24.

     Zvuk truba slabo je dopirao iz daljine; bio je na samoj ivici čujnosti. Bio je sačinjen od hučanja vetra i mora, i lepeta velikih krila; glasova sokola i gavrana. Holgeru je bilo jasno da je otpočeo Veliki Lov na njega.
     On uzjaha Papijona. Dok je pastuv kretao u trk, on podiže Alijanoru i smesti je na njeno mesto iza sebe. Karahue je već bio uzjahao. Bela kobila i dronjava bela odeća njenog jahača sablasno su leteli, odbljeskujući pri niskoj mesečini. Kopita su odzvanjala i tutnjala. Bili su se povili u sedlima, spremni na dugo bežanje.
     Mesec je srebrnasto sjao u Holgerovom levom oku. Pustara je klizila pored njih, tama ispod njih, zajedno sa odbačenim kamenjem i siktavim grmljem, i čangrljanjem grančica sličnim smehu. Osetio je kako mišići konja podrhtavaju i njišu se između njegovih butina; osećao je devojčine ruke oko pasa, koje su ga vodile u pravcu koji beše istražila. Čelik ga je zvečeći pritiskao, koža je škripala, vetar urlao. Najglasnije se čulo naporno konjsko dahtanje.
     Posvuda unaokolo bile su zvezde, ali nezamislivo daleko u tamnim nebesima. Labudovo sazvežđe blistalo je iznad njih, Mlečni put ih je zasipao suncima iz svog zamagljenog luka. Velika Kola kotrljala su se ispod severnog pola; sve zvezde bile su hladne. U pravcu severa počeo je da nazire vrhove ovog planinskog venca, oštre poput mača, zavučene u korice od leda koji se presijavao na mesečini. Iza njega narastala je nesvetlost.
     Galop, galop, i samo galop! Holger je sada čuo zvuk divljih rogova iz veće blizine, kako vrište i zavijaju. Nikada ranije nije čuo teskobu kakvu su obznanjivale trube prokletih. Kroz raskoljen vazduh čuo je kopita na nebu i lavež besmrtnih lovačkih pasa. On se naže napred. Telo mu se njihalo u skladu sa Papijonovom jurnjavom; labavo je držao uzde na njegovom povijenom vratu, dok je drugom rukom stezao Alijanorinu.
     Brzo, brzo, preko mrzlosive pustare, ispod poslednjih olujnih oblaka i meseca koji je tonuo; galop, galop, galop. Čemer progonitelja vrištao mu je u glavi. On se strese, upirući se ne bi li ugledao svoj cilj. Ali, video je samo ravnicu i glečerne planine s druge strane.
     Karahue poče da zaostaje. Kobila mu je posrtala. On joj povuče glavu naviše i podbode je. Holgeru se učini da već može da čuje šape košmarnih pasa. Oko njega odjednom prasnu ludačka vika.
     On se osvrnu, ali je Alijanorina kosa, vijoreći se, skrivala one koji su ih sledili. Učini mu se, u magnovenju, da vidi metal kako plamti. Nije li ono bilo kloparanje kostiju mrtvaca?
     "Pohitajte, pohitajte, najbolji među konjima! Oh, juri, prijatelju moj, juri kao što ni jedan konj do sada nije jurio, jer zajedno s nama progonjeni su i svi ljudi... Pohitaj, draga moja, jer mi jašemo protiv Vremena koje stupa, jašemo protiv Haosa koji maršira. Ah, neka je Gospod s tobom, neka ti Gospod podari snagu za trk!"
     Zvuci roga ispuniše mu lobanju. Kopita i lovački psi i prazne kosti bili su mu za petama. Holger oseti kako se Papijon sapliće, i Alijanora umalo da ne bi zbačena. Pošto ju je držao za ruku, on je snažno povuče k sebi. Nastavili su da jašu.
     Tamo gore, šta to bi, tamo naspram neba? Crkva sv. Griminija... Ali Divlji Lov urlao je i jurio nizbrdo. Čuo je hučanje strašnog vetra i pred očima mu je staala tama. Isuse Hriste, ne zavređujem to, ali mi pomozi.
