48.

     Dok smo plovili pustinjskim svetom, žmirkali na oštrom svetlu sunca tipa G2 i pili vodu iz mešina za vazduh i vodu sačinjenih od creva utvara, poslednjih nekoliko dana koje smo proveli na Sol Drakoni Septemu ličilo mi je na san koji brzo čili.
     Kučijat i njegova grupa zastali su pedesetak metara ispod površine - primetili smo da vazduh u tunelima postaje primetno razređeniji - i tamo, u hodniku od nazubljenog leda, pripremili smo se za pohod. Na naše zaprepašćenje, Čitčatuci su se skinuli nagi. Iako smo posramljeno odvraćali poglede, primetili smo koliko su im tela mišićava i čvrsta - kod žena podjednako kao kod muškaraca - kao da je neki bilder na svetu sa jedan-g spljošten i sabijen u kompaktniji primerak. Kučijat i ratnica Čatčija došli su da nadgledaju naše razodevanje i pripremu za površinu, dok su Čijaku i ostali izvlačili predmete iz svojih kožnih rančeva.
     Posmatrali smo Čitčatuke i oblačili se kao oni, uz pomoć Kučijata i Čatčije. Nekoliko sekundi, koliko smo zaista bili nagi - stajali smo na odorama od utvara koje smo nosili, kako nam se stopala ne bi smrzla - hladan vazduh nas je pržio. Onda smo odenuli tanak membranski materijal - kasnije smo saznali da je to unutrašnja koža utvara - skrojen za ruke, noge i glave. Ali očigledno za manje ruke, noge i glave. Ovako, membrana je prianjala gotovo čvršće nego sama koža: providna koža tako me je čvrsto obavijala da sam sigurno ličio na gomilu đuladi natrpanih u crevo za pravljenje kobasica. A. Betik nije izgledao nimalo bolje. Trenutak kasnije, shvatio sam da to mora da je čitčatučki ekvivalent za skafandre - možda čak i za sofisticirane kombinezone tesne poput kože, koje je nekada vojska Hegemonije koristila u svemiru. Membrane su propuštale znoj i pružale dosta sopstvenog zagrevanja i hlađenja dok su sprečavale da nam pluća ne eksplodiraju u vakuumu, koža ne pomodri, krv ne proključa. Membrane su nam se navlačile nisko preko čela i naviše, do brada, nalik na kapuljaču, ostavljajući nam nepokrivene oči, noseve i usta.
     Kučijat i Čatčija izvadili su membranske maske iz ranca. Ostali Čitčatuci već su stavili svoje. Te stvari očigledno su bile veštački napravljene - sama maska bila je sačinjena od iste unutrašnje kože kao i skafander, sa kožom utvare prišivenom tu i tamo poput postave. Delovi za oči bili su napravljeni od spoljnjeg sočiva očiju utvara i pružali su isti ograničeni pristup infracrvenom kao i oči naših spoljnjih odora. Od njuške maske pružalo se izuvijano crevo utvare, čiji je kraj Kučijat pažljivo zašio za jednu od njihovih mešina za vodu.
     Nije to bila samo mešina za vodu, shvatio sam kada su Čitčatuci počeli da dišu kroz svoje maske: mangal sa kuglicama goriva topio je led glečera kako u vodu, tako i u atmosferski gas. Nekako su filtrirali tu atmosfersku mešavinu sve dok nisu dobili prikladnu količinu vazduha koji se dao udisati. Pokušao sam da dišem kroz masku - oči su mi zasuzile od drugih sastojaka koji su se tamo nalazili - među njima se nesumnjivo osećao metan, a možda čak i amonijak, ali moglo se disati. Pretpostavio sam da u mešini ima vazduha za samo nekoliko sati.
     Obučeni u kože g-odela, navukli smo spoljnji sloj odora od utvara, Kučijat je spustio glave odora niže nego što smo ih ikada nosili, sklopivši vilice tako da smo virili kroz sočiva, a glava je predstavljala primitivnu kacigu iznad skafandra. Onda smo nazuli spoljnje čizme od kože utvara, koje su nam se vezivale uz listove gotovo do kolena. Spoljnja odora zatim nam je bila brzo zašivena pomoću nekoliko snažnih poteza Čijakuove koštane igle. Mešina sa vodom i mešina sa vazduhom visile su nam o remenju ispod odore, blizu preklopa, tako da mogu brzo da se rašiju i otvore kada zatreba da se mešine ponovo napune. Čičtiku, nosač naše vatre od kuglica sa gorivom, neprestano je topio atmosferu u vodu i vazduh, još za vreme pešačenja, a kožne mešine za zamenu delio je preciznim redosledom, od Kučijata, kao prvog, do mene, kao poslednjeg. Sada sam bar shvatio hijerarhiju unutar grupe. Takođe sam shvatio zašto je grupa - kada je opasnost zapretila na površini - obrazovala zaštitnički krug sa Čičtikuom, nosačem vatre, u središtu. On nije samo imao religijski i simbolični značaj. Njegov neprestani trud i oprez održavali su nas u životu.
