otputuje do Magelanovog Oblaka. On je suviše daleko... nezamislivo udaljen."
     "Onda, ko?" rekoh ja. "Ko je ukrao Staru Zemlju?"
     Anea se spusti natrag na jastuke. "Ne znam. Mislim da to ne zna ni Srž. Ali ona i ne želi da zna - a prestravljena je od pomisli da ćemo mi to saznati."
     A. Betik kroči bliže. "Dakle, Srž ne aktivira dalekobacače na našem putovanju?"
     "Ne", reče Anea.
     "Hoćemo li otkriti ko to čini?" rekoh ja.
     "Ako preživimo", reče Anea. "Ako preživimo." Oči su joj sada izgledale umorno, ali ne i grozničavo. "Čekaće nas sutra, Role. I tu ne mislim na sveštenika-kapetana i njegove ljude. Neko... nešto iz Srži, čekaće nas."
     "Stvar za koju misliš da je ubila Oca Glaukusa, Kučijata i ostale", rekoh ja.
     "Da."
     "Je li to nekakva vizija?" rekoh ja. "Mislim, da znaš to o Ocu Glaukusu."
     "Nije vizija", reče devojčica praznim glasom. "Samo sećanje iz budućnosti. Izvesno sećanje."
     Pogledah oluju koja je jenjavala. "Možemo ostati ovde", rekoh. "Možemo uzeti letač ili EMV koji radi, odleteti na severnu poluloptu i sakriti se u Aliju ili nekom većem gradu o kome piše u vodiču. Ne moramo da igramo njihovu igru i da sutra prođemo kroz portal dalekobacača."
     "Nije tako", reče Anea, "moramo."
     Zaustih da se pobunim, ali oćutah. Nešto kasnije, rekoh: "A gde se tu uklapa Šrajk?"
     "Ne znam", reče devojčica. "Zavisi od toga ko ga je ovaj put poslao. Ili on možda postupa po svom nahođenju. Ne znam."
     "Po svom nahođenju?" rekoh ja. "Mislio sam da je to samo mašina."
     "Oh, ne", reče Anea. "Nije to samo mašina."
     Protrljah obraz. "Ne razumem. Da li bi on mogao da nam bude prijatelj?"
     "Nikada prijatelj", reče devojčica. Uspravi se i stavi šaku na moje lice tamo gde sam ga ja protrljao samo koji sekund ranije. "Žao mi je, Role, ne nameravam da govorim u zagonetkama. Naprosto ne znam. Ništa nije zapisano. Sve je fluidno. A kada i ugledam stvari koje se pomeraju, to je onda kao divna slika u pesku sekund pre nego što će je vetar razvejati..."
     Prozori zazvečaše pred poslednjim naletom pustinjske oluje kao da su želeli da potkrepe to njeno poređenje. Ona mi se osmehnu. "Izvini što sam se malopre otkačila u vremenu..."
     "Otkačila?" rekoh ja.
     "Ono, kad sam te pitala da li me voliš", reče ona sa žalosnim osmehom. "Zaboravljam gde smo i kada smo."
     Trenutak kasnije, rekoh: "Nije važno, malena. Ja te zaista volim. A umreću pre nego što dopustim da ti iko sutra naudi - Crkva, Srž, bilo ko."
     "Ja ću se takođe truditi da sprečim takvu mogućnost, Č. Anea", reče A. Betik.
     Devojčica se osmehnu i obojici nam dodirnu ruke. "Limenko i Strašilo", reče ona. "Ne zaslužujem takve prijatelje."
     Na mene je došao red da se osmehnem. Grandam mi je ispričala tu staru priču. "A gde je Plašljivi Lav?" rekoh ja.
     Anein osmeh iščeznu. "To sam ja", reče ona vrlo tiho. "Ja sam ona plašljiva."
     Niko od nas više nije spavao te noći. Uzeli smo stvari i pošli prema splavu kada je prva naznaka zore dodirnula crvena brda iza grada.