29.

     Kada su nas oborili nekoliko stotina metara ispred portala dalekobacača, bio sam siguran da sam ovaj put mrtav. Unutrašnje zaštitno polje popustilo je istog trena kada su pogođeni generatori, zid planete koji je izgledao gore najednom je i neopozivo postao dole i brod je pao kao lift sa presečenim kablovima.
     Teško mi je da opišem senzacije koje su usledile. Sada znam da su se unutrašnja polja prebacila na ono što se zove 'polje pada' - a to nipošto nije pogrešan naziv, budite sigurni - i sledećih nekoliko minuta bilo je to upravo kao da smo se našli u džinovskoj kaci punoj želatina. U neku ruku, tako je i bilo. Polje pada proširilo se u nanosekundi kako bi ispunilo svaki kvadratni milimetar broda, obloživši nas i zadržavši u stanju potpune nepomičnosti dok se svemirska letelica stropoštavala u reku, odskakivala od blata na dnu, ispaljivala mlaz iz fuzionog motora - stvorivši džinovski oblak pare - i orala dalje napred bez obzira na sve, kroz blato, paru, vodu i otpatke implodirajućih rečnih obala sve dok brod nije izvršio poslednju komandu koja mu je bila izrečena - prošao kroz portal dalekobacača. Činjenica da smo to učinili tri metra ispod ključale površine reke nije sprečila dejstvovanje portala. Brod nam je kasnije rekao da se, dok je krma prolazila kroz dalekobacač, voda iznad i iza nje iznenada pretvorila u superzagrejanu paru - kao da nas je neki brod ili vazdušna letelica Paksa gađala zrakom CPB-a. Ironija je bila u tome da je upravo para skretala zrak onih nekoliko milisekundi neophodnih da brod dovrši sa prolaskom.
     U međuvremenu, ne znajući ni za jednu od tih pojedinosti, ja sam zurio. Oči su mi bile otvorene - nisam mogao da ih zatvorim zbog prezasićenosti i siline polja pada - i posmatrao sam spoljnje video monitore postavljene u podnožju kreveta, baš kao što sam i gledao kroz vrh oplate koji je još bio providan, kada je portal dalekobacača zatrepereo i oživeo usred pare, a sunčeva svetlost zalila rečnu površinu, sve dok se najednom nismo probili kroz oblak pare i još jednom tresnuli o stenje i rečno dno, a onda se nasukali na obalu ispod plavog neba i sunca.
     Onda se monitori pogasiše, a oplata postade neprovidna. Nekoliko minuta bili smo zarobljeni u tom pećinskom crnilu - ja sam lebdeo u vazduhu, ili bih to činio da nije bilo želatinskog polja pada - ruke su mi bile raširene, desna noga bila mi je polusavijena pozadi, kao da trčim, usta su mi bila otvorena u nemom kriku i nisam mogao da trepćem. Isprva je strah od gušenja bio veoma jak - polje pada nalazilo se u mojim otvorenim ustima - ali ubrzo sam shvatio da mi nos i grlo primaju kiseonik. Polje pada, kako se ispostavilo, dejstvuje prilično nalik na skupe osmotske maske koje su se koristile za dubinsko ronjenje u danima Hegemonije: vazduh je curkao kroz masu polja kojim je bio obložen nos i grlo. Nije to bilo prijatno iskustvo - oduvek sam mrzeo pomisao na gušenje - ali moja anksioznost bila je podnošljiva. Više me je uznemiravalo crnilo i klaustrofobični osećaj zarobljenosti u džinovskoj, lepljivoj mreži. U tim dugim minutima tame, mislio sam da je brod zauvek zaglavljen tu, onesposobljen, bez mogućnosti da popusti polja pada, i da ćemo nas troje umreti od gladi u svojim nedostojanstvenim položajima, sve dok jednog dana, kada energetske banke broda budu iscrpene, polja pada ne nestanu, a naši izbeljeni kosturi ne popadaju i zakloparaju po unutrašnjosti oplate broda kao kosti koje je bacio neki nevidljivi gatar.
     Međutim, polje se lagano razložilo za manje od pet minuta. Svetla su se uključila, zatreperela, a onda ih je zamenilo crveno osvetljenje za slučaj opasnosti, dok smo se mi blago spuštali na ono što je donedavno bilo zid. Spolja oplata ponovo postade providna, ali vrlo malo svetla probijalo se kroz blato i otpatke.
     Dok sam bio zarobljen na jednom mestu, nisam mogao da vidim A. Betika i Aneu - oni su mi bili odmah izvan zamrznutog vidokruga - ali sada sam ih ugledao, dok ih je polje spuštalo na oplatu sa mnom. Bio sam zapanjen kada sam čuo krik iz svog grla i shvatio da je to onaj urlik koji se začeo u meni u trenutku pada.
     Za trenutak, svi smo samo sedeli na zakrivljenom zidu oplate, trljali i isprobavali sopstvene ruke, noge i glave, kako bismo se uverili da nismo povređeni. Onda Anea progovori u ime svih. "Jebote, koje sranje", reče ona i ustade na zakrivljenom podu oplate. Noge su joj drhtale.
     "Brode!" uzviknu android.
     "Da, A. Betiče." Glas je bio smiren kao i uvek.
     "Jesi li oštećen?"
     "Da, A. Betiče", reče brod. "Upravo sam završio punu procenu oštećenja. Namotaji polja, odbojnici i Hoking-translatori pretrpeli su veliku štetu, kao i zadnji delovi oplate i dva od četiri peraja za sletanje."
     "Brode", rekoh, uskobeljavši se na noge, zagledavši se kroz providni nos oplate. Kroz zakrivljeni zid iznad nas dopirala je sunčeva svetlost, ali najveći deo spoljne oplate bio je neprovidan zbog blata, peska i drugih otpadaka. Tamna reka dosezala je dve trećine bočne visine i ljeskala se uz nas. Činilo se da smo se nasukali na peskovitu obalu, ali tek pošto smo zaorali mnogo metara rečnog dna. "Brode", pokušah ponovo, "rade li ti senzori?"