     Naša garderoba bila je upotpunjena još jednim poslednjim dodatkom kada smo izišli iz pećine na vrtložni vetar i površinski led. Iz jednog udubljenja blizu ulaza, Čijaku i ostali povadili su zalihu dugačkih, crnih sečiva za klizanje, oštrih poput brijača sa donje strane, ravnih i širokih na vrhu, gde su nam stopala u čizmama sasvim lepo pristajala. Još jednom su uzice od kože utvara upotrebljene da nam pričvrste ta sečiva. Bila je to delotvorna kombinacija klizaljki i skija za kros-kontri, a ja sam nespretno preklizao deset metara po neravnom ledu glečera pre nego što sam shvatio da se skijamo na kandžama utvara.
     Priznajem da sam se veoma plašio pada pri 1,7 g pošto je svako tumbanje bilo takvo kao da još sedam desetina jednog drugog Rola Endimiona pada preko mene, ali ubrzo sam shvatio način kretanja na tome i uvideo da smo dobro zaštićeni za slučaj pada. Na kraju sam koristio jedan od isečenih trupaca splava kao debeli štap za skijanje kada bi površina postala suviše neravna i odgurivao se kao da sam i sam splav.
     Ovde ću priznati da bih voleo da imam holo-sliku ili fotografiju naše grupe sa tog izleta. Sa kožama utvara, unutrašnjim tesnim g-odelima, vrećama sa vazduhom i vazdušnim crevima od utrobe utvara, koštanim kopljima, mojom plazma puškom, rančevima i skijama od kandži, mora da smo izgledali kao nekakvi paleolitski astronauti sa Stare Zemlje.
     Sve je dejstvovalo. Kretali smo se brže preko dina od snega i ledenih kristala nego u ledenim tunelima. Kada je vetar duvao sa juga, što se dešavalo samo na kratkom delu tog površinskog putovanja, širili smo ruke obmotane odorama od utvara i hitali preko ravnih delova leda kao jedrenjaci.

     Tokom hoda po površini zamrznute atmosfere Sol Drakoni Septema postojala je neka oštra, ali upečatljiva lepota. Nebo je bilo vakuumski crno, kao da smo na površini meseca, kada je sunce bilo na njemu, ali samo trenutak po zalasku, mnogo hiljada zvezda kao da je eksplodiralo u postojanje. Naše odore i unutrašnja odela dobro su se tokom dana nosili sa gotovo svemirski visokim i niskim temperaturama, ali bilo je očigledno da čak ni Čitčatuci ne bi mogli da prežive noćnu hladnoću. Na svu sreću, kretali smo se dovoljno brzo po površini, pa smo imali samo jedno razdoblje od šest sati tame kada smo morali da pronađemo zaklon, a Čitčatuci su tako isplanirali naš odlazak da možemo da iskoristimo u potpunosti svetlost dana pre nego što padne ta noć.
     Nije bilo planina niti drugih površinskih odstupanja većih od ledenih hrbata ili brazdi, izuzev u prvih nekoliko sati koje smo proveli na ledu, kada je izlazeće sunce obasjalo jedan ledeni objekt daleko na jugu. To je, shvatio sam, bio vrh nebodera Oca Glaukusa koji je štrčao iz leda, mnogo kilometara od nas. Osim toga, površina je toliko bila lišena odstupanja da sam se načas pitako kako Čitčatucima uspeva da određuju pravac, ali onda sam video da Kučijat baca pogled prema suncu, a zatim prema sopstvenoj senci. Nastavili smo da klizamo prema severu tokom kratkog dana.
