14.

     Vitezovo prebivalište uzdizalo se na vlastitom trgu, naspram crkve, ali je inače bilo okruženo drugim kućama. Kuhinja i staje nalazili su se u zasebnim zgradama. Samo zdanje nije ostavljala neki naročit utisak: bilo je od drveta, prekriveno slamnatim krovom, i ne mnogo veće od prosečnog bungalova u Holgerovom svetu. Imalo je u oblik slova T; levi ogranak poprečnog dela izdizao se u kulu koju je već ranije primetio. Pročelje se nalazilo na kraju desnog kraka slova T i bilo je zatvoreno. Svetlost se probijala kroz zamandaljene kapke na prozorima; psi su galamili u stajama.
     Hjudži priđe vratima ukrašenim gvozdenim klinovima. "Pravo ovamo je zbris'o taj đavo", objavi on.
     "A porodica mog gospodara sam je!" Frodoart oproba rezu. "Zamandaljena. Ser Ive! Čuj'te li me? Jeste l' dobro?"
     "Odo, pokrivaj me otpozadi", resko naredi Holger. "Alijanora, vini se uvis i prijavi svaku neobičnost." On odjaha do vrata i zakucao balčakom mača. Kovač je u međuvremenu okupio nekolicinu ljudi i otrčao okolo do stražnjeg dela; Hjudži krenu za njim. Još ljudi se u međuvremenu slilo na trg. Pri žućkastom sjaju baklji, Holger među njima prepoznade i nekolicinu pastira. Raul se progura kroz gomilu da mu se pridruži, držeći koplje u ruci.
     Kucanje je šuplje odzvanjalo. "Nisu već mrtvi tamo unutri?" zajeca Frodoart. "Srušite to! Jeste l' ljudi ili psi, stojite tu besposleni kad potrebiti ste za svoj gospodar?"
     "Postoje li neka stražnja vrata?" upita Holger. Krv mu je tukla u slepoočnicama. Nije se plašio vukodlaka, kao ni bilo kakve druge neobičnosti. Ovo je bilo ono pravo: posao za koji je bio rođen.
     Hjudži se najzad probi između nogu i zazveketa uzengijom, ne bi li mu privukao pažnju. "Nema druga vrata, al' ima dosta prozori, svaki sigurnije zatvoren neg' prethodan", podnese patuljak izveštaj. "Ali, vuk nije o'šo iz ovu zgradu. Njušk'o sam svugdi unaokolo. Pošto je mog'o da skoči sa neku kulu, pregled'o sam i tle gde je mog'o da s' dočeka. Ne, svi putevi ka napolju su blokirani. U klopku je."
     Holger se osvrnu unaokolo. Seljani behu prestali da se okupljaju; pošto su okružili zdanje, tiskali su se i stajali potpuno mirno. Svetlost baklje poigravala je preko bledog lica neke uplašene žene, isticala znojave malje nekog muškarca, zapanjujući sjaj očnih jabučica u senci. Iznad njih štrčala su sva moguća oružja - koplja, sekire, kuke, kose, mlatila. "A šta je sa slugama?" upita on Frodoarta.
     "Nema nikog unutri, gospodine", odgovori štitonoša. "Kućnu poslugu činu ljudi iz grad, al' oni odlazu kući kad padne mrak, i ostane samo stari Nikolas da s' briga za porodica. Eno ga tamo, sa konjušari.. Pustite nas unutra!"
     "Spreman sam, ako mi date malo mesta."
     Frodoart i Raul raščistiše prolaz s najboljim namerama, mada s grubom efikasnošću. Holger je milovao Papijonovu grivu i mrmljao: "Hajde, momče, hajde da vidimo koliko vredimo." Potom podbode konja, i ovaj se prope i prednjim nogama udari u daske. Jednom, dvaput, tri put, posle čega se reza odvali i vrata širom otvoriše.
