37.

     De Sojina zamisao jeste da napuste Rafaelov težak i spor program potrage i da pravo skoče u prvi sistem koji su osvojili Proterani.
     "Šta ćemo time postići, ser?" pita kaplar Ki.
     "Možda ništa", priznaje Otac Kapetan de Soja. "Ali ako postoji nekakva veza sa Proteranima, možda ćemo tamo naići na neki trag."
     Narednik Gregorijus trlja vilicu. "Da", kaže, "a možda nas i zarobi neki Roj. Ovaj brod nije među najbolje naoružanim u floti Njegove Svetosti, ako mi ne zamerate što to kažem, ser."
     De Soja klima glavom. "Ali brz je. Verovatno bismo mogli da umaknemo većini brodova iz Roja. A oni su do sada možda i napustili sistem... imaju takav običaj, udare, umaknu, gurnu natrag Veliki Zid Paksa, a onda napuste sistem sa samo simboličnim odbrambenim perimetrom posle nanošenja što veće štete svetu i populaciji..." De Soja prekida. On je neposredno video samo jedan svet koji su poharali Proterani - Svobodu - ali se nada da nikada neće morati da vidi drugi. "U svakom slučaju", kaže, "na ovom brodu, svejedno nam je. Kvantni skok iza Velikog Zida obično bi značio osam ili devet meseci brodskog vremena, jedanaest ili više godina vremenskog duga. Za nas će to biti uobičajeni trenutni skok i tri dana vaskrsavanja."
     Strelac Retig diže ruku, kao što često radi prilikom ovakvih rasprava. "Treba to uzeti u obzir, ser."
     "Šta to?"
     "Proterani nikada nisu zarobili kurirskog arhanđela, ser. Sumnjam da uopšte znaju da ovakav brod postoji. Do đavola, ser, najveći broj pripadnika Flote Paksa nema pojma da postoji tehnologija arhanđela."
     De Soja smesta shvata na šta on cilja, ali Retig nastavlja. "Tako bismo prilično rizikovali, ser. To ne bi bio samo rizik za nas, već i za Paks."
     Nastaje duga tišina. Konačno, De Soja progovara. "To ste dobro primetili, strelče. O tome sam dosta razmišljao. Ali Komanda Paksa napravila je ovaj brod sa automatizovanom komorom za vaskrsavanje samo da bismo bili u mogućnosti da idemo i izvan svemira Paksa. Mislim da se podrazumeva da ćemo morati da pratimo tragove u Zabačenost... a po potrebi i u teritorije koje drže Proterani." Sveštenik-kapetan uzima vazduh. "Ja sam bio tamo, gospodo. Spaljivao sam njihove orbitalne šume i borio se da bih se probio kroz Rojeve. Proterani su... čudni. Njihovi pokušaji da se prilagode neobičnim okruženjima... čak i svemiru... jesu... svetogrdni. Oni više možda i nisu ljudska bića. Ali njihovi brodovi nisu brzi. Rafael bi trebalo da bude u stanju da uđe i da se ponovo prebaci u kvantne brzine ukoliko se ispostavi da postoji pretnja da bude zarobljen. A možemo da ga programiramo za samouništenje pre zarobljavanja."
     Nijedan od trojice pripadnika Švajcarske Garde ne progovara ni reč. Čini se da svaki razmišlja o smrti unutar smrti koja bi došla - o uništenju bez upozorenja da će do uništenja doći. Zaspaće u svojim ležajevima za ubrzanje/komorama za vaskrsenje kao i uvek i jednostavno se nikada neće probuditi... bar ne u ovom životu. Sakrament kruciforme zaista je čudesan - on može da oživi smrvljena i raskomadana tela, da vrati oblik i duše preporođenim hrišćanima koji su bili ustreljeni, isprženi, izgladneli na smrt, udavljeni, ugušeni, izbodeni, spljeskani ili upropašćeni bolešću - ali i on poseduje ograničenja: isuviše vremena provedenog u raspadanju može da ga porazi, kao i termonuklearna eksplozija brodskog pogona za kretanje unutar sistema.