     Čitčatuci su se kretali u čvrstom odbrambenom poretku dok su klizali/skijali, sa nosačem vatre i vračem, koji je održavao vatru i mešine sa vazduhom/vodom, u središtu; ratnici sa spremnim kopljima bili su na bokovima, Kučijat na čelu, a Čijaku - očito drugi na lestvici komandovanja, shvatili smo sada - na začelju, oprezan toliko da je gotovo klizao unazad. Svaki Čitčatuk imao je oko odore obmotano uže od utvare - nas su takođe time obmotali kada smo se oblačili - i bolje sam shvatio svrhu tolikih konopaca kada se Kučijat naglo zaustavio i otklizao prema istoku da bi zaobišao nekoliko procepa koji su mome oku bili nevidljivi. Pogledao sam niz jedan od njih - pukotina kao da se obrušavala u večitu tamu - i pokušao da zamislim kako bi izgledao pad. Kasno tog istog popodneva, jedan od naših pratilaca na boku nestao je u iznenadnoj, nemoj eksploziji ledenih kristala - samo da bi se ponovo pojavio trenutak kasnije, dok su Čijaku i Kučijat pripremali užad za spasavanje. Ratnik je zaustavio pad, a onda skinuo crne klizaljke od kandži, da bi ih sada koristio kao alatke za penjanje i usecao sebi put uz strmi zid pukotine kao planinar koji se vere po ledu. Bio sam sve svesniji toga da ne treba da potcenjujem Čitčatuke.
     Tog prvog dana nismo videli nijednu utvaru. Dok je sunce zalazilo, shvatili smo - onako iscrpljeni - da su Kučijat i ostali prestali da kližu prema severu i da kruže, zaviruju u led kao da nešto traže. Sve se to dešavalo dok su razređeni vetrovi bacali ledene kristale na nas. Da smo na površini bili u svemirskim odelima, uveren sam da bi nam viziri bili izgrebani i zamrljani. Na odorama i očnim sočivima utvara nisu se videla nikakva oštećenja.
     Konačno, Ajčakut zamaha rukama sa mesta do koga je otklizao, daleko na zapadu - kroz maske i vakuum nije bila moguća verbalna komunikacija - pa smo svi otklizali tamo, da bismo se konačno zaustavili na mestu koje nije izgledalo nimalo drugačije od ostatka površine nabrane od pritiska. Kučijat nam mahnu da se odmaknemo, razveza sekiru koju je dobio od nas na poklon i nosio je vezanu na leđima, pa poče da seče led. Kada je probio površinski sloj, videli smo da to nije tek nova pukotina ili brazda, već uski ulaz u ledenu pećinu. Četiri ratnika pripremiše koplja, Čičtiku im se pridruži sa svojom svetiljkom od žara, i grupa se - sa Kučijatom na čelu - zavuče u rupu dok smo mi ostali čekali u odbrambenom krugu.
     Trenutak kasnije, Kučijatova pokrivena glava proviri napolje, i on nam mahnu da uđemo. I dalje je držao sekiru, a mogao sam da zamislim kako se široko ceri iza vizira od zuba utvare i membranske maske. Sekira je bila važan poklon.
     Proveli smo noć u jazbini utvare. Pomogao sam Čijakuu da zapuši ulaz snegom i ledom, napunili smo još metar ulaznog tunela rastresitim ledenim kristalima i većim komadima, a onda smo ušli i posmatrali kako Čičtiku zagreva blokove snežnog leda sve dok ledena jazbina nije dovoljno bila ispunjena atmosferom da bi se u njoj disalo. Spavali smo pribijeni jedni uz druge, dvadeset troje Nedeljivih Ljudi i tri Nedeljiva Putnika, i dalje sa odorama i membranama-skafandrima, ali bez maski, udišući jedni drugima prijatan miris znoja. Toplota koju smo čuvali tako zbijeni održala nas je u životu za vreme strašne noći napolju, dok su oluje koriolisove sile nosile ledene kristale bezmalo brzinom zvuka... da je u tom gotovo potpunom vakuumu zvuka uopšte bilo.
     Sećam se još jedne pojedinosti iz poslednje noći koju smo proveli sa Čitčatucima. Jazbina utvare bila je obložena, u potpunosti obložena, ljudskim lobanjama i kostima, a svaka od njih bila je usađena u kružni ledeni zid jazbine gotovo umetnički pažljivo.

     Nismo videli utvare - ni mladunce, ni odrasle, koje buše led - tokom putovanja sledećeg dana, i neposredno pre zalaska sunca skinuli smo klizaljke i sakrili ih, a onda ušli u ledene tunele iznad drugog dalekobacača. Kada smo bili dovoljno duboko da se ponovo nađemo u atmosferi, skinuli smo maske i skafandre od membrana i vratili ih Čatčiji sa izvesnim oklevanjem. Bilo je to kao da vraćamo značke koje su nas obeležavale kao pripadnike Nedeljivih Ljudi.
