25.

     Jednom, dok sam vodio neke lovce na patke, rođene na Hiperionu, u ritove, upitao sam jednog od njih, pilota vazdušnog broda koji je upravljao nedeljnim letom dirižabla niz Devet Repova sa Ekvusa na Akvilu, kakav je njegov posao. "Upravljanje vazdušnim brodom?" rekao je on. "Kao što veli drevna izreka - dugi sati dosade koje remete minuti čiste panike."
     Ovo putovanje bilo je donekle takvo. Ne želim da kažem da mi je bilo dosadno - sama unutrašnjost svemirskog broda sa njegovim knjigama, starim holoima i koncertnim klavirom bila je dovoljno zanimljiva da mi ne bude dosadno sledećih deset dana, da ne pominjem upoznavanje saputnika - ali mi smo već iskusili ta duga, spora, prijatno dokona razdoblja naglašena međuigrama divlje navale adrenalina.
     Priznajem da sam bio uznemiren u sistemu Parvati dok sam sedeo izvan dometa video-pikapa i gledao kako to dete preti da će ubiti sebe - i nas! - ukoliko brod Paksa ne odustane od potere. Proveo sam deset meseci kao krupije za ajnc na Feliksu, jednom od Devet Repova, i gledao sam mnoge kockare; ovaj jedanaestogodišnji kockar bio je đavolski pokeraš. Kasnije, kada sam je pitao da li bi ostvarila pretnju i otvorila naš poslednji nivo pod kompresijom u svemir, ona se samo osmehnula tim nevaljalim osmehom i neodređeno mahnula desnom rukom, kao da hoće da me otkači, da izbriše tu misao iz vazduha. U kasnijim mesecima i godinama, navikao sam na taj gest.
     "Pa, otkud si znala ime kapetana Paksa?" upitah ja.
     Očekivao sam da čujem neko otkrovenje o moćima protomesije, ali Anea samo reče: "On je čekao kod Sfinge kada sam izišla pre nedelju dana. Valjda sam čula kako mu se neko obraća."
     Sumnjao sam u to. Ako je sveštenik-kapetan bio kod Sfinge, po standardnoj vojnoj proceduri Paksa bio je zakopčan u borbeni oklop i komunicirao je preko bezbednih kanala. Ali zašto bi me dete slagalo?
     Zašto uopšte u svemu ovome tražim logiku i razum? - zapitao sam se u tom trenutku. Do sada tome nije bilo ni traga ni glasa.
     Kada je Anea sišla da se istušira posle našeg dramatičnog napuštanja sistema Parvati, brod je pokušao sa ohrabri A. Betika i mene. "Nemojte brinuti, gospodo. Ja vam ne bih dozvolio da umrete od dekompresije."
     Android i ja zgledasmo se. Mislim da smo se obojica pitali da li brod zna šta bi učinio, ili ga možda dete kontroliše na neki poseban način.
     Dok su prolazili dani drugog dela putovanja, ustanovio sam da razmišljamo o situaciji i svojoj reakciju na nju. Glavni problem, shvatio sam, bila je moja pasivnost - gotovo beznačajnost - za vreme čitavog ovog putovanja. Imam dvadeset sedam godina, bivši sam vojnik, svetski čovek - makar taj svet bio i zabačeni Hiperion - a ovde sam pustio jedno dete da se ponese sa jedinom pravom opasnošću sa kojom smo se suočili. Shvatao sam zbog čega je A. Betik bio tako pasivan u ovoj situaciji; najzad, on je bio uslovljen bioprogramiranjem i vekovima navike da se priklanja ljudskim odlukama. Ali zbog čega sam ja bio takav balvan? Martin Silenus mi je spasao život i poslao me u ovu bezumnu potragu da bih zaštitio devojčicu, da bih je održao u životu i pomagao joj svuda gde će morati da ode. Do sada, sve što sam učinio bilo je da doletim ćilimom i sakrijem se iza klavira dok se dete bavilo bojnim brodom Paksa.
     Nas četvoro, uključujući i brod, razgovarali smo o tom bojnom brodu Paksa prvih dana posle napuštanja sistema Parvati. Ako je Anea bila u pravu, ako je Otac Kapetan de Soja bio na Hiperionu u vreme otvaranja grobnice, onda je Paks pronašao neki način da prođe prečicom kroz Hokingov svemir. Implikacije te stvarnosti bile su više nego otrežnjujuće; naterale su me da se userem od straha.
     Anea nije izgledala preterano zabrinuto. Dani su prolazili i mi smo zapali u udobnu, mada malo klaustrofobičnu brodsku rutinu - Anea je svirala klavir posle večere, svi smo cunjali po biblioteci, proveravali brodske holoe i navigacione dnevnike u potrazi za bilo kakvim tragom koji bi ukazao na mesto gde je brod odneo Konzula (tragova je bilo mnogo, ali nijedan nije bio definitivan), igrali karte uveče (ona jeste izvanredno igrala poker) i povremeno fizički vežbali, a ja sam to činio tako što sam tražio od broda da postavi zaštitno polje na jedan zarez tri-g samo unutar okna za stepenište i onda trčao gore-dole po spiralnim stepenicama kao da sam u šestospratnici, četrdeset pet minuta. Nisam siguran kakav je to učinak imalo po ostatak mog tela, ali listovi, butine i gležnjevi ubrzo su mi izgledali kao da pripadaju elefantoidu sa nekog jupiterijanskog sveta.