     "Samo radarski i vizuelni", odgovori on.
     "Progoni li nas neko?" rekoh ja. "Da li je neki brod Paksa prošao kroz dalekobacač sa nama?"
     "Negativno", reče brod. "U dometu mog radara nema nikakvih neorganskih kopnenih ili vazdušnih meta."
     Anea priđe okomitom zidu koji je nekada bio tepihom postavljeni pod. "Nema čak ni vojnika?" upita ona.
     "Ne", reče brod.
     "Da li dalekobacač još radi?" upita A. Betik.
     "Negativno", reče brod. "Portal je prestao da dejstvuje osamnaest nanosekundi pošto smo mi kroz njega prošli."
     Malo se opustih i pogledah devojčicu, pokušavajući da se uverim pukim pogledom da nije povređena. Izuzev divlje raščupane kose i uzbuđenja u očima, izgledala je sasvim normalno. Ona mi se isceri. "I kako ćemo sad da iziđemo odavde, Role?"
     Digoh pogled i shvatih na šta misli. Centralno stepenište nalazilo se otprilike tri metra iznad naših glava. "Brode?" rekoh ja. "Možeš li ponovo da uključiš unutrašnja polja dovoljno dugo da na pružiš priliku da iziđemo iz broda?"
     "Žao mi je", reče brod. "Polja su sada isključena i proći će izvesno vreme dok ne budu popravljena."
     "Možeš li da morfuješ otvor u oplati iznad nas?" rekoh ja. Vraćalo mi se osećanje klaustrofobije.
     "Plašim se da ne mogu", reče brod. "U ovom trenutku dejstvujem zahvaljujući rezervnoj energiji, a morfovanje zahteva daleko više energije od one kojom raspolažem. Glavna vazdušna komora radi. Ako možete stići do nje, otvoriću je."
     Nas troje se zgledasmo. "Sjajno", rekoh konačno. "Moramo da puzimo natrag trideset metara kroz brod dok je sve okrenuto naglavačke."
     Anea je još gledala naviše, u otvor šahta za stepenište. "Ovde je gravitacija drugačija - osećaš?"
     Shvatih da osećam to. Sve je bilo nekako lako. Mora da sam to već primetio i pripisao varijaciji unutrašnjeg polja - ali unutrašnjeg polja više nije bilo. Ovo je bio drugi svet, sa drugom gravitacijom! Shvatio sam da zurim u dete.
     "Hoćeš da kažeš da možemo da odletimo tamo?" rekoh, pokazavši na krevet koji je visio sa zida iznad nas i na šaht stepeništa kraj njega.
     "Ne", reče Anea, "ali gravitacija ovde deluje malo slabije od Hiperionove. Vas dvojica me odbacite gore, a ja ću da vam spustim nešto, pa ćemo otpuzati do vazdušne komore."
     I upravo to smo uradili. Napravili smo joj 'lopovske' šakama i digli Aneu do nižeg ruba otvora šahta stepeništa, gde je stala, održavajući ravnotežu, pružila ruke i uzela ćebe koje je visilo sa kreveta, vezala ga za balustradu i spustila drugi kraj do nas, a onda smo, pošto smo se A. Betik i ja popeli, svi oprezno hodali po šipki središnjeg stepeništa, viseći i pridržavajući se za kružne stepenice iznad i oko nas, da bismo postupno prošli kroz crvenim svetlom obasjani džumbus broda - kroz biblioteku, gde su knjige i jastuci pali na donju oplatu uprkos elastičnim držačima na policama, kroz deo sa holojamom, gde se 'Stejnvej' još nalazio na svom mestu zahvaljujući mehanizmima koji su mu onemogućavali pomeranje, ali odakle su se naše lične stvari stumbale do dna broda. Tu smo se zaustavili da bih se ja spustio do pretrpanog dna oplate i uzeo ranac i oružje koje sam ostavio na ležaju. Privezavši pištolj za opasač i bacivši naviše uže koje sam odložio u ranac, osećao sam se spremniji za sledeća iskušenja nego trenutak pre toga.
     Kada smo došli do hodnika, videli smo da je ono što je oštetilo pogonski deo ispod nas isto tako napravilo haos u spremištima: delovi hodnika bili su pocrneli i izbočeni, a sadržina spremišta ležala je razbacana duž iskidanih zidova. Unutrašnja vazdušna komora bila je otvorena, ali sada se nalazila nekoliko metara pravo iznad nas. Morao sam da se uzverem slobodnim stilom uz poslednji okomiti deo hodnika i da bacim uže ostalima dok sam čučao u samoj unutrašnjoj vazdušnoj komori. Iskočivši na spoljnu stranu oplate i izvukavši se na jarku sunčevu svetlost, posegnuo sam u crveno osvetljenu vazdušnu komoru, pronašao Anein ručni zglob i izvukao je napolje. Sekund kasnije, to sam ponovio sa A. Betikom. Onda svi stadosmo da bez žurbe razgledamo ono što je bilo oko nas.
     Nepoznati novi svet! Nikada neću moći da objasnim zadovoljstvo koje me je proželo u tom trenu - uprkos našem padu, uprkos našoj neprilici, uprkos svemu - gledao sam novi svet! Učinak toga kod mene bio je dublji od svega što sam očekivao od putovanja na druge svetove. Ova planeta veoma je ličila na Hiperion: vazduh se mogao disati, nebo je bilo plavo - iako mnogo svetlije od Hiperionovog lapisa - sa pramenovima oblaka iznad i rekom iza nas - širom od reke na Renesansi Vektor - i džunglom koja se na obe obale protezala, desno koliko god sam mogao da vidim, i natrag, levo, iza obraslog portala dalekobacača. Ispred nas, pramac broda zaista je uzorao rečno dno i nasukao se na peščani sprud, a onda je ponovo počinjala džungla i visila iznad svega kao iskrzana zelena zavesa iznad uske bine.
