33.

     Ono što pamtim u vezi sa dvadesetak minuta koje sam proveo u toj velikoj, jarko osvetljenoj obedovaonici veoma je nalik na one ružne snove koje ranije ili kasnije svi sanjamo: znate na koje mislim, kada se nađemo na nekom mestu iz svoje prošlosti, ali ne možemo da se setimo razloga zbog koga smo tamo niti imena ljudi oko nas. Kada su me poručnik i njegova dva vojnika uveli u obedovaonicu, sve u prostoriji imalo je taj košmarni kvalitet izmeštenosti nečega od ranije poznatog. Kažem poznatog, pošto sam proveo dobar deo svojih dvadeset sedam godina u lovačkim logorima i vojničkim obedovaonicama, barovima kockarnica i na palubama starih barži. Bilo mi je poznato muško društvo: isuviše poznato, mogao sam tada da kažem, jer elementi koje sam osetio u toj prostoriji - buka, razmetanje i sladunjavi zadah muškaraca neprilagođenih gradskom životu u grčevima muškog prijateljstva koje će se završiti pustolovinom - sve me je to već odavno zamaralo. Ali sada je ta prisnost bila naglašena onim nepoznatim - naklapanjem i razgovorom na dijalektu koji sam čuo, tananim razlikama u odevanju, samoubilačkim smradom cigareta i uviđanjem da ću se skoro smesta odati ukoliko bude ikakve potrebe da se pozabavim njihovom valutom, kulturom ili razgovorima.
     Na najudaljenijem stolu nalazila se visoka urna za kafu - nikada nisam bio ni u jednoj obedovaonici lišenoj takve stvari - pa sam se probio tamo, pokušavajući pri tom da izgledam opušteno, pronašao šolju koja je bila srazmerno čista i nasuo sebi malo kafe. Sve vreme sam posmatrao poručnika i njegovu dvojicu koji su posmatrali mene. Kada se učinilo da su se uverili da pripadam ovde, okrenuli su se i izišli. Srknuo sam groznu kafu, primetio dokono da mi se šaka kojom držim šolju ne trese uprkos uraganu osećanja u meni, i pokušao da odlučim šta sledeće da učinim.
     Začudo, još sam imao oružje - nož u kaniji i pištolj - i radio. Radiom sam mogao da aktiviram plastični eksploziv u svakom trenutku i pojurim prema hoking-prostirci usred zbrke. Sad, pošto sam video stražare Paksa, znao sam da će morati da dođe do nekakve diverzije da bi splav prošao neprimećen pored platforme. Prišao sam prozoru; on je gledao prema smeru koji smo smatrali severom, ali mogao sam da vidim kako 'istočno' nebo sija od svetlosti meseca koji samo što se nisu pojavili. Luk dalekobacača bio je vidljiv i golim okom. Probao sam da otvorim prozor, ali on je bio ili zaključan na neki način koji nisam mogao da odredim, ili zakovan. Samo oko metar ispod nivoa prozora, nalazio se talasasti čelični krov drugog modula, ali kao da nije postojao način da dospem tamo.
     "S kim si ti, sinko?"
     Okrenuh se hitro. Pet ljudi došlo je iz najbliže grupe, a meni se obratio najniži i najdeblji od njih. Čovek je nosio odeću za odlazak u ribolov: kariranu flanelsku košulju, platnene pantalone, platneni prsluk ne mnogo drugačiji od mog i nož za čišćenje ribe za opasačem. Tada shvatih da su vojnici Paksa možda videli vrh futrole koji mi je virio ispod prsluka, ali su pretpostavili da je u pitanju jedna od takvih kanija za noževe.
     Ovaj čovek je takođe govorio dijalektom, ali potpuno drugačijim od dijalekta stražara Paksa napolju. Ribari su, setio sam se, verovatno poticali sa drugih svetova, tako da moj čudan naglasak neće biti naročito sumnjiv.
     "Sa Klingmanom", rekoh i srknuh još malo kafe čiji je ukus podsećao na mulj. Bilo je to ime koje je palilo kod vojnika Paksa.