     Holger ujaha u dugačku prostoriju. Prljavi pod bio je zastrt rogozovinom. Iznad ugrađenih klupa duž zidova visili su oružje i trofeji iz lova. Između krovnih greda lepršali su prašnjavi bojni barjaci. Sveće u svećnjacima prilično su dobro osvetljavale mesto, pokazujući da je prazno sve tamo do vrata na drugom kraju. S druge strane mora da se nalazila poprečna šipka slova T - privatne odaje ser Iva i njegove porodice. Uzvik se ote ljudima koji su se ugurali unutra posle Holgera. Jer, ta vrata zaklanjalo je obličje koje se metalasto presijavalo pri sjaju sveća.
     "Ko ste vi?" Čovek izmahnu mačem iznad štita. "Kak'a je ovo drskost?"
     "Ser Ive!" uzviknu Frodoart. "Vuk nije vas povredio?"
     "Kaki vuk? Šta ste to, do đavola, naumili? A vi, sire, kaki izgovor imate za svoj upad ovdi? Jeste l' vi moj krvni neprijatelj? Ako niste, smrti mi bogova, mogu odma' d' učinim da to postanete!"
     Holger sjaha i priđe mu bliže. Ser Iv od Lurvila bio je visok, prilično mršav čovek sa melanholičnim konjskim licem i opuštenim sedim brkovima, Imao je ukrašeniji štit od Danca, kacigu sa vizirom, oklop za prsa, trake oko ruku, štitnike za laktove, štitnike za potkolenice, i uz sve to i pancir od veriga. Na štitu su mu stajali prebrisana vučja glava i šest crnih pruga na crvenom i srebrnom, što se Holgeru učini upečatljivim na neki jezovit način. Ako je neki daleki predak bio pravi pravcati loup-garou, tu su činjenicu kasnija pokolenja možda zataškala, ali su se njeni tragovi mogli zadržati na tradicionalnom grbu...
     "Zovu me Holger od Danske. Vukodlak se pojavio preda mnom, kao i pred mnogim drugima. Samo smo Božjom milošću uspeli da spasemo bebu koju je ukrao. Pratili smo ga dovde."
     "Aha", upade Hjudži. "Trag vodi tačno da vas samog."
     Uzdah prostruja među priprostim narodom, nalik na prvi dašak vetra pred oluju.
     "Lažeš, patuljku! Sedio sam ovdi svo vreme. Nikaka zver nije ušla ovamo." Ser Iv uperi mač prema Holgeru. "Ovdi nema nikog osim moja gospa, koja je bolesna, i moje dvoje dece. Ako tvrdite drugojačije, morate to dokaz'ti na mom telu."
     Glas mu pri tom zatreperi. Nije bio naročito dobar galamdžija. Prvi zareža Raul. "Ako stvari su kako vi kažeš, ser Ive, ondak neko od vaši' mora biti ta rugoba."
     "Ovog puta ti praštam", gotovo mahnito odbrusi ser Iv. "Znam da si pod prevelik pritisak. Ali, sledeći koji rekne nešto slično ima da visi na vešala."
     Frodoartu niz obraze potekoše suze. "Patuljak, patuljak, kako mo'š biti sasvim siguran?" zastenja on.
     Ser Iv se odmah uhvati za pruženu priliku. "Aha, kom ćete da poverujete... ovom iskrivljenom čovečuljku i ovom vitezu-grubijanu, il' svom gospodaru koji vas je čuv'o sve ove godine?"
     Iza njega se pojavi dečak od otprilike četrnaest godina, vitak i plav. U očiglednoj žurbi bio je stavio kacigu i zgrabio mač i štit, a pored toga je na sebi imao i šarenu tuniku i crevo koje je ovde služilo kao zamena za belu kravatu. Razume se, pomisli uzgred Holger, i u krajnjim zabitima civilizacije aristokrate su se presvlačile za večeru.