     Ali koliko god ovo zvučalo poznato, sve je bilo čudno: mirisi u vazduhu bili su strani, gravitacija neobična, sunčeva svetlost malčice prejaka, 'drveće' u džungli nije ličilo ni na šta što sam ikada video - pernate zelene gimnosperme, tako bih to tada opisao - a iznad nas, jata krhkih, belih ptica kakve nikad nisam video udaljavala su se od zvuka našeg nespretnog ulaska u ovaj svet.
     Krenuli smo po oplati prema obali. Blagi lahor nabirao je Aneinu kosu i nosio mi košulju. Vazduh je mirisao na tanane začine - naznake cimeta i majčine dušice, možda, mada blaže i bogatije od ovih. Pramac broda spolja nije bio providan, iako nisam tada znao da li je brod ponovo učinio svoju kožu neprozirnom ili spolja nikada nije bila providna. Čak i na boku, trup broda bio bi previše visok i previše strm da se sa njega sklizne da nije uzorao tako duboku brazdu u pesku plaže; ponovo sam se latio užeta kako bih spustio A. Betika na pesak, zatim devojčicu, da bih konačno nabacio ranac na ramena i - sa plazma puškom sklopljenom i vezanom na vrhu - skliznuo i sam, preturivši se pri udarcu o utabano tle.
     Moj prvi korak na stranom svetu uopšte i nije bio korak - samo usta puna peska.
     Devojčica i android pomogoše mi da se osovim na noge. Anea je žmirkala naviše, uz trup. "Kako ćemo se vratiti gore?" upita ona.
     "Možemo da napravimo merdevine, da dovučemo neko srušeno drvo ili" - tu potapšah ranac - "da upotrebimo hoking-prostirku koju sam poneo."
     Obratismo pažnju na obalu i džunglu. Ova prva bila je uska - samo nekoliko metara od pramca do šume, a pesak je blistao crvenom bojom, umesto da ima boju peska pri jarkoj svetlosti sunca - a potonja je bila gusta i mračna. Lahor je tu, na obali, bio svež, ali ispod gusto izraslog drveća mogla se osetiti toplota. Dvadeset metara iznad nas, lišće gimnospermi šuštalo je i drhtalo poput antena velikih insekata.
     "Sačekajte malo ovde", rekoh ja i stupih pod zastor stabala. Nisko rastinje bilo je gusto, uglavnom je to bila paprat koja je rasla uz stabla, a tle se sastojalo od toliko humusa da je pre bilo nalik na sunđer nego na zemlju. Džungla je mirisala na vlagu i raspadanje, ali bio je to sasvim drugačiji miris od onoga u ritovima i močvarama Hiperiona. Pomislio sam na drakula-krpelje i borbene štuke iz moje pitome male divljine i pripazio na to gde gazim. Lijane su se u spiralama spuštale sa debala gimnospermi i preplitale kao užad u pomrčini ispred mene. Shvatio sam da je trebalo da svom spisku osnovne opreme dodam i mačetu.
     Nisam zašao ni deset metara u šumu, kada je najednom visoki žbun sa teškim crvenim lišćem na metar ispred mog lica eksplodirao u pokret i 'lišće' odlepršalo dalje od mene pod teškim baldahinom džungle, a zvuk kožnatih krila tih bića veoma je podsećao na velike voćne šišmiše koje su naši preci sa Hiperiona doneli svojim semebrodovima.
     "Prokletstvo", šapnuo sam i iskobeljao se iz mračnog gustiša uz puno upinjanja i probijanja. Košulja mi je bila iscepana kada sam se isteturao na pesak obale. Anea i A. Betik pogledaše me s iščekivanjem.
     "Tamo je džungla", rekoh.
     Otišli smo do ruba vode, seli tamo na delimično potopljeni panj i pogledali svoj svemirski brod. Jadna stvar ličila je na velikog nasukanog kita iz nekog starog holoa o životinjskom svetu Stare Zemlje.
     "Pitam se hoće li ikada ponovo poleteti", razmišljao sam naglas dok sam lomio tablu čokolade na delove i pružao jedan detetu, a drugi plavokošcu.
     "Oh, mislim da hoću", reče glas na mom ručnom zglobu.
     Priznajem da sam odlevitirao desetak centimetara. Zaboravio sam na komlog-narukvicu.
     "Brode?" rekoh, podigavši ruku i obrativši se pravo narukvici onako kako bih upotrebio prenosivi radio u teritorijalnim snagama.
     "Ne morate to da činite", reče glas broda. "Mogu sve da čujem sasvim jasno, hvala. Vaše pitanje bilo je - da li ću ikada ponovo poleteti? Odgovor je - gotovo sigurno. Morao sam da obavim i mnogo složenije popravke po prispeću u grad Endimion, kada sam se vratio na Hiperion."
     "Dobro", rekoh ja. "Drago mi je da možeš da se... ovaj... popraviš. Da li će ti biti potrebne sirovine? Delovi za zamenu?"
     "Ne, hvala, Č. Endimione", reče brod. "U pitanju je uglavnom relokacija postojećih materijala i redizajniranje određenih oštećenih jedinica. Popravke ne bi trebalo da traju dugo."
     "Koliko je dugo to 'nije dugo'?" upita Anea. Dovršila je čokoladu i polizala prste.
     "Šest standardnih meseci", reče brod. "Osim ako ne naletim na neke nepredviđene poteškoće."
     Nas troje se zgledasmo. Pogledah ponovo prema džungli. Činilo se da je sunce sada niže; njegovi vodoravni zraci obasjavali su krošnje gimnospermi i bacali senke ispod njih u još dublju pomrčinu. "Šest meseci?" rekoh ja.
     "Osim ako ne naletim na neke nepredviđene poteškoće", ponovi brod.
     "Šta mislite?" rekoh svojim saputnicima.
