52.

     Priznajem da sam očekivao da je Šrajk nestao kada smo stigli do ulice kraj dokova Mašhada na Kom-Rijadu, neposredno pred zoru tog poslednjeg, sudbonosnog dana. Nije nestao.
     Svi smo se ukopali u mestu kada smo na svom malom splavu ugledali kip od hroma i sečiva visok tri metra. Ta stvar stajala je baš onako kako sam je poslednji put video prethodne noći. Tada sam oprezno uzmaknuo, sa podignutom puškom, a sada sam načinio novi oprezan korak bliže, sa podignutom puškom.
     "Polako", reče Anea i spusti šaku na moju podlakticu.
     "Do đavola, šta to on hoće?" rekoh ja i otkočih pušku. Ubacio sam prvi naboj plazme u komoru.
     "Ne znam", reče Anea. "Ali tvoje oružje neće mu nauditi."
     Obliznuo sam usne i spustio pogled na dete. Želeo sam da joj kažem da naboj plazme može da naudi svemu što nije zaštićeno oklopom iz ere Mreže debelim dvadeset centimetara. Anea je izgledala bledo i u grču. Imala je tamne podočnjake. Oćutao sam.
     "Pa", rekao sam i malo spustio pušku, "ne možemo na splav dok je ta stvar tamo."
     Anea mi stisnu mišicu, a onda je pusti. "Moramo." Ona krenu prema betonskom molu.
     Pogledah A. Betika koji nije izgledao ništa srećnije od mene zbog ove zamisli; onda obojica potrčasmo da pristignemo devojčicu.
     Izbliza, Šrajk je bio još strašniji nego sa daljine. Ranije sam upotrebio reč 'kip', i u tom stvorenju bilo je nečeg izvajanog - ako se može zamisliti kip sa hromiranim šiljcima, bodljikavom žicom, trnjem i glatkim metalnim lubom. Bilo je veliko - nadvisivalo me je više od jednog metra, a ja nisam baš nizak. Samo obličje te stvari bilo je složeno - čvrste noge sa zglobovima obloženim trakama načičkanim trnjem; ravna stopala sa zakrivljenim sečivima tamo gde bi trebalo da se nalaze nožni prsti i sa dugačkim sečivom u obliku kašike na peti, koje bi moglo savršeno da posluži za paranje utroba; komplikovani gornji lub od glatke hromirane školjke presvučene trakama bodljikave žice; predugačke ruke, sa previše zglobova, u prevelikom broju - ispod dužeg, gornjeg para ruku, nalazio se dodatni par; a četiri ogromne šake sa sečivima visile su mlitavo kraj bokova stvorenja.
     Lobanja je mahom bila glatka i čudnovato izdužena, sa vilicom širokom kao plug i načičkanim nizovima metalnih zuba. Na čelu stvorenja nalazilo se zakrivljeno sečivo, a visoko na oklopljenoj lobanji još jedno. Oči su mu bile krupne, duboko usađene i mutnocrvene.
     "Hoćeš da se ukrcaš na splav sa tom... stvari?" šapnuh Anei dok smo stajali četiri metra dalje na molu. Šrajk nije okrenuo glavu da bi posmatrao naš dolazak, a oči su mu izgledale mrtvo poput staklenih reflektora, ali poriv da uzmaknem od te stvari, okrenem se i pobegnem, bio je veoma snažan.
     "Moramo da se ukrcamo na splav", odgovori mi devojčica šapatom. "Moramo danas da odemo odavde. Danas je poslednji dan."
     Ne skidajući sasvim pogled sa čudovišta, obazreh se prema nebu i zgradama iza nas. Posle divlje noćne oluje prašine, moglo se očekivati nebo ružičasto od veće koncentracije peska u vazduhu, ali oluja kao da je malo raščistila vazduh. Iako su se crvenkasti oblaci još meškoljili na poslednjem pustinjskom lahoru, nebo iznad nas bilo je plavlje nego prethodnog dana. Sunčeva svetlost sada samo što je dodirivala vrhove viših zgrada.
     "Možda bismo mogli da pronađemo EMV koji dejstvuje i da putujemo udobno", šapnuh ja, sa podignutom puškom. "Nešto bez ovakvog ukrasa za haubu." Ta šala zazvučala je neslano čak i meni, ali najveći deo hrabrosti koju sam uopšte osećao tog jutra bio je potreban za bilo kakav pokušaj da se našalim.
     "Hajde", šapnu Anea i siđe gvozdenim lestvicama sa mola na izubijani splav. Požurih za njom, držeći pušku uperenu jednom rukom u hromirani košmar, dok sam se drugom pridržavao za stare lestvice. A. Betik nas je sledio bez reči.
