21.

     Da li ste nekada primetili kako vam često sa nekog putovanja - čak i onog veoma dugog - otprilike prvih nedelju dana najjasnije ostane u pamćenju? Možda je to zbog pojačanog opažanja koje donosi putovanje, ili je to možda učinak orijentacione reakcije čula, ili je možda naprosto u pitanju to da se čak i šarm novotarije ubrzo istroši, ali po mom iskustvu, prvi dani provedeni na novom mestu, ili susret sa novim ljudima, često su određivali ton ostatka putovanja. Ili, kao u ovom slučaju, ostatka mog života.
     Proveli smo prvi dan svoje veličanstvene pustolovine u spavanju. Dete je bilo iscrpljeno, baš kao - morao sam to da priznam kada sam se probudio posle šesnaest sati neprekidnog sna - i ja. Ne mogu da tvrdim šta je A. Betik radio tokom prvog snenog dana putovanja - tada još nisam znao da androidi spavaju, premda im je potreban samo delić vremena koje ljudi provode komirani - ali on je smestio mali ranac sa svojim stvarima u pogonsku prostoriju, postavio viseći ležaj u kome će spavati i najveći deo vremena provodio je tamo. Ja sam nameravao da devojčici prepustim 'spavaću sobu' na vrhu broda - tamo se tog prvog jutra istuširala, u susednoj kabini-kupatilu - ali ona je zaposela jedan od ležajeva za spavanje na palubi za fugu i to je ubrzo postao njen prostor. Uživao sam u veličini i mekoći širokog kreveta u središtu kružne sobe na vrhu i - posle izvesnog vremena - uspeo čak i da prevaziđem svoju agorafobiju i dopustio da oplata postane providna kako bih posmatrao fraktalnu svetlosnu predstavu u Hokingovom svemiru, napolju. Ipak, nikada nisam dugo ostavljao providnu oplatu, jer su pulsirajuće geometrije nastavile da me uznemiruju na način koji nisam bio u stanju da opišem.
     Nivoi biblioteke i holojame bili su, po neizgovorenom dogovoru, zajednička teritorija. Kuhinja - A. Betik ju je nazivao 'smok' - bila je smeštena u zidu nivoa sa holojamom i obično smo jeli za niskim stolom u holojami ili smo povremeno nosili hranu gore, do okruglog stola blizu navigacione kabine. Priznajem da sam odmah posle buđenja i 'doručka' (po brodskom vremenu, na Hiperionu je bilo podne, ali zbog čega da se povinujem Hiperionovom vremenu kada možda nikada više neću videti taj svet?), krenuo u biblioteku: knjige su bile drevne, sve su bile objavljene u vreme Hegemonije ili ranije, a ja sam se iznenadio kada sam pronašao primerak epske poeme Martina Silenusa - Zemlja na umoru - kao i tomove desetak klasičnih autora koje sam čitao kao dečak i često iznova iščitavao u dugim danima i noćima u brvnari kraj ritova, ili dok sam radio na reci.
     A. Betik mi se pridružio tog prvog dana u njuškanju i izvukao je sa police jednu zelenu knjižicu. "Ovo bi moglo biti zanimljivo", reče on. Naslov je bio Putnički vodič kroz Mrežu Svetova: sa posebnim odeljcima o Velikom Stecištu i Reci Tetis.
     "To bi moglo biti veoma zanimljivo", rekoh ja i otvorih knjigu drhtavim prstima. Drhtanje je, verujem, bilo izazvano uviđanjem da zaista idemo tamo - da zaista putujemo na svetove nekadašnje Mreže!
     "Ove knjige su dvostruko zanimljive kao rukotvorine", reče android, "pošto potiču iz vremena kada su sve informacije bile svakome trenutno dostupne."
     Klimnuh glavom. Kao dete, dok sam slušao Grandamine priče o starim vremenima, pokušavao sam da zamislim svet u kom su svi nosili implante i mogli da pristupe datasferi kad god bi poželeli. Naravno, čak ni tada Hiperion nije imao datasferu - i nikada nije bio deo Mreže - ali za većinu milijardi pripadnika Hegemonije, život mora da je ličio na beskrajni stimsim od vizuelnih, zvučnih i štampanih informacija. Nije ni čudo što najveći deo ljudi nije naučio da čita u to staro doba. Pismenost je bila jedan od prvih ciljeva Crkve i njenih administratora iz Paksa pošto je međuzvezdano društvo ponovo bilo skrpljeno dugo posle Pada.
