6.

     Hodao sam ulicama Endimiona i pokušavao da shvatim sopstveni život, smrt i ponovni život.
     Ovde bi trebalo da kažem da nisam bio baš toliko hladan po pitanju ovih stvari - mislim na moje suđenje, 'pogubljenje', čudni sastanak sa ovim mitskim, starim pesnikom - kao što bi se dalo zaključiti po onome što pričam. Deo mene bio je potresen do srži. Pokušali su da me ubiju! Želeo sam da okrivim Paks, ali sudovi nisu bili agenti Paksa - ne direktno. Hiperion je imao sopstveno Veće, a sudovi Port Romensa bili su organizovani u skladu sa našom lokalnom politikom. Smrtna kazna nije bila neizbežna presuda Paksa, naročito na onim svetovima gde je Crkva vladala preko teokratije, već je zadržana iz starih Hiperionovih kolonijalnih vremena. Moje brzo suđenje, njegov neizbežni ishod i zbrzano pogubljenje bili su, ako ništa drugo, pre izraz prestrašenosti vodećih poslovnih ljudi Hiperiona i Port Romensa da će oterati turiste sa drugih svetova Paksa, nego išta drugo. Ja sam bio seljak, lovački vodič koji je ubio bogatog turistu o kom je trebalo da vodim računa, pa su me pogubili za primer. Ništa više. Ne bi trebalo to da shvatam lično.
     Shvatao sam to veoma lično. Zastavši ispred tornja, u toploti sunca koja se odbijala od širokih ploča dvorišta, lagano sam podigao ruke. Tresle su se. Previše toga dogodilo se prebrzo i moja prisilna smirenost za vreme suđenja i u kratkom razdoblju pred pogubljenje isuviše je zahtevala od mene.
     Zavrteo sam glavom i polako krenuo kroz ruševine univerziteta. Grad Endimion bio je sagrađen visoko, na izbočini brda, a univerzitet se nalazio na još većoj visini, duž ovog hrbata, u kolonijalno doba, tako da je pogled ka jugu i istoku bio prelep. Šume čalme u dolini blistale su jarkožutom bojom. Nebo boje lapisa bilo je lišeno tragova pare i vazdušnog saobraćaja. Znao sam da Paks nimalo ne mari za Endimion, da njegove trupe i dalje čuvaju visoravan Pinion na severoistoku i da njegovi roboti još rade u rudnicima jedinstvenih simbiota, kruciformi, ali čitav ovaj deo kontinenta nalazio se toliko decenija u zabranjenoj zoni da je izgledao sveže i divlje.
     Posle deset minuta dokone šetnje, shvatio sam da samo toranj u kome sam se probudio i njegove okolne zgrade izgledaju nastanjeno. Ostatak univerziteta bio je potpuno razrušen - njegove velike sale bile su otvorene za prirodne elemente, njegovi fizički pogoni opljačkani pre više vekova, igrališta zarasla, kupola opservatorije razbijena - a dole je grad izgledao još napuštenije. Video sam da su tamo čitavi gradski blokovi prekriveni čestarima vrše i kudzua.
     Mogao sam da vidim da je univerzitet u svoje doba bio divan: posthedžirske, neogotske zgrade bile su izgrađene od blokova peščanog kamena iskopanog nedaleko odavde, u podnožju visoravni Pinion. Tri godine ranije, kada sam radio kao šegrt slavnog umetnika pejsaža Avrola Hjuma i obavljao najveći deo teških poslova dok je on preobražavao imanja Prvih Porodica duž pomodne rivijere Kljuna, mnogo su se tražile 'ludorije' - veštačke ruševine smeštene uz jezerce, šumu, ili na vrhu brda. Postao sam neka vrsta stručnjaka za postavljanje starog kamenja u umetničkim stadijumima raspadanja tako da simulira ruševine - većina je bila besmisleno starija od istorije čovečanstva na ovom zabačenom svetu - ali nijedna Hjumova ludorija nije bila tako privlačna kao ove stvarne ruševine. Lutao sam među kostima nekada velikog univerziteta, divio se arhitekturi i razmišljao o svojoj porodici.