     Kada je Anea shvatila da se polje može krojiti za male delove broda, niko je više nije mogao zaustaviti. Počela je da spava u mehuru nula-g na palubi za fugu. Ustanovila je da se sto na palubi sa bibliotekom može morfovati u bilijarski sto i insistirala je na tome da odigramo najmanje dve partije dnevno - svaki put pod različitim g-opterećenjem. Jedne noći sam čuo neku buku dok sam čitao na navigacionom nivou, sišao niz stepenice do nivoa holojame i ustanovio da je oplata otvorena, balkon isturen bez klavira i da džinovska sfera vode - prečnika možda osam ili deset metara - lebdi između balkona i spoljnjeg zaštitnog polja.
     "Šta je to, do đavola?"
     "Baš je zabavno!" začu se glas iz pulsirajućeg mehura nestalne vode. Glava mokre kose probi se na površinu, viseći naopako dva metra iznad poda balkona. "Uđi!" doviknu mi devojčica. "Voda je topla."
     Odmaknuo sam se od te prikaze, spustio težinu na ogradu i pokušao da ne mislim na to šta bi se dogodilo kada bi taj lokalizovani mehur polja na sekund popustio.
     "Da li je A. Betik ovo video?"
     Slegnula je bledim ramenima. Fraktalni vatrometi pulsirali su i širili se iza balkona, bacajući neverovatne boje i odraze na sferu vode. Sama sfera bila je veliki plavi mehur sa svetlijim mrljama na površini i u unutrašnjosti, gde su se pomerali mehurovi vazduha. U stvari, podsećala me je na fotose Stare Zemlje koje sam video.
     Anea uroni glavom, pretvori se u bledo obličje koje se na trenutak odbacivalo kroz vodu, da bi izronila pet metara dalje uz zakrivljenu površinu. Manje globule oslobodile su se i ponovo spojile sa površinom veće sfere - poterane tamo diferencijalom polja, pretpostavio sam - uz pljuskanje i slanje složenih, koncentričnih krugova koji su nabirali površinu vodenog globusa.
     "Hodi", reče ona ponovo. "Ozbiljno to mislim!"
     "Nemam kupaći kostim."
     Anea je na sekund plutala, ritnula se i okrenula na stomak, pa onda ponovo zaronila. Kada je izronila, ovaj put glavom sasvim naopako iz moje perspektive, ona reče: "A ko ga pa ima? Šta će ti?"
     Znao sam da se ne šali zato što sam, dok je zaranjala, video kako joj bleda kličma upire u kožu na leđima, rebra i još dečačke guzove na kojima se odražavalo svetlo fraktala, poput dve male bele pečurke koje vire iz jezerca. Sve u svemu, prizor zadnjice našeg budućeg dvanaestogodišnjeg mesije bio je seksualno uzbudljiv otprilike koliko i gledanje holoslajdova novih unučića tetka Merte u kadi.
     "Ulazi, Role!" pozva ona ponovo i uroni ka suprotnoj strani sfere.
     Oklevao sam samo sekund pre nego što sam zbacio sa sebe kućni ogrtač i spoljnju odeću. Zadržao sam ne samo gaćice, već i dugu potkošulju koju sam često nosio umesto pižame.
     Za trenutak sam stajao na balkonu i nisam imao pojma kako da dođem do sfere koja se nalazila nekoliko metara iznad mene. Onda začuh: "Skoči, blesane!" odnekud sa gornjeg luka mehura, pa skočih.
     Prelaz u nula-g počinjao je oko metar i po iznad balkona. Voda je bila prokleto hladna.
     Obrnuo sam se, dreknuo od hladnoće, osetio da mi se u telu grči sve što se grčiti može i počeo da pljuskam okolo, u pokušaju da održim glavu iznad zakrivljene površine. Nisam se iznenadio kada je A. Betik izišao na balkon da bi video kakva je to dreka. Skrstio je ruke i naslonio se na ogradu, ukrstivši noge kod gležnjeva.
     "Voda je topla!" slagao sam kroz zube koji su cvokotali. "Dođi ovamo!"
     Android se osmehnu i odmahnu glavom kao strpljivi roditelj. Ja slegnuh ramenima, obrnuh se i zaronih.
     Trebao mi je sekund ili dva da se setim da je plivanje veoma nalik na kretanje pri nula-g; da je plutanje u vodi pri nula-g prilično nalik na obično plivanje. Kako god bilo, otpor vode činio je to iskustvo sličnijim plivanju nego nula-g, iako je tu bila i dodatna zabava pri nailasku na vazdušni mehur negde unutar sfere i zastajanju tamo da se dođe do daha pre ponovnog zaranjanja u vodu.
     Posle jednog trenutka dezorijentacije ispunjene premetanjem, naišao sam na mehur širine jednog metra, zaustavio se pre nego što sam se stumbao u sferu i pogledao pravo iznad sebe da bih video kako izranjaju Aneina glava i ramena. Ona me je pogledala odozgo i mahnula. Koža na njenim golim grudima bila je naježena, od hladne vode, ili od još hladnijeg vazduha.
