22.

     Narednik Gregorijus i njegova dva vojnika čekaju u otvorenoj vazdušnoj komori ispadnog prolaza Rafaela dok se zvezdani brod klase arhanđeo približava neidentifikovanoj svemirskoj letelici koja samo što se prebacila iz C-plus. Njihovi svemirski oklopi nezgrapni su i - sa bezreakcionim puškama i energetskim oružjem prebačenim preko ramena - tri muškarca ispunjavaju čitavu komoru. Parvatijevo sunce blista na njihovim zlatnim vizirima dok se naginju napolje, u svemir.
     "Uhvatio sam ga", dopire glas Oca Kapetana de Soje kroz njihove slušalice. "Udaljenost sto metara i smanjuje se." Letelica u obliku igle sa perajima na krmi ispunjava im vidokrug dok se dva broda približavaju jedan drugom. Između svemirskih letelica, defanzivna zaštitna polja naizmenično se vide kao nejasne mrlje i bleskanje, dok razbijaju visokoenergetske CPB-e i napade zracima brže nego što oko može da prati. Gregorijusov vizir se zamračuje, bistri, a zatim ponovo zamračuje dok bukti bitka izbliza.
     "U redu, nalazimo se unutar njihovog minimalnog dometa za zrake", kaže De Soja sa svog mesta gore, na ležaju Centra za kontrolu borbe. "Kreći!"
     Gregorijus daje znak šakom i njegovi ljudi odbacuju se u istom trenutku kad i on. Igličasti potisnici u reakcionim kompletima njihovih odela bljuju plave plamenčiće dok im popravljaju luk.
     "Poništavam polja... sad!" viče De Soja.
     Sudar zaštitnih polja međusobno ih poništava samo na nekoliko sekundi, ali to je dovoljno: Gregorijus, Ki i Retig sada se nalaze u defanzivnom jajetu drugog broda.
     "Ki", kaže Gregorijus preko uskog snopa i manja prilika okreće potisnike i hita ka pramcu broda koji usporava. "Retig." Drugi borbeni oklop ubrzava ka nižoj trećini broda. Sam Gregorijus čeka sve do poslednje sekunde da bi isključio ubrzanje koje ga nosi napred, pravi potpuni kolut u poslednjem trenu, koristi potisnik punom snagom i oseća kako njegovi teški đonovi dodiruju oplatu uz jedva primetni blagi udar. Aktivira magnetne veze u čizmama, oseća spoj, širi noge, a onda se spušta u čučanj na oplati, sa jednom čizmom u dodiru.
     "Naskočio", čuje se glas kaplara Kija preko uskog snopa.
     "Naskočio", kaže Retigov glas sekund kasnije.
     Narednik Gregorijus izvlači uže opasača za naskakanje koji mu se nalazi oko pojasa, spušta ga na oplatu, aktivira lepljenje i ostaje da kleči tamo. Nalazi se u crnom obruču prečnika nešto više od metar i po.
     "Odbrojavanje od tri", kaže on u mikrofon. "Tri... dva... jedan... razvijaj." Dodiruje kontrolni aparat na ručnom zglobu i trepće kada mikrotanki baldahin molekularnog polimera počinje da izlazi iz obruča, zatvara mu se iznad glave i nastavlja da se širi nad njim. Za deset sekundi, nalazi se u providnoj kesi dužine dvadeset metara, kao obličje u borbenom oklopu koje kleči unutar džinovskog kondoma.
     "Spreman", kaže Ki. Retig se javlja kao odjek.
     "Pozor", kaže Gregorijus, lepi naboj za oplatu i ponovo stavlja prst oklopne rukavice na pločicu na ručnom zglobu. "Od pet..." Brod sada rotira pod njima, ispaljuje potisnike i glavne motore gotovo nasumično, ali Rafael ga je uhvatio smrtonosnim stiskom zaštitnog polja i ljudi na oplati ne odleću u svemir. "Pet... četiri... tri... dva... jedan... sad!"
     Detonacija je bezvučna, naravno, a isto tako nema ni bleska niti trzaja. Krug oplate širine 120 centimetara odleće unutra. Gregorijus može da vidi samo prozračni nagoveštaj Kijeve polimerne kese iza zakrivljenja oplate, vidi sjaj sunca na njoj dok se ona naduvava. I Gregorijusova kesa nadima se kao džinovski balon dok atmosfera hrli kroz rupu u oplati i ispunjava prostor oko njega. Čuje uragansku škripu kroz spoljne pikapove pet sekundi, a onda tišinu dok se prostor oko njega - sada ispunjen kiseonikom i vodonikom, prema senzorima njegove kacige - puni prašinom i otpacima izbačenih za vreme kratkotrajne razlike u pritisku.