     Nisam obraćao pažnju na to koliko splav izgleda izubijano i slabo. Skraćeni trupci bili su iskidani i rascepljeni na pojedinim mestima, voda se prelivala preko prednje trećine i zalivala ogromna Šrajkova stopala, a šator je bio ispunjen crvenim peskom posle noćne oluje. Krma je izgledala kao da će svakog sekunda popustiti, a oprema koju smo ostavili na palubi delovala je napušteno. Spustili smo rančeve u šator i stajali neodlučno, zagledani u Šrajkova leđa, u iščekivanju pokreta - tri miša koja su dopuzala na tepih usnule mačke.
     Šrajk se nije okrenuo. Leđa mu nisu izgledala nimalo pitomija od prednje strane, osim što nas njegove mutnocrvene oči više nisu posmatrale.
     Anea uzdahnu i priđe stvorenju. Podiže ručicu, ali ne dodirnu to rame puno šiljaka i bodljikave žice. Okrenuvši se ponovo prema nama, ona reče: "U redu. Hajdemo."
     "Kako može da bude u redu?" šapnuh joj besno. Ne znam zašto sam šaputao... ali iz nekog razloga, nisam mogao normalno da pričam u blizini te stvari.
     "Da je nameravao da nas danas ubije, već bismo bili mrtvi", reče devojčica ravno. Ona priđe levoj bočnoj strani, lica i dalje bledog, spuštenih ramena, pa uze jednu motku. "Skini užad, molim te", reče ona A. Betiku. "Moramo da krenemo."
     Android se nije trgao kada je prošao na dohvat čudovišne ruke kraj Šrajka da bi razvezao prednje uže i smotao ga u kolut. Ja sam jednom rukom razvezao uže na krmi dok sam drugom držao pušku.
     Splav je dublje gazio sa težinom stvorenja na prednjem kraju i voda se prelivala preko dasaka gotovo sve do šatora. Nekoliko prednjih i bočnih trupaca visilo je slobodno.
     "Treba da poradimo na splavu", rekoh ja, uzevši kormilo u ruku i položivši pušku pod noge.
     "Ne na ovom svetu", reče Anea, i dalje oslonjena o motku kako bi nas pokrenula u središnju struju. "Pošto prođemo kroz portal."
     "Da li znaš kuda smo krenuli?" rekoh ja.
     Ona odmahnu glavom. Kosa joj je tog jutra bila bez sjaja. "Samo znam da je ovo poslednji dan."
     Rekla je to pre nekoliko minuta i tada sam osetio isti ubod zabrinutosti kao i sada. "Jesi li sigurna, malena?"
     "Da."
     "Ali ne znaš kuda idemo?"
     "Ne. Ne baš."
     "Šta znaš? Hoću da kažem..."
     Ona se prazno osmehnu. "Znam šta hoćeš da kažeš, Role. Znam da ćemo, ukoliko budemo preživeli sledećih nekoliko sati, potražiti zgradu koju sam videla u snovima."
     "Kako izgleda?"
     Anea otvori usta da progovori, ali onda se samo za trenutak nasloni na motku. Sada smo se brzo kretali središtem reke. Visoke zgrade u centru grada ustupile su mesto malim parkovima i šetalištima na obe obale. "Prepoznaću tu zgradu kada je budem ugledala." Ona spusti motku i priđe bliže, povukavši me za rukav. Sagnuh se da bih čuo njen šapat. "Role, ako ja... ne uspem... a ti uspeš da preživiš... molim te, vrati se kući i kaži čika Martinu ono što sam rekla. O lavovima, tigrovima i medvedima... i o onome što Srž smera."
     Zgrabih je za mršavo rame. "Ne pričaj tako. Svi ćemo preživeti. Ti to kaži Martinu kada ga budeš videla."
     Anea klimnu glavom kao da nije uverena u to i vrati se kraj motke. Šrajk je i dalje gledao napred, dok mu je voda zalivala stopala, a jutarnje svetlo počinjalo da blista na trnju i oštrim površinama.

     Očekivao sam da iziđemo u otvorenu pustinju iz grada Mašhada, ali još jednom sam pogrešio. Rečni parkovi i šetališta postajali su sve bogatiji drvećem - zimplavim, sasvim sigurno od onog sa Stare Zemlje, i obiljem žutih i zelenih palmi. Ubrzo su gradska zdanja bila iza nas, a široka, prava reka prolazila je kroz bogatu šumu. Još je bilo rano jutro, ali vrelina sunca na izlasku bila je veoma jaka.
     Kormilo nam nije zaista bilo potrebno u središnjoj struji. Privezao sam ga za mesto, skinuo košulju, savio je na vrhu ranca i uzeo bočnu motku za odgurivanje od očigledno iscrpljene devojčice. Pogledala me je tamnim očima, ali nije prigovorila.