     "Ludo zezanje, a?" reče ona dok je otresala vodu sa lica i začešljavala kosu obema rukama pozadi. Njena smeđeplava kosa izgledala je mnogo tamnije kada je bila vlažna. Pogledao sam devojčicu i pokušao u njoj da vidim njenu majku, tamnokosu lusijansku detektivku. Nije vredelo - nikada nisam video lik Bron Lamije, samo sam čuo opise iz Speva.
     "Najteže je da sprečiš sebe da ne izletiš iz vode kad dođeš do ivice", reče Anea dok se naš mehur pomerao i sužavao, a zid vode krivio oko i iznad nas. "Da se trkamo do spoljnje strane!"
     Ona se obrnu i ritnu, a ja pokušah da je sledim, ali načinih grešku kada sam zamlatarao kroz mehur - Bože, nadam se da ni A. Betik ni dete nisu videli taj jadni grč ruku i nogu - i stigoh gore, na spoljnju stranu sfere, pola minuta posle nje. Tamo smo hodali po vodi; brod i balkon nalazili su se van vidokruga ispod nas, površina vode pružala se zaobljeno na levoj i desnoj strani i nestajala poput vodopada svuda oko nas, dok su se iznad nas grimizni fraktali širili, rasprskavali, skupljali i ponovo širili.
     "Voleo bih da možemo da vidimo zvezde", rekoh ja i iznenadih se što sam progovorio glasno.
     "I ja", reče Anea. Lice joj je bilo uzdignuto ka uznemirujućoj svetlosnoj predstavi; učinilo mi se da sam ugledao kako joj je senka tuge zatreperila preko lica. "Hladno mi je", reče ona konačno. Sada sam mogao da joj vidim stegnute vilice, da osetim sa koliko je napora sprečavala zube da joj ne zacvokoću. "Sledeći put kada budem rekla brodu da napravi bazen, podsetiću ga da ne koristi hladnu vodu."
     "Bolje da iziđeš", rekoh ja. Zaplivasmo naniže i oko zakrivljenja sfere. Balkon je ličio na zid koji se dizao da nas susretne, i njegova jedina nepravilnost bilo je obličje A. Betika koji je stajao postrance od njega i držao veliki peškir za Aneu.
     "Zažmuri", reče ona. Učinih to i osetih kako me teške nula-g globule ispljuskane vode udaraju po licu dok je ona mlatarala rukama da bi se probila kroz površinski napon sfere i odlebdela izvan nje. Sekund kasnije začuh šljapkanje njenih bosih tabana kada se spustila na balkon.
     Sačekao sam još nekoliko sekundi i otvorio oči. A. Betik ju je uvio u veliki peškir i ona se zgurila u njemu, a zubi su joj sada cvokotali uprkos naporu da ih zaustavi. "P-p-pripazi", reče ona. "Ro-ro-rotiraj č-č-čim iziđeš iz v-v-v-vode, da ne bi p-p-pao na g-glavu i s-s-slomio vrat."
     "Hvala", rekoh bez namere da napustim sferu pre nego što ona i A. Betik ne odu sa balkona. Oni to učiniše trenutak kasnije i ja se izvukoh napolje, ritnuh se i zamlatarah u divljem pokušaju da se okrenem za 180 stepeni pre nego što se gravitacija ponovo ne uspostavi; obrnuh se isuviše, preterah i padoh teško na zadnjicu.
     Svukoh sa ograde dodatni peškir koji je A. Betik domišljato ostavio tamo, obrisah lice i rekoh: "Brode, sada možeš da poništiš mikropolje nula-g."
     Shvatih svoju grešku trenutak kasnije, ali pre nego što sam stigao da poništim naređenje, nekoliko stotina galona vode sruči se na balkon - masivni vodopad ledenog tereta koji se stuštio sa velike visine. Da sam se nalazio pravo ispod toga, moglo bi lako da me ubije - bio ti donekle ironičan kraj jedne velike pustolovine - ali pošto sam sedeo nekoliko metara od ivice bujice, ona me je samo bacila na balkon, uhvatila me u svoj vrtlog i ispljunula preko ograde, zapretivši da me izbaci u svemir pored krme broda petnaest metara niže, sve do dna elipsoidnog mehura zaštitnog polja, gde bih skončao kao udavljeni insekt u jajastom peharu. Zgrabih ogradu i ostadoh da se držim tamo dok je bujica tutnjala kraj mene.
     "Izvinite", reče brod, shvativši sopstvenu grešku i preoblikovavši polje oko nas kako bi zadržao i prikupio bujicu. Primetio sam da nimalo vode nije oteklo kroz otvoreni prolaz u nivo holojame.
     Kada je mikropolje diglo vodu u bućkavim sferama, pronašao sam svoj natopljeni peškir i ušao kroz prolaz u brod. Dok se oplata skupljala i zatvarala iza mene, a voda se verovatno vraćala u svoje rezervoare pre ponovnog prečišćavanja za korišćenje, ili kao reakciona masa, ja iznenada stadoh.
     "Brode!" uzviknuh.
     "Da, Č. Endimione?"
     "To nije bila neka tvoja neslana šala, zar ne?"
     "Mislite li na to što sam poslušao vaše naređenje da poništim mikropolje nula-g, Č. Endimione?"
     "Aha."