     Anea je oprala prste u reci, zapljusnula lice vodom i začešljala vlažnu kosu. "Nalazimo se na reci Tetis", reče ona. "Narosto ćemo ići nizvodno sve dok ne pronađemo sledeći portal dalekobacača."
     "Možeš da ponoviš taj trik?" rekoh ja.
     Ona obrisa vodu sa lica i reče: "Koji trik?"
     Odmahnuh rukom s tobožnjim omalovažavanjem. "Oh, ništa... to što si naterala mašinu koja je tri veka bila mrtva da proradi. Taj trik."
     Njene tamne oči bile su ozbiljne. "Nisam bila sigurna da mogu to da uradim, Role." Ona pogleda A. Betika, koji nas je ravnodušno posmatrao. "Stvarno."
     "Šta bi se desilo da nisi to bila u stanju?" upitah ja tiho.
     "Uhvatili bi nas", reče Anea. "Mislim da bi vas dvojicu pustili. Mene bi odveli na Pacem. To bi bilo poslednje što biste vi ili bilo ko drugi čuo o meni."
     Nešto u ravnom, bezosećajnom načinu na koji je to rekla, natera me da se naježim. "U redu", rekoh, "upalilo je. Ali kako si to uradila?"
     Ona načini taj mali pokret rukom na koji sam se sve više navikavao. "Nisam... sigurna", reče ona. "Znala sam iz snova da će me portal verovatno propustiti."
     "Da će te propustiti?" rekoh ja.
     "Da. Mislila sam da će me... prepoznati... i tako je i bilo."
     Spustio sam šake na kolena i ispružio noge, ukopavši potpetice čizama u crveni pesak. "Pričaš o dalekobacaču kao da je to inteligentan, živi organizam", rekoh.
     Anea se osvrnu prema luku koji se nalazio pola klika iza nas. "Na neki način, jeste", reče ona. "Teško je to objasniti."
     "Ali sigurna si da nas trupe Paksa ne mogu pratiti?"
     "Oh, da. Portal se neće aktivirati ni za koga drugog."
     Obrve mi se malo izviše. "A kako smo onda A. Betik i ja... i brod... prošli?"
     Anea se osmehnu. "Bili ste sa mnom."
     Ustadoh. "Dobro, kasnije ćemo to razmrsiti. Najpre, mislim da treba da napravimo plan. Da li ćemo sada u izviđanje, ili ćemo prvo da povadimo stvari iz broda?"
     Anea spusti pogled prema tamnoj vodi reke. "A onda se Robinzon Kruso skinuo do gola, otplivao do svog broda i napunio džepove biskvitima, pa doplivao natrag do obale..."
     "Šta?" rekoh ja dok sam uzimao ranac; namrštih se na dete.
     "Ništa", reče ona dok je ustajala. "Samo jedna prehedžirska knjiga koju mi je čika Martin čitao. Govorio je da su probni čitaoci uvek bili nekompetentni govnari - čak i pre četrnaest vekova."
     Pogledao sam androida. "Da li je ti razumeš, A. Betiče?"
     On blago trznu tankim usnama u onome što sam polako počeo da prepoznajem kao osmeh. "Moja uloga nije da razumem Č. Aneu, Č. Endimione."
     Uzdahnuo sam. "Dobro, da se vratimo na temu... Da li ćemo u izviđanje pre nego što se smrkne, ili ćemo prvo da iskopamo stvari iz broda?"
     "Ja sam za to da razgledamo malo", reče Anea. Gledala je u sve tamniju džunglu. "Ali ne kroz ono tamo."
     "Aha", složih se s njom i izvukoh hoking-prostirku sa vrha ranca, da bih je razmotao na pesku. "Videćemo da li će ovo raditi na ovom svetu." Zastao sam i pridigao komlog bliže. "Uostalom, koji je ovo svet? Brode?"
     Nastade sekund oklevanja, kao da je brod prezauzet razmatranjem sopstvenih problema. "Žao mi je, ne mogu da ga prepoznam zbog stanja u kome se nalaze moje memorijske banke. Moji navigacioni sistemi mogli bi da nam to kažu, naravno, ali za to bi trebalo da se vide zvezde. Mogu da vam kažem da trenutno na ovom delu planete nema nikakvih neprirodnih elektromagnetnih ili mikrotalasnih transmisija. A ne postoje ni relejski sateliti ili drugi veštački objekti gore, na sinhronoj orbiti."
     "U redu", rekoh ja, "ali gde smo?" Pogledah devojčicu.
     "Otkud znam?" reče Anea.
     "Ti si nas ovamo dovela", rekoh ja. Shvatio sam da se ponašam naprasito prema njoj, ali u tim trenucima osećao sam se naprasito.
     Anea odmahnu glavom. "Ja sam samo aktivirala dalekobacač, Role. Moj veliki plan bio je da umaknem od Oca Kapetana Kakoonobeše i svih tih brodova. To je sve."
     "I da pronađeš svog arhitektu", rekoh ja.
     "Da", reče Anea.
     Obazreh se prema džungli i reci. "Ovo mesto ne obećava mnogo što se tiče pronalaženja arhitekata. Valjda si u pravu... moraćemo samo da krenemo nizvodno prema sledećem svetu." Pogled mi zastade na luku dalekobacača, obraslom lijanama, kroz koji smo prošli. Sada sam shvatio zbog čega smo se nasukali na obalu: reka je skretala udesno tu, na oko pola kilometra od portala. Brod je prošao kroz portal i na prosto nastavio pravo, kroz plićake, na obalu.
     "Čekajte", rekoh ja, "zar ne bismo mogli jednostavno da reprogramiramo portal i da ga upotrebimo da odemo negde drugde? Zašto moramo da pronađemo drugi?"