     Kod ovih ljudi nije. Zghledali su se na tren, a onda debeljko ponovo progovori. "Mi smo došli sa Klingmanovom grupom, momak. Skroz od Svete Tereze. Ti nisi bio na hidroluku. Kakvu to igru igraš?"
     Iscerih se. "Nikakvu", rekoh. "Trebalo je da se nađem sa grupom - mimoišli smo se u Svetoj Terezi - pa sam došao ovamo s Otersom."
     I dalje nisam govorio ono što je trebalo. Petorica ljudi stadoše da razgovaraju međusobno. Nekoliko puta čuo sam reč 'lovokradice'. Dvojica muškaraca odoše napolje. Debeljko uperi u mene debeli prst. "Ja sam sedeo tamo sa Otersovim vodičem. Ni on te nikada ranije nije video. Ostani tu gde jesi, sinko."
     To je bilo jedino što nisam nameravao da uradim. Spustivši šolju na sto, rekoh: "Ne, vi ostanite tu. Ja idem po poručnika da raščistimo neke stvari. Ne mrdajte."
     To kao da je zbunilo debeljka i on ostade na mestu dok sam ja prolazio kroz sada utihnulu obedovaonicu i izlazio na gazište.
     Nisam imao kuda. S moje desne strane, vojnici Paksa sa flešetnim puškama prenuše se kraj ograde. Sa leve, mršavi poručnik na koga sam ranije naleteo žurio je gazištem sa dvojicom civila i nekim bucmastim kapetanom Paksa.
     "Prokletstvo", rekoh glasno. Nečujno rekoh: "Malena, u gužvi sam. Možda će me uhvatiti. Ostaviću spoljnji mikrofon uključen tako da možete da čujete. Krenite pravo prema portalu. Ne odgovarajte!" Poslednje što mi je trebalo za vreme ovog razgovora bio je glasić koji bi mi procvrkutao iz slušalice.
     "Hej!" rekoh, kročih prema kapetanu ispruživši ruku kao da nameravam da se rukujem sa njim. "Baš vas tražim."
     "To je on", uzviknu jedan od dvojice ribolovaca. "On nije došao ni sa nama, ni sa Otersovom grupom. To je jedan od onih prokletih lovokradica o kojima ste nam pričali!"
     "Stavite mu lisice", reče kapetan poručniku i pre nego što sam mogao da učinim bilo šta pametno, vojnici me zgrabiše otpozadi i mršavi oficir mi namaknu lisice. Bile su staromodne, metalne, ali dejstvovale su sasvim dobro - vezavši mi ručne zglobove napred i gotovo prekinuvši krvotok.
     U tom trenutku shvatih da nikada ne bih bio dobar uhoda. Sve vezano za moj pohod na platformu bilo je katastrofalno. Vojnici Paksa bili su aljkavi - još su se tiskali oko mene, iako je trebalo da se drže na udaljenosti sa uperenim oružjem dok me pretresaju, a onda da mi stave lisice pošto me razoružaju - ali pretraga će uslediti za nekoliko sekundi.
     Odlučih da im ne omogućim tih nekoliko sekundi. Podigavši hitro ruke sa lisicama, zgrabih bucmastog kapetana za prednji deo bluze i bacih ga natrag na dvojicu civila. Nastade trenutna vika i guranje tokom koga sam se brzo okrenuo, šutnuo iz sve snage u jaja prvog vojnika sa puškom, a drugog ščepao za oružje koje mu je još bilo okačeno o rame. Vojnik dreknu i zgrabi oružje obema rukama taman kada sam ja ščepao remen i strgnuo ga svom snagom nadole i udesno. Vojnik krenu za oružjem, udari o zid golom glavom i vrlo brzo sede. Prvi vojnik, onaj koga sam šutnuo i koji je još klečao i držao se jednom rukom za prepone, pruži slobodnu ruku naviše i pocepa mi džemper spreda, strgnuvši mi pri tom sa vrata naočari za noćni vid. Šutnuh ga u grlo i on se opruži.
     Poručnik je tada već izvukao svoj flešetni pištolj, shvatio da ne može da me gađa, a da ne ubije i svoja dva vojnika iza mene, pa me udario drškom oružja po glavi.
     Flešetni pištolji nisu naročito teški niti masivni. Ovaj me je naterao da na trenutak vidim zvezde i rasekao mi skalp. Takođe me je razbesneo.
