5.

     Krenuli su izjutra, Holger i Hjudži na Papijonu, dok je Alijanora letela iznad njih u obličju labuda, kružeći, dižući se u visinu i nestajući iza drveća, da bi se ponovo pojavila u gotovo okomitom spustu. Kada je sunce izgrejalo, čovek se oseti nekako bodrijim. Ako ništa drugo, imao je nekakav cilj pred sobom, a izgleda da se nalazio i u dobrom društvu. Do podneva ih je njihovo putovanje na istok dovelo visoko u brda, u neravnu, vetrovitu zemlju izrovašenih gromada, vodopada i tesnaca, visoke oštre trave i čvornovatog šiblja. Holgerovom oku, pri tom, učini se da obzorje ispred njih izgleda nekako tamnije nego što bi trebalo da bude.
     Hjudži poče da promuklim glasom peva neku bestidnu pesmicu. Holger mu na to odgovori baladama kao što su 'Kotlokrpa brđanin' i 'Engleski kralj kopilan', prevodeći ih s takvom lakoćom da je to i njega samog iznenadilo. Patuljak se glasno smejao. Holger upravo otpoče i 'Tri zlatara', kad na njega pade neka senka i on, podigavši pogled, ugleda labuda kako kruži iznad njih, slušajući ih sa zanimanjem. Reč mu zastade u grlu.
     "Hej, nastavi", stade ga požurivati Hjudži. "To je baš retko sočan pesma."
     "Zaboravio sam ostatak", odvrati Holgar slabim glasom.
     Nije znao kako će pogledati Alijanori u oči kada se zaustave za ručak, a zastali su pored gustiša koji je zaklanjao ulaz u neku pećinu. Devojka im lagano priđe u svom ljudskom obliku. "Imate milozvučan glas, da, sigurno, ser Holger", osmehnu se ona.
     "Hmmmm... hvala", promrmlja on.
     "Volela bih da se prisetite šta se desilo s oni tri zlatarima", nastavi ona. "Nije lepo od vas što ste i' ostavili na krovu."
     On je kradomice pogleda. Sive oči bile su joj posve iskrene. Ako je provela život među zemaljskim malim ljudima... Ipak, nije imao petlju. "Pokušaću kasnije da se setim", odvrati on slagavši.
     Šibljak iza njih zašuška i oni ugledaše neko stvorenje kako upravo izlazi iz pećine. U prvi mah Holger pomisli da se radi o nekakvom nakaradnom stvoru, ali potom zaključi kako mora da je reč o normalnom članu neke ne-ljudske rase. Stvor je bio nešto viši od Hjudžija i mnogo širi, sa mišićavim rukama koje su mu visile do povijenih kolena; imao je veliku i okruglu glavu, pljosnat nos, zašiljene uši i pukotinu umesto usta; koža mu je bila bez dlaka i siva. "Pa, to je Anrih", uzviknu Alijanora. "Nije mi bilo u znanju da ti je jazbina tako visoko."
     "Oh, motam si ga unaokolo." Stvorenje čučnu i osmotri Holgera svojim okruglim očima. Na sebi je imalo samo kožnu pregaču, i u ruci je držalo čekić. "Tu, u blizina, kopademo novi okno." Izmahnuvši rukom, on pokaza na okolni predeo. "U ta brda, da, ima zlato."
     "Anrih pripada niklašima", objasni Alijanora, i Holger zaključi da će pre biti u pitanju pleme planinskih patuljaka nego serija novčića ili kakva smesa. "Zavlače se u jazbine k'o jazavci."
     Pridošlica izgleda nije bio ništa manje željan ogovaranja od ostalih. Holgerova priča morala je da bude ponovo ispričana od samog početka. Niklaš na kraju odmahnu glavom i otpljunu. "Nije vam baš pametan pos'o da nastavite dalje", reče on. "I to sada, kad Srednji svet sudi svim ko' su protiv nji'."
     "Aha", izusti Hjudži, "znači na 'ladnu dobrodošlicu mož' biti da sretnemo kod Alfrik."