     Tog dana, dok sam stajao na tepihu brodske biblioteke i dok su uglačana tikovina i trešnjevo drvo blistali na svetlu, sećam se da sam uzeo pet-šest knjiga sa polica i odneo ih do stola da bih ih čitao.
     I Anea je poharala biblioteku tog popodneva - i smesta je sa police uzela Zemlju na umoru. "U Džektaunu nije bilo nijednog primerka, a čika Martin mi nije dozvoljavao da to čitam kada sam mu dolazila u posetu", rekla je. "Ali jeste rekao da je to od svega što je ikada napisao - izuzev Speva koji nije dovršio - jedino vredno čitanja."
     "O čemu govori?" upitao sam ja, ne dižući pogled sa romana Delmora Delanda koji sam prelistavao. I devojčica i ja žvakali smo jabuke dok smo čitali i razgovarali. A. Betik je sišao natrag niz spiralne stepenice.
     "O poslednjim danima Stare Zemlje", reče Anea. "U stvari, govori o Martinovom udobnom detinjstvu na velikom imanju njegove porodice u Severnoameričkom Zabranu."
     Spustio sam svoju knjigu. "Šta misliš da se dogodilo sa Starom Zemljom?"
     Devojčica prestade sa žvakanjem. "U moje doba, svi su mislili da ju je pojela crna rupa posle Velike Greške iz nula-osme. Da je nestala. Ćao, nema više."
     Žvakao sam i klimao glavom. "Većina ljudi još veruje u to, ali Spev starog pesnika uporno tvrdi da je TehnoSrž ukrala Staru Zemlju i poslala je negde."
     "U Herkulov Grozd ili Magelanove Oblake", reče devojčica i odgrize novi komad jabuke. "Moja majka je to otkrila kada su ona i moj otac istraživali njegovo ubistvo."
     Nagnuh se napred. "Da li ti smeta da govoriš o svom ocu?"
     Anea se blago osmehnu. "Ne, zašto bi mi smetalo? Pretpostavljam da sam neka vrsta meleskinje, dete Lusijanke i kloniranog kibridnog muškarca, ali to mi nikada nije smetalo."
     "Ne ličiš mnogo na Lusijanku", rekoh ja. Stanovnici tog sveta sa visokim g bili su bez razlike niski i veoma snažni. Većina ih je imala bledu kožu i tamnu kosu; ovo dete je bilo nisko, ali u granicama normale za svetove sa jedan-g, smeđa kosa bila joj je prošarana plavim vlasima i bila je vitka. Samo su me njene sjajne smeđe oči podsećale na opis Bron Lamije iz Speva.
     Anea se nasmeja. Bio je to prijatan zvuk. "Ličim na tatu", reče ona. "Džon Kits je bio nizak, plav i mršav."
     Oklevao sam jedan tren pre nego što sam rekao: "Rekla si da si razgovarala sa ocem..."
     Anea me pogleda iskosa. "Da, i ti znaš da je Srž ubila njegovo telo pre mog rođenja. Ali da li si takođe znao da je moja majka nosila njegovu ličnost mesecima u Šrenovoj petlji usađenoj iza njenog uha?"
     Klimnuh glavom. To je bilo u Spevu.
     Devojčica slegnu ramenima. "Sećam se da sam razgovarala sa njim."
     "Ali nisi bila..."
     "Rođena", reče Anea. "Tačno. Kakav bi razgovor ličnost jednog pesnika mogla da vodi sa jednim fetusom? Ali razgovarali smo. Njegova ličnost još je bila povezana sa TehnoSrži. On mi je pokazao... pa, zapetljano je, Role. Veruj mi."
     "Verujem ti", rekoh ja. Obazreh se po biblioteci. "Da li si znala da Spev veli da je ličnost tvog oca bila neko vreme smeštena u AI ovog broda pošto je napustila Šrenovu petlju?"
     "Aha", reče Anea i isceri se. "Juče, pre nego što sam zaspala, provela sam oko jedan sat u razgovoru sa brodom. Moj tata je bio ovde, svakako. Osoba je koegzistirala sa umom broda kada je Konzul odleteo natrag da proveri šta se dogodilo sa Mrežom posle Pada. Ali on sada nije ovde, a brod ne pamti mnogo toga o njegovom obitavanju na ovom mestu, niti se seća ičega što se njemu dogodilo - da li je otišao posle Konzulove smrti ili šta već - tako da ja ne znam da li on još postoji."