     Kučijat održa kratak govor. Nisam mogao da pratim brze slogove, ali Anea je prevodila - "Imali smo sreće... nešto u vezi sa time koliko je neuobičajeno da ne moraju da se bore sa utvarama dok prelaze preko površine... ali, kaže on, sreća jednog dana gotovo uvek donosi nesreću sutradan."
     "Kaži mu da se nadam da greši", rekoh ja.
     Bili smo gotovo šokirani kada smo ugledali otvorenu reku sa lebdećom izmaglicom i ledenom tavanicom. Iako smo svi bili iscrpljeni, smesta smo prionuli na posao. Sklapanje skraćenog splava bilo je teško sa rukavicama od utvara na šakama, ali Čitčatuci su brzo radili kako bi nam pomogli i za dva sata imali smo skraćenu, nezgrapnu verziju našeg prethodnog plovila - bez katarke, šatora i kamena za ognjište. Ali kormilo je bilo na svom mestu i mada su motke za odgurivanje bile kraće i izgledale nezgrapno kada smo ih spojili vezivanjem, mislili smo da će odraditi svoje u ovom plitkom delu Tetisa.
     Odlazak je bio tužniji nego što sam mogao da zamislim. Svi su se izgrlili najmanje dvaput. Na dugačkim Aneinim trepavicama bilo je leda, a morao sam da priznam i naprezanje sopstvenog grla od snažnih emocija.
     Onda smo se odgurnuli u struju - bilo je neobično putovati dok stojimo na mestu, još sam u mišićima i umu osećao odjeke pokreta odgurivanja i klizanja na klizaljkama od kandži - portal dalekobacača i ledeni zid približili su nam se, sagnuli smo se ispod veoma niske ledene izbočine i iznenada se našli... na drugom mestu.

     Plovili smo u osvit. Reka je ovde bila široka i mirna, struja spora, ali stalna. Rečne obale bile su od crvenog kamena, izbrazdane kao široke, blage stepenice koje su se dizale iz vode; pustinja se sastojala od crvenog stenja i niskog žutog grmlja; daleka uglasta brda i lukovi bili su takođe od glatkog crvenog kamena. Sve to crvenilo bilo je potpaljeno ogromnim crvenim suncem koje nam se dizalo s leve strane. Temperatura je već bila stotinu stepeni iznad one u ledenoj pećini. Zaklonili smo oči i skinuli odore od utvara, postavivši ih kao debel,e bele ćilime blizu krme skraćenog splava. Slojevi leda na trupcima isprva su se presijavali, a zatim istopili na jutarnjem suncu.
     Zaključili smo da smo na Kom-Rijadu i pre nego što smo konsutovali komlog ili vodič za Tetis. Na to nas je navela pustinja od crvenog stenja - mostovi jarkocrvenog peščara, uski stubovi crvenog kamena koji su se uzdizali naspram ružičastog neba, blagi, crveni lukovi kraj kojih je portal dalekobacača što je ostajao za nama izgledao patuljasto. Reka je proticala kroz kanjone natkriljene tim parabolama od crvenog kamena, a zatim skretala u širu dolinu gde je vrući vetar nosio žutu kadulju i dizao crvenu prašinu koja se hvatala za dugačke, cevaste 'dlake' odora od utvara i prodirala nam u usta i oči. Do podneva, kretali smo se kroz plodniju dolinu. Kanali za navodnjavanje pružali su se pod pravim uglovima u odnosu na našu reku, a niske, žute palme i grmovi boje magente rasli su duž tih vodenih puteva. Ubrzo se ukazaše male građevine, a nešto kasnije, čitavo selo kuća ružičaste i oker boje, ali bez ljudi.
     "Ovo je kao na Hebronu", šapnu Anea.
     "Ne znamo da li je tako", rekoh ja. "Možda samo rade negde izvan vidokruga."
     Ali usledilo je još vrelije popodne - prema vodiču, dan je na Kom-Rijadu imao dvadeset dva sata - i mada je kanala bilo sve više, biljke se umnožavale, a sela postajala sve češća, nije bilo nikakvog traga ljudima niti njihovim domaćim životinjama. Dva puta smo dogurali splav do obale - jednom da bismo izvukli vode iz arteškog bunara, a potom da bismo istražili jedno seoce iz koga su se na reci čuli zvuci udaraca. Bila je to izlomljena streha koja je lupala na pustinjskom vetru.