     "Posledice su bile samo ishod malog previda, Č. Endimione. Ja ne pravim neslane šale. Budite uvereni, ne patim od duhovitosti."
     "Hmmmm", rekoh ja, ne baš sasvim ubeđen. Ponevši svoje mokre cipele i odeću sa sobom, zašljapkah gore kako bih se osušio i obukao.

     Sutradan sam posetio A. Betika dole, u onome što je on nazivao 'pogonska prostorija.' To mesto donekle je ličilo na pogonsku prostoriju nekog prekookeanskog broda - tople cevi, tajanstveni, ali masivni predmeti nalik na mašine, gazišta i metalne platforme - ali A. Betik mi je pokazao da je glavna svrha tog prostora bila da služi kao međuveza za brodske pogone i generatore polja preko različitih konektora sličnih stimsimu. Priznajem da nikada nisam uživao u kompjuterski generisanim stvarnostima i pošto sam iskusio nekoliko virtuelnih pogleda na brod, isključio sam se i seo kraj ležaljke A. Betika da porazgovaramo. On mi je ispričao kako je pomagao da se ovaj brod održava i ponovo osposobi tokom dugih decenija, kao i o tome da je počeo da misli da brod nikada više neće poleteti. Naslutio sam u njemu olakšanje što je putovanje počelo.
     "Da li si oduvek planirao da kreneš na putovanje sa svakim koga stari pesnik bude odabrao da pođe sa devojčicom?" upitah ja.
     Android me pogleda netremice. "U proteklom veku mislio sam tako, Č. Endimione. Ali retko sam to smatrao potencijalnom stvarnošću. Hvala vam što ste mi to omogućili."
     Njegova zahvalnost bila je toliko iskrena da sam se za trenutak postideo. "Bolje nemoj da mi zahvaljuješ sve dok ne umaknemo Paksu", rekoh kako bih promenio temu. "Pretpostavljam da će nas čekati u svemiru Renesanse Vektor."
     "Najverovatnije." Plavokožac nije izgledao naročito zabrinuto zbog te mogućnosti.
     "Da li misliš da će Aneina pretnja da će otvoriti brod u svemiru upaliti i drugi put?" rekoh ja.
     A. Betik odmahnu glavom. "Oni žele da uhvate devojčicu živu, ali neće više pasti na taj blef."
     Digoh obrve. "Zaista misliš da je blefirala? Imao sam utisak da je spremna da otvori naš nivo pred vakuumom."
     "Ja mislim da nije bila", reče A. Betik. "Ne poznajem dobro tu mladu osobu, naravno, ali imao sam to zadovoljstvo da nekoliko dana provedem sa njenom majkom i ostalim hodočasnicima za vreme njihovog prelaska preko Hiperiona. Č. Lamija je bila žena koja je volela život i poštovala živote drugih. Verujem da bi Č. Anea ostvarila svoju pretnju da je bila sama, ali ne mislim da je kadra da se odluči da naudi vama ili meni."
     Na to nisam imao šta da kažem, pa smo pričali o drugim stvarima - o brodu, našem odredištu, o tome koliko samo čudno Mreža može da izgleda sada, toliko vremena posle Pada.
     "Ako se spustimo na Renesansu Vektor", rekoh, "da li planiraš da nas tamo napustiš?"
     "Napustim?" reče A. Betik, pokazavši prvi put iznenađenje. "Zašto bih vas tamo napustio?"
     Mahnuh mlitavo rukom. "Pa... pretpostavljam... hoću da kažem, uvek sam mislio da želiš da budeš slobodan i da ćeš tu slobodu pronaći na prvom civilizovanom svetu na koji se spustimo..." Ućutao sam, da ne ispadnem još veći idiot.
     "Ja sam pronašao slobodu kada mi je dopušteno da krenem na ovo putovanje", reče android tiho. Osmehnu se. "A osim toga, Č. Endimione, teško da bih mogao da se stopim sa stanovništvom ako bih poželeo da ostanem na Renesansi Vektor."
     To pokrenu pitanje o kome sam razmišljao. "Mogao bi da promeniš boju kože", rekoh ja. "Brodski autohirurg mogao bi to da izvede..." Ponovo sam ućutao, jer sam u izrazu njegovog lica ugledao nešto tanano, što nisam razumeo.
     "Kao što znate, Č. Endimione", započe A. Betik, "mi androidi nismo programirani kao mašine... čak nam nisu ugrađeni ni osnovni parametri i asimotivatori kao kod ranih DNK AI-ja koje su evoluirale u inteligencije Srži... ali određene inhibicije bile su nam... ovaj... snažno preporučene prilikom dizajniranja naših instinkata. Jedna, naravno, jeste to da slušamo ljude kad god je to razumno i da ih štitimo od svega što može da im naudi. Ovaj asimotivator, kako kažu, stariji je od robotike ili bioinžinjeringa. Ali jedan drugi... instinkt... jeste to da ne menjam boju svoje kože."
     "Nisi sposoban za to?" upitah. "Ne bi to mogao da učiniš čak ni kada bi naši životi zavisili od toga da li možeš da prikriješ svoju plavu kožu?"
     "Oh, da", reče A. Betik. "Ja sam biće sa slobodnom voljom. Mogao bih to da učinim, pogotovo ako je takav postupak u skladu sa visokoprioritetnim asimotivacijama, kao što bi bilo to da zaštitim vas i Č. Aneu od svega što bi moglo da vam naudi, ali takav izbor bio bi mi... neprijatan. Veoma neprijatan."