     Dodavanje imena lokalnog grada našem bilo je u tradiciji većine domorodačkih porodica - jer moja porodica je zaista bila domorodačka, poticala je od onih prvih pionira sa semebroda od pre gotovo sedam vekova, a na sopstvenom svetu predstavljala je građane treće klase: treće, posle posetilaca sa drugih svetova Paksa i hedžirskih kolonista koji su došli vekovima posle mojih predaka. Potom je moj narod stolećima živeo i radio u ovim dolinama i planinama. Bio sam siguran da su moji domorodački srodnici mahom obavljali manuelni rad - baš kao i moj otac pre svoje prerane smrti, kada sam ja imao osam godina, baš kao što je to nastavila da čini i moja majka do svoje smrti, pet godina kasnije, baš kao što sam činio i ja sve do ove sedmice. Moja baba rođena je u deceniji pošto je Paks sve stanovnike izmestio iz ovih krajeva, ali Grandam je bila dovoljno stara da bi pamtila dane kada su klanovi naše porodice lutali čak do visoravni Pinion i radili na plantažama fiberplastike južno odavde.
     Nisam imao osećaj da sam se vratio kući. Hladne pustopoljine oblasti severoistočno odavde bile su moj dom. Ritovi severno od Port Romensa bili su mesto gde sam odabrao da živim i radim. Ovaj univerzitet i grad nikada nisu bili deo mog života i nisu mi značili ništa više od mahnitih priča iz Speva starog pesnika.
     U podnožju drugog tornja, zastao sam da dođem do daha i razmotrim ovu poslednju misao. Ako je pesnikova ponuda stvarna, 'mahnite priče' Speva biće za mene izuzetno važne. Pomislio sam na to kako je Grandam recitovala taj ep - setio sam se noći kada sam čuvao ovce na brdima severa, naših karavana na baterijski pogon postavljenih u krug radi noćne zaštite, slabih vatri za kuvanje koje nisu uspevale da priguše sjaj veličanstvenih sazvežđa ili pljuskove meteora iznad nas, setio sam se Grandaminih sporih, odmerenih reči kada je dovršavala svaku strofu i čekala da joj ponovim stihove, setio sam se sopstvenog nestrpljenja zbog toga - mnogo sam više želeo da sedim kraj fenjera i čitam knjigu - i osmehnuo se na pomisao da ću večeras obedovati sa piscem tih stihova. Štaviše, stari pesnik bio je jedan od sedam hodočasnika o kojima je poema pevala.
     Ponovo sam zavrteo glavom. Previše toga. Prebrzo.
     Ovaj toranj bio je zbog nečega čudan. Iako viša i šira od one u kojoj sam se probudio, građevina je imala samo jedan prozor - otvoreni lučni prolaz na visini od trideset metara. Još zanimljivije, prvobitni ulaz bio je zazidan. Posle svih onih sezona koje sam proveo kao zidar i tesar pod Avrolom Hjumom, nagađao sam da su vrata zazidana pre nego što je ovaj kraj napušten jedan vek ranije - ali ne mnogo pre toga.
     Ni danas ne znam šta je to u toj zgradi privuklo moju radoznalost kada sam tog popodneva mogao da istražujem toliko ruševina - ali bio sam radoznao. Sećam se da sam digao pogled uz strmo brdo iza tornja i primetio gustiš lisnate čalme koja se uvijala iza i oko tornja kao bršljan debele kore. Čovek bi mogao da se uzvere uz brdo i da uđe u gustiš čalme odmah... tamo... a onda da otpuzi po onoj grani i dođe na dohvat ruke od praga tog usamljenog tornja.
     Ponovo sam zavrteo glavom. To je bila besmislica. U najboljem slučaju, takva detinjasta ekspedicija završila bi se iscepanom odećom i odranim šakama. U najgorem, čovek bi sasvim lako mogao da se stropošta sa visine od trideset metara na popločano tle. I čemu rizik? Šta bi to moglo da se nalazi u starom zazidanom tornju osim paukova i paučine?
     Deset minuta kasnije, nalazio sam se pri kraju izuvijane grane čalme, polako sam se pomerao i pokušavao da se držim pronalazeći udubljenja u kamenu ili dovoljno debele grane na puzavici iznad sebe. Pošto je grana rasla uz kameni zid, nisam mogao da je opkoračim. Umesto toga, morao sam da se polako krećem po njoj na kolenima - loza čalme koja je visila iznad mene bila je suviše niska da bi mi dopustila da stojim - a osećaj da sam izložen i da me nešto gura u ponor bio je zastrašujući. Svaki put kada bi jesenji vetar ojačao i zatresao lišće i grane, ja bih prestao da se pomeram i uhvatio se očajnički za granu.