     A. Betik odstupi od broda kako bi mogao bolje da pogleda luk dalekobacača. "Portali reke Tetis nisu dejstvovali poput miliona sličnih dalekobacača", reče on tiho. "A nisu bili ni stvoreni tako da dejstvuju kao portali Velikog Stecišta, ili veliki svemirski portali." On se maši za džep i izvuče neku knjižicu. Videh joj naslov - Putnički vodič za Mrežu Svetova. "Izgleda da je Tetis bio stvoren prvenstveno za tumaranje i zabavu", reče on. "Razdaljina između portala varirala je od nekoliko kilometara do mnogo stotina kilometara..."
     "Stotina kilometara!" rekoh ja. Očekivao sam da ćemo pronaći sledeći portal odmah iza sledeće rečne okuke.
     "Da", nastavi A. Betik. "Zamisao je, kako je shvatam, bila da se putniku ponudi široki izbor raznolikih svetova, pogleda i iskustava. U tu svrhu, samo su portali nizvodno mogli da se aktiviraju, a programirali su se nasumično... što će reći, delovi reke na različitim svetovima neprestano su se mešali, kao karte u špilu."
     Zavrteh glavom. "Spev starog pesnika veli da su reke bile iseckane posle Pada... da su se isušile kao izvori u pustinji."
     Anea se oglasi podrugljivim zvukom. "Čika Martin ponekad mnogo kenja, Role. On nikada nije video šta se dogodilo sa Tetisom posle Pada... Bio je na Hiperionu, zar ne? Nikada se nije vratio u Mrežu. Izmišljao je stvari."
     Nije smela tako da govori o najvećem književnom delu u poslednjih tri stotine godina - ili o legendarnom starom pesniku koji ga je sastavio - ali tada sam počeo da se smejem i ustanovio da mi je teško da prestanem. Kada sam to ipak uspeo, Anea me je čudno posmatrala. "Da li ti je dobro, Role?"
     "Nego šta", rekoh ja. "Samo sam srećan." Okrenuh se da bih jednim pokretom ruke obuhvatio džunglu, reku, portal dalekobacača - čak i našeg nasukanog kita od broda. "Iz nekog razloga, naprosto sam srećan", rekoh.
     Anea klimnu glavom, kao da me savršeno dobro razume.
     Androidu rekoh: "Da li u knjizi piše koji je ovo svet? Džungla, plavo nebo... mora da je negde devet zarez pet na Solmevljevoj lestvici. To je sigurno prilično retko. Je li ovaj svet u knjizi?"
     A. Betik prelista stranice. "Ne sećam se da je neki svet sa džunglom pomenut u odeljcima koje sam pročitao, Č. Endimione. Kasnije ću to pročitati pažljivije."
     "Pa, mislim da treba malo da pogledamo unaokolo", reče Anea, očito nestrpljiva da započne istraživanje.
     "Ali trebalo bi najpre da iznesemo neke važne stvari sa broda", rekoh ja. "Napravio sam spisak..."
     "To bi moglo da potraje satima", reče Anea. "Sunce bi moglo da zađe pre nego što završimo."
     "Ipak", rekoh ja, spreman za raspravu, "treba ovde da se organizujemo..."
     "Ako bih smeo da predložim šta da radimo", upade A. Betik blago, "možda biste vi i Č. Anea mogli da... ovaj... odete u izviđanje, dok ja počnem sa iznošenjem neophodnih predmeta koje ste pomenuli. Osim ako ne mislite da je pametnije da noćas spavamo u brodu."
     Svi pogledasmo siroti brod. Reka se vrtložila oko njega, a neposredno iznad nivoa vode video sam savijene i pocrnele patrljke nekadašnjih gordih zadnjih peraja. Pomislio sam na spavanje u tom rusvaju, pri crvenom osvetljenju za slučaj opasnosti ili u potpunoj tami središnjih nivoa, pa rekoh: "Pa, tamo bi bilo bezbednije, ali da mi najpre iznesemo stvari koje ćemo morati da ponesemo nizvodno; potom ćemo odlučiti."
     Android i ja razgovarali smo o tome nekoliko minuta. Ja sam poneo plazma pušku, kao i 'četrdeset peticu' u futroli na opasaču, ali želeo sam da uzmem i sačmaricu za patrone sa 16 kugli koju sam odložio na stranu, kao i opremu za kampovanje koju sam video u plakaru EVA spremišta. Nisam bio siguran kako ćemo krenuti nizvodno - hoking-prostirka bi verovatno mogla da ponese nas troje, ali nisam video način da ponese i nas i opremu, pa smo stoga odlučili da raspakujemo tri od četiri letcikla iz udubljenja ispod plakara sa odelima za svemir. Tamo se nalazio i pojas za letenje koji bi mogao dobro da nam posluži, kao i pomoćna oprema za kampovanje poput kocke za zagrevanje, vreća za spavanje, prostirki od pene, lasera u obliku ručne svetiljke za svakoga od nas, i komunikatora sa slušalicama koje sam zapazio. "Oh, i jednu mačetu, ako je budeš video", dodao sam. "U malom EVA spremištu nalazilo se nekoliko kutija noževa i sečiva za raznovrsnu upotrebu. Ne sećam se mačete, ali ako je ima tamo... ponesimo i nju."
     A. Betik i ja otišli smo do kraja uske obale, pronaši jedno srušeno drvo kraj ruba reke i odvukli ga - uz moje znojenje i psovke - natrag uz bok broda, kako bi poslužilo kao svojevrsne merdevine kojima bismo mogli da se uspužemo natrag na zaobljeni trup. "Oh, da, pogledaj ima li u tom džumbusu i kakvog užeta", rekoh ja. "I nekakavog splava na naduvavanje."
     "Još nešto?" upita A. Betik suvo.
     "Ne... pa, možda saunu, ako je pronađeš. I dobro opremljeni šank. A možda i orkestar od dvanaest svirača da nam malo svira dok se budemo raspakivali."
     "Uradiću sve što mogu, ser", reče android i poče da se penje uz drvo-merdevine natrag na vrh brodskog trupa.