     Klimnuo sam glavom, ali nisam zaista shvatio. Razgovarali smo o drugim stvarima.

     To je bio isti dan kada sam izvršio inventar oružja u EVA spremištima na nivou glavne vazdušne komore. Bilo je tamo više toga nego što sam mislio posle prve provere, a neki predmeti bili su toliko arhaični da sam morao da pitam brod za njihovu svrhu. Većina stvari u EVA spremištu bila je sama po sebi očigledna - svemirska odela i odela za rizičnu atmosferu, četiri letcikla vešto sklopljenih u nišama za odlaganje ispod plakara sa svemirskim odelima, snažne ručne svetiljke, oprema za kampovanje, osmotske maske i ronilačka oprema sa perajama i harpunima, jedan EM-leteći pojas, tri kutije alata, dva dobro opremljena medkompleta, šest pari naočara za noćno i IC posmatranje, isti broj lakih slušalica sa mikrofonskim zrnom komunikatora, video kamerama i komlogovima. Ti potonji predmeti naterali su me da pitam brod: na svetu bez datasfere, odrastao sam, a da mi takve stvari nikada nisu bile potrebne. Komlogova je bilo od antiknih - tankih srebrnih prstenova nalik na nakit, koji su bili popularni pre nekoliko decenija - do krajnje drevnih: masivnih stvari veličine omanje knjige. Svi su mogli da se koriste kao komunikatori, da skladište masivne količine podataka, da se uključuju u lokalnu datasferu i - pogotovo oni stariji - da se daljinski zaista priključe na planetne fetlinijske releje tako da omoguće pristup megasferi.
     Držao sam jednu od narukvica na dlanu. Bila je mnogo lakša od jednog grama. Beskorisna. Iz onoga što sam čuo od lovaca sa drugih svetova, postojalo je nekoliko svetova koji su ponovo imali primitivnu datasferu - mislio sam da je Renesansa Vektor jedan od njih - ali fetlinijski releji bili su beskorisni gotovo tri veka. Fetlinija - ta opšta frekvencija FTL komunikacije od koje je Hegemonija zavisila - bila je nema još od Pada. Krenuo sam da vratim komlog u njegovu kutiju postavljenu plišom.
     "To bi vam moglo koristiti ako me bilo kada napustite na neko vreme", reče brod.
     Obazreh se preko ramena. "Zašto?"
     "Zbog informacija", reče brod. "Rado ću učitati masu svojih osnovnih datalogova u jedan ili više njih. Možete im pristupiti po želji."
     Grizao sam usnu u pokušaju da zamislim kakve bih koristi mogao da imam od zbrkane mase podataka broda na svom ručnom zglobu. Onda začuh Grandamin glas iz mog detinjstva - Informacije se uvek moraju pomno čuvati, Role. U pokušaju da shvatiš Vaseljenu, one dolaze odmah iza ljubavi i poštenja.
     "Dobra zamisao", rekoh ja i škljocnuh tankom narukvicom oko ručnog zgloba. "Kada možeš da učitaš banke podataka?"
     "Upravo sam to učinio", reče brod.
     Pažljivo sam pregledao spremište sa oružjem pre nego što smo stigli do Parvatijevog svemira; tamo nije bilo ničega što bi moglo da uspori jednog pripadnika Švajcarske Garde makar na sekund. Sada sam proučavao sadržinu spremišta sa drugim stvarima na umu.
     Čudnovato je kako stare stvari izgledaju staro. Svemirska odela, letcikli i ručne svetiljke - gotovo sve na brodu - izgledalo je starinski, demode. Nije bilo kombinezona koji uz telo prianjaju kao koža, na primer, a glomaznost, dizajn i boja svega izgledali su kao holo iz nekog istorijskog teksta. Ali oružje je bilo donekle druga priča. Bilo je staro, tačno, ali veoma poznato mom oku i ruci.
     Konzul je očito bio lovac. U soškama je bilo šest sačmarica: dobro podmazanih i propisno uskladištenih. Mogao sam da uzmem bilo koju od njih i da krenem u ritove po patke. Njihov raspon pružao se od male 'trista desetke' sve do masivne dvocevke za punjenja od po 28 zrna sačme. Odabrao sam drevnu, ali savršeno očuvanu pumparicu sa pravim patronama od po 16 zrna i spustio je u hodnik.
     Puške i energetsko oružje bili su divni. Konzul je sigurno bio kolekcionar, pošto su ovi primerci bili podjednako umetnička dela koliko i sredstva za ubijanje - rezbarije na kundacima, plavi čelik, ručno ugrađeni elementi, savršena ravnoteža. Posle više od jednog milenijuma od dvadesetog veka, kada se lično oružje masovno proizvodilo da bi bilo neverovatno smrtonosno, jevtino i ružno poput metalnih graničnika za vrata, neki od nas - Konzul i ja bili smo među malobrojnima - naučili su da čuvaju predivne puške ručne izrade ili iz ograničenih serija. U soškama su se nalazile lovačke puške velikog kalibra, plazma puške (to nije bio pogrešan naziv, naučio sam na obuci u teritorijalnim snagama - punjenja plazme bila su naboji čiste energije, naravno, kada su izlazili iz cevi, ali zavisili su od cevi puške pre njihovog volatizovanja), dve složeno izrezbarene energetske puške na bazi lasera (to jeste bio pogrešan naziv, proizvod jezika pre nego dizajna), ne mnogo različite od one kojom je Č. Herig ubio Izi pre ne tako mnogo dana, mat-crna jurišna puška SILE koja je verovatno podsećala na onu koju je pukovnik Fedman Kasad doneo na Hiperion pre tri veka, ogromno plazma-oružje koje Konzul mora da je koristio za lov na dinosauruse na nekom svetu, i pištolji. Nije bilo štapova smrti. Bilo mi je drago zbog toga; mrzeo sam te proklete stvari.