     "Govoru da su vilenjaci i troli imaju savez", nastavo Anrih. "A kad se nji'ovi klanovi udružu, to ti je ondak veliki pokret, sigurno."
     Alijanora se namršti. "Ne dopada se meni ovo", obrati se ona Holgeru. "Čujem da vračevi hrabro k'o nikad ranije idu napolje, čak do središte Carstva. K'o da je uklonjena zaštita Zakona, kako bi Haos slobodno mog'o preoplaviti svet."
     "Sveta čarolija bila je turena na Kortanu, ali sada je sklonjena od pogled čovekov i niko ne ima vlas' nad time ka'će d' iskrsne", primeti Anrih sa izvesnim pesimističkim uživanjem.
     Kortana, pomisli Holger. Gde li je već čuo to ime?
     Anrih zavuče šaku u džep pregače i, na Holgerovo iznenađenje, izvadi zdepastu glinenu lulu i vrećicu nečega što je ličilo na duvan. Zapalivši vatru pomoću kremena i čelika, on duboko udahnu. Holger ga je čeznutljivo posmatrao.
     "To je zmajevski trik, ti gutač vatra", dobaci mu Hjudži.
     "Ja uživaš", odvrati Anrih.
     "Sasvim ispravno", primeti Holger. "'... žena je samo žena, ali je zato dobra cigara dim'."
     Svi se zagledaše u njega. "Nikada nisam čula da se neko od ljudski rod tako igra s demoni", reče Alijanora.
     "Pozajmi mi lulu", reče Holger, "pa ćeš videti!"
     "Ovo suviše dobro da propusti se." Anrih se pognu i vrati u pećinu, i uskoro iznese veliku lulu od korena belog vresa. Holger je napuni, zapali i stade da ispušta srećne oblačiće. Učinilo mu se da ne puši duvan, jer je bilo jako kao sam đavo, ali ništa lošije od onoga što je pušio u Francuskoj pre ili u Danskoj za vreme rata. Hjudži i Anrih su mu se smejuljili, dok se Alijanora gotovo valjala od smeha.
     "Koliko tražiš za ovo?" upita Holger. "Daću ti svoj drugi ogrtač u zamenu za lulu, kremen i kresivo i vrećicu duvana... Ovaj, lišća za pušenje."
     "Neg' šta!" smesta pristade Anrih i Holger shvati da je mogao i bolje da prođe. Ali, šta se može.
     "Možda bićeš tol'ko pošten da dodaš i nešto 'rane za nas", dobaci mu Alijanora.
     "Ako je to što gi tražite..." Anrih ponovo nestade, a Alijanora sažaljivo pogleda Holgera. "Baš vi muškarci ne umedete da bidnete praktični", uzdahnu ona.
     Pošto su dobili komad hleba, sira i dimljenog mesa, krenuli su dalje. Iako je predeo postao još strmiji i divljiji, Papijon kao da je bio neumoran. Dok su napredovali, mrak na istoku dizao se pred njima poput kakvog nejasnog zida. Predveče su zastali kod nečega što mora da je bila kresta grebena; ispod njih su se prema borovim šumama protezali raštrkani brežuljci. Alijanora se spretno dade na posao da napravi zaklon od upletenog vrbovog pruća, i dok je Hjudži pripremao večeru, Holger se osećao posve beskorisnim. Ali, uživao je da gleda devojku kako se lako kreće unaokolo.
     "Sutra ćemo", reče ona, dok su sedeli oko vatre pošto je pao mrak, "ući u Vilinzemlju. Posle toga, sve je u rukami sudbine."
     "Zašto je tako mračno u tom pravcu?" upita Holger.