     Konačno sam stigao do prozora i počeo tiho da psujem, Moji proračuni - do kojih sam tako lako došao na pločniku trideset metara niže - bili su donekle pogrešni. Grana čalme ovde je bila gotovo tri metra ispod praga otvorenog prozora. Na ovoj kamenoj površini nije bilo pogodnih udubljenja za oslonac. Ako želim da stignem do praga, moraću da skočim i ponadam se da ću uspeti da se uhvatim za njega. To bi bilo bezumno. Ništa u tom tornju nije moglo da opravda takav rizik.
     Sačekao sam da vetar zamre, čučnuo i skočio. U jednoj mučnoj sekundi moji savijeni prsti grebali su unazad po trošnom kamenu i prašini, kidajući mi nokte, ne pronalazeći oslonac, ali onda naiđoše na trule ostatke starog prozorskog praga i uhvatiše se za njih. Povukoh se naviše, uz dahtanje i cepanje tkanine košulje iznad laktova. Meke cipele koje mi je A. Betik ostavio grebale su po kamenu ne bi li pronašle uporište.
     A onda se nađoh gore, sklupčan na prozorskoj izbočini, pitajući se kako ću, do đavola, uspeti da se vratim na granu čalme. Moja zabrinutost zbog toga pojačala se sekund kasnije, kada sam se zapiljio u zamračenu unutrašnjost tornja.
     "Sveca ti jebem", šapnuh nikome određenom. Odmah ispod prozorske izbočine za koju sam se držao, nalazila se stara drvena platforma, ali toranj je praktično bio prazan. Sunce koje je naviralo kroz prozor obasjavalo je delove crvotočnog stepeništa iznad i ispod platforme, koje se pružalo u spirali oko unutrašnjosti tornja slično puzavicama čalmi koje su obavile spoljašnjost, ali središte tornja bilo je u gustoj tami. Pogledah načas gore i ugledah trunčice sunčeve svetlosti kroz nešto što je verovatno predstavljalo privremeni drveni krov nekih trideset metara iznad i shvatih da ovaj toranj nije ništa drugo do malo ulepšani silos za žito - džinovski kameni cilindar visok šezdeset metara. Nije ni čudo što mu je trebao samo jedan prozor. Nije ni čudo što su vrata bila zazidana još pre evakuacije Endimiona.
     I dalje održavajući ravnotežu na prozorskom pragu, bez poverenja u trulu platformu unutra, zavrteh glavom poslednji put. Jednog dana ću poginuti zbog svoje radoznalosti.
     A onda, dok sam još čkiljio u tamu toliko drugačiju od bogate popodnevne sunčeve svetlosti napolju, shvatih da je unutrašnjost previše tamna. Nisam mogao da vidim zid niti spiralno stepenište sa druge strane. Shvatih da raštrkana sunčeva svetlost tu obasjava kamenu unutrašnjost, da mogu da vidim deo crvotočnog stepeništa tamo, kao i da je puni cilindar unutrašnjosti vidljiv nekoliko metara iznad mene - ali ovde, na visini na kojoj sam se nalazio, najveći deo unutrašnjosti jednostavno nije... postojao.
     "Hriste", šapnuh. Nešto je ispunjavalo prostor unutar ove mračne kule.
     Lagano, pazeći da najveći deo težine držim na rukama koje su mi još bile na prozorskom pragu, spustih se na unutrašnju platformu. Drvo je zaškripalo, ali činilo se da je dovoljno čvrsto. Držeći se i dalje za prozorski ram, prebacih nešto težine na stopala i okrenuh se da pogledam.
     I opet mi je bio potreban skoro čitav minut da shvatim u šta to gledam. Unutrašnjost tornja ispunjavao je svemirski brod smešten kao metak u komoru burenceta staromodnog revolvera.
     Spustivši sada čitavu težinu na platformu, gotovo ne mareći hoće li izdržati, kročih napred da bih bolje video.