     Na putu mu se isprečio zid. Papijon se sabra i skoči. Kada se lovci približiše, Holgera prostrelila kroz srce nezamisliva hladnoća. Učini mu se da čuje kako mu vetar zviždi između rebara.
     Crni pastuv udari tako snažno o tle da Holger umalo da ne izlete iz sedla. Karahue ga je sledio. Bela kobila, međutim, nije uspela da preskoči zid. Sručila se. ali je njen jahač na vreme odskočio. Uhvativši se za vrh zida, prebacio se na tle u dvorištu crkve. Holger ču da je kobila ispustila samo jedan krik, kratak i užasan, kada ju je tutnjava sustigla.
     A onda više ničega nije bilo. Prestao je i vetar. Razlegla se tišina poput vriska.
     Holger se naže napred. Ruka mu je drhtala, ali ipak uspe da dohvati Karahueovu; Alijanorinu ni za trenutak nije ispuštao. Potom se osvrnuše oko sebe.
     Dvorište je bilo zaraslo u travu i vinovu lozu, kroz koje su se nazirali oštećeni nadgrobni spomenici što su oivičavali razrušene obrise crkve. Magla se vukla poput pipaka, presijavajući se belim na mestima gde ju je dodirivao grbavi mesec, sa neugodno vlažnim mirisom truleži. Holger oseti kako Alijanora drhti na hladnoći.
     A onda začu zvuk koji je dopirao iz senki iza crkve. Bio je to zvuk konja koji se kretao između grobova, konja starog i hromog i umornog do smrti; posrtao je između humki tražeći njega, i on zatomi jecaj u grlu. Jer, znao je da je to Konj Pakla, i da će onaj ko ga pogleda umreti.
     Papijon nije mogao da žuri, ovde gde su nadgrobni kamenovi virili iz korova nalik na prste koji žele da ga povuku k sebi. Karahue dohvati uzde i povede pastuva. Išli su između prevaljenih nadgrobnih ploča, koje su ležale u neredu kao da su bile pijane, sa imenima odavno izbrisanim sa svojih lica. Zvuk starog šepavog konja postajao je sve glasniji; provlačio se i posrtao kroz senku, njima u susret.
     Magla je sve gušće i gušće svetlucala oko crkve svetog Griminija, kao da bi da je sakrije. Holger uspe samo da razabere da je zvonik pao, da nije bilo krova, i da prozori slepo zjape. Karahue se crkvi približavao lagano, opipavajući put kroz koprenasta isparenja i između nadgrobnih kamenova.
     Kopita Konja Pakla drobila su drevni šljunak. Ali, tu su bila i vrata crkve. Holger skoči iz sedla, a Alijanora se šćućuri na Papijonovim leđima. On podiže ruke i ona mu pade u naručje; potom je ponese uz stepenice izjedene od vremena.
     "I ti", reče nežno Karahue, i uvede pastuva unutra.
     Zaustavili su se u nečem što je nekada bio brod crkve i gledao u pravcu oltara. Obasjavali su ga poslednji zraci mesečine. Raspeće je još bilo tu, visoko uzdignuto iznad srušenogograđenog prostora ispred glavnog oltara; Holger je mogao da vidi Hristovo lice naspram zvezdanog neba. On pade na kolena i skide kacigu. Trenutak potom, Karahue i Alijanora mu se pridružiše.
     Čuli su kako se Konj Pakla udaljava. Dok su se njegovi klopotavi, šepavi udari kopita povlačili u tišinu, podiže se slabašni lahor i razveja maglu. Holger pomisli da crkva nije mrtva, da nije oskrnavljena. Stajala je pod krovom koji je činilo nebo, i sa zidovima od živog sveta; stajala je kao znak mira.
     On ustade i prigrli Alijanoru. Znao je da je to kraj njegove potrage, i to saznanje ispuni ga bolom. Pogled mu se zadrža na njenom licu, okrenutom prema njemu, pre nego što ju je poljubio.
     Karahue tiho upita: "Šta ste, u stvari, došli ovamo da nađete?"