     "Ulazimo... sad!" viče Gregorijus i skida bezreakcionu plazma pušku dok se odbacuje unutra.
     Nema gravitacije. To narednika iznenađuje - spreman je da se zakotrlja po palubi - ali on se prilagođava za nekoliko sekundi i izvija se, gleda oko sebe.
     Neka vrsta zajedničke prostorije. Gregorijus vidi jastuke za sedenje, nekakav drevni video ekran, police sa pravim knjigama...
     Neki čovek lebdi uz centralno okno.
     "Stoj!" viče Gregorijus preko opštih radio-frekvencija i zvučnika kacige. Prilika - jedva nešto više od obrisa - ne staje. Čovek ima nešto u ruci.
     Gregorijus puca sa kuka. Kuršum plazme pravi u čoveku rupu širine deset centimetara. Krv i utroba eksplodiraju napolje iz zateturane prilike i deo globula prska po Gregorijusovom viziru i oklopljenim grudima. Predmet ispada iz ruke mrtvaca i Gregorijus baca pogled na njega dok ga šutira ka oknu stepeništa. Knjiga. "Sranje", mrmlja narednik. Ubio je nenaoružanog čoveka. Zbog ovoga će izgubiti poene.
     "Unutra, nivo na vrhu, ovde nema nikoga", javlja Ki preko radija. "Silazim."
     "Pogonska prostorija", kaže Retig. "Ovde je jedan čovek. Pokušao da pobegne, pa sam morao da ga spržim. Deteta nema. Penjem se."
     "Mora da je na srednjem nivou ili na nivou vazdušne komore", odsečno govori narednik u mikrofon. "Nastavite pažljivo." Svetla se gase i far Gregorijusove kacige i svetiljkica njegove plazma puške automatski se pale, zraci su vidljivi kroz vazduh ispunjen prašinom, sferama krvi i zatumbanim predmetima. On se zaustavlja na vrhu okna stepeništa.
     Neko ili nešto lebdi odozdo ka njemu. On pomera kacigu, ali svetlost plazma puške prva obasjava obličje.
     To nije devojčica. Gregorijus zbrkano uočava gortostasnost, bodljikavu žicu, šiljke, mnoštvo ruku i bukteće crvene oči. Mora da odluči za sekund ili manje: ako ispali naboje plazme niz otvoreno okno, može pogoditi dete. Ako ne učini ništa, umreće - kandže oštre kao brijač posežu za njim dok okleva.
     Gregorijus je privezao štap smrti za plazma pušku pre nego što je krenuo u naskakanje na brod. Sada se odbacuje u stranu, pronalazi ugao i aktivira štap.
     Bodljikavo obličje lebdi kraj njega, četiri ruke su mlitave, crvene oči gasnu. Gregorijus pomišlja: To prokleto stvorenje nije neranjivo na štap smrti. I ono ima sinapse. Načas vidi nekoga iznad sebe, okreće pušku, prepoznaje Kija i njih dvojica se odbacuju niz okno, naglavačke. Bilo bi nezgodno kada bi neko sada ponovo uključio unutrašnje polje i kada bi se gravitacija vratila, misli Gregorijus. Upamtiću to.
     "Imam je", doziva Retig. "Krila se u jednoj od kabina za fugu."
     Gregorijus i Ki lebde naniže kraj zajedničkog nivoa i odbacuju se do nivoa za fugu. Masivna prilika u borbenom oklopu drži dete. Gregorijus zapaža smeđeplavu kosu, tamne oči i male pesnice koje beskorisno mlataraju po Retigovom grudnom oklopu.
     "To je ona", kaže on. Javlja se brodu preko uskog snopa. "Očistili smo brod. Imamo devojčicu. Ovaj put samo dva branioca i stvorenje."
     "Potvrdno", čuje se De Sojin glas. "Dva minuta i petnaest sekundi. Upečatljivo. Iziđite."
     Gregorijus klima glavom, baca poslednji pogled na uhvaćeno dete - više se ne otima - i kucka po kontrolama svog odela.