     "Evo me, otac", dahtao je mladac. Njegove zelene oči suziše se kada ugleda Holgera. "Ja sam Gui, sin Iva od Lurvila, i mada još nisam post'o vitez, kažem vam u lice da ste lažnjak i izazivljem vas na borbu." Sve to zvučalo bi mnogo upečatljivije da nije mutirao, ali svejedno je bilo dirljivo.
     Svakako, zašto da ne? Likantrop je savršeno pristojna osoba, osim pošto ga obuzme bes kada promeni ćud.
     Holger uzdahnu i vrati mač u korice. "Ne želim da se borim", reče on. "Ako mi ne verujete, otići ću."
     Pučani se uzmuvaše, oboriše poglede, a zatim ih opet upraviše na Holgera i Iva. Frodoart kradomice udari Hjudžija, koji se odmah izmaknu. A onda se na vratima pojavi Odo kovač i napravi prolaz Alijanori. "Saće vam se obrati labud-devojka", objavi on. "Labud-devojka koja je spasila Luzijanu. Začep'te, vi tamo, glupanderi, il' ću vas tresnuti."
     Polako su se umirili, tako da se na kraju moglo čuti i zavijanje pasa spolja. Holger primeti da su Raulu pobeleli zglavci od silnog stezanja koplja. Jedan čovečuljak u svešteničkoj odori pade na kolena, držeći krst u ruci. Gui opusti golobradu vilicu. Ser Iv se skupi, kao da je ranjen. Svi su gledali u Alijanoru. Stajala je onako vitka i uspravna, dok joj je svetlost sveća odbljeskivala u bakarnosmeđoj kosi.
     "Neki od vas moraju znati moje ime", poče ona, "ja koja boravim pored jezera Aroj. Ne volem da se hvalim, al' oni koji žive na mestima bližim mojem domu, k'o što su Tarnberg i Kromdi, mogu vam reći kol'ko sam zalutale dece vratila iz šume i kako sam naterala samu Meb da skine kletvu koju je poslala Filipu, mlinaru. Ja celi svoj život poznajem Hjudži i jamčim za njeg'. Niko od nas nema koristi od klevetanje. Imate sreću što je najbolji vitez koji je ikada živeo naiš'o na vreme da vas oslobodi od đavola koji ovdi uzimlje ljudski život. Saslušajte ga zato, kažem ja!"
     Istupi potom jedan starac. Zažmirkavši onako poluslep, on naruši tišinu rekavši: "'Oćeš da kažeš da si ti Branilac?"
     "O čemu to pričaš?" upita Holger pomalo pometen.
     "Branilac... Onaj koj' će se vrne kadena nam je najpotrebito... Legenda, prič'o mi moj predak, ne kazuje njegovo ime, ali jesi l' ti on, gospodaru viteže, jesi l' ti on?"
     "Ne..." Holgerov odbijanje zagluši žamor nalik na nadolazeću plimu. Raul skoči napred, uperivši koplje.
     "Nebesa mu, moj gospodar nije oni koj' krade decu!" zaurla seljak. Frodoart izmahnu na njega mačem, ali slabo, i ovaj odbi udarac kopljem. Trenutak kasnije, četvorica oboriše štitonošu na pod.
     Ser Iv skoči na Holgera. Danac izvuče mač, u poslednji čas, da odbije njegov udarac, i uzvrati takvom jačinom da napadaču prsnu štit po ivici. Iv posrnu. Holger mu izbi mač iz ruke. Dva seljaka ščepaše gospodara za ruke. Gui pokuša da napadne, ali mu neko uperi vile u grudi i natera da se povuče do zida.
     "Umirite ove ljude, Odo, Raule!" zadahta Holger. "Ne dozvolite da ikoga povrede. Ti, ti i ti." On odabra nekoliko krupnih, žustrih mladića. "Čuvajte ova vrata. Ne dajte nikome da prođe. Alijanora, Hjudži, pođite za mnom."