     Skinuo sam jednu plazma pušku, jurišno oružje SILE i pištolje radi bliže provere.
     Oružje SILE bilo je ružno, izuzetak u Konzulovoj kolekciji, ali uvideo sam zbog čega je bilo korisno. Ta stvar je mogla da se koristi za mnoge svrhe - kao plazma puška od 18 mm, oružje sa varijabilnim zrakom koherentne energije, bacač granata, zvee-oružje (zraci visokoenergetskih elektrona), flešetni bacač, zaslepljivač širokog spektra, bacač strelica sa toplotnim traženjem - do đavola, jurišno oružje SILE moglo je sve osim da vojniku skuva doručak. (A na terenu, sa nisko programiranim varijabilnim zrakom, obično je moglo i to.)
     Pre ulaska u sistem Parvati, igrao sam se mišlju da svakog pripadnika Švajcarske Garde koji se ukrca dočekam oružjem SILE, ali savremena borbena odela zbacila bi sa sebe sve što bih ja bio u stanju da ispalim i - da budem iskren - plašio sam se da bi to vojnike Paksa samo razbesnelo.
     Sada sam to proučio podrobnije; nešto ovako fleksibilno moglo bi biti od koristi ako se udaljimo suviše daleko od broda i ako budem primoran da se sukobim sa primitivnijim neprijateljem - na primer, sa pećinskim čovekom, ili sa mlaznim lovcem, ili sa nekim jadnikom opremljenim kao što sam ja bio opremljen u teritorijalnim snagama. Na kraju, odustao sam od toga - bilo je prilično teško kada se čovek nalazio izvan starog borbenog odela SILE sa egzopogonom, tu nije bilo municije za flešetni bacač, granata niti zvee-punjenja; patrone od 18 mm sada je bilo nemoguće naći, a za korišćenje opcija energetskog oružja morao bih da se nalazim blizu broda ili nekog drugog ozbiljnog izvora energije. Vratio sam jurišnu pušku na mesto, shvativši pri tom da je to lako moglo biti i lično oružje legendarnog Pukovnika Kasada. Ono se nije uklapalo u profil Konzulove lične zbirke, ali on je poznavao Kasada - možda je tu stvar zadržao iz sentimentalnih razloga.
     Upitao sam brod, ali on se nije sećao. "Iznenađenje, iznenađenje", promrmljao sam.
     Pištolji su bili drevniji od jurišne puške, ali mnogo su više obećavali. Svaki je bio kolekcionarski raritet, ali koristili su magacine za municiju koja se još mogla kupiti - bar na Hiperionu. Nisam to mogao da tvrdim za svetove koje ćemo posetiti. Najveće oružje bio je 'Štajner-Džinov' puni-auto Probojnik kalibra 60. Bilo je to ozbiljno oružje, ali teško: sama punjenja bila su teška gotovo koliko i pištolj, a on je bio dizajniran tako da rasipnički troši municiju. Vratio sam ga natrag. Druga dva više su obećavala: mali, laki, veoma prenosivi flešetni pištolj koji je mogao da bude pradeda oružja kojim je Č. Herig pokušao da me ubije. Sa njim je išlo i nekoliko stotina sjajnih jajašaca sa iglama - magacin u dršci skladištio je po pet odjednom - a u svakom jajašcu nalazilo se nekoliko hiljada projektila. Bilo je to dobro oružje za nekoga ko ne ume baš dobro da gađa.
     Poslednji pištolj me je zapanjio. Nalazio se u sopstvenoj podmazanoj kožnoj futroli. Izvukao sam oružje prstima koji su pomalo drhtali. Prepoznao sam ga samo zahvaljujući starim knjigama - poluautomatski pištolj kalibra 45, sa pravim mecima - onim u mesinganim čaurama, a ne u magacinima koji ih stvaraju prilikom ispaljivanja iz pištolja - oblikovanim rukohvatom, metalnim mušicama, plavim čelikom. Okrenuo sam oružje u rukama. Ova stvar mogla bi da potiče i od pre hiljadu godina.
     Pogledao sam u sanduk gde sam ga pronašao: pet kutija metaka kalibra 45, nekoliko stotina zrna. Mislio sam da i oni mora da su drevni, ali pronašao sam etiketu proizvođača: Lusus. Od pre otprilike tri veka.
     Zar Bron Lamija nije nosila drevnu 'četrdeset peticu', kako to veli Spev? Kasnije, kada sam pitao Aneu, dete je reklo da majku nikada nije videlo sa pištoljem.