     Okrenuh se i udarih poručnika pesnicom u lice. On se obrnu i krenu natrag, preko ograde visoke do struka, mlatarajući rukama, pa nastavi preko. Svi se zalediše za tren dok je čovek vrištao i padao u vodu, dvadeset pet metara niže.
     Trebalo bi da kažem da su se svi zaledili osim mene, jer još dok sam mogao da vidim đonove poručnikovih čizama iznad ograde, okrenuo sam se, preskočio vojnika na podu, s treskom otvorio vrata sa mrežicom i utrčao u obedovaonicu. Ljudi su se muvali okolo, većina je pokušavala da priđe vratima i prozorima sa ove strane da bi videli kakva je to gužva, ali napravili su mi mesta dok sam trčao između njih kao igrač koji se sprema da dođe do gola kroz snebivljivi protivnički tim od četrdeset tri čoveka.
     Iza sebe, ponovo začuh kako se vrata otvaraju s treskom i kako kapetan ili jedan od vojnika viče: "Dole! S puta! Pazi!"
     Osetih da mi se lopatice ponovo pogrbljuju kada sam pomislio na te hiljade flešetnih strelica koje hrle ka meni, ali nisam usporio dok sam skakao na sto, prekrivao lice rukama vezanim lisicama i udarao u letu u prozor, primivši desnim ramenom žestinu udarca.
     Još dok sam skakao, na pamet mi je palo da bi trebalo samo da prozor bude od Perspeksa ili veštačkog stakla i moja nezgoda završila bi se savršenom farsom - odskočio bih natrag u obedovaonicu da bi me vojnici natenane ubili ili zarobili. Bilo bi logično da platforma koja se nalazi ovde koristi nesalomljivi materijal umesto stakla. Ali kada sam tamo nekoliko minuta ranije opipao prozor, imao sam osećaj kao da u pitanju jeste staklo.
     Bilo je to staklo.
     Tresnuo sam na talasasti čelik krova i naprosto nastavio da se kotrljam nizbrdo, dok su krhotine stakla letele oko mene i krckale poda mnom. Izbio sam i deo prozorskog rama - slomljeno drvo i staklo zakačilo mi se za prsluk i iskidani džemper - ali nisam usporio da bih se raspetljao. Na kraju krova, mogao sam da biram: nagon me je terao da nastavim da se kotrljam preko ruba, kako bih nestao iz vidokruga pre nego što ti strelci otvore vatru za mnom, u nadi da će se ispod nalaziti novo gazište; logika me je terala da se zaustavim i proverim to pre nego što se skotrljam; pamćenje mi je govorilo da duž ovog severnog ruba platforme nema gazišta.
     Načinio sam kompromis tako što sam se skotrljao preko ivice krova, ali sam pri tom ščepao ispust i virnuo dole između zanjihanih čizama dok su mi se prsti klizali. Tamo dole nije bilo ni palube ni platforme, već samo dvadeset metara vazduha između mojih čizama i ljubičastih talasa. Meseci su se dizali i more je živnulo svetlošću.
     Podigao sam se dovoljno da pogledam prema prozoru kroz koji sam se probio, ugledao kako se strelci tamo muvaju i spustio glavu izvan vidokruga baš kada je jedan od njih opalio. Flešetni oblak prošao je malo previsoko, promašivši moje bolne prste za dva ili tri centimetra, i ja se trgoh na zujanje hiljada čeličnih igala koje su prohujale kraj mene poput besnih pčela. Ispod mene nije bilo palube, ali ugledao sam cev koja se pružala vodoravno po bočnom zidu modula. Bila je prečnika šest ili osam centimetara. Između unutrašnje strane cevi i zida postojao je mali procep, možda dovoljno širok da provučem prste i uhvatim se - pod uslovom da se cev ne prekine pod mojom težinom, da mi udarac ne iščaši ramena, da me ne izdaju šake stegnute lisicama, da... Nisam razmišljao: pustio sam se. Moje podlaktice i čelik lisica tresnuše o cev i umalo me ne preturiše unazad, ali prsti su mi bili spremni za hvatanje, pa su to i učinili, kliznuvši naviše po unutrašnjoj strani cevi, da bi izdržali moju težinu.