     On ponovo vrati mač u korice i požuri kroz vrata. Poprečno je vodio hodnik obložen izrezbarenim drvetom, sve do glavne odaje, sa vratima na oba kraja i jednima u sredini. Holger pokuša da upravo njih otvori. Vodila su u odaju ukrašenu kožama i tapiserijom, sa puno moljčanih rupa. Svetlost voštane sveće padala je na ženu koja je ležala u krevetu sa baldahinom. Lepo rumeno lice uokviravala joj je neuvijena kosa, koja je počinjala da sedi; šmrkala je i kijala u maramicu. Gadan slučaj gripa, zaključi Holger. Devojka koja je sedela pored kreveta i koja je na njihov ulazak ustala, bila je već zanimljivija... Imala je tek oko šesnaest godina... Sa prijatnim stasom, dugačkih plavih uvojaka, plavih očiju, prćastog nosa i privlačnih usta. Na sebi je imala jednostavnu haljinu-pulover, prikupljenu u struku kaišem sa zlatnom kopčom.
     Holger se nakloni. "Oprostite na smetnji, gospođo, gospođice. Nužda nas je naterala."
     "Znam", odvrati nesigurno devojka. "Čula sam."
     "Gospojica Reimberg, to ste vi, zar ne?"
     "Da, ja sam 'ćer ser Iva. Moja majka, Blanšvor." Dama u pitanju izduva nos i zagleda se u Holgera uplašenim i jadnim pogledom. Reimberg je kršila svoje sitne ruke. "Ne mogu verujem da to ozbiljno mislite, gospodine. Da neko od nas... ta stvar..." Trudila se svim silama da ne zaplače; bila je viteška kći.
     "Miris vodi dovle", javi se Hjudži.
     "Da li je neka od vas možda video zver kako ulazi?" upita Holger.
     Blanšfor odmahnu glavom, a Reimberg objasni: "Svak je bio u svojoj odaji, Gui u svojoj, ja u mojoj, i spremali smo za večeru se... Moja gospođa majka spavala je ovdi. Vrata su bila nam zatvorena. Otac je bio u glavnoj dvorani, i kad čula sam buku, po'itala sam d' umirim majku."
     "Onda vuk mora biti lično Iv", primeti Alijanora.
     "Ne, nije moj otac!" prošapta Reimberg. Blanšflor pokri lice. Holger se obazre oko sebe. "Hajde da malo pogledamo unaokolo", reče on.
     Guijeva soba nalazila se u podnožju kule, do čijeg vrha je vodilo stepenište. Bila je pretrpana dečačkim suvenirima. Reimbergina soba nalazila se na suprotnom kraju hodnika; u njoj se nalazila škrinja puna opreme za nevestu, preslica, i sve što je priličilo mladoj devojci siromašnog porekla. Sve tri stražnje sobe imale su prozore, i Hjudži nije bio u stanju da precizno sledi miris. Rekao je samo da se oseća posvuda; vuk je, nema sumnje, pohodio ovaj deo kuće iz noći u noć. Niko nije morao da ga vidi. Mogao je da iziđe i vrati se kroz prozor, dok su svi ostali spavali.
     "Jedno od troje" izusti Alijanora. Glas joj je bio tužan.
     "Troje? Hjudži izvi obrve. "A što misliš da gospa ne more bit' zverka? Zar ne bi mogla da povrati svoj zdravlje čim postane vuk?"
     "Da li bi? Ne znajem. Vukodlaci nisu tol'ko česti, tako da nisam čula priče šta biva kad se neki razboli... Četvoro, onda. Jedno od njih četvoro."
     Holger se zlovoljno vrati u odaju za svetkovine. Raul i Odo bili su u međuvremenu uspostavili neku vrstu reda. Muškarci su stajali unaokolo duž zidova, Papijon kod glavnih vrata. Iv i Gui sedeli su na visokom sedištu svezanih ruku i nogu. Frodoart se beše sklupčao ispod njih, razoružan, ali inače nepovređen. Sveštenik se molio.