     Najednom, Anea se presavi od bola. Padoh na koleno i okružih plazma pištoljem po praznoj ulici, dok joj je A. Betik pritrčavao. Na ulici nije bilo nikoga. Prozori su bili lišeni bilo kakvih pokreta.
     "U redu je", prodahta devojčica dok ju je android držao. "Iznenadni bol..."
     Otrčah do nje; osećao sam se budalasto zbog toga što sam potegao oružje. Spustio sam ga u futrolu na opasaču, kleknuo i uzeo je za ruku. "Šta je bilo, malena?" Jecala je.
     "Ja... ne... znam", uspela je da izusti između jecaja. "Nešto... strašno... ne znam."
     Poneli smo je natrag do splava. "Molim vas", šapnu Anea uz cvokot zuba, uprkos vrućini, "hajdemo. Hajdemo odavde."
     A. Betik je postavio mikrošator, iako je on sada zauzimao najveći deo našeg skraćenog splava. Odvukli smo odore utvara u senku, položili devojčicu na njih i dali joj vode iz mešine.
     "Da li je to zbog ovog sela?" rekoh ja. "Je li te nešto u vezi sa njim..."
     "Ne", reče Anea između suvih jecaja. Video sam da se bori sa emocijama koje su je preplavile. "Ne... nešto grozno... ovaj svet, ali takođe... iza nas."
     "Iza nas?" Pogledah kroz vrata šatora, uzvodno, ali u dolini nije bilo ničega; bio je tamo samo široki kanal reke i sve manje selo sa žutim palmama koje su se divlje njihale na vetru.
     "Iza nas na ledenom svetu?" upita A. Betik tiho.
     "Da", izusti Anea pre nego što se presavila od bola. "To... boli."
     Spustih dlan na njeno čelo i goli stomak. Koža joj je bila vrelija nego što je trebalo, čak i ako se uzme u obzir vrućina u dolini i osunčanost na licu i mišicama posle dana provedenog ovde. Izvukli smo medkompe iz mog ranca i ja sam joj stavio dijagnostički flaster. Pokazao je visoku temperaturu, bol na stepenu 6,3 dolorometarske lestvice, grčenje mišića i neravnomerni EEG. Preporučio je vodu, ibuprofen i odlazak lekaru.
     "Eno nekog grada", reče android kada je reka zavila iza strmeni.
     Iziđoh iz šatora da pogledam. Ružičastocrveni tornjevi, kupole i minareti još su bili daleko - možda petnaest kilometara po sve širem dnu doline - a struja na ovoj reci nije mnogo žurila. "Ostani sa njom", rekoh i odoh na desnu stranu da se latim motke. Naš skraćeni splav bio je znatno lakši od starog i brzo smo se kretali sa strujom.
     A. Betik i ja proverili smo u vodiču izvitoperenom od vode i zaključili da je taj grad Mašhad, prestonica južnog kontinenta i dom Velike Džamije, čija su se minareta sada jasno videla dok se reka kretala kroz sve gušća sela, predgrađa, industrijske oblasti i sam grad. Anea je nemirno spavala. Temperatura joj je porasla, a dijagnostik medkompa žmirkao je crvenim svetlima, preporučujući lekarski pregled.
     Mašhad je bio podjednako jezivo prazan kao i Novi Jerusalim.
     "Čini mi se da se sećam glasina da je sistem Kom-Rijada pao u ruke Proteranih otprilike u isto vreme kada su zauzeli Vreću Uglja", rekoh ja. A. Betik se složio, rekavši da su čuli nešto slično dok su iz univerzitetskog grada pratili radio-emisije Paksa.
     Privezali smo splav za niski mol i ja sam izneo devojčicu u hladovinu gradskih ulica. Ovo je bila repriza Hebrona, samo što sam ovoga puta ja bio zdrav, a devojčica u nesvesti. Odlučio sam da ubuduće izbegavam pustinjske svetove ako to ikako bude moguće.
     Ulice su bile neurednije nego u Novom Jerusalimu: površinska kola bila su parkirana pod nepravilnim uglovima i napuštena na pločnicima, vetar je ulicama nosio otpatke, vrata i prozori bili su otvoreni crvenom pesku, a čudnovati, mali ćilimi ležali su na pločnicima, ulicama i sparušenim travnjacima. Zastao sam kod prve gomile tepiha na koje smo naišli, pomislivši da bi to mogle biti hoking-prostirke. Bili su to samo tepisi. A svi su bili okrenuti u istom smeru.