     Brod nije bio visok po standardima svemirskih letelica - možda pedeset metara - i bio je vitak. Metal oplate - ako je to uopšte bio metal - bio je mat crne boje i kao da je upijao svetlost. Nije bilo vidljivog sjaja niti odraza. Razabrao sam obris broda mahom tako što sam pogledao u kameni zid iza njega i uočio gde kamen i odbijena svetlost prestaju.
     Ni za trenutak nisam sumnjao da je u pitanju svemirski brod. Bilo je to gotovo isuviše očigledno. Jednom sam pročitao da mala deca na stotinama svetova i dalje crtaju kuće tako što naškrabaju kutiju sa piramidom na vrhu i dimom koji se u spirali diže iz pravougaonog dimnjaka - svejedno da li ta deca žive u organski gajenim stambenim mahunama visoko u rezidencijalnim RNK krošnjama. Slično tome, ona i dalje crtaju planine kao piramide slične Materhornu, bez obzira na to da li njima najbliže planine više podsećaju na zaobljena brda ovde, u podnožju visoravni Pinion. Ne znam šta je taj članak naveo kao razlog za ovu pojavu - pamćenje rase, možda, ili predodređenost mozga za određene simbole.
     Stvar u koju sam gledao, čkiljio i video uglavnom kao negativni prostor, nije toliko bila svemirski brod koliko SVEMIRSKI BROD.
     Video sam slike najstarijih raketa sa Stare Zemlje - pre Paksa, pre Pada, pre Hegemonije, pre Hedžire... do đavola, gotovo pre Svega - i one su ličile na ovo zaobljeno crnilo. Visoke, tanke, sužene na oba kraja, šiljate na vrhu, sa perajima u podnožju - gledao sam u mozgom predodređenu, rasno upamćenu, simbolički savršenu sliku SVEMIRSKOG BRODA.
     Na Hiperionu nisu postojali privatni ili zagubljeni svemirski brodovi. U to sam bio siguran. Svemirske letelice, čak i one jednostavne, međuplanetne, bile su naprosto preskupe i previše retke da bi se ostavile da leže okolo u starim kamenim tornjevima. Postojalo je doba, vekovima pre Pada, kada su resursi Mreže Svetova izgledali neiscrpni, pa je možda i bilo mnoštvo svemirskih letelica - vojnih letelica SILE, diplomatskih letelica Hegemonije, letelica planetnih vlada, korporacijskih, zadužbinskih, istraživačkih, pa čak i nekoliko privatnih brodova koji su pripadali hipermilijarderima - ali čak i u to doba, samo je planetna privreda mogla da priušti sebi izgradnju jednog zvezdanog broda. U moje vreme - i u vreme moje majke i babe i njihovih majki i baba - samo je Paks, taj konzorcijum Crkve i sirove međuzvezdane vlade, mogao sebi da dopusti bilo kakve svemirske brodove. A nijedan pojedinac u poznatoj Vaseljeni - pa čak ni Njegova Svetost na Pacemu - nije mogao sebi da priušti privatni zvezdani brod.
     A ovo je bio zvezdani brod. Znao sam to. Ne pitajte me kako, ali znao sam to.
     Ne obraćajući pažnju na njihovo strašno stanje, počeh da se spuštam spiralnim stepenicama. Oplata se nalazila na četiri metra od mene. Neprobojno crnilo izazivalo je u meni vrtoglavicu. Negde na polovini puta oko unutrašnjosti tornja i petnaest metara ispod mene, jedva vidljiva pre nego što bi je ovalno crnilo zaklonilo, jedna platforma pružala se gotovo do same oplate.
     Strčah do nje. Jedan truli stepenik uistinu puče poda mnom, ali kretao sam se toliko brzo da sam ga prenebregao.
     Tu, na platformi, nije bilo ograde i ona se pružala kao daska skakaonice. Kada bih pao sa nje, gotovo sigurno bih polomio kosti i ostao da ležim u crnilu zaptivenog tornja. Nisam ni pomislio na to kada sam kročio tamo i priljubio dlan uz oplatu broda.
     Oplata je bila topla. Nisam imao osećaj da je to metal - više je ličila na glatku kožu nekog usnulog bića. Da bi ta opsena bila potpuna, u oplati se osećalo jedva primetno kretanje i vibriranje - kao da brod diše, kao da osećam pod dlanom otkucaje srca.