     "I?" Raul se žustro okrenu ka pridošlicama. "Ko je proklet od nji'?"
     "Ne znamo", odvrati Alijanora.
     Gui pljunu prema Holgeru. "Kad sam vas prvi put vid'o bez kacige, nisam ni pomislio da ste vitez", rugao se dečak. "Sada, kad sam vid'o kako provaljujete kod bespomoćni' žena, siguran sam da niste."
     Reimberg uđe posle Hjudžija, pa ode do oca i poljubi ga u obraz. Prešavši pogledom preko dvorane, ona uzviknu: "Gori ste od zveri, vi koji s' okrećete protiv svog gospodara!"
     Odo zavrte glavom. "Ne, gospoj'ce", odvrati on. "Gospodar koji izneveri svoj narod ne mož' imati poštovanje. Imam sitnu decu, i neću da stra'ujem da bidnu živa pojedena."
     Raul držaljem svog koplja udari po drvenoj oplati. "Tišina, tamo!" graknu on. "Vuk noćas mora d' umre. Imenujte ga, ser 'Olger. Ili nju. Rec'te nam ko je vuk."
     "Ja..." Holger odjednom oseti mučninu, i nesvesno ovlaži usne.
     "Ne možemo vam kaz'ti", upade Hjudži.
     "Tako, znači." Raul se namršti na okupljene, smrknuute seljane. "Tog sam se i plašio. Pa dobro, 'oće l' zver sama da prizna? Pogubiću je brzo, sa srebrni nož pravac u srce."
     "I gvožđe će valjati, dok je u ljudskom obliku", upade Odo. "'Ajde, javi se. Ne bi' vol'o da te stavljam na muke."
     Frodoart se uzmuva. "Pre neg' što to učiniš", reče on, "moraćeš da skineš moje šake sa svog grla." Ali, niko na njega ne obrati pažnju.
     "Ako niko neće da prizna", nastavi Raul, "ondak će najbolje da bidne da svi poumru. Imamo ovdi i sveštenika da i' ispovedi."
     Gui se jedva uzdrža da ne zajeca. Reimberg se sva ukoči. Čuli su Blanšflor kako kašlje u mračnom delu kuće.
     Iv kao da se beše smanjio. "Pa dobro", zausti on ravnodušno. "Ja sam vuk."
     "Ne!" vrisnu Gui. "Ja sam!"
     Reimberg sačeka trenutak ili dva, a onda joj na usnama zaigra tvrd osmeh. "Obojica plemenito lažu", reče ona. "Ali, ona koja menja kožu ja sam, dobri puk. I, ne morate da pogubite me; samo me čuvajte dok ne dođe vreme da pođem za venčanje u Vijenu. Tamo, daleko od Vilinzemlje, biću izvan šape sila koje me teradu da se menjam."
     "Ne verujte njoj", uzviknu Gui. Iv snažno zavrte glavom. Promukli uzvik iz daljine možda je poticao od Blanšflor, koja je krivicu primala na sebe.
     "Ovo nas nigdi ne vodi", primeti Raul. "Ne mož'mo rizikovati da pustimo loup-garou da slobodan ode. Oče Valdabrun, 'oćete l' da dajete poslednju pomast za ovoj porodici?"
     Holger izvuče mač i skoči pred visoku stolicu. "Dok sam ja živ, nećete ubijati nevine", izreče on glasom i voljom koje i sam sa zaprepašćenjem prepoznade kao svoje.
     Kovač Odo stisnu pesnice. "Gnusno je meni da vam bidnem protivan, ser 'Olger", reče on, "al' ako moram zbog zarad svoju decu, ondak moram."
     "Ako si Branilac", dodade Raul, "kaži nam ondak ko je neprijatelj."
