16.

     "Koliko sam bio bez svesti?" grabi Otac Kapetan de Soja tuniku bolničara.
     "Uh... trideset, četrdeset minuta, ser", kaže bolničar, pokušavajući da oslobodi košulju iz stiska. Ne uspeva.
     "Gde sam?" De Soja sada oseća bol. Veoma je snažan - središte je u njegovoj nozi, ali zrači svuda - mada podnošljiv. On ga prenebregava.
     "Na brodu Sveti Tomas Akira, Oče."
     "Brod za prevoz trupa..." De Soji se vrti u glavi, oseća se kao da nije povezan sa ostatkom sveta. Spušta pogled ka nozi, sada oslobođenoj podveza. Donji deo noge visi mu o gornjem samo o delićima mišića i tkiva. On shvata da mu je Gregorijus sigurno dao sedativ - nedovoljno jak da spreči takvu bujicu agonije, ali dovoljno snažan da se od njega oseća ovako udrogirano. "Prokletstvo."
     "Plašim se da će hirurzi morati da amputiraju", kaže bolničar. "Ambulanta je pretrpana. Ipak, vi ste sledeći, ser. Radili smo trijažu i..."
     De Soja shvata da još čvrsto drži tuniku mladog bolničara. Pušta je. "Ne."
     "Izvinite, Oče?"
     "Čuli ste me. Nema nikakve operacije dok se ne vidim sa kapetanom Svetog Tomasa Akire."
     "Ali ser... Oče... umrećete ako ne..."
     "Već sam umirao, sinko." De Soja se odupire talasu vrtoglavice. "Da li me je na brod doneo neki narednik?"
     "Da, ser."
     "Je li on još tu?"
     "Da, oče, naredniku su stavljali kopče na rane koje..."
     "Odmah ga zovite ovamo."
     "Ali, Oče, vaše povrede zahtevaju..."
     De Soja zagleda čin mladog bolničara. "Poručniče?"
     "Da, ser?"
     "Videli ste papski disključ?" De Soja je proverio; amblem od platine i dalje mu visi oko vrata na lančiću koji se ne može prekinuti.
     "Da, Oče, zbog toga smo vas i stavili na prioritet za..."
     "Pod pretnjom pogubljenja... još gore... pod pretnjom ekskomunikacije, umuknite i smesta pošaljite ovamo narednika, poručniče."
     Gregorijus je skinuo borbeni oklop, ali i dalje je ogroman. Sveštenik-kapetan zagleda zavoje i privremene lekarske komplete na grmaljevom telu i shvata da je narednik teško ranjen dok je nosio De Soju van domašaja opasnosti. Pokušava da upamti da jednog dana odreaguje na to - ali ne sada. "Naredniče!"
     Gregorijus naglo staje mirno.
     "Smesta dovedite kapetana ovog broda. Brzo, pre nego što se ponovo ne onesvestim."
     Kapetan Svetog Tomasa Akire je sredovečni Lusijanac i kao i svi Lusijanci, nizak je i snažan. Savršeno je ćelav, ali nosi uredno potkresanu sedu bradu.
     "Oče Kapetane de Soja, ja sam kapetan Lemprijer. Ser, stvari su sada prilično zbrkane. Hirurzi me uveravaju da treba smesta da vas operišu. Kako vam mogu pomoći?"
     "Izvestite me o situaciji, kapetane." De Soja nije nikada ranije sreo ovog kapetana, ali razgovarali su preko uskog snopa. Razabire prizvuk poštovanja u glasu kapetana broda za prevoz trupa. Krajičkom oka, De Soja vidi kako narednik Gregorijus tiho izlazi iz sobe. "Ostanite, naredniče. Kapetane? Situacija?"
     Lemprijer se nakašljava. "Zapovednica Barns-Avni je mrtva. Koliko možemo da ocenimo, oko polovine pripadnika Švajcarske Garde u Dolini Vremenskih Grobnica takođe je mrtvo. Naviru hiljade ranjenika. Bolničari na tlu postavljaju mobilne hirurške stanice, a one u najtežem stanju dovozimo ovamo kako bi im se hitno pomoglo. Mrtvi se pronalaze i obeležavaju za vaskrsenje po povratku na Renesansu Vektor."