     Ipak, on i flešetni pištolj izgledali su mi kao oružje koje bi trebalo da imamo sa sobom. Nisam znao da li će meci kalibra 45 i dalje dejstvovati, pa sam odneo jedan na balkon, upozorio brod da spoljnje polje treba da spreči zrno da ne rikošetira, i pritisnuo oroz. Ništa. Onda sam se setio da te stvari imaju ručnu kočnicu. Pronašao sam je, otkočio i pokušao ponovo. Bože, koliko je to samo bilo bučno. Ali meci su i dalje dejstvovali. Stavio sam oružje u futrolu i prikačio je za svoj opasač. Činilo se da joj je tamo mesto. Naravno, kada i poslednji metak kalibra 45 bude ispaljen, to će biti kraj, osim ako ne pronađemo neki klub ljubitelja drevnog oružja koji ih proizvodi.
     Nemam nameru da ispalim nekoliko stotina metaka na bilo šta, pomislio sam tada kiselo. Da sam samo znao.
     Kada sam se kasnije sastao sa devojčicom i androidom, pokazao sam im sačmaricu i lovačku plazma pušku koje sam odabrao, flešetni pištolj i 'četrdeset peticu' "Ako budemo lutali po nepoznatim mestima - nenastanjenim nepoznatim mestima - treba da idemo tamo naoružani", rekao sam. Ponudio sam im flešetni pištolj, ali oboje su odbili. Anea nije želela nikakvo oružje; android je istakao da ne može da upotrebi oružje protiv ljudskog bića, a uzdao se u to da ću ja biti u blizini ako ga bude progonila neka divlja zver.
     Zagunđao sam, ali sam ostavio pušku, sačmaricu i flešetni pištolj sa strane. "Ja ću ovo da nosim", rekao sam i dodirnuo 'četrdeset peticu'.
     "Slaže ti se uz odeću", rekla je Anea sa malim osmehom.

     Ovoga puta nije bilo nikakve očajničke rasprave o planu u poslednji čas. Niko od nas nije verovao da će Aneina pretnja o samouništenju ponovo upaliti ako nas Paks bude čekao. Naša najozbiljnija rasprava o nastupajućim događajima održana je dva dana pre usporavanja u sistem Renesanse. Dobro smo obedovali - A. Betik je pripremio filete od rečne mante sa lakim sosom i poharali smo brodski vinski podrum da bismo pronašli fino vino iz vinograda na Kljunu - i posle jednog sata muzike sa Aneom za klavirom i androidom na flauti koju je poneo sa sobom, razgovor se okrenuo budućnosti.
     "Brode, šta možeš da nam kažeš o Renesansi Vektor?" upitala je devojčica.
     Nastala je ona kratka pauza koju sam počeo da prepoznajem kao posramljenost broda. "Žao mi je, Č. Anea, ali osim navigacionih informacija i mapa za orbitalni prilaz koje su već vekovima zastarele, plašim se na nemam nikakvih informacija o samom svetu."
     "Ja sam bio tamo", reče A. Betik. "Takođe pre više vekova, ali pratili smo radio i televizijski saobraćaj koji se odnosio na tu planetu."
     "Ja sam slušao priče nekih mojih lovaca sa drugih svetova", rekoh ja. "Neki od najbogatijih poticali su sa Renesanse V." Mahnuh androidu. "Zašto ti ne bi počeo?"
     On klimnu glavom i skrsti ruke. "Renesansa Vektor je bila jedan od najvažnijih svetova Hegemonije. Izuzetno nalik Zemlji po Solmevljevoj lestvici, naseljena je ranim semebrodovima i potpuno urbanizovana u vreme Pada. Bila je čuvena po svojim univerzitetima, medicinskim centrima - većina Polsenovih tretmana davala se tamo svim građanima Mreže koji su sebi to mogli da priušte - po svojoj baroknoj arhitekturi - naročito lepoj u planinskoj tvrđavi, Zamku Enejbl - i po svojim industrijskim proizvodima. Najviše svemirskih letelica SILE proizvodilo se tamo - one su bile proizvod kompleksa Micubiši-Havček."
     "Zaista?" reče glas broda. "Ako sam to i znao, podaci su se negde zagubili. Vrlo zanimljivo."
     Anea i ja zgledasmo se zabrinuto po deseti put od početka ovog putovanja. Brod koji nije mogao da se seti svoje prošlosti ili mesta porekla nije izazivao pouzdanje za vreme složenog međuzvezdanog leta. Ma daj, pomislio sam deseti put, uveo nas je i izveo iz sistema Parvati bez problema.
     "Da Vinči je prestonica Renesanse Vektor", nastavi A. Betik, "mada su čitava kopnena masa i najveći deo jedinog velikog mora urbanizovani, pa se jedan urbani centar teško može razlikovati od drugog."
     "To je gusto naseljeni svet Paksa", dodadoh ja. "Jedan od onih koji su se prvi pridružili Paksu posle Pada. Vojske tamo ima koliko hoćete... i Renesansa V. i Renesansa M. imaju orbitalne i lunarne garnizone, kao i baze širom obe planete."
     "Šta je Renesansa M?" upita Anea.