     Drugi flešetni hitac raznese ispust krova iznad mene u paramparčad i izbuši spoljnji zid na stotinu mesta. Cepke i čelične krhotine popadaše na mesečini dok su ljudi tamo gore vikali i psovali. Začuh korake na krovu.
     Pomerao sam se i ljuljao ulevo što sam brže mnogao. Ispod ugla modula štrčala je paluba, najmanje tri metra ispod mene i četiri ili pet metara prema istoku. Napredovao sam izluđujuće sporo. Ramena su mi vrištala od neudobnosti, gubio sam osećaj u prstima zbog nedostatka krvotoka. Osećao sam krhotine stakla u kosi i skalpu, a krv mi je tekla u oči. Ljudi iznad mene stići će do ruba krova pre nego što ja stignem do tačke iznad platforme.
     Najednom se začuše kletve i vika, a deo krova uruši se tamo gde sam ja visio. Flešetna vatra očigledno je podrila taj deo krovne potpore i ona je sada propadala pod njihovom težinom. Čuo sam kako se guraju natrag, psuju i pronalaze drugi put do ruba.
     Ovo odlaganje pružilo mi je dodatnih osam do deset sekundi, ali i to mi je bilo dovoljno da se pomerim viseći na rukama do kraja cevi, zanjiham telom jednom, dvaput, pustim se pri trećem zamahu i padnem teško na platformu ispod, skotrljavši se do istočne ograde dovoljno grubo da ostanem bez daha.
     Znao sam da ne mogu tamo da ležim dok ne dođem do vazduha. Pomerih se brzo, otkotrljavši se prema tamnijem delu palube ispod modula. Opališe najmanje dva flešetna pištolja - jedan promaši i uzburka vodu petnaest metara niže, a drugi zatutnja po kraju palube nalik na plotun stotinu klamarica. Otkotrljah se, osovih na noge i potrčah, saginjući se ispod niskih greda i pokušavajući da vidim nešto kroz lavirint senki. Koraci zadobovaše negde iznad mene. Bili su u prednosti zato što su poznavali raspored ovih paluba i stepeništa; ali samo sam ja znao kuda sam pošao.
     A pošao sam prema najistočnijoj i najnižoj palubi, gde sam ostavio prostirku, ali ova paluba za održavanje otvarala se u dugačko gazište koje se pružalo sa severa na jug. Kada sam prešao dovoljno prostora ispod glavne platforme da bih pomislio da se nalazim u nivou istočne palube, zanjihao sam se i podigao na potpornu gredu - široku nekih šest centimetara - a onda sam, mlatarajući rukama vezanim lisicama najpre levo, zatim desno, da bih održao ravnotežu, prešao preko otvorenog dela do sledećeg okmitog stuba. Ponavljao sam to, skrećući prema severu ili jugu kada bih dospeo do krajeva greda, ali uvek pronalazeći novu gredu koja se pružala prema istoku.
     Kapci su se naglo dizali i koraci dobovali po gazištima ispod glavne palube, ali ja sam stigao do istočne palube prvi. Skočio sam na nju, pronašao prostirku tamo gde sam je privezao za gredu, razmotao je, lupnuo po nitima za letenje i našao se u vazduhu, poletevši preko ograde baš kada se kapak otvorio iznad dugačkog stepeništa koje se spuštalo do palube. Opružio sam se na tepihu, pokušavajući da budem što niži obris naspram meseca ili svetlucavih talasa, kuckajući nezgrapno po nitima za letenje, zbog lisica.
     Nagon mi je govorio da letim ka severu, ali shvatio sam da bi to bilo pogrešno. Flešetne puške bile bi precizne do udaljenosti od šezdeset ili sedamdeset metara, ali neko tamo gore mora da ima plazma pušku ili neki njen ekvivalent. Sva pažnja bila je sada usmerena prema istočnom kraju platforme. Samo je jedna paluba štrčala tako daleko - ona na koju sam se ja spustio - i video sam da je prazna na severnom kraju. I ne samo prazna, shvatio sam, već razneta u paramparčad flešetnom vatrom i verovatno preopasna da se na njoj stoji. Proleteo sam ispod nje i nastavio prema zapadu. Čizme su zatutnjale po gornjim gazištima, ali svako ko bi me ugledao imao bi prilično problema da nanišani zbog desetina stubova i ukrštenih greda.