     "Mislim da smo uz vas", kaže narednik Gregorijus konačno, znajući da je Otac Kapetan de Soja tražio da o ovome raspravljaju zato što mrzi da naprosto naredi svojim ljudima da prihvate takav rizik od prave smrti.
     Ki i Retig samo klimaju glavom.
     "Dobro", kaže De Soja. "Programiraću Rafaela u skladu sa tim... tako da, ukoliko nema prilike da umakne pre našeg vaskrsenja, detonira svoje fuzione motore. A veoma pažljivo ću odrediti parametre za to šta znači da 'nema prilike da umakne'. Ali mislim da nema mnogo izgleda da do toga dođe. Probudićemo se u... Zaboga, nisam čak ni proverio koji je sistem prva teritorija pod okupacijom Proteranih sa svetom kojim je proticao Tetis. Je li to Taj Zin?"
     "Negativno, ser", kaže Gregorijus, nagnut iznad odštampane zvezdane karte programa potrage koji je pripremio Rafael. Njegov masivni prst ubada zaokruženo područje izvan Paksa. "To je Hebron. Jevrejski svet."
     "Dobro, onda", kaže sveštenik-kapetan. "Hajdemo u svoje ležajeve, da krenemo prema tački translacije. Dogodine u Novom Jerusalimu!"
     "Dogodine, ser?" kaže strelac Retig, lebdeći iznad stola za planiranje pre nego što se odbaci prema svom ležaju.
     De Soja se osmehuje. "To je izreka koju sam čuo od nekih svojih jevrejskih prijatelja. Ne znam šta znači."
     "Nisam znao da Jevreja uopšte još ima u blizini", kaže kaplar Ki, dok lebdi iznad svog ležaja. "Mislio sam da se svi drže odvojeno u Zabačenosti."
     De Soja odmahuje glavom. "Kada sam išao na kurseve izvan semeništa, na univerzitetu je bilo nekoliko preobraćenih Jevreja", kaže on. "Nije važno. Ubrzo ćete ih upoznati na Hebronu. Gospodo, vežite se."

     Sveštenik-kapetan zna odmah posle buđenja da je nešto, zaista, krenulo kako nije trebalo. U nekoliko navrata tokom svojih neobuzdanijih mladićkih dana, Federiko de Soja napio se sa kolegama iz semeništa, i posle jednog od tih izleta probudio se u nepoznatom krevetu - sam, Bogu hvala - ali u nepoznatom krevetu i u nepoznatom delu grada, bez ikakvog sećanja na to kome taj krevet pripada ili kako je on tamo dospeo. Ovo buđenje liči na to.
     Umesto da otvori oči i ugleda skučene i automatizovane ležajeve komora na Rafaelu, oseti miris ozona i brodski zadah recikliranog znoja, iskusi strah od nulte gravitacije zbog buđenja usred pada, De Soja se nalazi u udobnom krevetu i ljupkoj sobi unutar srazmerno normalnog gravitacionog polja. Na zidu se nalaze religijske ikone - Devica Marija, veliko raspeće sa očima napaćenog Hrista uzdignutim prema nebu, slika mučeništva Svetog Pavla. Slaba sunčeva svetlost prodire kroz čipkaste zavese.
     Sve je to nejasno poznato zbunjenom De Soji, kao i ljubazno lice bucmastog, niskog sveštenika koji mu donosi čorbu i dokoni razgovor. Konačno reaktivirane sinapse Oca Kapetana de Soje povezuju stvari: Otac Bađo, kapelan za vaskrsavanje koga je poslednji put video u Vatikanskim Vrtovima i bio siguran da ga nikada više neće videti. Dok srče čorbu, De Soja gleda kroz prozor parohijskog doma u bledoplavo nebo i misli: Pacem. Upinje se da se priseti događaja koji su ga doveli ovamo, ali poslednje čega može da se seti jeste razgovor sa Gregorijusom i njegovim ljudima, dugi uspon iz gravitacionog bunara Mare Infinitusa i 70 Ofijuči A, a zatim trzaj translacije.
     "Kako?" mumla on i grabi rukav ljubaznog sveštenika. "Zašto?... Kako?"