     "Renesansa Vektor?" De Soja oseća da lebdi u skučenom prostoru pripremne ambulantne prostorije. On zaista lebdi - koliko mu to dopušta remenje na bolničkom ležaju. "Do đavola, kapetane, šta se dogodilo sa gravitacijom?"
     Lemprijer se prazno osmehuje. "Zaštitno polje je oštećeno za vreme bitke, ser. A što se tiče Renesanse Vektor... pa, tamo nam je baza, ser. Naređenja koja imamo nalažu nam da se vratimo tamo po okončanju misije.
     De Soja se smeje i prestaje tek kada uspeva da čuje sam sebe. Taj smeh ne zvuči sasvim zdravo. "Ko kaže da je naša misija okončana, kapetane? Kakva je to bitka koju pominjete?"
     Kapetan Lemprijer baca pogled ka naredniku Gregorijusu. Pripadnik Švajcarske Garde ne skreće svoj fiksirani pogled u stavu mirno, uperen u pregradu kabine. "Letelice za podršku i pokrivanje orbite takođe su desetkovane, ser."
     "Desetkovane?" De Soju bol razgnevljuje. "To znači jedna od deset, kapetane. Da li je deset odsto brodskog osoblja na spisku žrtava?"
     "Ne, ser", kaže Lemprijer, "pre će biti šezdeset odsto. Kapetan Ramirez sa Svetog Bonaventure mrtav je, kao i njegov izvršni oficir. Moj prvi oficir je mrtav. Pola članova posade Svetog Antona nije se javilo na prozivku."
     "Jesu li brodovi oštećeni?" pita Otac Kapetan de Soja. Zna da mu je ostao još samo minut ili dva u svesnom stanju... a možda i u životu.
     "Na Svetom Bonaventuri došlo je do eksplozije. Najmanje polovina odeljaka iz krme komandnog broda odlebdela je u svemir. Pogon je nedirnut..."
     De Soja zatvara oči. Pošto je i sam kapetan bakljobroda, zna da otvaranje letelice u svemiru predstavlja drugu najgoru noćnu moru po redosledu važnosti. Ubedljivo najgori košmar predstavlja implozija same Hokingove srži, ali takva neugodnost bar je trenutna. Kada je oplata napukla na tolikom brodskom prostoru, preostaje samo - kao i u slučaju njegove uništene noge - spori, bolni put do smrti.
     "Sveti Anton?"
     "Oštećen, ali operativan, ser. Kapetan Sati je živ i..."
     "Devojčica?" pita De Soja. "Gde je ona?" Crne tačke poigravaju mu na rubu vdokruga i njihov oblak raste.
     "Devojčica?" ponavlja upitno Lemprijer. Narednik Gregorijus saopštava kapetanu nešto što De Soja ne čuje. U ušima mu glasno zuji.
     "Oh, da", kaže Lemprijer, "cilj misije. Očigledno ju je sa površine pokupio neki brod koji upravo ubrzava ka tački C-plus translacije..."
     "Brod!" De Soja tera nesvesticu od sebe pukim naporom volje. "Do đavola, odakle se taj brod pojavio?"
     Gregorijus progovara, ne prekidajući svoje nadmetanje u zurenju sa pregradom kabine. "Sa planete, ser. Sa Hiperiona. Za vreme... za vreme Čarli Foks događaja, brod je projezdio kroz atmosferu, spustio se kraj zamka... Utvrđenja Hronos, ser... i pokupio dete i onoga sa kojim je letelo..."
     "Letelo?" prekida ga De Soja. Teško ga čuje kroz sve jače zujanje.
     "U pitanju je nekakav EMV-jednosed", kaže narednik. "Mada naši tehničari ne znaju kako je mogao da dejstvuje. U svakom slučaju, taj brod ih je pokupio, prošao kroz BPO za vreme klanice i upravo se obrće ka tački translacije."
     "Klanica", ponavlja De Soja glupavo. Shvata da bali. Briše bradu nadlanicom i pokušava da pri tom ne spusti pogled na ostatke svoje noge. "Klanica. Šta je nju izazvalo? Protiv koga smo se borili?"