     Najednom, ispod moje šake nešto se zaista pokrenu i oplata jednostavno spade i presavi se u stranu - nije se mehanički digla kao neki portali koje sam ranije video, a svakako se nije zanjihala na šarkama - već se jednostavno presavila i uklonila sa puta, kao usne povučene unazad.
     Svetla se upališe. Unutrašnji hodnik - sa tavanicom i zidovima organskim poput slike nekog mehaničkog grla - bio je blago osvetljen.
     Oklevao sam oko tri nanosekunde. Moj život je godinama bio miran i predvidiv kao život većine ljudi. Ove nedelje nenamerno sam ubio čoveka, osudili su me i pogubili, da bih se probudio u Grandaminom omiljenom mitu. Zašto sad da stanem?
     Kročih u svemirski brod i vrata se presaviše i zatvoriše iza mene nalik na gladna usta koja se zatvaraju oko zalogaja.

     Hodnik broda nije izgledao onako kako bih ga ja zamislio. Uvek sam mislio da je unutrašnjost svemirske letelice nalik na skladišni prostor brodova koji su prevozili vojnike našeg puka teritorijalnih snaga preko mora do Ursusa: od sivog metala, sa zakivcima, izlizanim kapcima i šištavim cevima za paru. Ništa od toga nije se ovde moglo videti. Hodnik je bio gladak, ovalan i gotovo bez ičega, izuzev unutrašnjih pregrada prekrivenih bogatim drvetom, toplim i organskim poput ljudskog mesa. Ako je i postojala vazdušna komora, ja je nisam video. Skrivena svetla palila su se ispred mene dok sam išao napred, da bi se gasila posle mog prolaska, ostavljajući me u malom krugu svetlosti sa tamom ispred i iza mene. Znao sam da brod ne može da ima poprečni presek širi od deset metara, ali zbog blage zakrivljenosti ovog hodnika činilo se da je unutra širi nego spolja.
     Hodnik se okončao na mestu koje mora da je predstavljalo središte broda: kod otvorenog okna sa centralnim metalnim stepeništem koje se u spirali pružalo naviše i naniže u tamu. Spustih stopalo na prvi stepenik i svetla se upališe negde iznad. Nagađajući da se zanimljiviji deo broda nalazi gore, počeh da se penjem.
     Sledeća paluba ispunjavala je čitav krug broda i tu se nalazila antička holojama, od onih kakve sam viđao u starim knjigama, gomila stolica i stolova u stilu koji nisam mogao da prepoznam, kao i koncertni klavir. Sada bi trebalo da kažem da verovatno ni jedna jedina osoba među deset hiljada njih koje su rođene na Hiperionu ne bi mogla da prepozna klavir u tom predmetu - pogotovo ne koncertni klavir. I moja majka i Grandam strasno su se zanimale za muziku i jedan klavir ispunjavao je dosta prostora u našem električnom karavanu. Mnogo sam puta čuo kako se moji stričevi ili deda žale zbog težine i nezgodnog oblika tog instrumenta - zbog svih tih džula energije upotrebljenih za prenošenje tog teškog prehedžirskog aparata preko pustopoljina Akvile i zbog toga što je zdravom razumu bilo daleko bliže i efikasnije da se poseduje džepni sintisajzer koji može da stvori muziku bilo kog klavira... ili bilo kog drugog instrumenta. Ali majka i Grandam bile su uporne - ništa nije moglo da se meri sa zvukom pravog klavira, bez obzira na to koliko puta je morao da se štimuje posle prevoza. A ni deda ni stričevi nisu se žalili kada je Grandam svirala Rahmanjinova, Baha ili Mocarta uveče, kraj logorske vatre. Od te starice sam saznao za velike klavire i njihovu istoriju - uključujući i prehedžirske koncertne klavire. A sada sam gledao jedan od njih.