     Osećao sam kriv što sam ostavio A. Betika da obavi sav težak posao, ali valjalo je saznati koliko je daleko sledeći portal dalekobacača, a nisam imao nikakvu nameru da devojčici dozvolim da sama odleti u izviđanje. Ona je sela iza mene kada sam uključio niti šara za aktiviranje i kada se tepih ukrutio i podigao nekoliko centimetara iznad vlažnog peska.
     "Žešće", reče ona.
     "Šta?"
     "To znači 'mnogo dobro'", reče devojčica. "Čika Martin je pričao da je to bio dečji sleng kada je on bio derište na Staroj Zemlji."
     Ponovo uzdahnuh i kucnuh po nitima za let. Uzdigosmo se u spirali i ubrzo se nađosmo iznad nivoa krošnji. Sunce se sada nalazilo nesumnjivo niže u smeru za koji sam pretpostavio da je zapad. "Brode?" rekoh komlog-narukvici.
     "Da?" Ton broda uvek me je nagonio da pomislim da ga prekidam u nekom važnom zadatku.
     "Da li razgovaram sa tobom, ili sa bankom podataka koje si učitao?"
     "Sve dok ste u dometu komunikatora, Č. Endimione", odgovori on, "razgovarate sa mnom."
     "Koliki je domet komunikatora?" Uzdigli smo se na trideset metara iznad reke. A. Betik nam je mahao kraj otvorene vazdušne komore.
     "Dvadeset hiljada kilometara, ili zakrivljenje planete", reče brod. "Šta god naiđe prvo. Kao što sam ranije pomenuo, oko ovog sveta ne postoje relejni sateliti koje mogu da lociram."
     Kucnuh po šari za kretanje napred i mi poletesmo uzvodno, prema obraslom luku koji je tamo stajao. "Da li možeš da razgovaraš sa mnom kroz portal dalekobacača?" upitah.
     "Kroz aktivirani portal?" reče brod. "Kako bih to mogao, Č. Endimione? Nalazili biste se svetlosnim godinama daleko."
     Brod je uvek umeo da me natera da se osećam kao glupan i provincijalac. Obično sam uživao u njegovom društvu, ali priznajem da mi neće mnogo nedostajati kada ga budemo ostavili za sobom.
     Anea se nasloni na moja leđa i reče mi pravo u uho kako bih je čuo i pored buke vetra dok smo ubrzavali. "Kroz stare portale prolazili su vodovi od optičkih vlakana. To je radilo... mada ne tako dobro kao fetlinija."
     "Znači, ako bismo želeli da nastavimo da razgovaramo sa brodom kada krenemo nizvodno", rekoh preko ramena, "mogli bismo da razvučemo telefonsku žicu?"
     Krajičkom oka video sam da se ona ceri. Ta bezvezna ideja ipak me je navela na jednu misao. "Ako ne možemo da se vratimo uzvodno kroz portale", rekoh, "kako ćemo se vratiti do broda?"
     Anea mi spusti šaku na rame. Portal nam se sada brzo primicao. "Samo ćemo nastaviti da idemo sve dok ne napravimo puni krug", reče ona iznad buke vetra. "Reka Tetis bila je jedan veliki krug."
     Okrenuh se kako bih mogao da je vidim. "Ti to ozbiljno, malena? Tetis je povezivao - koliko? - par stotina svetova."
     "Najmanje par stotina", reče Anea. "Za koje znamo."
     To nisam shvatio, ali ponovo sam uzdahnuo dok smo usporavali blizu portala. "Ako se svaki deo reke pruža stotinu klika... treba da proputujemo dvadeset hiljada kilometara samo da bismo se vratili ovamo."
     Anea oćuta.
     Zalebdeo sam blizu portala, shvativši prvi put koliko su masivne bile te stvari. Luk je, izgleda, bio od metala sa mnoštvom šara, odeljaka, udubljenja - možda čak i sa tajanstvenim natpisima - ali džungla je vrh i bokove te stvari obavila pipcima lijana i lišaja. Ispostavilo se da je ono što sam smatrao rđom na složenom luku zapravo samo novo mnoštvo crvenog 'šišmiš-lišća' koje je visilo u grozdovima sa glavnog gustiša lijana. Naširoko sam ga zaobišao.
     "Šta ako se aktivira?" rekoh dok smo lebdeli na metar ili dva ispod donje strane luka.
     "Probaj", reče devojčica.
     Pokrenuh lagano hoking-prostirku napred i umalo je ne zaustavih kada je prednji deo tepiha došao do nevidljive linije pravo ispod luka.
     Ništa se ne dogodi. Proleteli smo, ja sam okrenuo prostirku i vratili smo se s juga. Portal dalekobacača bio je samo ukrašeni metalni most koji se izvijao visoko iznad reke.
     "Mrtav je", rekoh ja. "Mrtav k'o Kelsijeva jajca." Bila je to jedna od omiljenih Grandaminih fraza, a koristila ju je samo kada deca nisu mogla da je čuju, ali ja shvatih da mene čuje jedno dete. "Izvini", rekoh preko ramena, pocrvenevši. Možda sam proveo previše godina u vojsci ili na rečnim baržama, ili kao izbacivač u kockarnicama. Postao sam budala.
     Anea se toliko smejala da je zabacila glavu. "Role", reče ona, "zaboravljaš da sam rasla u društvu čika Martina."
     Nadleteli smo ponovo brod; mahnuo sam A. Betiku dok je android spuštao palete sa opremom na obalu. On mi odgovori mahanjem plave ruke.
     "Da krenemo nizvodno i vidimo koliko ima do sledećeg portala?" rekoh ja.
     "Svakako", reče Anea.
     Dok smo leteli nizvodno, primetili smo vrlo malo drugih obala ili čistina u džungli: drveće i lijane dopirali su sasvim do ruba reke. Smetalo mi je što ne znam kojim smerom se krećemo, pa sam izvukao inercioni kompas iz ranca i aktivirao ga. Kompas je bio moj vodič na Hiperionu, gde su magnetna polja bila suviše varljiva da bi im se verovalo, ali ovde je bio beskoristan. Kao i kada je u pitanju brodski sistem za navođenje, kompas bi savršeno dejstvovao kada bi znao svoju početnu tačku, ali taj luksuz izgubljen je onog trena kada smo prošli kroz dalekobacač.