     Proleteo sam ispod platforme u njenu senku - meseci su se sada izdigli - i ostao samo nekoliko milimetara iznad talasa, opružen, u pokušaju da okeanski talasi ostanu između mene i zapadnog kraja platforme. Nalazio sam se pedeset ili šezdeset metara daleko i gotovo da sam bio spreman da ispustim uzdah olakšanja kada sam začuo pljuskanje i kašalj nekoliko metara desno, odmah iza sledećeg talasa.
     Smesta sam znao šta je to, ko je to - poručnik koga sam tresnuo i poslao preko ograde. Osetio sam poriv da nastavim da letim. Platforma iza mene bila je u tom trenutku u opštoj zbrci - ljudi su vikali, drugi su pucali na severnoj strani, još ljudi vrištalo je na istočnoj strani tamo gde sam se izvukao - ali činilo se da me ovde niko nije video. Ovaj čovek udario me je po glavi flešetnim pištoljem i rado bi me ubio da njegovi drugari nisu zasmetali. Činjenica da ga je struja odvukla ovamo od platforme bila je njegova zla sreća; ja tu ništa nisam mogao da učinim.
     Mogu da ga ispustim kod podnožja platforme - možda na jednu od potpornih greda. Jednom sam tuda pobegao; mogu ponovo. Čovek je radio svoj posao. Ne zaslužuje da umre zbog toga.
     Pošteno bi bilo da kažem da sam u takvim trenucima mrzeo svoju savest - mada takvih trenutaka nije bilo baš mnogo.
     Zaustavio sam hoking-prostirku tik iznad talasa. Još sam ležao na trbuhu, glave i ramena zgrbljenih tako da ljudi koji su vikali na platformi nisu mogli da me primete. Sada sam se nagnuo udesno da bih proverio mogu li da pronađem izvor kašljanja i pljuskanja.
     Najpre sam ugledao ribe. Imale su leđna peraja nalik na holoe ajkula sa Stare Zemlje koje sam gledao, ili na kanibalske sabljarke iz Južnog Mora na Hiperionu, ali umesto jednog, na leđima su imale po par. Jasno sam video ribe na mesečini: činilo se da blistaju desetinama jarkih boja, od istovetnih leđnih peraja do dugačkih trbuha. Bile su dugačke oko tri metra, kretale su se kao grabljivci uz moćne zamahe repova, a zubi su im bili veoma beli.
     Krenuvši za jednim od tih ubica preko talasa prema zvuku kašlja, ugledao sam poručnika. Pljuskao je i pokušavao da održi glavu iznad vode, okređući se neprestano da bi zadržao ubilačke ribe dalje od sebe. Jedno od tih stvorenja sa dvostrukim leđnim perajima pohrlilo bi prema njemu kroz ljubičastu vodu, a poručnik bi ga šutnuo, u pokušaju da ga udari čizmom u glavu ili peraje. Riba bi škljocnula čeljustima i udaljila se. Druge su kružile sve bliže. Oficir Paksa očigledno je bio iscrpljen.
     "Prokletstvo", šapnuh. Nisam nikako mogao da ga ostavim tamo.
     Najpre sam ukucao šifru koja je poništavala zaštitno polje - niskog intenziteta, sačinjeno tako da odstrani vetar pri velikim brzinama i spreči putnike na hoking-prostirci, naročito decu, da spadnu pri bilo kojoj brzini. Ako sam već nameravao da dovučem tog mokrog čoveka na prostirku, nisam želeo da se borim protiv EM polja. Onda sam kliznuo prostirkom niz dugački talas prema njemu, zaustavivši je tačno iznad njega.
     Više nije bio tamo. Čovek je potonuo. Pomislio sam da zaronim kako bih ga pronašao, a onda ugledah bleda obličja njegovih šaka koje su mlatarale neposredno ispod talasa. Ajkule su kružile sve bliže, ali u tom trenutku nisu napadale. Možda ih je senka hoking-prostirke rastrojila.