     "De, de", kaže Otac Bađo, "samo se odmaraj, sine moje. Biće kasnije dovoljno vremena da popričamo o svemu. Biće vremena za sve."
     Uljuljkan njegovim tihim glasom, bogatim svetlom i vazduhom bogatim kiseonikom, De Soja zatvara oči i spava. Snovi su mu zlokobni.

     Već u vreme podnevnog obroka - kada De Soja dobija još čorbe - postaje mu očigledno da mu ljubazni, bucmasti Otac Bađo neće odgovoriti ni na jedno pitanje: neće mu odgovoriti kako se našao na Pacemu, niti gde su njegovi ljudi i kako im je, a neće odgovoriti ni zbog čega neće da mu odgovori. "Ubrzo će stići Otac Farel", kaže kapelan za vaskrsavanje, kao da to sve objašnjava. De Soja prikuplja snagu, kupa se i oblači, pokušava da se pribere i čeka Oca Farela.
     Otac Farel stiže sredinom popodneva. On je visok, mršav, asketski sveštenik - zapovednik Hristovih Legionara, saznaje De Soja brzo i bez mnogo iznenađenja - a glas mu je, iako blag, odsečan i poslovan. Farelove oči su hladnosive.
     "Razumljivo je da ste ljubopitljivi", kaže Otac Farel. "I nesumnjivo i dalje ponešto zbunjeni. To je sasvim normalno za ponovo rođene."
     "Poznati su mi sporedni efekti", kaže De Soja sa pomalo ironičnim osmehom. "Ali jesam ljubopitljiv. Kako to da sam se probudio na Pacemu? Šta se dogodilo u Hebronovom sistemu? I kako su moji ljudi?"
     Farelove oči ne trepću dok ovaj govori: "Najpre poslednje pitanje, Oče Kapetane. Vaši narednik Gregorijus i kaplar Ki dobro su... oporavljaju se od vaskrsenja u kapeli za vaskrsenja Švajcarske Garde dok mi ovde razgovaramo."
     "Strelac Retig?" pita De Soja. Osećaj strepnje koji je lebdeo iznad njega od buđenja sada meškolji svoja tamna krila.
     "Mrtav, plašim se", kaže Farel. "Prava smrt. Održano mu je opelo i telo mu je predato dubinama svemira."
     "Kako je umro... hoću reći, pravom smrću?" uspeva da izusti De Soja. Zaplakao bi, ali opire se zato što nije siguran da li je to zbog puke žalosti ili učinka vaskrsenja.
     "Ne znam pojedinosti", kaže visoki muškarac. Njih dvojica nalaze se u malom salonu parohijskog doma, koji se koristi za sastanke i važne razgovore. Sami su, izuzev očiju svetaca, mučenika, Hrista i Njegove majke. "Izgleda da je došlo do problema sa automatizovanom komorom za vaskrsavanje po Rafaelovom povratku iz Hebronovog sistema", nastavlja Farel.
     "Povratku sa Hebrona?" kaže De Soja. "Plašim se da ne razumem, Oče. Programirao sam brod da ostane tamo, osim ako ga ne budu progonile snage Proteranih. Da li je to bilo u pitanju?"
     "Očigledno", odgovara Legionar. "Kao što rekoh, nisam upoznat sa tehničkim pojedinostima... a nisam ni stručan za tehničke stvari... ali kako sam shvatio, vi ste programirali svog kurira arhanđela da prodre u svemir pod kontrolom Proteranih..."
     "Morali smo da krenemo za svojom misijom na Hebron", prekida ga Otac Kapetan de Soja.
     Farel ne protestuje zbog te upadice, niti se njegov neutralni izraz lica menja, ali De Soja gleda te hladne sive oči i više ga ne prekida.
     "Kao što sam govorio, Oče Kapetane, koliko shvatam, programirali ste svoj brod da uđe u svemir Proteranih i - ukoliko ne bude presretnut - uđe na orbitu oko planete Hebron."
     De Soja potvrđuje to ćutanjem. Njegove tamne oči uzvraćaju tom sivom pogledu - i dalje bez neprijateljstva, ali sa spremnošću da se brani od svake optužbe.