     "Molitvene prostirke", reče A. Betik dok smo se vraćali u hladovinu gradske ulice. Čak ni najviše ulice ovde nisu bile mnogo visoke - nijedna nije bila visoka kao minareta, koja su štrčala iz parka tropskog drveća. "Stanovništvo Kom-Rijada bilo je gotovo stopostotno islamsko", nastavi on. "Pričalo se da Paks nije ovde ostvario nikakav pristup, čak ni sa obećanjem vaskrsavanja. Ljudi nisu želeli da imaju ništa sa Protektoratom."
     Skrenuh iza ugla, i dalje u potrazi za bolnicom ili bilo kakvim znakom koji bi nas do nje mogao odvesti. Aneino vrelo čelo bilo mi je prislonjeno uz vrat. Disala je brzo i plitko. "Mislim da je ovo mesto bilo u Spevu", rekoh ja. Dete kao da uopšte nije imalo težine.
     A. Betik klimnu glavom. "Č. Silenus je pisao o ovdašnjoj pobedi Pukovnika Kasada nad takozvanim Novim Prorokom pre nekih tri stotine godina."
     "Ši'iti su ponovo došli na vlast kada je Mreža pala, zar ne?" rekoh ja. Pogledali smo niz novu bočnu ulicu. Tražio sam crveni polumesec umesto univerzalnog znaka crvenog krsta za medicinsku pomoć.
     "Da", reče A. Betik, "i silovito su se suprotstavili Paksu. Pretpostavljalo se da su sa dobrodošlicom dočekali Proterane kada se Flota Paksa povukla iz ovog sektora."
     Pogledah prazne ulice. "Pa, izgleda da se Proteranima ta dobrodošlica nije mnogo dopala. Ovde je kao na Hebronu. Šta misliš, gde su svi oni otišli? Da li su mogli da uzmu celu planetnu populaciju kao taoce i..."
     "Pogledajte, Merkurova palica", prekinu me A. Betik.
     Stari simbol krilatog štapa obavijenog dvema prepletenim zmijama nalazio se na prozoru visoke zgrade. Unutrašnjost je bila neuredna i ispreturana, ali više je ličila na standardnu kancelarijsku zgradu od bilo koje bolnice u kojoj sam ikad bio. A. Betik priđe digitalnom znaku koji je izbacivao redove teksta na arapskom. Takođe je mrmljao glasom mašine.
     "Umeš da čitaš arapski?" rekoh ja.
     "Umem", reče android. "Takođe razumem ponešto od ovog govornog jezika, jezika po imenu 'farsijski'. Na desetom spratu nalazi se privatna klinika. Mislim da tamo imaju kompletan dijagnostički centar, a možda i autohirurga."
     Krenuh prema stepeništu sa Aneom u naručju, ali A. Betik pokuša liftom. Prazno stakleno okno zazuja i levitaciona kabina dolebde i zaustavi se na našem nivou.
     "Jezivo, to što još ima energije", rekoh ja.
     Odvezosmo se liftom do desetog sprata. Anea se budila i stenjala dok smo hodali popločanim hodnikom, kroz otvoreni vrt-terasu gde su žute i zelene palme šuštale na vetru, pa u prozračnu, zastakljenu prostoriju sa nizom autohirurških ležajeva i centralizovanom dijagnostičkom opremom. Odabrali smo krevet najbliži prozoru, skinuli devojčicu, ostavivši joj donji veš, i smestili je među čiste čaršave. Zamenivši dijagnostičke flastere iz medkompa vlaknima, sačekali smo dijagnostičke panele. Sintetizovani glas govorio je na arapskom i farsijskom, kao i deo displeja za očitavanje, ali postojala je frekvencija za engleski Mreže, pa smo nju uključili.
     Autohirurg je postavio dijagnozu iscrpljenosti, dehidracije i neuobičajenog EEG obrasca, koji bi mogao da bude posledica ozbiljnog udarca u glavu. A. Betik i ja se zgledasmo. Anea nije pretrpela nikakav udarac u glavu.
     Odobrili smo tretman za iscrpljenost i dehidraciju i ustuknuli kada su hvatači od pene za onemogućavanje pokreta izišli iz panela kreveta; pseudoprsti su zapipali u potrazi za Aneinom venom i otpočela je infuzija sa sedativom i slanim rastvorom.