     "Renesansa Minor", reče A. Betik. "Minor je takođe nastanjen, ali mnogo ređe. To je prevashodno poljoprivredni svet - ogromne automatizovane farme prekrivaju najveći deo planete - i on hrani Vektor. Posle Pada dalekobacača, oba sveta imala su koristi od tog aranžmana; pre nego što je Paks ponovo uspostavio redovnu međuzvezdanu trgovinu, sistem Renesanse bio je u priličnoj meri sam sebi dovoljan. Renesansa Vektor je proizvodila robu; Renesansa Minor je davala hranu za pet milijardi ljudi na Renesansi Vektor."
     "Koliko sada ima stanovnika na Renesansi V.?" upitah ja.
     "Verujem da je otprilike isti broj - pet milijardi ljudi, plus-minus nekoliko stotina miliona", reče A. Betik. "Kao što sam rekao, Paks je stigao brzo i ponudio kako kruciformu, tako i režim kontrole rađanja koji uz to ide."
     "Kazao si da si već bio tamo", rekoh ja androidu. "Kako izgleda taj svet?"
     "Ahh", reče A. Betik sa žalosnim osmehom, "ja sam bio u svemirskoj luci Renesanse Vektor manje od trideset šest sati kada su me transportovali sa Askvita prilikom priprema za kolonizaciju nove zemlje Kralja Vilijama na Hiperionu. Probudili su nas iz kriogenskog sna, ali nisu nam dozvolili da napuštamo brod. Moja lična sećanja na taj svet nisu iscrpna."
     "Da li se tamo mahom nalaze preporođeni hrišćani?" upita Anea. Devojčica je izgledala zamišljeno i nekako povučeno. Primetio sam da ponovo grize nokte.
     "Oh, da", reče A. Betik. "Plašim se, gotovo svih pet milijardi."
     "A ja se nisam šalio kada sam govorio o velikom vojnom prisustvu Paksa", rekoh ja. "Vojnici Paksa koji su nas obučavali u Hiperionovim teritorijalnim snagama došli su sa Renesanse V. To je veliki garnizonski svet i tačka preko koje idu svi transporti vezani za rat protiv Proteranih."
     Anea klimnu glavom, ali i dalje je izgledala odsutno.
     Odlučio sam da ne okolišam. "Zašto idemo tamo?" upitah.
     Ona me pogleda. Njene tamne oči bile su divne, ali u tom trenutku daleke. "Hoću da vidim reku Tetis."
     Odmahnuh glavom. "Reka Tetis bila je konstrukt dalekobacača, znaš. Ona nije postojala izvan Mreže. Ili, bolje, postojala je kao hiljadu delića drugih reka."
     "Znam", reče ona. "Ali ja hoću da vidim reku koja je bila deo Tetisa u doba Mreže. Majka mi je pričala o tome. O tome kako je ličilo na Veliko Stecište, samo mnogo lagodnije. Kako se moglo ploviti baržom od sveta do sveta nedeljama - mesecima."
     Odoleo sam porivu da se razljutim. "Znaš da ne postoje gotovo nikakvi izgledi da prođemo pored njihove odbrane i stignemo do Renesanse Vektor", rekoh. "A i ako stignemo tamo, reke Tetis tamo neće biti... već samo onog dela koji joj je nekada pripadao. Šta ima toliko važno u tome da to vidiš?"
     Devojčica započe sa sleganjem ramenima, pa na vreme prestade. "Sećaš se da sam ti rekla da postoji jedan arhitekta sa kojim treba... želim... da učim?"
     "Da", rekoh ja. "Ali ti ne znaš njegovo ime niti na kome se svetu nalazi. Zašto onda dolaziš na Renesansu Vektor da započneš sa potragom? Zar ne bismo makar mogli da pogledamo na Renesansi Minor? Ili bar da preskočimo ovaj sistem i odemo negde gde je prazno, na primer, na Armagast?"
     Anea odmahnu glavom. Primetio sam da je izuzetno dobro očešljala kosu; plavičasti pramenovi jasno su se videli. "U mojim snovima", reče ona, "jedna zgrada tog arhitekte nalazi se blizu reke Tetis."
     "Postoji na stotine starih Tetis-svetova", rekoh ja, nagnuvši se bliže njoj, kako bi uvidela da sam veoma ozbiljan. "Ali nećemo na svima njima poginuti zbog Paksa. Zar moramo da počnemo u sistemu Renesanse?"
     "Mislim da moramo", reče ona tiho.
     Spustih svoje krupne šake na kolena. Martin Silenus nije rekao da će ovo putovanje biti lako niti da će imati smisla - samo je kazao da će me učiniti Junakom. "U redu", rekoh ponovo, začuvši umor u sopstvenom glasu, "kakav nam je sada plan, malena?"
     "Nikakav", reče Anea. "Ako nas čekaju, naprosto ću im reći istinu - da ćemo spustiti brod na Renesansu Vektor. Mislim da će nam dozvoliti da sletimo."
     "A ako to urade?" rekoh ja, pokušavajući da zamislim brod opkoljen hiljadama vojnika Paksa.
     "Videćemo onda, valjda", reče devojčica. Osmehnu mi se. "Vas dvojica, hoćete da igramo bilijar pri jednoj šestini-g? Ovaj put u pare."
     Zaustih da kažem nešto oštro, pa izmenih ton. "Ti nemaš para", rekoh.
     Anein kez se raširi. "Onda ne mogu ni da izgubim, zar ne?"