6.
Njihovo silaženje narednog dana
bilo je brzo, mada nesigurno. Hjudži bi često zacvilio, kad god bi
se Papijonova kopita okliznula na kakvom nagibu i oni se zateturali
iznad raspuklog oboda bezdana. Alijanora je sve vreme bila daleko
iznad njih. Volela je da se poigrava, tako što bi se u vazduhu
pretvorila u ljudsko biće, da bi se potom ponovo preobratila u
labuda u poslednjem trenutku pre pada, od čega se čoveku dizala
kosa na glavi. Pošto je to video, Holgeru je i te kako bilo
potrebno da povuče nekoliko umirujućih dimova. Nije uspeo da zapali
lulu dok mu Hjudži nije pokazao kako da koristi kremen i kresivo
koje je sada nosio u vrećici zakačenoj za pojas. Prokletstvo, zašto
nemaju šibice u ovom svetu?
Dok su prolazili kroz borovu šumu,
obavio ih je sumrak poput olujnih oblaka, pojačavaući se sa svakim
prigušenim korakom. Holger se stade pitati hoće li išta videti na
kraju putovanja. Ježio se na pomisao da bi mogao naslepo tapkati
kroz zemlju trola i vukodlaka, i sam Bog zna čega još.
Vazduh je postajao topliji što su se
dalje spuštali. Kada su konačno izišli iz šume, atmosfera je bila
miomirisna, teška od mirisa cvetova nepoznatih Holgeru, mada su
podsećali na miris sandalovine. Stupili su u otvorenu, valovitu
udolinu, i Hjudži proguta knedlu. "E pa, sadena smo u Vilinzemlja",
promrmlja on. "Kako li ćemo si ga probijemo napolje, to je već
druga priča."
Holger osmotri predeo upitnim
pogledom. Iako je sunce bilo skriveno, noć koje se plašio nije se
spustila. Nije bio u stanju da razabere nikakav izvor svetlosti,
ali je video gotovo isto onako dobro kao i po danu. Nebo je bilo
tamne, zagasitoplave boje, a isto plavetnilo preovladavalo je i u
vazduhu, tako da je imao utisak da jaše ispod vode. Trava je bila
visoka i sočna, bledozelena sa srebrnastim prelivom, mestimično
prošarana belim cvetovima. Asfodele, pomisli Holger. Ali, otkud je
on to mogao znati? Tu i tamo, primećivao je i grmove belih ruža.
Moglo se videti usamljeno drveće, a bilo je i šumaraka, visokog
drveća, vitkog, mlečne kore, i listova boje trave. Kroz krošnje je
duvao lagani vetar stvarajući jedva čujno brujanje. Nije mogao baš
dobro da odredi udaljenost pri ovoj prevarnoj svetlosti bez senki.
U blizini je proticao potok koji nije žuborio već svirao, beskrajnu
melodiju na tuđinskoj skali. Fosforescencija je dodavala belu,
zelenu i plavu boju preko vode.
Papijon iznenada frknu i strese se.
Očigledno, nije mu se dopadalo ovo mesto.
Ali, gde sam ga već video, upravo
ovakvo, hladno i plavo iznad bledunjavog drveća i brda koja su se
topila u nebu, gde je vetar još duvao ovako pevajući i reka zvonila
poput staklenih zvončića? Možda nekada davno, u snu, između sna i
buđenja, tokom lake letnje noći u Danskoj, ili je to možda bilo još
ranije, neke zaboravljene godine? Ne znam, a mislim da ni ne želim
da znam.
Nastavili su da jašu. Pri
nepromenljivom osvetljenju, sticao se utisak da je vreme tečno i
nepostojano, tako da su mogli putovati i minut i vek, a nepregledni
predeo promicao je pored njih, dok su oni i dalje jahali - sve dok
se labud nije ponovo, uz grmljavinu krila, obrušio i pretvorio u
Alijanoru.
Na licu joj se ogledao strah. "Videh
nekog viteza kako kasom dolazi amo", izgovori ona bez daha. "Viteza
iz Vilinzemlje. Nameran šta je, ne umem da kažem."
Holger oseti kako srce počinje
ubrzano da mu kuca, ali je ipak uspeo da naizgled sačuva mir.
"Saznaćemo."
Stranac se najzad pomoli iznad
grebena. Jahao je visokog, kao sneg belog konja, sa grivom koja se
vijorila i koji je ponosno izvijao vrat; ipak, nije plenio pogled:
noge su mu bile suviše dugačke, a glava preveć mala. Jahač je na
sebi imao oklop i spušten vizir, tako da mu se nije videlo lice; na
kacigi je imao ukrasno belo perje, štit mu je bio bez oznaka i crn,
ili je, zapravo, svetlucao ponoćnim plavetnilom. Najzad se zaustavi
i pusti Holgera da mu priđe.
Kada mu se Danac sasvim približi,
vitez spusti koplje. "Stani i predstavi se!" Glas mu je bio
odlučan, metalast, ne baš sasvim ljudski.
Holger poteže uzde, i Papijon se trže
na ovu neuljudnost. "Šalje me veštica, Majka Gerda, sa porukom za
vojvodu Alfika."