     "Ne znamo, ser", odgovara Lemprijer. "Bilo je to kao u staro doba... u doba SILE Hegemonije, kada su jurišne trupe upadale kroz portale dalekobacača, ser. Hoću reći, hiljade oklopljenih... stvorenja... pojavilo se, posvuda, u istoj sekundi, ser. Hoću reći, bitka je trajala samo pet minuta. Bilo ih je na hiljade. A onda su nestali."
     De Soja se upinje da čuje to kroz sve gušću tamu i riku u ušima, ali reči mu zvuče besmisleno. "Na hiljade? Čega? Gde su nestali?"
     Gregorijus istupa i spušta pogled ka svešteniku-kapetanu. "Nisu u pitanju hiljade, ser. Samo jedan. Šrajk."
     "To je legenda..." započinje Lemprijer.
     "Samo Šrajk", nastavlja ogromni crnac, prenebregavši kapetana broda za prevoz trupa. "Pobio je većinu pripadnika Švajcarske Garde i polovinu regularnih trupa Paksa na Ekvusu, oborio sve Škorpion-lovce, skinuo dva bakljobroda sa spiska i pobio sve živo na K-tri brodu, ostavio vizitkartu ovde i nestao za manje od trideset sekundi. Ukupno. Sve ostalo uradili su naši momci koji su pucali jedni u druge u panici. Šrajk."
     "Gluposti!" viče Lemprijer i goli skalp crveni mu se od uzbuđenja. "To je fantazija, bajka, a pri tom i jeres! Šta god da nas je napalo danas, to nije..."
     "Umuknite", kaže De Soja. Oseća se kao da gleda i govori u dugi, mračni tunel. Šta god imao da kaže, mora to reći brzo. "Slušajte... kapetane Lemprijer... na osnovu mog ovlašćenja, papskog ovlašćenja, naložite kapetanu Satiju da preživele sa Svetog Bonaventure prebaci na Svetog Antona kako bi popunio ljudstvo. Naredite Satiju da prati devojčicu... svemirsku letelicu koja nosi devojčicu... da je prati do ubrzavanja, da fiksira njene koordinate za translaciju i da je sledi..."
     "Ali, Oče Kapetane..." započinje Lemprijer.
     "Slušajte", viče De Soja da bi nadjačao buku vodopada koju čuje. Više ne vidi ništa osim poigravajućih tačaka. "Slušajte... naredite kapetanu Satiju da sledi taj brod bilo kuda... makar putovao čitav život... i da zarobi devojčicu. To je primarna i potpuna direktiva. Uhvatiti devojčicu i vratiti je na Pacem. Gregorijuse?"
     "Da, ser."
     "Ne dajte im da me operišu, naredniče. Da li je moj kurirski brod još nedirnut?"
     "Rafael? Da, ser. Bio je prazan za vreme bitke i Šrajk ga nije ni pipnuo."
     "Da li je Hiroši... pilot mog padobroda... još tu?"
     "Ne, ser. On je poginuo."
     De Soja jedva može da čuje snažan narednikov glas od još snažnije buke. "Rekvirirajte pilota i šatl, naredniče. Prebacite mene, sebe i ostatak vašeg odreda..."
     "Sada su to samo dva čoveka, ser."
     "Slušajte. Prebacite nas četvoricu na Rafaela. Brod će znati šta treba da radi. Recite mu da ćemo krenuti za devojčicom... brod... i Sveti Anton. Gde god da brod ode, idemo i mi. Naredniče?"
     "Da, Oče Kapetane!"
     "Vi i vaši ljudi iznova ste rođeni, zar ne?"
     "Da, Oče Kapetane!"
     "Pa, pripremite se da se uistinu iznova rodite, naredniče."
     "Ali vaša noga..." kaže kapetan Lemprijer negde veoma, veoma daleko. Njegov glas se doplerovski premešta dok jenjava.
     "Biću ponovo ceo kada vaskrsnem", mrmlja Otac Kapetan de Soja. Sada želi da zatvori oči kako bi se pomolio, ali ne mora da zatvara oči da bi odstranio svetlost - tama je oko njega potpuna. U tu riku i zujanje, ne znajući da li iko može da ga čuje i da li uopšte govori, kaže: "Brzo, naredniče. Smesta!"