     Zanemarovši holojamu i nameštaj, zanemarivši ovalni panoramski zid kroz koji se video samo tamni kamen unutrašnjosti tornja, priđoh koncertnom klaviru. Zlatnim slovima iznad klavijature pisalo je STEJNVEJ. Tiho zviznuh i pomilovah dirke prstima, ne usuđujući se još da pritisnem neku od njih. Prema Grandam, ova firma prestala je da proizvodi klavire pre Velike Greške iz '08, a nijedan nije proizveden posle Hedžire. Dodirivao sam instrument star najmanje hiljadu godina. Stejnvej i Stradivarijus bili su mitovi među ljubiteljima muzike. Kako je to moguće? - pitao sam se, dok su mi prsti još prelazili preko dirki koje kao da su bile od legendarne slonovače - od kljova izumrlog stvorenja zvanog slon. Ljudska bića poput starog pesnika u tornju možda su i mogla da prežive iz prehedžirskih dana - Polsenovi tretmani i kriogensko skladištenje mogli su teorijski da se pobrinu za to - ali predmeti od drveta, žice i slonovače imali su malo izgleda da prevale to dugo rastojanje kroz vreme i prostor.
     Moji prsti odsviraše akord: C-E-G-H. A onda C-dur. Ton je bio besprekoran, akustika svemirskog broda savršena. Grandam je morala da štimuje naš stari pijanino posle svakog putovanja od nekoliko milja preko pustopoljina, ali ovaj instrument izgledao je savršeno naštimovan posle bezbroj svetlosnih godina i vekova putovanja.
     Izvukoh klupicu, sedoh i započeh da sviram F_r Elise. Bila je to sentimentalna, jednostavna melodija, ali činilo se da odgovara tišini i samotnosti ovog tamnog mesta. I zaista, svetla kao da su se prigušila oko mene dok su tonovi ispunjavali kružnu prostoriju i naizgled odjekivali duž tamnog okna sa stepeništem. Dok sam svirao, mislio sam na majku i Grandam, kao i na to kako one nikada ne bi mogle da pretpostave da će moji rani časovi klavira dovesti do ovog solo izvođenja u skrivenom svemirskom brodu. Tuga tih misli kao da je ispunila muziku koju sam svirao.
     Kada sam završio, povukao sam brzo prste sa klavijature, gotovo kao krivac, zgranut zbog toga što sam bio toliko bezobrazan da tako jadno odsviram jednu tako jednostavnu melodiju na ovom izvrsnom klaviru, na ovom daru iz prošlosti. Sedeo sam za trenutak u tišini i razmišljao o brodu, o starom pesniku i o sopstvenom mestu u ovom ludom poretku stvari.
     "Veoma lepo", reče tihi glas iza mene.
     Priznajem da sam poskočio. Nisam čuo da se neko popeo ili sišao niz stepenice, nisam osetio da je iko ušao u prostoriju. Naglo sam okrenuo glavu.
     U prostoriji nije bilo nikoga.
     "Odavno nisam čuo da neko svira tu melodiju", začu se glas ponovo. Kao da je dopirao iz središta prazne prostorije. "Moj prethodni putnik više je voleo Rahmanjinova."
     Spustih ruke na rub klupice kako bih se pribrao i pomislih na sva glupa pitanja čije bih postavljanje mogao da izbegnem.
     "Jesi li ti brod?" upitah, ne znajući je li to pitanje glupo ili nije, ali sa željom da dobijem odgovor.
     "Naravno", začu se odgovor. Glas je bio tih, ali neodređeno muški. Razume se, i ranije sam čuo mašine kako govore - takve stvari su tu od pamtiveka - ali nikada neku koja bi zaista mogla da bude inteligentna. Crkva i Paks zabranili su prave AI-je pre više od dva veka, a pošto je videla kako je TehnoSrž pomogla Proteranima da unište Hegemoniju, većina od onih triliona ljudi na hiljadama razorenih svetova od srca se složila sa tim. Shvatih da je i moje programiranje u tom pogledu imalo učinka: pomisao na to da razgovaram sa zaista razumnim uređajem stegla mi je grlo i ovlažila dlanove.
     "Ko je bio tvoj... ah... prethodni putnik?" rekoh.
     Nastade kratka pauza. "Taj gospodin bio je opšte poznat kao Konzul", reče brod konačno. "Najveći deo života proveo je kao diplomata Hegemonije."