     "Pa", rekoh ja, pokušavajući da odaberem diplomatske reči, "Srž više ne postoji, tako da ne vidim kako bi jedna kibridna ličnost mogla da postoji."
     "Ko to kaže da Srž ne postoji?"
     Priznajem da sam bio šokiran tom tvrdnjom. "Poslednje delo Meine Gledston i Hegemonije bilo je uništenje dalekobacačkih veza, datasfera, fetlinije i čitave dimenzije u kojoj je Srž postojala", rekoh konačno. "Čak se i Spev slaže sa tom činjenicom."
     Dete se još osmehivalo. "Oh, razorili su oni u paramparčad dalekobacače smeštene u svemiru, a i ostali su prestali da rade, svakako. I datasfere su u moje doba nestale. Ali ko kaže da je Srž mrtva? To je kao da kažeš da si počistio malo paučine, pa pauk mora da je uginuo."
     Priznajem da sam se osvrnuo preko ramena. "Dakle, ti misliš da TehnoSrž još postoji? Da te AI i dalje kuju zaveru protiv nas?"
     "Ne znam ništa o zaveri", reče Anea, "ali znam da Srž postoji."
     "Kako?"
     Ona diže mali prst. "Najpre, kibridna ličnost mog oca i dalje je postojala posle Pada, zar ne? Osnova za tu ličnost bila je AI Srži koju su tako sazdali. To pokazuje da je Srž i dalje bila... negde."
     Razmislih o tome. Kao što sam već pomenuo, kibridi - poput androida - bili su za mene praktično mitska vrsta. Isto tako bismo mogli da raspravljamo o fizičkim osobinama vilenjaka.
     "Zatim", reče ona i diže drugi prst uz prvi, "ja sam bila u vezi sa Srži."
     Trepnuh na tu tvrdnju. "Pre nego što si bila rođena?" rekoh.
     "Da", reče Anea. "I kada sam živela sa majkom u Džektaunu. I posle majčine smrti." Ona diže knjige i ustade. "I jutros."
     Mogao sam samo da zurim.
     "Gladna sam, Role", reče ona sa stepeništa. "Hoćeš da siđemo i pogledamo šta smok ovog starog broda može da smućka za ručak?"

     Ubrzo smo uspostavili raspored na brodu, prihvativši grubo Hiperionov dan i noć kao vreme za buđenje i spavanje. Počeo sam da uviđam zbog čega je stara navika hegemonije da zadrži dvadesetčetvorosatni sistem Stare Zemlje kao standard bila toliko važna u doba Mreže: negde sam pročitao da je gotovo devedeset odsto svetova sličnih Zemlji ili onih teraformiranih zadržalo dane koji su se sa razlikom do tri sata uklapali u standardni dan Stare Zemlje.
     Anea je i dalje volela da isturi balkon i svira na 'Stejnveju' pod nebom Hokingovog svemira, a ja bih ponekad ostao tamo napolju i slušao par minuta, ali više sam voleo osećaj okruženosti koji mi je pružala unutrašnjost broda. Niko se od nas nije žalio na efekte C-plus okruženja, iako smo ih osećali - povremene nagle promene osećanja i neravnotežu, neprekidni osećaj da nas neko posmatra i veoma čudne snove. Mene su snovi budili uz lupnjavu srca, suva usta i znojem natopljene čaršave, sve ono što mogu da izazovu samo najgore noćne more. Ali snove nikada nisam pamtio. Želeo sam da pitam ostale šta sanjaju, ali A. Betik nikada nije pominjao svoje snove - nisam znao ni da li androidi uopšte mogu da sanjaju - i mada je Anea priznala da sanja čudne stvari i rekla da ih pamti, nikada o njima nije govorila.
     Drugog dana, dok smo sedeli u biblioteci, Anea je predložila da 'iskusimo' svemirsko putovanje. Kada sam je upitao kako bismo to mogli više nego sada - iamo sam na umu Hokingove fraktale kada sam to rekao - ona se samo nasmejala i zamolila brod da ukine unutrašnje zaštitno polje. Smesta smo ostali bez težine.
     Kao dečak, sanjao sam o nula-g. Dok sam plivao slanim Južnim morem kao mladi vojnik, zatvarao sam oči, plutao bez otpora i pitao se da li je svemirsko putovanje u staro doba bilo slično tome.
     Mogu da vam kažem da nije.
     Nula-g, naročito iznenadno nula-g poput onog koje nam je brod podario na Anein zahtev, zastrašujuće je. To je, sasvim jednostavno, padanje.
     Ili tako isprva izgleda.