     "Brode", rekoh u komlog-narukvicu, "možeš li da nas pratiš pomoću magnetnog kompasa?"
     "Da", začu se smesta odgovor, "ali pošto ne znam tačno gde se na ovom svetu nalazi magnetni sever, pravi smer putovanja bio bi ishod grube procene."
     "Molim te, daj mi grubu procenu." Malo sam skrenuo prostirkom dok smo obilazili oko široke okuke. Reka se ponovo proširila - na tom mestu mora da je bila široka najmanje kilometar. Struja je izgledala brza, ali ne naročito opasna. U vreme dok sam radio na baržama na Kansu, naučio sam kako da prepoznajem u reci vrtloge, podvodne prepreke, peščane sprudove i slično. Ova reka izgledala je sasvim laka za navigaciju.
     "Krećete se otprilike smerom istok-jugoistok", reče komlog. "Vazdušna brzina je šezdeset osam kilometara na sat. Senzori ukazuju na to da je polje odbijanja vaše hoking-prostirke uključeno na osam odsto. Visina je..."
     "Dobro, dobro", rekoh ja. "Istok-jugoistok." Sunce se spuštalo iza nas. Svet se obrtao kao Stara Zemlja i Hiperion.
     Reka se ispravila i ja sam malo ubrzao prostirku. U lavirintu na Hiperionu, šibao sam brzinom od gotovo tri stotine klika na sat, ali nisam imao naročitu želju da tako brzo letim ovde, osim ako ne budem morao. Niti za letenje u ovoj staroj prostirci imale su naboja za još izvesno vreme, ali nije bilo potrebe da se ona tera brže nego što je neophodno. Treba da napunim niti iz brodskih vodova pre nego što pođemo, makar morali da koristimo letcikle kao transportna sredstva.
     "Vidi", reče Anea i pokaza levo od nas.
     Daleko na severu, osvetljeno suncem koje se sada vidljivo spuštalo, nešto nalik na vrh visoravni ili na neku veoma veliku veštačku tvorevinu probijalo se kroz baldahin džungle. "Možemo li da odemo da to pogledamo?" reče ona.
     Znao sam da ne treba to da činimo. Imali smo cilj, imali smo vremensko ograničenje - pod jedan, sunce na zalasku - i imali smo hiljadu razloga da ne rizikujemo tako što ćemo obletati oko nepoznatih veštačkih tvorevina. Što se nas tiče, ta visoravan ili toranj možda je bio glavni štab Paksa za ovu planetu.
     "Naravno", rekao sam, ritnuvši sam sebe u mislima što se ponašam kao idiot, i skrenuo hoking-prostirku prema severu.
     Ta stvar nalazila se dalje na severu nego što se činilo. Ubrzao sam prostirku do dve stotine klika na sat, a opet smo proveli dobrih deset minuta u letu do nje.
     "Izvinite, Č. Endimione", začu se glas broda na mojoj ruci, "ali izgleda da ste skrenuli sa kursa i da se sada krećete u smeru sever-severoistok, približno stotinu i tri stepena od vašeg prethodnog smera."
     "Istražujemo toranj ili uzvisinu, nešto što štrči iz džungle gotovo neposredno severno ispred nas", rekoh ja. "Imaš li to na radaru?"
     "Negativno", reče brod i ja pomislih da sam mu u tonu ponovo ratabrao nagoveštaj suvoće. "Tačka na kojoj se nalazim ovde, zaglavljen u blatu, nije baš optimalna. Sve ispod nagiba od dvadeset osam stepeni u odnosu na horizont gubi se na radaru. Vi se nalazite neposredno unutar mog ugla detekcije. Još dvadeset kilometara prema severu i izgubiću vas."
     "Nema veze", rekoh ja. "Samo ćemo da proverimo šta se ovde nalazi i odmah ćemo se vratiti reci."
     "Zašto?" reče brod. "Zašto istraživati nešto što nema nikakve veze sa vašim planovima da otputujete nizvodno?"
     Anea se nagnu i podiže mi ruku. "Mi smo ljudska bića", reče.
     Brod ne odgovori.
     Kada smo najzad stigli do te stvari, ona se uzdizala punih stotinu metara iznad baldahina džungle. Njeni niži nivoi bili su tako gusto obrasli džinovskim gimnospermama da je toranj izgledao kao vremešna litica što se uzdiže iz zelenog mora.
     Činilo se da je ujedno prirodna i veštačka - ili makar da ju je nekakva inteligencija preoblikovala. Toranj je bio prečnika nekih sedamdeset metara i kao da je bio sačinjen od crvenog kamena, možda od neke vrste peščara. Sunce na zalasku - samo desetak stepeni iznad horizonta baldahina džungle - obasjavalo je liticu bogatom crvenom svetlošću. Tu i tamo po istočnoj i zapadnoj strani litice nalazili su se otvori za koje smo i Anea i ja pomislili da su prirodnog porekla - da ih je izbušio vetar ili voda - ali ubrzo smo shvatili da su uklesani. Na istočnoj strani nalazile su se i uklesane niše - niše raspoređene u otprilike odgovarajućim razmacima da bi služile kao stepenici ili rukohvati za ljudska stopala i šake. Ali bile su to plitke, uske niše i od pomisli na planinarenje uz tu liticu od stotinu i više metara samo sa tako plitkim udubljenjima za prste na nogama i rukama stegla mi se utroba.
     "Možemo li prići bliže?" upita Anea.
     Zadržao sam hoking-prostirku na oko pedeset metara od litice dok smo kružili. "Mislim da ne bi trebalo", rekoh. "Već se nalazimo u dometu vatrenog oružja. Ne bih želeo da navedem na iskušenje bilo koga ili bilo šta sa kopljem ili lukom i strelama."