     Situacija se ponovo zategla, i samo što nije puklo. Holger oseti na sebi tri para očiju, čiji su mu pogledi pržili leđa: brižni Iv, usplamteli Gui, i Reimberg puna nade. Čuo je teško disanje bolesne žene. Oh Isuse, koji teraš demone, pomozi mi sada. Tek je kasnije shvatio da, oš od detinjstva, beše izgovorio svoju prvu svesnu molitvu.
     Na um mu, međutim, pade nešto drugo - uobičajeni pristup jednog inženjera. Nije više nepokolebljivo verovao da su svi problemi u životu praktične prirode. Ali, ovaj to jeste bio. U pitanju je bila racionalna analiza. Nije on bio nikakav detektiv, ali nije ni vuk bio profesionalni kriminalac. Mora postojati...
     A onda mu sinu. "Krsta mu, da!" povika on.
     "Šta? Šta? Šta?" Ljudi skočiše na noge. Holger izmahnu mačem, i reči pokuljaše iz njega. Uopšte nije znao šta će reći u narednom trenutku; glasno je razmišljao u svoj u toj buci, ali su ga oni u čudu slušali.
     "Čujte, onaj za kojim tragamo po rođenju je snažne građe. Nije mu potrebna nikakva magična koža, kao ovde prisutnoj labud-devojci. Ali, zato se njegova odeća ne može menjati zajedno s njim, je li tako? I zato mora da bude nag. Frodoart mi je rekao, trenutak pre no što se vuk pojavio, da upravo dolazi od svog gospodara, koga je ostavio pod punom ratnom spremom u dvorani. I to samog. Čak ni uz nečiju pomoć ser Iv se nije mogao iskobeljati iz tog oklopa i posle se vratiti u njega, tokom onih nekoliko minuta koje bi imao na raspolaganju. Znači, on nije vuk.
     Gui je takođe pokušao da krivicu primi na sebe, ne bi li spasao nekog drugog - ko god to mogao biti. Ali, već se odao. Pomenuo je da me je video bez kacige. To je tačno, bio sam je na tren skinuo, kada sam zastao da se raspitam za put koji vodi ovamo. Vratio sam kacigu na glavu kada je počela gužva. Vuk to nije mogao da vidi. On... ne, ona... ona je bila u kući. Provalila je kroz stražnja vrata i pobegla kroz prozor na prednjem delu, koji je bio zatvoren kapcima. Jedino mesto sa koga je Gui mogao, pri svetlosti baklji, da me vidi gologlavog, jeste ono na vrhu kule, iznad njegove sobe. Primetio sam da kula štrči iznad krovova. Mora da se bio popeo da posmatra uterivanje stada. I tako, ni on se nije mogao nalaziti u blizini mesta gde smo videli vuka.
     Gospa Blanšflor..." On zastade. Kako, za ime sveta, svih mu Zemalja, da objasni virusnu teoriju bolesti? "Gospa Blanšflor je bolesna; snašla ju je bolest koja ne napada pseći rod. Ako joj ne bi bilo bolje kada se pretvori u vuka, bila bi suviše slaba da jurca unaokolo kao što sam video da ta životinja čini. A ako bi zahvaljujući promeni ozdravila, ono što, ovaj, izaziva bolest ne bi moglo da opstane u njenom životinjskom telu. Prema tome, ona u ovom trenutku ne bi imala groznicu i ne bi joj curio nos, je li tako? U svakom slučaju, i nju moramo izuzeti."
     Reimberg se priljubila uza zid. Njen snuždeni otac pokuša da je dosegne svojim sputanim rukama. "Ne, ne, ne", zajadikova on. Žamor nalik na zavijanje vuka dopre iz skupine okupljenih seljana, i oni se stadoše primicati - masa ruku i oružja.
     Devojka se sruči na pod i lice joj se stade nabirati i menjati - bilo je strašno za gledanje. "Reimberg!" zaurla Holger. "Nemoj! Neću im dozvoliti.." Raulovo koplje krenu ka njoj, ali ga Holger odgurnu u stranu i preseče mačem.