"Najpre mi pokaži oružje", doviknu
izazovni glas. "Ovamo ne dolazi niko nepoznat."
Holger sleže ramenima, ne bi li
prikrio vlastitu nelagodnost. Potom posegnu naniže, otkopča štit i
navuče ga na levu ruku, dok Hjudži ukloni platnenu pokrivku.
"Evo."
Vitez iz Vilinzemlje prope konja,
mamuznu ga i jurnu.
"Brani se!" zaskviča Hjudži i
smandrlja se sa sedla. "'Oće da t' ubije namrtvo!"
Papijon skoči u stranu, dok je Holger
i dalje zurio u čudu. Konjanik projuri pored njega u potmulom
topotu, a onda se okrenu i krenu nazad sa kopljem uperenim u
Holgerovo grlo.
Slepi refleks. Holger spusti vlastito
koplje, podbi Papijona, i podiže štit. Crni parip naglo skoči
napred. Na njegov užas, neprijateljevo obličje sve više mu se
približavalo, i njegovo koplje spusti se ka Holgerovom stomaku.
Danac takođe spusti štit i gurnu stopala u uzengije.
Bučno su se sudarili, tako da odjek
nastavi da putuje s brda na brdo... Holgerov štit bio je potisnut
prema njegovom stomaku, i umalo da nije izgubio koplje, koje se
beše zakačilo za protivnikov vizir. Drška protivnikog koplja se
međutim rascepi, i vitez se zatetura u sedlu. Papijon je silovito
nasrtao, i stranac se najzad premetnu preko konjskih sapi.
Smesta se, međutim, podiže na noge -
bilo je naprosto neverovatno da je to mogao učiniti u oklopu - i
njegov mač sevnu iz korica. Nije bilo vremena za razmišljanje.
Holger je morao da pusti telo da dela za njega; ono samo znalo je
šta mu valja činiti, i on se baci na neprijatelja koji beše ostao
bez konja. Mač udari na mač. Vitez se okomi na Holgerovu nogu, ali
Danac uspe da na vreme odbije udarac, a potom i sam zviznu oštricom
po kacigi sa perjem. Metal zvonko zazveča i njegov neprijatelj
posrnu.
Bilo je krajnje nezgodno udarati
odozgo, sa konja, i Holger pođe da skoči na zemlju, ali mu se noga
zaglavi u uzengiji i on pade na leđa. Istog časa, stranac skoči na
njega, ali ga Holger šutnu. Opet onaj metalni odjek, i ratnik pade.
Obojica se, potom, nekako uspraviše. Široki mač pridošlice lupi po
Holgerovom štitu, i Holger zamahnu prema njegovom vratu,
pokušavajući da nađe prorez između metalnih pločica. Vitez je
udarao nisko, ciljajući njegove nezaštićene noge, i Holger se
povuče unazad. Ovaj drugi jurnu na njega - mač se nije video od
brzine zamaha - ali Holger dočeka udarac u sred vazduha. Udar mu
protrese sve mišiće, ali vitezu mač ispade iz ruke; istog časa,
stranac izvadi nož i skoči prema njemu.
Široki mač nije bio namenjen za
ubode, ali Holger ugleda pukotinu iznad ovratnika ispred sebe i
sjuri mač. Iskre poleteše. Metalno obličje se zavrte, klonu na
kolena, pade u travu začangrljavši po poslednji put i ostade mirno
da leži.
Sav ošamućen, dok mu je u ušima
grmelo, Holger se osvrnu oko sebe. Beli konj bez jahača mahnito je
jurio put istoka. Da saopšti novosti vojvodi, pomisli on. A onda
Hjudži poče da igra i kliče oko njega, dok mu se Alijanora obisnu o
ruku, uzvikujući kroz jecaje kako se divno borio.
Ja? pomisli on. Ne, to nisam bio ja.
Ja ništa ne znam o mačevima i kopljima.
Ali, ko je onda dobio ovu bitku
Alijanora se naže nad palo obličje.
"Ne krvari", reče ona promuklo. "A ipak, čini se da je pogubljen,
jer Farizeji ne podnosu dodir od hladnog gvožđa."
Holger duboko udahnu i um poče da mu
se razbistrava. Upravo je uvideo svoju grešku; da, trebalo je da
ostane u sedlu i iskoristi svog konja kao dodatno oružje. Naredni
put će više paziti. Nakratko se zapita šta li su stanovnici
Vilinzemlje - Farizeji, kako su ih izgleda zvali, bez sumnje zato
što je nepismena ljudska rasa pobrkala biblijske alegorije -
koristili umesto čelika. Legure aluminijuma? Magija je sigurno bila
u stanju da izdvoji aluminijum iz boksita. Berilijum, magnezijum,
bakar, nikl, hrom, mangan...
Iako bez sumnje tačna, slika
vilenjaka-čarobnjaka sa spektroskopom bila je dovoljno smešna da
Holgeru povrati ravnotežu. Svoje priatelje očito je zapanjio
glasnim smehom. "E pa", poče on, i sam pomalo iznenađen vlastitim
okorelošću, "da vidimo šta imamo ovde."
Potom kleče i podiže vizir. Praznina
je zjapila u njega. Oklop je bio prazan. Mora da je bio prazan sve
vreme.