     Posegnuh obema vezanim rukama, pronađoh mu desni ručni zglob i povukoh ga naviše. Njegova težina umalo me nije svukla sa prostirke, ali nagnuo sam se unazad, povratio ravnotežu i cimnuo ga dovoljno da mogu da ga zgrabim za tur pantalona i izvučem ga gore - mokrog, uz iskašljavanje vode - na hoking-prostirku.
     Poručnik je bio bled i hladan, sav se tresao, ali posle prvog naleta bljuvanja morske vode, činilo se da normalno diše. Bilo mi je drago zbog toga: nisam bio siguran da bi moja velikodušnost bila tolika da obuhvati i disanje usta na usta. Pošto sam se uverio da leži na prostirci tako da neka od ajkula u prolazu ne može da iskoči i odgrize mu noge, ponovo sam obratio pažnju na kontrole. Odredio sam kurs natrag prema platformi i malo povećao visinu. Zapetljavši po prsluku, pronašao sam komunikator i ukucao šifru neophodnu za aktiviranje plastičnog eksploziva koji sam postavio na palubama sa letačima i topterima. Prići ćemo platformi sa juga, gde sam mogao da budem siguran da na palubama neće biti ljudi: onda ću jednostavnim pritiskom na dugme odaslati šifru za detonaciju i, u nastaloj zbrci, obići i prići sa zapada, ispustivši najpre poručnika na prvo suvo mesto koje budem mogao tamo da pronađem.
     Okrenuh se da vidim da li čovek još diše i na tren ugledah oficira Paksa kako kleči na jednom kolenu, dok mu nešto blista u ruci...
     ...i on me ubode u srce.
     Ili bi to bilo pravo u srce, da se nisam izvio u deliću sekunde koliko je nožu bilo potrebno da proseče moj prsluk, džemper i meso. Ovako, kratko sečivo zaseklo mi je bok i zagrebalo rebro. U tom trenutku nisam osetio toliko bol koliko šok - bukvalno električni šok. Udahnuo sam duboko i zgrabio ga za ručni zglob. Sečivo je ovaj put naišlo brže, sa veće visine, a moje šake - klizave od morske vode i krvi, kliznuše niz njegov ručni zglob. Jedino što sam mogao da učinim bilo je da mu povlačim ruku naniže dok me je ponovo ubadao, ovaj put zamahom odozgo naniže, tako da bi mi sečivo prodrlo iznad istog onog rebra i probilo srce, da mu nisam vukao ruku i usporio pokret, kao i da nije bilo komunikatora u džepu mog prsluka da mu skrene putanju. Čak i tako, osetio sam da mi sečivo ponovo kida meso boka i zateturao se, u pokušaju da pronađem oslonac na hoking-prostirci koja se dizala.
     Bio sam nejasno svestan eksplozija iza mojih leđa: sečivo noža mora da je udarilo u dugme odašiljača. Nisam se okrenuo da pogledam kada sam povratio ravnotežu, raširivši noge. Prostirka je nastavila da se diže - sada smo bili na osam ili deset metara iznad okeana i još smo se uspinjali.
     Poručnik je takođe skočio na noge i spustio se u čučanj rođenog borca noževima. Oduvek sam mrzeo oružje sa sečivom. Gulio sam životinje i čistio bezbroj riba. Čak i dok sam bio među teritorijalcima, nisam mogao da shvatim kako ljudska bića mogu to da čine drugim ljudskim bićima prsa u prsa. Imao sam nož negde na opasaču, ali znao sam da nisam dorastao ovom čoveku. Jedina nada mi je bila da izvučem automatik iz futrole, ali bio je to težak pokret - pištolj mi se nalazio na levom kuku, okrenut unazad tako da mogu da ga izvučem preko tela, ali sada sam morao da koristim obe ruke, petljam oko prsluka, prebacujem poklopac futrole preko oružja, izvučem ga, uperim...
     On me zaseče preko tela, s leva na desno. Odskočih do samog prednjeg dela hoking-prostirke, ali prekasno - oštro malo sečivo proseklo mi je meso i mišić sa spoljnje strane desne ruke dok sam posezao preko tela za pištoljem. Osetih bol od te posekotine i jeknuh. Poručnik se osmehnu i pokaza zube vlažne od morske vode. I dalje u čučnju, znajući da nemam kuda, on načini pola koraka napred i zamahnu nožem naviše u prodornom luku koji je trebalo da se završi u mom trbuhu.