     "Koliko shvatam, vaš brod... mislim da je nazvan Rafael?"
     De Soja klima glavom. Sada shvata pažljivo biranje reči i postavljanje pitanja čak i kada se odgovor zna - sve su to oznake jednog pravnika. Crkva ima mnogo pravnih savetnika. I inkvizitora.
     "Rafael je, izgleda, sproveo vaš program u delo, nije naišao ni na kakva neprijateljstva za vreme usporavanja i ušao je na orbitu oko Hebrona", nastavlja Farel.
     "Da li je tada došlo do kvara pri vaskrsavanju?" pita De Soja.
     "Koliko shvatam, nije tako bilo", kaže Farel. Legionarev sivi pogled napušta De Soju na trenutak, leti po sobi kao da tamo procenjuje vrednost nameštaja i umetničkih predmeta, očito ne nalazi ništa zanimljivo, pa se vraća svešteniku-kapetanu. "Koliko shvatam", kaže, "sva četvorica na brodu bili ste blizu potpunog vaskrsenja kada je brod morao da umakne iz sistema. Šok translacije bio je, naravno, koban. Sekundarno vaskrsenje posle nepotpunog vaskrsenja mnogo je - siguran sam da ste svesni toga - teže od primarnog vaskrsenja. Sakramentu je ovde doskočio mehanički kvar."
     Posle Farelovih reči, nastaje tišina. Izgubljen u mislima, De Soja je samo nejasno svestan zvukova površinskog saobraćaja napolju, na uskoj ulici, tutnjave transporta koji se diže iz obližnje svemirske luke. Konačno, on kaže: "Komore su bile ispitane i popravljene dok smo bili na orbiti oko Renesanse Vektor, Oče Farel."
     Drugi sveštenik gotovo neprimetno klima glavom. "Imamo podatke. Verujem da je u pitanju bila ista ona greška u kalibraciji u automatizovanoj komori strelca Retiga. Istraga je u toku u garnizonu u sistemu Renesanse. Takođe smo proširili istragu na sistem Mare Infinitus, Epsilon Eridani i Epsilon Indi, na svet Neizbežnog Blagoslova u sistemu Lakaj 9352, Barnardovom Svetu, NGCes 2629-4BIV, sistemu Vega i Tau Ceti."
     De Soja može samo da trepne. "Veoma ste temeljiti", kaže konačno. Misli: Mora da koriste oba preostala kurira-arhanđela da bi sproveli takvu istragu. Zašto?
     "Da", kaže Otac Farel.
     Otac Kapetan de Soja se sa uzdahom naslanja na meke jastuke parohijske stolice. "Dakle, pronašli su nas u sistemu Svobode i nisu mogli da vaskrsnu strelca Retiga..."
     Farelove tanke usne trzaju se jedva primetno naniže. "Sistem Svobode, Oče Kapetane? Ne. Koliko shvatam, vaš kurirski brod otkriven je u sistemu Sedamdeset Ofijuči A, dok je usporavao prema okeanskom svetu Mare Infinitusu."
     De Soja se uspravlja. "Ne razumem. Programirao sam Rafaela da se prebaci do sledećeg sistema Paksa koji se nalazio u njegovom prvobitnom programu potrage, ukoliko bude morao prerano da napusti Hebronov sistem. Sledeći svet trebalo je da bude Svoboda."
     "Možda je način potere od strane neprijateljskih letelica u Hebronovom sistemu sprečio takvu translaciju", kaže Farel bez naglašavanja. "Moguće je da je brodski kompjuter tada odlučio da se vrati na polazišnu tačku."
     "Možda", kaže De Soja, pokušavajući da pročita sagovornikov izraz lica. Bezuspešno. "Kažete 'moguće da je odlučio', Oče Farel. Zar to već ne znate? Zar niste pregledali brodski dnevnik?"
     Farelovo ćutanje nije moglo da potvrdi ništa od toga.
     "I ako smo se vratili do Mare Infinitusa", nastavlja De Soja, "zašto se budimo ovde, na Pacemu? Šta se dogodilo u Sedamdeset Ofijuči A?"