     Nekoliko minuta kasnije, dete je utonulo u laki san. Dijagnostički panel progovorio je na arapskom, a A. Betik je to preveo pre nego što sam ja stigao da odem do monitora i pročitam. "Kaže da bi pacijent trebalo dobro da odspava tokom noći i da će se ujutro osećati bolje."
     Pomerih plazma pušku sa mesta gde sam je nosio na leđima. Naši prašnjavi rančevi nalazili su se na jednoj od stolica za posetioce. Prišavši prozoru, rekoh: "Proveriću ima li čega u gradu pre nego što padne mrak. Da se uverim da smo sami."
     A. Betik prekrsti ruke i zagleda se u veliko crveno sunce koje je dodirivalo vrhove zgrada preko puta. "Mislim da smo sasvim sami", reče on. "Ovde je trajalo nešto duže, to je sve."
     "Šta je trajalo duže?"
     "Šta god bilo to što je otelo ljude. Na Hebronu nije bilo nikakvog traga panici ili borbi. Ovde su ljudi imali vremena da napuste svoja vozila. Ali molitveni ćilimi najsigurniji su znak." Prvi put sam primetio fine bore na plavoj koži androidovog čela, oko njegovih očiju i ustiju.
     "Najsigurniji znak za šta?" rekoh ja.
     "Znali su da im se nešto dešava", reče A. Betik, "i proveli su svoje poslednje minute u molitvi."
     Spustio sam plazma pušku kraj stolice za posetioce i otkopčao preklop futrole. "Ipak idem da pogledam", rekoh. "Ti pazi na nju za slučaj da se probudi, važi?" Izvukoh dva komunikatora iz ranca, dobacih jedan androidu, a drugi zakačih za svoj okovratnik postavivši zrno mikrofona na mesto. "Drži otvorenu zajedničku frekvenciju. Javljaću se. Ti mene pozovi ako bude nekih problema."
     A. Betik je stajao kraj njenog kreveta. Njegova krupna šaka nežno dodirnu čelo usnule devojčice. "Biću ovde kada se bude probudila, Č. Endimione."

     Čudno je da se tako jasno sećam tog večernjeg hoda kroz napušteni grad. Digitalni znak na banci saopštavao je da je 40 stepeni Celizujusa - 104 po Farenhajtu - ali suvi vetar iz pustinje crvenog kamena brzo je odnosio sav znoj, a ružičasti i crveni zalazak sunca imao je na mene umirujuće dejstvo. Možda se sećam te večeri zato što je to bila poslednja noć našeg putovanja pre nego što su se stvari nepovratno izmenile.
     Mašhad je bio čudnovata mešavina modernog grada i bazara iz Hiljadu i jedne noći, divnog niza priča koje mi je Grandam pripovedala dok smo sedeli pod zvezdanim nebom Hiperiona. Ovo mesto imalo je u sebi blagi mošus romantike. Na uglu bi se nalazila novinarnica i automatska bankarska mašina, a čim bi čovek skrenuo oko ugla, nasred ulice nalazile bi se tezge sa jarko obojenim nadstrešnicama i gomilama voća koje je trulilo u gajbama. Mogao sam da zamislim kakva je tu vladala graja i komešanje - kamile, konji ili neke druge prehedžirske zveri što sporo prolaze ili udaraju nogama o tle, psi koji laju, prodavci koji viču i kupci koji se cenkaju, žene u crnim feredžama i čipkastim burquas, ili velovima, koje klize okolo, a sa obe strane barokna i nedelotvorna površinska kola koja reže i izbacuju prljavi ugljen-monoksid, keton ili već neku drugu prljavštinu koju su motori sa unutrašnjim sagorevanjem isipali u atmosferu...
     Sa šokom se prenuh iz sanjarenja na muzikalno dozivanje glasa nekog muškarca, čije su reči odjeknule kamenim i čeličnim kanjonima grada. Činilo se da glas dopire iz parka samo blok ili dva levo od mene i ja potrčah u tom smeru, sa rukom na drški pištolja u raskopčanoj futroli.
     "Čuješ ovo?" rekoh u zrno mikrofona dok sam trčao.
     "Da", začu se A. Betikov glas u mojoj slušalici. "Vrata terase su otvorena i zvuk je ovde sasvim jasan."