     Sada je na mene došao red da oklevam pre nego što progovorim. Palo mi je na pamet da mi je možda 'pogubljenje' u Port Romensu samo zbrljalo neurone do te mere da sam mislio da živim u jednoj od Grandaminih epskih poema.
     "Šta se dogodilo sa Konzulom?" upitah.
     "Umro je", reče brod. Učinilo mi se da mu u glasu čujem jedva primetan prizvuk žaljenja.
     "Kako?" rekoh ja. Na kraju Speva starog pesnika, posle Pada Mreže Svetova, Konzul Hegemonije vratio se brodom u Mrežu. Ovim brodom? "Gde je umro?" dodadoh. Prema Spevu, brod kojim je Konzul Hegemonije napustio Hiperion nosio je u sebi ličnost drugog kibrida Džona Kitsa.
     "Ne mogu da se setim gde je Konzul umro", reče brod. "Sećam se samo da je umro i da sam se ja vratio ovde. Pretpostavljam da je takvo uputstvo bilo u to vreme programirano u mojoj komandnoj memoriji."
     "Imaš li ti ime?" upitah, sa blagom željom da saznam pričam li ja to sa AI ličnošću Džona Kitsa.
     "Ne", reče brod. "Samo brod." Ponovo nastade nešto više nalik na pauzu nego na običnu tišinu. "Mada, kao da se prisećam da sam u jednom trenutku imao ime."
     "Je li ono bilo Džon?" upitah ja. "Ili Džoni?"
     "Možda i jeste", odvrati brod. "Pojedinosti su nejasne."
     "Zbog čega je tako?" upitah ponovo ja. "Da li ti je memorija u kvaru?"
     "Ne, ni najmanje", reče brod. "Koliko mogu da zaključim, pre otprilike dve stotine standardnih godina došlo je do nekog traumatičnog događaja koji mi je izbrisao određene delove memorije, ali posle toga moja memorija i druga svojstva sasvim su besprekorni."
     "Ali ti se ne sećaš tog događaja? Traume?"
     "Ne", reče brod, sasvim veselo. "Verujem da se to dogodilo otprilike u isto vreme kada je Konzul umro, a ja se vratio na Hiperion, ali nisam siguran."
     "A posle toga?" rekoh ja. "Posle povratka, bio si skriven u ovom tornju?"
     "Da", reče brod. "Bio sam neko vreme u Gradu Pesnika, ali najveći deo protekla dva lokalna veka proveo sam ovde."
     "Ko te je doveo ovamo?"
     "Martin Silenus", reče brod. "Pesnik. Danas ste ga upoznali."
     "Znaš za to?" rekoh.
     "Oh, da", reče brod. "Ja sam dao Č. Silenusu podatke o vašem suđenju i pogubljenju. Ja sam mu pomogao da podmiti zvaničnike i da prenese vaše usnulo telo ovamo."
     "Kako si ti učinio?" upitah ja, pošto je slika ovog masivnog, arhaičnog broda koji razgovara telefonom bila previše besmislena.
     "Hiperion nema pravu datasferu", reče brod, "ali ja pratim sve slobodne mikrotalasne i satelitske komunikacije, kao i određene 'bezbedne' fiberoptičke i mejzerske veze na koje sam se priključio.
     "Dakle, ti si uhoda starog pesnika", rekoh ja.
     "Da", odvrati brod.
     "A šta znaš o planovima starog pesnika u vezi sa mnom?" upitah, okrenuvši se ponovo prema klavijaturi i započevši Bahov Vazduh na G-žici.
     "Č. Endimione", reče neki drugi glas iza mene.
     Prekinuh sa sviranjem i okrenuh se da bih ugledao A. Betika, androida, koji je stajao na vrhu kružnog stepeništa.
     "Moj gospodar se zabrinuo da ste se izgubili", reče A. Betik. "Došao sam da vam pokažem kako da se vratite u toranj. Imate taman toliko vremena da se obučete za večeru."
     Slegnuh ramenima i priđoh oknu sa stepeništem. Pre nego što sam pošao sa plavokošcem niz stepenice, okrenuh se i rekoh prostoriji u kojoj su se svetla gasila: "Bilo je lepo razgovarati sa tobom, Brode."
     "Bilo mi je zadovoljstvo što sam vas upoznao, Č. Endimione", reče brod. "Videćemo se ponovo, vrlo brzo."