     Trepće i vidi preostalu dvojicu koji leže kraj njega, u odelima pupčanom vrpcom povezanim za VR taktički simulator. De Soja je zaista isključio unutrašnja polja u Rafaelu, kako bi opsena bila potpunija. Gregorijus skida kacigu, vidi znojava lica druge dvojice kada oni učine isto, pa počinje da pomaže Kiju da skine svoj nezgrapni oklop.
     Njih trojica sastaju se sa De Sojom u ambulantnoj kabini. Mogli bi lako da se sastanu i u stimsimu taktičkog svemira, ali više vole fizičku stvarnost kada je u pitanju analiza.
     "Išlo je glatko", kaže De Soja dok zauzimaju mesta oko malog stola.
     "Isuviše glatko", kaže narednik. "Ne verujem da će štapovi smrti moći da ubiju tog Šrajka. A ja sam zajebao stvar sa onim tipom na navigacionoj palubi... Imao je samo knjigu."
     De Soja klima glavom. "Ipak, učinili ste ispravnu stvar. Bolje da ga izbacite iz stroja nego da rizikujete."
     "Dva nenaoružana čoveka?" kaže kaplar Ki. "Sumnjam. Ovo je podjednako nestvarno kao i desetak naoružanih tipova u trećoj simulaciji. Trebalo bi više da isprobavamo susret sa Proteranima... Smrtnost makar na nivou marinaca."
     "Ne znam", mrmlja Retig.
     Gledaju ga i čekaju.
     "Stalno dolazimo do devojčice, a da joj se ništa ne dogodi", kaže čovek konačno.
     "Ona peta simulacija..." započinje Ki.
     "Jeste, jeste", kaže Retig. "Znam da smo je tada slučajno ubili. Ali tu je čitav brod bio podešen da eksplodira. Sumnjam da će se to dogoditi... Ko je ikada čuo za ovakvu svemirsku letelicu sa dugmetom za samouništenje? To je glupo."
     Ostala trojica se zgledaju i sležu ramenima.
     "To jeste blesava zamisao", kaže Otac Kapetan de Soja, "ali ja sam programirao taktičke simulacije za široke parametre..."
     "Aha", prekida strelac Retig, a mršavo lice mu je oštro i preteće poput sečiva noža, "mislim samo da, ukoliko dođe do pucnjave, izgledi da devojčica bude spržena mnogo su veći nego što naše simulacije nagoveštavaju. To je sve."
     Ovo je najviše što su ostala trojica čula od Retiga posle više nedelja zajedničkog života i uvežbavanja na malom brodu.
     "U pravu ste", kaže De Soja. "U našoj sledećoj simulaciji, povećaću nivo opasnosti po dete."
     Gregorijus vrti glavom. "Kapetane, ser, predlažem da prestanemo sa simulacijama i da se vratimo fizičkim probama. Hoću reći..." Baca pogled na svoj ručni hronometar. Sećanje na glomazno borbeno odelo usporava mu pokrete. "Hoću reći, imamo samo još osam sati pre nego što se ovo bude zaista odigravalo."
     "Aha", kaže kaplar Ki. "Ja se slažem. Radije bih da sam napolju i da radim to stvarno, čak i ako na taj način ne možemo da simuliramo drugi brod."
     Retig mumla da se i on slaže.
     "Saglasan sam", kaže De Soja. "Ali najpre da jedemo - dvostruka sledovanja... Ovo je bila samo taktička simulacija, ali sva trojica ste izgubili po dvadeset funti prošle nedelje."
     Narednik Gregorijus se naginje preko stola. "Da li bismo mogli da vidimo kartu, ser?"
     De Soja uključuje monitor. Rafaelova dugačka, elipsoidna trajektorija i tačka translacije odbeglog broda gotovo se ukrštaju. Tačka ukrštanja treperi crvenom bojom.
     "Još jedna proba u stvarnom svemiru", kaže De Soja, "a onda hoću da svi odspavamo najmanje dva sata, da proverimo opremu i opustimo se." Gleda na sopstveni hronometar, iako se na monitoru vide brodsko vreme i vreme presretanja. "Ukoliko izuzmemo nesreće ili neočekivano", kaže on, "devojčica bi trebalo da bude u našim rukama za sedam sati i četrdeset minuta... a mi ćemo se pripremati za translaciju do Pacema."
     "Ser?" kaže narednik Gregorijus.
     "Da, naredniče?"
     "Uz dužno poštovanje, ser", kaže on, "ali u jebenoj Vaseljeni našeg Dobrog Gospoda ne postoji nikakav način da bilo ko izuzme nesreće ili neočekivano."