     Alijanora se zagleda u njega. "Vi ste zaistinski iz daleka, ili ste začarati", reče ona. "Svak' znade da Farizeji ne podnose dnevno svetlost, tako da je u nji'ovo kraljevstvo uvek sumrak." Ona se trže. Svetlost koju je širila vatra urezivala joj je crvenilo na mlado lice, još većma ga ističući naspram tame kroz koju je zavijao vetar. "Ako Haos pobedi, može se zbije da sumrak preoplavi celi svet, i da nema više jarko sunce, zeleno lišće i cvetovi. Da, mogla bi' da reknem da sam za Zakon." Ona zastade. "Pa ipak je Vilinzemlja zemlja od iznad prirodne lepote. Vi uverićete se!"
     Holger se preko plamena zagleda u nju. Svetlost joj je odbljeskivala u očima, milovala joj kosu i nežne obline tela, a povrh svega joj je plela i ogrtač od senke. "Nadam se da nisam nepristojan", poče on, "ali, ne mogu da shvatim zašto jedna tako lepa devojka kao što ste vi živi u divljini među... među onima koji nisu njenog roda."
     "Oh, nije to nikaka zagonetka." Ona se zagleda u žeravicu. Od noćnog vetra jedva joj je čuo glas. "Patuljci su me našli kao bebu u šumi. Može biti da sam dete od neki mali zemljoposednik, ukradeno za vreme pljačke kojih je stalno u ove pustopoljine. Pljačkaš su prvo hteli da me odgaju da budem robinja, pa se predomislili i ostavili me. I tako su me odgajili mali narod i životinje, nji'ova braća po zakletvi. Bili su dobri i ljubazni, i naučili su me mnogo stvarima. Na kraju su mi dali ovu labuđu haljinicu, za koju pričadu da je nekada pripadala Valkirama. Uz pomoć nje, ja, iako po rođenju nisam jake građe, već običnog ljudskog roda, mogu da se promenim k'o što si vid'o; i tako sam bezbedna. Sada idi kud' te volja, rekli su patuljci. Ali meni uopšte nije bilo stalo do dimljive dvorane ljudi. Moji prijatelji bili su ovdi, a prostoru i nebu po kojima se krećem treba da gi je milo. To vam je sve."
     Holger lagano klimnu glavom.
     Ona se ponovo zagleda u njega. "Ali, vi ste nami kazali samo malkice o sebi", izgovori ona uz nesigurni osmeh. "Gde biti vaš dom, i kako ste došli ovamo, a da niste prešli preko zemalja ljudi ili Srednjeg sveta i otkrili kaki su?"
     "Voleo bih da to i sam znam", odvrati Holger.
     On oseti želju da joj ispriča čitavu priču, ali je potisnu. Verovatno ne bi bila u stanju da shvati ni njen najmanji delić. Pored toga, moglo bi se pokazati mudrim da sačuva poneku tajnu. "Mislim da me je neko začarao", reče on najzad. "Živeo sam tako daleko odavde, da verovatno nikada nećemo čuti ni za jedno od tih mesta. A onda, iznenada, obreo sam se ovde."
     "Kako se zove vaš kraljevstvo?" bila je uporna.
     "Danska." Skoro da opsova sam sebe kada je to izgovorio.
     "Ali, ja čula sam za vaše kraljevstvo! Iako je daleko odavdi, naširoko je znato. Hrišćanska zemlja, severno od Carstvo, je l' tako?"
     "Hmmm... ovaj... to ne može biti ista Danska." Teško! "Moja leži u... uf..." Bilo mu je zaista mrsko da je laže. Ali, samo čas; njegova davna tumaranja po Sjedinjenim Državama... "Mislim na jedno mesto u Južnoj Karolini."
     Ona nakrivi glavu. "Mislim, da, vi nešto da skrivate. Kako god 'oćete. Mi ljudi sa granicu naučili smo da ne budemo suviše radoznatljivi." Ona zevnu. "'Oćemo u krevet?"
     Zajedno su se sklupčali u zaklonu, tražeći toplinu jedno od drugog, dok je noć postajala sve hlandija. Holger se, drhteći, nekoliko puta probudio, osetivši Alijanoru kako diše pored njega. Bila je kao slatko dete. Ako nikada ne nađe put nazad...