     "Luk bi mogao da nas skine sa ove udaljenosti", reče ona, ali nije insistirala da doletimo bliže.
     Na sekund pomislih da sam video sjaj nečega što se pomerilo u jednom ovalnom otvoru uklesanom u crveni kamen, ali trenutak kasnije zaključih da je to bio samo trik večernje svetlosti.
     "Da li ti je dosta?" upitah ja.
     "Ne baš", reče Anea. Njene ručice držale su se za moja ramena dok smo se naginjali. Lahor mi je kuštrao kratku kosu, a kada sam se osvrnuo, video sam da se kosa devojčice vijori za njom.
     "Ipak, trebalo bi da se vratimo poslu", rekoh ja, upravivši hoking-prostirku južno, prema reci, pa ponovo ubrzah. Baldahin gimnospermi izgledao je meko, paperjasto i varljivo trajno četrdeset metara ispod nas, kao da možemo da se spustimo na njega ako to poželimo. Ubod napetosti ispuni me kada pomislih na posledice kada bismo tako nešto morali da učinimo. Ali A. Betik ima leteći pojas i letcikle, pomislih. Mogao bi da dođe po nas ako bude morao.
     Ponovo preletesmo reku oko jedan klik jugoistočno od mesta gde smo je ostavili, a mogli smo da vidimo samo tridesetak klika dalje do horizonta. Portala dalekobacača nije bilo.
     "Kuda?" rekoh ja.
     "Hajdemo još malo dalje."
     Klimnuh glavom i skrenuh levo, zadržavši se iznad reke. Nismo primetili nikakve tragove životinjskog sveta osim poneke bele ptice i crvenih šišmiš-biljaka. Razmišljao sam o stepenicima u boku crvenog monolita kada me je Anea povukla za rukav i pokazala gotovo pravo dole.
     Nešto veoma krupno kretalo se neposredno ispod površine reke. Svetlost niskog sunca odbijala se od vode i skrivala pojedinosti, ali mogao sam da razaberem grubu kožu, nešto nalik na bodljikavi rep i peraja ili treplje na bokovima. Stvorenje mora da je bilo dugačko između osam i deset metara. Zaronilo je i prošli smo iznad njega pre nego što smo stigli da uočimo više detalja.
     "To je bilo nešto slično rečnoj manti", doviknu mi Anea preko ramena. Ponovo smo se kretali brzo i zvuk vetra koji je udarao o sve jače polje odbijanja bio je bučniji.
     "Veće", rekoh ja. Uprezao sam rečne mante i radio sa njima, ali nikada nisam video nijednu tako dugačku ili široku. Najednom, hoking-prostirka izgledala je vrlo krhko i nematerijalno. Spustio sam nas trideset metara niže - sada smo leteli gotovo uporedo sa krošnjama - tako da pad ne bi obavezno bio smrtonosan ukoliko bi drevni leteći ćilim odlučio da nas izneveri bez upozorenja.
     Skrenuli smo južno oko sledeće okuke, primetili da se reka brzo sužava i ubrzo nas dočeka rika i zid uzdignutih kapljica.
     Vodopad nije bio naročito spektakularan - padao je samo deset do petnaest metara - ali preko njega se obrušavala ogromna količina vode, reka širine jedan klik, stešnjena između kamenih litica u širinu od samo stotinak metara, i silina koja se tu ispoljavala bila je upečatljiva. Ispod, nalazili su se novi brzaci na srušenim stenama, zatim široko jezerce, a onda je reka ponovo postala široka i srazmerno mirna. Na sekund sam se glupavo zapitao da li je rečni stvor koga smo videli spreman za ovako iznenadan pad.
     "Mislim da nećemo pronaći portal na vreme da bismo se vratili pre mraka", rekoh devojčici preko ramena. "Ako nizvodno uopšte ima portala."
     "Tu je on", reče Anea.
     "Prešli smo najmanje stotinu klika", rekoh ja.
     "A. Betik je rekao da su odeljci Tetisa bili toliki u proseku. Na ovom je udaljenost između portala možda dve ili tri stotine kilometara. Osim toga... postojali su brojni portali duž raznih reka. Odeljci reke varirali su u dužini čak i na istom svetu."
     "Ko ti je to rekao?" upitah, izvivši se da bih je pogledao.
     "Majka. Ona je bila detektivka, znaš. Jednom je imala slučaj sa razvodom, kada je pratila nekog oženjenog tipa i njegovu devojku tri meseca po reci Tetis."
     "Šta je to razvod?" upitah ja.
     "Nema veze." Anea se okrenu kako bi pogledala unazad, i dalje prekrštenih nogu. Kosa joj je šibala oko lica. "U pravu si, vratimo se A. Betiku i brodu. Sutra ćemo proći ovuda."
     Okrenuo sam i ubrzao prema zapadu. Prešli smo preko vodopada i nasmejali se kada nam je mlaz kapljica ovlažio lica i šake.
     "Č. Endimione?" reče komlog. To nije bio glas broda, već A. Betika.
     "Da", rekoh ja. "Vraćamo se. Trebaće nam oko dvadeset pet, trideset minuta."
     "Znam", začu se smireni androidov glas. "Posmatrao sam toranj, vodopad i ostalo u holojami."
     Anea i ja zgledasmo se sa očigledno komičnim izrazom na licima. "Hoćeš da kažeš da ovaj komlog šalje natrag slike?"
     "Naravno", začu se glas broda. "Holo ili video. Pratili smo holo."
     "Mada je gledanje malo neobično", reče A. Betik, "pošto je holojama sada udubljenje u zidu. Ali nisam se javio da bih proverio kako napredujete."
     "Zašto onda?" rekoh ja.
     "Izgleda da imamo posetioca", reče A. Betik.
     "Veliko rečno stvorenje?" doviknu Anea. "Slično manti, samo veće?"
     "Ne baš", začu se smireni glas A. Betika. "U pitanju je Šrajk."