     Sada se Farel osmehuje. To se vidi po uskom istezanju tih tankih usana. "Sasvim slučajno, Oče Kapetane, kurir-arhanđeo Mihailo nalazio se u svemiru garnizona Mare Infinitusa kada ste se vi tamo prebacili. Kapetan Vu bila je na Mihailu..."
     "Marget Vu?" pita De Soja, ne mareći za to da li nervira sagovornika svojim upadicama.
     "Baš tako." Farel uklanja nepostojeću trunku sa uštirkanih i ispeglanih crnih pantalona. "Imajući u vidu... ovaj... uzrujanost koju je vaša prethodna poseta izazvala na Mare Infinitusu..."
     "Mislite na to što sam poslao biskupa Melandrijana u manastir kako mi ne bi smetao", kaže De Soja. "I uhapsio nekoliko izdajničkih i podmićenih oficira Paksa koji su gotovo sigurno svoju pljačku i zaveru obavljali pod Melandrijanovim okriljem..."
     Farel diže ruku da prekine De Soju. "Ti događaji ne tiču se moje istrage, Oče Kapetane. Ja sam jednostavno odgovarao na vaše pitanje. Smem li da nastavim?"
     De Soja zuri i oseća kako mu se gnev meša sa tugom zbog Retigove smrti, a sve zajedno komeša se u narkotičkom osećaju vaskrsenja.
     "Kapetan Vu, koja je već saslušala proteste biskupa Melandrijana i drugih upravnika sa Mare Infinitusa, zaključila je da bi najsrećnije rešenje bilo da se vratite na Pacem i tamo vaskrsnete."
     "Dakle, naše vaskrsenje bilo je prekinuto i drugi put?" pita De Soja.
     "Ne." U Farelovom glasu nema iritiranosti. "Postupak vaskrsavanja nije započet u sistemu Sedamdeset Ofijuči A kada je doneta odluka da se vratite Komandi Paksa, u Vatikan."
     De Soja posmatra sopstvene prste. Drhte. U mislima može da vidi Rafaela sa tovarom leševa, uključujući i njegov. Najpre putovanje mrtvih do Hebronovog sistema, zatim usporavanje prema Mare Infinitusu, pa onda ubrzavanje prema Pacemu. Brzo diže pogled. "Koliko smo dugo bili mrtvi, Oče?"
     "Trideset dva dana", kaže Farel.
     De Soja se gotovo diže sa stolice. Konačno se spušta natrag i kaže glasom koji zauzdava onoliko koliko je za to u stanju: "Ako je Kapetan Vu odlučila da vrati brod ovamo pre početka vaskrsavanja u svemiru Mare Infinitusa, Oče, i ako vaskrsenje nije postignuto u Hebronovom svemiru, trebalo je da u tom trenutku budemo mrtvi manje od sedamdeset dva sata. Uračunavši tri dana ovde... gde smo proveli preostalih dvadeset šest dana, Oče?"
     Farel prelazi prstima preko šava pantalona. "Došlo je do odlaganja u svemiru Mare Infinitusa", kaže hladno. "Tamo je započela inicijalna istraga. Podnesene su pritužbe. Retig je sahranjen u svemiru sa punim počastima. Druge... dužnosti... morale su da budu obavljene. Rafael se vratio sa Mihailom."
     Farel naglo ustaje, a De Soja se takođe diže na noge. "Oče Kapetane", objavljuje Farel formalno, "ovde sam da vam prenesem komplimente Kardinala Sekretara Lurdusamija, njegovu želju za puni oporavak zdravlja i život u naručju Hristovom, kao i da zatražim vaše prisustvo, sutra ujutro u sedam-nula-nula u vatikanskim kancelarijama Svete Kongregacije Doktrine Vere, da biste se susreli sa Monsinjorom Lukasom Odijem i drugim zvaničnicima Svete Kongregacije."
     De Soja je zapanjen. Može samo da kucne potpeticama i poslušno pogne glavu. On je Jezuit i oficir Flote Paksa. Obučavan je za disciplinu.