     Okretao sam se udesno kada me je prethodni put zasekao, a sada sam nastavio sa tim pokretom i odbacio se sa hoking-prostirke koja se uzdizala, u čistom skoku, sa vezanim rukama ispruženim ispred sebe kada sam uronio ispod površine deset metara niže. Okean je bio slan i mračan. Nisam uzeo mnogo vazduha pre nego što sam udario u vodu i u jednom strašnom trenutku bukvalno nisam znao gde je gore, a gde dole. Tada sam ugledao sjaj tri meseca i ritnuo se u tom pravcu. Glava mi je izbila iznad površine na vreme da vidim kako poručnik još stoji na prostirci koja se uzdizala, sada trideset metara bliže platformi, na visini od možda dvadeset pet metara, u daljem uzdizanju. Čučao je i gledao prema meni kao da čeka da se vratim da bi dovršio borbu.
     Nisam nameravao da se vratim, ali želeo sam da dovršim borbu. Zapetljavši pod vodom za automatikom, otvorio sam futrolu, izvukao teško oružje i pokušao da plutam na leđima kako bih nanišanio tim prokletim pištoljem. Moja meta uzdizala se i nestajala, ali još je bila ocrtana naspram nemogućeg meseca kada sam zapeo otponac i umirio ruke.
     Poručnik je upravo digao ruke od mene i okrenuo se prema gužvi na platformi kada su ljudi odande zapucali. Preduhitrili su me za sekund ili dva. Sumnjam da bih ga pogodio sa te udaljenosti. Oni nisu nikako mogli da promaše.
     Najmanje tri flešetna grozda pogodila su ga istovremeno i zbacila sa hoking-prostirke poput tovara prljavog veša koji je neko bacio u vazduh. Bukvalno sam ugledao mesečinu kroz njegovo izrešetano telo dok se tumbalo prema krestama talasa. Sekund kasnije jedna ajkula duginih boja očešala se o mene i praktično mi odgurnula rame u želji da se dočepa mase krvavog mamca u koji je pretvoren poručnik Paksa.
     Plutao sam tamo za trenutak i posmatrao hoking-prostirku sve dok je neko nije ugrabio na platformi. Detinjasto sam se nadao da će se ćilim okrenuti i vratiti do mene, podići me iz mora i odneti natrag na splav klik ili dva severno odatle. Hoking-prostirka mi je prirasla srcu - bilo mi je drago što sam deo mita i legende koju je ona predstavljala - i osetio sam mučninu dok sam posmatrao kako leti tako od mene, zauvek.
     Osećao sam mučninu. Zbog povreda i slane vode koju sam progutao - da ne pominjemn učinak slane vode u ranama - mučnina je bila stvarna. Nastavio sam da plutam po slanom moru, ritam se da bih glavu i ramena održao iznad vode, sa teškim automatikom u obema rukama.
     Ako sam mislio da plivam, morao sam da pucam u lisice i tako ih prekinem. Ali kako to da učinim? Čelična traka između okova bila je debljine samo kao polovina mog ručnog zgloba; kako god da se zgrčim, nisam bio u stanju da usta cevi postavim tako da prekinem traku metkom.
     U međuvremenu, leđna peraja udaljavala su se posle hranjenja poručnikom. Znao sam da gadno krvarim. Osećao sam na boku i mišici težu vlažnost, tamo gde se slana krv prolivala u slano more. Ako su ta stvorenja iole poput sabljarki ili ajkula, mogu da osete krv kilometrima daleko. Jedina nada bila mi je da se odritam do platforme, gađajući iz pištolja prva peraja koja mi se približe, u nadi da mogu da stignem do jednog od stubova i izvučem se ili pozovem u pomoć. To mi je bila jedina nada.
     Nagnuo sam se unazad, ritnuo se, okrenuo na trbuh i zaplivao prema severu, prema otvorenom okeanu. U tom dugom danu već sam jednom bio na platformi. To je bilo dovoljno.