     "Zvuči arapski. Možeš li da prevedeš?" Bio sam samo malo zadihan kada sam dovršio sprint duž dva bloka i ušao u otvoreni park gde je džamija preovlađivala čitavim krajem. Nekoliko minuta ranije, pogledao sam niz jednu od poprečnih ulica i načas ugledao kako poslednji trag crvenog sutona boji bok minareta, ali sada je kameni toranj imao mutnosivu boju i samo su najviši pramenovi cirusa hvatali svetlost.
     "Da", reče A. Betik. "To mujezin poziva na večernju molitvu."
     Izvukoh dvogled iz torbice na opasaču i pretražih minarete. Čovekov glas dopirao je iz zvučnika na balkonima koji su se pružali oko svakog tornja. Tamo nije bilo ni traga pokretu. Najednom, ritmičko zapevanje prestade i ptice zacvrkutaše na granama pošumljenog trga.
     "To je najverovatnije snimak", reče A. Betik.
     "Proveriću." Ostavivši dvogled na mesto, krenuo sam stazom od smrvljenog kamenja kroz široke travnjake i između žućkastih stabala palmi do ulaza džamije. Prošao sam kroz dvorište i zastao na ulazu u samu džamiju. Mogao sam da vidim unutrašnjost - bila je ispunjena stotinama molitvenih prostirki. Složeni lukovi od prugastog kamena stajali su na elegantnim stubovima, a na suprotnom zidu prelepi luk otvarao se u polukružnu nišu. Desno od te niše bilo je stepenište oivičeno ljupko izrezbarenom kamenom ogradom, sa platformom na vrhu natkriljenom kamenom nadstrešnicom. Ne ulazeći još u taj veliki prostor, opisao sam to A. Betiku.
     "Ta niša je mihrab", odgovori on. "Ona je rezervisana za imama, koji vodi molitvu. Balkon sa desne strane jeste minbar, predikaonica. Ima li koga na nekom od ta dva mesta?"
     "Ne." Video sam crvenu prašinu na molitvenim prostirkama i kamenim stepenicama.
     "Onda nema sumnje da je poziv na molitvu bio tempirani snimak", reče A. Betik.
     Osetio sam poriv da uđem u veliki kameni prostor, ali taj poriv nadvladalo je moje oklevanje da profanišem bilo čiju svetu kuću. Osećao sam to kao dete u katoličkoj katedrali na Kraju Kljuna, i kao odrastao, kada je jedan moj prijatelj iz teritorijalaca želeo da me odvede u jedan od poslednjih hramova Zen Gnostika na Hiperionu. Shvatio sam kao dečak da ću uvek biti uljez na svetim mestima... pošto nikada nisam imao svoje, nikada se neću osećati ugodno na tuđem. Nisam ušao.
     Dok sam se vraćao ulicama koje su se hladile i smračivale, pronašao sam bulevar oivičen palmama, u privlačnom delu grada. Na kolicima su se nalazili hrana i igračke za prodaju. Zastao sam kraj kolica gde su se prodavale krofne i onjušio jedan od prstenova testa veličine narukvice. Ukvario se pre nekoliko dana, ne nedelja ili meseci.
     Bulevar je izlazio na reku i ja skrenuh levo, pošavši obalskom esplanadom natrag ka ulici koja će me ponovo odvesti do klinike. Povremeno sam se javljao A. Betiku. Anea je još čvrsto spavala.
     Zvezde su bile nejasne zbog prašine u atmosferi, dok se noć spuštala na grad. Samo je u nekoliko zgrada u centru gorelo svetlo - šta god da je otelo stanovništvo, mora da je to učinilo po danu - ali otmene, stare ulične svetiljke pružale su se duž esplanade i sijale su gasnim svetlom. Da nije bilo jedne od tih svetiljki na uličnom kraju mola gde smo privezali splav, verovatno bih krenuo natrag prema klinici ne primetivši to. Ovako, svetlost svetiljke omogućila mi je da to ugledam sa više od stotinu metara udaljenosti.
     Neko je stajao na našem splavu. Prilika je bila nepokretna, veoma visoka, i kao da je nosila srebrno odelo. Svetlost svetiljke blistala je na površini prilike kao da ona nosi hromirani svemirski skafander.
     Šapnuvši A. Betiku da čuva devojčicu, da se na splavu nalazi uljez, izvukao sam pištolj iz futrole i dvogled sa opasača. Čim sam doveo sočiva u žižu, blistavo srebrno obličje okrenu glavu prema meni.