     Reimberg zaurla. Alijanora pade na kolena i prihvati napola izmenjeno telo u naručje. "Ne", stade je preklinjati. "Ne, sestro moja, vrati se. On se kune da će te spasti." Čeljusti škljocnuše prema njoj, ali ona ukrsti podlaktice i gurnu ih prema čeljustima, primoravajući usne da prekriju očnjake kako vuk ne bi bio u stanju da ugrize. Borila se sa stvorenjem sve dok se ono nije primirilo. "Devojko, devojko, želimo ti dobro."
     Holger zađe među okupljene i odjednom nastade pometnja. Ali, pošto je nekolicinu oborio, pesnicom ili okrenuvši mač pljoštimice, primiriše se. Frktali su i gunđali, ali im čovek u oklopu od veriga beše uterao strah u kosti.
     On se okrenu prema Reimberg. Bila je povratila svoj ljudski oblik i sada je ležala plačući u Alijanorinom naručju. "Nisam to želela da budem. Nisam to želela. Snašlo me... I, i, tol'ko sam se plašila da će da me spale... Je l' moja duša izgubljena, oče Valdabrune? Mis... mislim da treba već da sam u paklu. Kako su samo te bebe vrištale..."
     Holger izmenja pogled sa sveštenikom. "Bolesna je", reče Danac. "Nije ona zla svojom voljom. Ona tu ništa ne može."
     Iv je zurio poput slepca. "Palo mi je na pameti da bi to mogla biti ona", promrmlja on. "Kad je vuk utrč'o unutra i projurio pored mene, a znao sam gdi se Blanšflor i Gui nalaze... Zamandalio sam vrata. Nad'o sam se, samo ako ovo prođe dok ne ode..."
     Holger sleže ramenima. "Ne vidim zašto ne bi", odvrati on. "Ta ideja je savršeno u redu, koliko ja razumem stvari. Pustite je da ode dovoljno daleko, i uticaj Srednjeg sveta biće preslab da bi na nju delovao. Do tada, razume se, moraćete da je obuzdavate. Sada joj je žao, ali ne mislim da će to potrajati."
     "Kad svane 'oće, kad se njena ljucka duša probudi", reče sveštenik. "Ondak će joj zaista biti potrebit neko da je uteši."
     "E pa", zaključi Holger, "nije se dogodilo ništa ozbiljno. Njen otac može da plati nadoknadu onima koji su pretrpeli gubitke, kao i roditeljima čija su deca bila povređena. Pošaljite je za Vijenu što je pre moguće. Usuđujem se da kažem da bi stotinu milja bila sasvim bezbedna udaljenost. Niko u Carstvu ne mora da zna za ovo."
     Raul, sa masnicom na oku, baci se pred noge ser Iva dok je Odo, krvavog nosa, petljao da oslobodi viteza i njegovog sina. "Gospodaru, oprašćajte nam", molio je seljak.
     Iv se umorno osmehnu. "Bojim se da ja moradem tražiti od vas oproštaj. A ponajpre od vas, ser 'Olger."
     Reimberg podiže svoje vlažno lice. "Vodite me", promuca ona. "Ja... ja... osećam da se tama vraća. Zaključajte me negdi do jutra." Ona ispruži ruke kako bi je vezali konopcima koje su skinuli njenom ocu. "Sutra, ser vitez, ondak ću moći da iskreno vam se zahvalim... Spasli ste moju dušu od pakla."
     Frodoart obgrli Holgerova kolena. "Doš'o je Branilac", uzviknu on.
     "Oh, gospodine!" pobuni se Danac. "Manite se tih gluposti. Hoću da kažem - mrzim emocionalne scene, a i svratio sam ovamo samo da izmolim nešto za jelo. Ali, da li bih napre mogao da dobijem malo vina?"