     Zgrabio sam stolicu, ali i stolica je padala. Bilo je to upravo kao da smo sedeli u nekoj od kabina žičare iznad ogromnog Masiva Uzde, kada se kabl iznenada prekinuo. Moje srednje uho se bunilo i pokušavalo da pronađe valjanu liniju horizonta. Nije je bilo.
     A. Betik se doritao odozdo, sa mesta gde se nalazio, i rekao mirno: "Ima li nekih problema?"
     "Ne", nasmeja se Anea, "samo ćemo neko vreme da uživamo u svemirskom iskustvu."
     A. Betik klimnu glavom, pa se provuče naglavačke niz otvor stepeništa da bi se vratio onome što je radio maločas.
     Anea krenu za njim niz stepenište, ritajući se kako bi stigla do središnjeg otvora. "Vidiš?" reče ona. "Ovo okno stepeništa postaje centralno okno pada kada se brod nalazi u nula-g. Baš kao u starim kovit-brodovima."
     "Zar ovo nije opasno?" upitah ja, prebacivši ruku sa stolice na policu za knjige. Prvi put sam primetio elastične uzice koje su držale knjige na mestu. Sve ostalo što nije bilo pričvršćeno - knjiga koju sam spustio na sto, stolice oko stola, džemper koji sam prebacio preko naslona druge stolice, komadići pomorandže koju sam jeo - lebdelo je.
     "Nije opasno", reče Anea. "Ali pravi nered. Sledeći put moramo sve da dovedemo u red pre nego što isključimo unutrašnje polje.
     "Ali zar polje nije... važno?"
     Anea je lebdela naglavačke, iz moje perspektive. Mom unutrašnjem uhu ovo se još manje sviđalo od ostatka iskustva. "Polje nas štiti od toga da ne budemo zgnječeni ili zavitlani unaokolo dok se krećemo kroz normalni svemir", reče ona, privukavši se do središta šahta dubokog dvadeset metara i zgrabivši ogradu stepeništa, "ali ne možemo ni da ubrzavamo ni da usporavamo u C-plus svemiru, tako da... evo!" Ona se uhvati za šipku koja se pružala čitavom dužinom broda kroz središte onoga što je bilo otvoreno okno stepeništa i odbaci se naglavačke van vidokruga.
     "Isuse", šapnuh ja, odgurnuh se od police za knjige, odbih se od pregrade na suprotnoj strani i krenuh za njom niz centralno okno.
     Sledeći sat, igrali smo se u nula-ge: šuge u nula-g, žmurke u nula-g (ustanovivši da čovek može da se sakrije na najčudnijim mogućim mestima kada ga gravitacija ne ograničava), fudbal u nula-g pomoću jedne plastične svemirske kacige iz spremišta na skladišnoj palubi/hodniku, pa čak i hrvanje u nula-g koje je bilo teže nego što sam zamišljao. Moj prvi pokušaj da zgrabim dete poslao nas je oboje da se tumbamo i treskamo po širini, dužini i visini palube za fugu.
     Na kraju, iscrpljena i oznojena (ustanovio sam da znoj visi u vazduhu sve dok se ne pokrenemo, ili dok ga vazdušna struja iz ventilatora ne pomeri), Anea je naredila da se ponovo otvori balkon - viknuo sam preplašeno kada je to učinila, ali brod me je tiho podsetio da je spoljnje polje sasvim u redu - i mi smo izlebdeli napolje iznad zakovanog 'Stejnveja', zalebdeli do ograde i dalje, na ničiju zemlju između broda i polja, odlebdeli još deset metara i pogledali sam brod, okružen eksplozijama fraktala, blistav pod veličanstvenim hladnim vatrometom dok se Hokingov svemir presavijao i grčio oko nas nekoliko milijardi puta u sekundi.
     Konačno smo se ritnuli i zaplivali natrag, unutra (težak i nezgrapan poduhvat, ustanovio sam, kada čovek nema od čega da se odgurne), upozorili A. Betika preko interkoma da pronađe pod i vratili unutrašnje polje od jedan-g. I dete i ja zakikotali smo se kada su džemperi, sendviči, stolice, knjige i nekoliko sfera vode iz čaše koju smo ostavili popadali na tepih.

     Bio je to isti dan, ili pre noć, pošto je brod prigušio svetla za razdoblje spavanja, kada sam otapkao niz spiralne stepenice do nivoa sa holojamom da bih pripremio sebi ponoćnu užinu, i čuo tihe zvuke kroz otvor, odozdo, sa palube za fugu.