     Holger mu ne odgovori odmah, već priđe oltaru. Na podu, ispred ograde za pričešće, nalazila se kamena ploča. Kada je dodirnuo gvozdenu alku na njoj, drhtaj sećanja svega ga prože.
     "Ovo", odgovori on, pa izvuče mač, sada beskoristan kao oružje, i gurnu ga kroz alku kao polugu. Ploča je bila čudovišno teška. On oseti kako se čelik povija dok se napinjao. "Pomozite mi", zadahta on. "Oh, pomozite mi!"
     Karahue gurnu svoj mač u pukotinu koju Danac beše načinio, i, trenutak potom, Holgerov mač puče. Zajedno su podigli ploču, i ona pade na tle uz šuplju jeku i razbi se na tri dela.
     Alijanora uhvati Holgera za rame. "Slušaj!" uzviknu ona.
     On podiže glavu. U daljini je čuo buku vojske. Zemljotresni bat kopita, zvuk truba, zveckanje oružja koje je podsećalo na smrt. "To je vojska Haosa", reče on, "koja je krenula na čovečanstvo."
     Potom spusti pogled na usku rupu kod svojih nogu. Mesečina se plavičasto odsijavala od velikog sečiva koje je tamo ležalo i čekalo.
     "Ne treba da se plašimo", reče on. "U ovom maču je zapreteno ono što oni ne mogu da podnesu. Kada njihovi demonski bogovi budu prognani nazad u Srednji svet, ljudi preobraženi u divljake pašće u očajanje i razbežati se. A to će biti uskoro."
     "Ko si ti?" prošapta Alijanora.
     "Još to ne znam", odvrati on. "Ali, otkriću."
     Oklevao je još nekoliko trenutaka. Posedovao je Moć, ali je to bilo nešto više od čoveka i čovekovih nadanja. Nije se usuđivao da podigne široki mač.
     Pogledavši priliku na krstu, on se saže i uze mač, Kortanu, u ruke.
     "Poznajem to sečivo", zadahta Karahue.
     Holger oseti kako nestaje opsena u koju se bio prerušio. Sećanje mu se povrati i on posta svestan sebe.
     Svi se oko njega okupiše, i on zagrli Alijanoru slobodnom rukom. Karahue ga je tapšao po ramenu, dok je Papijon nežno češao svoju gubicu o njegov obraz. "Šta god da se dogodi", poče on, "šta god da se dogodi meni, znajte da ćete se vi vratiti bezbedno, i da će vas uvek pratiti moja ljubav."
     "Tražio sam te, prijatelju", reče Karahue. "Tražio sam te, Ožije."
     "Volim te, Holger", reče Alijanora.
     Holger Danske, poznat u starim francuskim hronikama kao Ogier le Danois, pope se u sedlo. Bio je to princ Danske, koga su još u kolevci darivale snagom, srećom i ljubavlju vile koje ljudima žele dobro. On je bio taj koji beše došao da služi Karlu Velikom i uzdigao se među najbolje među njegovim vitezovima, kao branilac hrišćanstva i čovečanstva. On je bio taj koji je u borbi pobedio Karahuea od Mauritanije i, pošto su se sprijateljili, zajedno s njim krenuo da luta svetom. On je bio taj koji je bio drag Morgani le Fej, i koga je ona, kada je ostario, odvela u Avalon i tu mu vratila mladost. Tamo je boravio dok pagani nisu ponovo ugrozili Francusku, stotinu godina kasnije, a onda je otplovio da ih ponovo pokori. Zatim je, u trenutku trijumfa, bio je uzet iz sveta smrtnih ljudi.
     Neki tvrde da još čeka u bezvremenom Avalonu da se čestita Francuska ponovo nađe u opasnosti, a neki, opet, kažu da spava ispod dvorca Kronberg i da se budi u trenucima kada je potreban Danskoj; ali, niko se ne seća da on jeste i da je oduvek bio čovek, skromnih potreba i ljubavi; za sve, on je pre svega Branilac.
     On izjaha u pustaru, i imao se utisak da zora jezdi s njim.