     "Vrlo dobro", kaže Otac Farel i odlazi.
     Otac Kapetan de Soja stoji u predvorju parohijskog doma nekoliko minuta posle odlaska Hristovog Legionara. Kao običan sveštenik i oficir sa fronta, De Soja je bio pošteđen najvećeg dela crkvene politike i unutrašnjih borbi, ali čak i jedan provincijski sveštenik i prezauzeti ratnik Paksa poznaje osnovnu strukturu Vatikana i njenu svrhu.
     Ispod Pape postoje dve glavne upravne kategorije - Rimska Kurija i takozvane Svete Kongregacije. De Soja zna da je Kurija nezgrapna i lavirintu slična administrativna struktura - njen 'savremeni' oblik ustanovio je Sikstus V, godine 1588. Kurija obuhvata Sekretarijat države, što je baza moći kardinala Lurdusamija, gde ovaj služi kao neka vrsta premijera sa nepreciznom titulom Kardinal Državni Sekretar. Sekretarijat je središnji deo onoga što se nekada zvalo 'Stara Kurija' i što su pape koristile od šesnaestog veka. Osim toga, tu je i 'Nova Kurija', začeta kao šesnaest nižih tela koja je stvorio Drugi Vatikanski Koncil - i dalje popularno poznat kao Vatikan II - koji je okončan godine 1965. Tih šesnaest tela naraslo je u trideset i jedan isprepletani entitet pod dve stotine šezdeset godina dugom vladavinom Pape Julija.
     Ali De Soju ne zovu pred Kuriju, već pred jedan od njenih zasebnih i ponekad suprotstavljenih centara vlasti, koji se nazivaju Svetim Kongregacijama. Konkretno, naređeno mu je da se pojavi pred takozvanom Svetom Kongregacijom Doktrine Vere, organizacijom koja je stekla - ili, tačnije, povratila - strahovitu moć u protekla dva veka. Pod Papom Julijem, Sveta Kongregacija za Doktrinu Vere ponovo je proglasila Papu svojim Prefektom - i ta izmena u strukturi revitalizovala je službu. Dvanaest vekova pre izbora Pape Julija, ova Sveta Kongregacija - poznata kao Sveta Kancelarija od 1908. do 1964. - bila je toliko obesnažena da je postala gotovo zakržljali organ. Ali sada, pod Julijem, moć Svete Kancelarije oseća se širom pet stotina svetlosnih godina svemira i unazad, kroz tri hiljade godina istorije.
     De Soja se vraća u salon i oslanja o stolicu na kojoj je sedeo. Misli mu se komešaju. Zna da mu neće biti dozvoljeno da vidi Gregorijusa ili Kija pre sastanka u Svetoj Kancelariji sledećeg jutra. Možda ih više nikada neće videti. De Soja pokušava da razvije nit koja ga je dovela do tog sastanka, ali ona se gubi u čvoru crkvene politike, uvređenih sveštenika, borbe za moć unutar Paksa i u kovitlacu njegovog sopstvenog, zbrkanog, ponovo rođenog uma.
     Zna sledeće: Sveta Kongregacija za Doktrinu Vere, nekada poznata kao Sveta Kongregacija Svete Kancelarije, bila je - mnogo vekova pre toga - poznata kao Sveta Kongregacija Vaseljenske Inkvizicije.
     A upravo je pod Papom Julijem XIV Inkvizicija još jednom postala dostojna svog prvobitnog imena i straha koji je izazivala. A De Soja mora, bez pripreme, saveta ili saznanja o eventualnim optužbama protiv njega, da se pojavi pred njima sledećeg jutra u sedam-nula-nula.
     Unutra upada Otac Bađo, sa osmehom na bucmastom, anđeoskom licu. "Da li si lepo popričao sa Ocem Farelom, sine moj?"
     "Da", kaže De Soja rastrojeno. "Veoma lepo."
     "Dobro, dobro", kaže Otac Bađo. "Ali mislim da je vreme za malo čorbe, za malo molitve - Angelusove, mislim - a onda za rani odlazak na spavanje. Moramo sveži dočekati ono što nas sutra čeka, zar ne?"