     "Anea?" rekao sam, tiho. Nije bilo odgovora. Otišao sam do stepenica, pogledao u mračno okno u središtu i osmehnuo se kada sam se setio naših tamošnjih ludorija u vazduhu pre nekoliko sati. "Anea?"
     I dalje nije bilo odgovora, ali tihi zvuci su se nastavili. Poželevši da imam baterijsku svetiljku, krenuo sam niz metalne stepenice onako, u čarapama.
     Monitori za spavanje u fugi iznad ležajeva smeštenih u kabinama, odavali su blagi sjaj. Tihi zvuk dopirao je iz Aneine kabine. Bila mi je okrenuta leđima. Prekrivač joj je bio navučen do ramena, ali mogao sam da vidim okovratnik Konzulove stare košulje koju je prisvojila kao spavaćicu. Prišao sam joj, bez ikakvog šuma, zahvaljujući čarapama i mekom podu, i kleknuo kraj ležaja. "Anea?" Devojčica je plakala i očigledno pokušavala da priguši jecaje.
     Dodirnuo sam joj rame i ona se konačno okrenula. Čak i u prigušenom sjaju instrumenata video sam da je već neko vreme plakala; oči su joj bile crvene i naduvene, obrazi obliveni suzama.
     "Šta je bilo, malena?" šapnuh. Bili smo dve palube iznad mesta gde je A. Betik spavao u svojoj ležaljci u pogonskoj prostoriji, ali okno stepeništa bilo je otvoreno.
     Jedan trenutak, Anea nije odgovarala, ali jecaji su konačno usporili, a zatim i prestali. "Izvini", reče ona najzad.
     "Nema veze. Kaži mi, šta je bilo?"
     "Daj mi papirnu maramicu, pa ću ti kazati", reče devojčica.
     Pretražih džepove starog ogrtača koji je ostao za Konzulom. Nisam imao nikakvu papirnu maramicu, ali koristio sam platnenu salvetu sa kolačem koji sam jeo gore. Pružio sam joj je.
     "Hvala ti." Ona izduva nos. "Drago mi je što nismo više u nula-g", reče ona kroz tkaninu. "Svuda okolo lebdele bi sline."
     Osmehnuh se i stisnuh joj rame. "Šta nije u redu, Anea?"
     Ona se oglasi tihim zvukom koji prepoznah kao pokušaj da se nasmeje. "Ništa", reče ona. "Ništa nije u redu. Plašim se. Sve što znam o budućnosti tera me da se ukakim od straha. Ne znam kako ćemo proći pored tih tipova iz Paksa za koje znam da će nas čekati za nekoliko dana. Nedostaje mi kuća. Neću moći nikada da se vratim, a svi koje poznajem osim Martina nepovratno su nestali. Ali najviše, mislim da mi naprosto nedostaje majka."
     Stisnuh joj rame. Bron Lamija, njena majka, bila je osoba iz legende - žena koja je živela i umrla pre dva i po duga veka. Nekoliko njenih kostiju već se odavno pretvorilo u prah, gde god da je bila sahranjena. Za ovo dete, majčina smrt odigrala se pre samo dve nedelje.
     "Žao mi je", šapnuh i ponovo joj stisnuh rame, sa teksturom Konzulove stare košulje pod prstima. "Biće sve u redu."
     Anea klimnu glavom i uze me za ruku. Njena je još bila vlažna. Primetih koliko su joj dlan i prsti majušni naspram moje ogromne šape.
     "Hoćeš da se popnemo do smoka i uzmemo malo kolača od čalminog korena sa mlekom?" šapnuh. "Dobri su."
     Ona odmahnu glavom. "Mislim da ću sada da spavam. Hvala ti, Role." Ona mi još jednom stegnu šaku pre nego što ju je pustila, i u toj sekundi ja shvatih jednu veliku istinu: Ona Koja Podučava, novi mesija, šta god na kraju ispala kćerka Bron Lamije, bila je takođe dete - dete koje se kikotalo i ludiralo u nula-g i dete koje je noću plakalo.
     Tiho sam se popeo uz stepenice, zastavši da bih se osvrnuo ka njoj pre nego što mi se glava uzdigne iznad nivoa sledeće palube. Bila je zgurena pod prekrivačem, ponovo je okrenula lice od mene, i kosa joj je hvatala samo deo sjaja konzole iznad kabine. "Laku noć, Anea", šapnuo sam, iako sam znao da me neće čuti. "Sve će biti u redu."