     A. Betik je oborio mikrošator i istresao najveći deo nakupljenog peska. Sada je seo kraj mene dok nas je struja nosila oko široke okuke u još gušću tropsku kišnu šumu. Nosio je široku košulju i iskrzani šorts od žutog platna koji je imao i na Hebronu i Mare Infinitusu. Slamnati šešir širokog oboda bio mu je kraj nogu. Začudo, Anea je prešla na prednju stranu splava i sela kraj nepomičnog Šrajka dok smo plovili sve dublje u gustu džunglu.
     "Ovo ne može biti lokalno rastinje", rekoh ja, ispravivši splav koji je struja pokušala da okrene postrance. "U ovoj pustinji sigurno nema dovoljno kiše da bi sve ovo opstajalo."
     "Mislim da je ovo bio veliki vrt koji u posadili religiozni Ši'a hodočasnici, Č. Endimione", reče A. Betik. "Oslušnite."
     Oslušnuh. Kišna šuma bila je živa i ispunjena šuštanjem ptica i vetra. Ispod tih zvukova, čuo sam šištanje i zveket sistema prskalica. "Neverovatno", rekoh. "Da koriste dragocenu vodu kako bi održavali ovaj ekosistem. Mora da se proteže kilometrima."
     "Raj", reče Anea.
     "Šta, malena?" Odgurnuo sam nas natrag u središnju struju.
     "Muslimani su bili prevashodno pustinjski narodi na Staroj Zemlji", reče ona tiho. "Voda i zelenilo predstavljali su njihovu zamisao o raju, a Mašhad je bio verski centar. Možda je ovo trebalo vernicima da omogući da načas ugledaju ono što ih čeka ako slušaju učenja Alaha i Kur'ana."
     "Skupi foršpan", rekoh ja, izvukavši malo motku kada smo ponovo skrenuli ulevo, dok se reka širila. "Pitam se šta se desilo sa ljudima."
     "Paks", reče Anea.
     "Šta?" Nisam razumeo. "Ovi svetovi... Hebron, Kom-Rijad... bili su pod kontrolom Proteranih kada je stanovništvo nestalo."
     "Tako kaže Paks", reče Anea.
     Razmislih o tome.
     "Šta ta dva sveta imaju zajedničko, Role?" upita ona.
     Na to sam mogao odmah da odgovorim. "Oba su bila nepopustljivo nehrišćanska", rekoh. "Odbijali su da prihvate krst. Jevreji i muslimani."
     Anea oćuta.
     "To je strašna pomisao", rekoh ja. Stomak me je zaboleo. "Crkva je možda zavedena... Paks ume da se ponaša nadmeno zbog tolike sile... ali..." Obrisah znoj sa očiju. "Bože moj..." rekoh, upinjući se da izgovorim jednu reč. "Genocid?"
     Anea se pomeri da bi me pogledala. Odmah iza nje, Šrajkove noge obložene sečivima hvatale su svetlost. "To ne znamo", reče ona veoma tiho. "Ali postoje elementi Crkve i Paksa koji bi to učinili, Role. Upamti, Vatikan gotovo potpuno zavisi od Srži ukoliko želi da zadrži kontrolu nad vaskrsavanjem - a kroz to, kontrolu nad svim ljudima na svim svetovima."
     Vrteo sam glavom. "Ali... genocid? Ne mogu to da poverujem." Taj koncept pripadao je legendama o Horasu Glenon-Hajtu i Adolfu Hitleru, a ne ljudima i institucijama sa kojima sam se susretao tokom svog života.
     "Dešava se nešto strašno", reče Anea. "Sigurno smo zbog toga usmereni ovuda... preko Hebrona i Kom-Rijada."
     "Kazala si to već", rekoh ja, odgurnuvši se snažno motkom. "Usmereni. Ali ne usmerava nas Srž. Ko onda?" Ponovo pogledah Šrajka. Znoj mi je liptao u vrelini dana. Uspravljeno stvorenje bilo je načičkano hladnim sečivima i trnjem.
     "Ne znam", reče Anea. Ona se obrnu natrag i osloni podlaktice o kolena. "Eno dalekobacača."
     Portal se uzdizao, obrastao lijanama i zarđao, iz bujne džungle. Ako je ovo još bio rajski park Kom-Rijada, izmakao je kontroli. Iznad zelenog baldahina, na plavom nebu video se trag oblaka crvene prašine nošenih vetrom.
     Upravivši nas prema središtu reke, spustio sam motku na bočnoj strani i vratio se da uzmem pušku. Želudac mi je još bio stegnut na pomisao o genocidu. Sada se još više stegnuo od slike ledenih pećina, vodopada, okeanskih svetova i Šrajka koji oživljava dok prolazimo prema onome što nas čeka, šta god to bilo.
     "Držite se", rekoh nepotrebno dok smo prolazili ispod metalnog luka.
     Prizor pred nama izblede i pomeri se kao da je zastor vreline počeo da treperi ispred i oko nas. Najednom, promeni se svetlost, gravitacija i svet na kome smo se nalazili.